Mladi u stambenoj krizi

Prošle smo godine svjedočili nemilosrdnom financijskom utjecaju pandemije na mnoga kućanstva mladih i ljudi iz radničke klase. Broj privatnih najmoprimaca koji primaju univerzalnu olakšicu udvostručio se na njih polovicu od početka pandemije (studeni 2020.), a ova naknada jedva može pokriti osnovnu najamninu u mnogim mjestima i gradovima diljem Britanije.

U ranim stadijima krize, Torijevci su intervenirali uvođenjem privremene zabrane deložacija, ali te su garancije već odavno istekle.

Prema vladinom izvješću iz prosinca 2020. godine, svaki peti privatni najmoprimac (preko 700 000 kućanstava) već je kasnio s plaćanjem stanarine ili je bilo vjerojatno da će u idućih tri mjeseca kasniti s plaćanjem stanarine.

Dakle, svjedočili smo značajnom rastu broja deložacija: prema časopisu The Big Issue, tijekom prve četvrtine 2021. godine, svaka tri i pol sata članovi i članice novog kućanstva ostale su bez krova nad glavom. Ove brojke samo će se povećati tijekom narednih mjeseci.

U međuvremenu su studenti najmoprimci tijekom protekle godine tretirani skandalozno od strane sveučilišta i privatnih najmodavaca. Uobičajeni dugovi koje studenti gomilaju već su dovoljno problematični, no ova je godina za njih financijski bila osobito loša: platili su preko 9000 funti za online predavanja i pregršt virtualnih grupnih sesija, i pljunuli još na tisuće funti za stanarine u sobama koje kao stanari nisu mogli napustiti tijekom velikog dijela godine. Podrška za studente u izolaciji, tamo gdje je postojala, često je bila duboko neadekvatna.

Mnogi bi studenti, da je takva opcija ponuđena, odabrali ostati u gradovima iz kojih dolaze. Međutim, uz to što im je obećana kombinirana nastava, što se nije ostvarilo, studenti su bili prisiljeni na ponovno unajmljivanje stanova u sveučilišnim gradovima.

Tijekom prošle akademske godine, većina sveučilišta poticala je studente da se vrate na kampus gdje je to god bilo moguće. Međutim, mnoga od njih nisu imala potrebne uvjete kako bi pružala podršku kućanstvima u izolaciji tijekom neizbježnih izbijanja COVID-19. Umjesto da pomažu studentima, ona su na njih svaljivali krivnju, što je ubrzo dovelo do sve radikalnije opozicije širom zemlje, koja je kulminirala u bojkotima plaćanja najamnine.

Studenti i studentice sa Sveučilišta u Manchesteru poveli su svojim bojkotom najamnina, izborivši privremeno smanjenje stanarine u iznosu od više milijuna funti, zahvaljujući svojoj militantnoj kampanji. Nije slučajnost da se radi o istom sveučilištu koje je doslovno podiglo ogradu oko stanova svojih studenata_ica prvog dana nacionalne karantene u studenom 2020. godine.

Veliki privatni iznajmljivači i viši sveučilišni menadžment slažu se oko ključnih točaka. To je zato što su obje strane zainteresirane samo zaraditi što više novca, a na štetu zdravlja i sigurnosti studenata.

Tijekom poslijeratnog razdoblja laburistička vlada spremno je odobravala masovno socijalno stanovanje te besplatno školovanje i potpore za studente – to doba progresivnih reformi u kapitalizmu davno je završilo u Britaniji.

Sedamdesete su to grubo prekinule. Ekonomsku krizu izazvale su inflacija i cijene nafte (ali temeljna kontradikcija bila je hiperprodukcija). To je imalo široke posljedice, između ostalog i na to da je Thatcherina vlada ubrzala privatizaciju.

Blairova vlada uvela je 1998. godine školarine, demonstrirajući jasan smjer prema komercijalizaciji visokog obrazovanja. Zadiranje kapitala u ta ključna područja – stanovanje i obrazovanje – bilo je pogubno za studente i radnike.

Od tada je jaz između sveučilišne uprave i osoblja postajao sve veći. Prorektori britanskih sveučilišta općenito su plaćeni stotine tisuća funti, što je često podebljano i drugim oblicima prihoda. Istovremeno je najizloženije osoblje često zaposleno preko ugovora bez zajamčenog minimalnog broja radnih sati (zero-hour contract) i suočava se s valovima otpuštanja diljem zemlje.

Ovi regresivni trendovi početkom prošle godine za posljedicu su imali štrajkove UCU-a, koji su nažalost bili osujećeni pandemijom, kao i masovne štrajkove protiv studentskih stanarina naredne akademske godine.

Također smo svjedoci rastućeg radikalizma među privatnim stanarima, što se odražava u rapidnoj pojavi stambenih sindikata kao što je Acorn. Sve to podrazumijeva i značajni razvoj militantnosti – a time i rastuću krizu među mladima. Pandemija je intenzivirala ove trendove i nastavit će to činiti u narednim mjesecima.

Problemi s kojima se susreću mladi, a koji su se u posljednjih godinu dana samo povećali, daleko su od rješenja. Prvenstveno, privatni iznajmljivači nastavljaju isisavati sve veće količine novca od svojih mladih stanara. Mnogi su iznajmljivači prošle godine natjerali studente da plaćaju najam soba koje su napustili zbog pandemije koja im je skratila ljetni rok.

Ovog ljeta oni naplaćuju ogromne stanarine onima koji su prekoračili svoj ugovor o najmu zbog izolacije od pandemije COVID-19 – što u suštini prisiljava mnoge da se vrate kući i riskiraju zaraziti svoje prijatelje i obitelj. Primjerice, student u izolaciji u Leedsu prijavio je da mu se naplaćuju tisuće funti kako bi ostao u stanu nekoliko dodatnih dana.

U međuvremenu, sveučilišta i dalje predstavljaju prijetnju mogućeg otpuštanja osoblja i nastavka studiranja putem interneta. Kako će studenti_ce biti primorani_e plaćati sve enormnije cifre za ograničeno iskustvo, postavljat će se sve više pitanja: kamo ide sav taj novac?

Situacija sa studentskom populacijom odraz je šire krize u društvu. Stotine tisuća privatnih stanara i dalje će svake godine biti cjenovno izguravani iz većih gradova i patiti u lošim stambenim uvjetima koje mnogi iznajmljivači odbijaju poboljšati.

Stambena kriza među mladima stoga je još daleko od kraja. Čak i kada se virus povuče iz mlade populacije, gdje je trenutno na vrhuncu, situacija će biti nepovratno promijenjena. I dok šefovi pokušavaju natjerati radnike i studente da plaćaju posljedice pandemije, postaje sve jasnije da je u korijenu ove krize kapitalizam. Radnici i studenti moraju ujediniti svoje kampanje i boriti se za rušenje ovog trulog sustava!