Tom Holert: Zauzeti i razumjeti

Objavljujemo prijevod teksta Toma Holerta o studenskoj blokadi na Akademiji likovnih umjetnosti u Beču, originalno objavljen u listu “Der Standard” (27. listopada 2009.). Holert, povjesničar umjetnosti i kulturni kritičar, u svom se članku osvrće na način na koji studentska kritika specifičnih problema visokoškolskih institucija istovremeno zahvaća šire probleme promjene obrazovanja, dok se njihova borba za partikularne interese vodi u sklopu, i uz svjesnost o širem kontekstu internacionalne borbe protiv rastućih nejednakosti.

To što je štrajkaški pokret studenata počeo upravo na jednoj umjetničkoj visokoj školi, dakle na mjestu za estetske protuprojekte, od velike je simboličke vrijednosti za političku relevanciju konflikta.

Možda je neoklasicistička aula Akademije likovnih umjetnosti na Schillerovom trgu savršena pozornica za ustanak. U toj sakralnoj dvorani, koja je kao estetski statement svoga arhitekta Theophila Hansena tako lijepo dovoljna samoj sebi, možemo i moramo se zapravo ponašati samo neprilično. A to je enormna strateška prednost. Plenarni skupovi, sastanci radnih grupa, partyji i predavanja, koja se ovdje održavaju od prošlog utorka koriste tu prednost i produciraju znakovite kontraste – između klasicističkog apela na tiho zadubljenje i intenziteta kolektivne debate, između krute geometrije mjesta i koliko god je moguće otvorene i pokretne samoorganizirane prakse.

Događanja koji su doveli do štrajka na Akademiji likovnih umjetnosti i do njezina zaposjedanja, različitog su stupnja. Ako je, s jedne strane, kritika usmjerena na veoma lokalna, specifična stanja na ovoj visokoj školi (proturječja između razvojnog plana, pripremanog mjesecima u radnim tijelima, i ekonomske stvarnosti o čijem oblikovanju na kraju odlučuje rektorat; pregovori o ugovornim davanjima između rektorata i ministarstva znanosti itd.), ta kritika cilja, s druge strane, ipak na zamašnije promjene obrazovanja (protiv široke ekonomizacije i gubitka demokratičnosti u istraživanjima i nastavi; protiv oštrog reza između elitnih studija i bachelor-tvornica – za zahtjevima za samoodređenje u učenju i poučavanju itsl.).

Međutim, ono što od tekućih događaja stvara “događaj” u smislu loma, jest način na koji oni pokazuju da su mikro i makro nerazdvojivi. Partikularni interesi moraju se zastupati u kontekstu internacionalnih bitaka za pristup obrazovanju i za preraspodjelu nadležnosti u znanju:

Želimo li govoriti o odnosu bachelor/master, ne smijemo šutjeti o neoliberalnoj racionalnosti. Osim toga, pogoršavanje uvjeta izobrazbe umjetnika/ica, arhitekata, umjetničkih odgajatelja, kulturnih znanstvenika i restauratora ne pogađa samo jednu ekskluzivnu manjinu već ukazuju na zatvaranja prostora za socijalno djelovanje, za demokratske odnose i za životne forme općenito.

Aktivisti i aktivistkinje na Akademiji, studenti i nastavnici, potpuno su svjesni visokog stupnja umreženosti vlastitih problema. Uvijek iznova u njihovim prilozima iskazuje se znanje o tome kako je borba za emancipacijske strukture obrazovanja povezana s borbom protiv rastućih nejednakosti u cijelom svijetu.

Stoga bi bilo krivo tvrditi da na Schillerovu trgu vlada singularnost. Kao umjetničko sveučilište Akademija možda nije reprezentativna za obrazovni sustav, ali ona je upravo sve drugo samo ne iznimka. Rasprave koje se vode na tome mjestu (usp. http://malen-nach-zahlen.at/) ne privlače samo puno ljudi iz drugih obrazovnih i istraživačkih područja nego sudjeluju u proširenju akcija štrajka i zaposjedanja na Sveučilištu Beč i Sveučilištu Karl Franzen u Grazu.

Na konfliktu u Akademiji može se osim toga očitati koliko je velika postala ovisnost o jednoj političkoj ekonomiji “krize” upravo tamo gdje “sloboda” (umjetnosti i znanosti, ali također i sloboda življenja drugačijeg života) navodno predstavlja nedodirljivo dobro. Ako se ne može štititi čak ni prostor koji je prema jednoj žilavoj ideologiji odabran baš za to da razvija estetske protuprojekte postojećem poretku, kako li tek stoji s neovisnošću političkog i znanstvenog mišljenja koje se suprotstavlja sugestijama sa svih strana o nepostojanju alternativa ekonomskoj logici?

To da se na sveučilištima trenutno zbiva nešto što ne slijedi nikakav predzadani scenario, jer je kroz susretanje i sumišljenje različitih pozicija, tema i političkih formi izražavanja nastala situacija koju tek treba razumjeti (a ne oduvijek već razumljena), može se vrednovati kao prvi uspjeh. Aule i predavaonice su zauzete. Trebale bi to i ostati. I to u više nego jednom značenju.