kolumna

Pismo zahvale studenata/ica sa Sveučilišta u São Paulu

Na stranici Slobodni Filozofski u nekoliko smo navrata izvještavali o situaciji, prosvjedima, blokadi i policijskoj represiji na sveučilištu USP (Universidade de São Paulo) – uvodni tekst s objašnjenjem cijele situacije objavljen je 17. lipnja ove godine, a potom je 7. srpnja, uz izvještaj o trenutnom stanju na njihovu Sveučilištu, objavljen i amaterski film jednog studenta koji dočarava situaciju na sveučilištu tih dana – policijsku intervenciju kojom je brutalno prekinut mirni prosvjed podrške građana i studenata. Na istom linku možete pročitati i pismo podrške koje je plenum FFZG-a uputio koleg(ic)ama na Universidade de São Paulo.

Nedavno nam je od koleg(ic)a iz São Paula stiglo pismo zahvale s presjekom događanja, objašnjenjem povoda koji su doveli do prosvjeda i kratkom slikom trenutne situacije – prijevod dotičnog pisma objavljujemo na SlobFilu u cijelosti:

Pišemo vam kako bismo zahvalili na činu potpore i ujedno podržali vašu borbu. Mi smo nezavisna skupina studenata koji nastoje udružiti snage u rješavanju problema bliskih onima kojima se i vi bavite. Nedavno smo sudjelovali u štrajku koji je mobilizirao kako osoblje sveučilišta, tako i profesore i studente. Neposredni je povod bio otkaz koji je političkom odlukom dobio član sindikata osoblja, a i sveukupni uvjeti rada spomenutih zaposlenika koji bi mogli biti mnogo bolji. Uglavnom, iz ovih je razloga osoblje Sveučilišta krenulo u štrajk, kojem se u to vrijeme studenti i profesori još nisu službeno pridružili. Tijekom štrajkaških aktivnosti rektorica, koja uživa potporu savezne vlade Sao Paula, pozvala je policiju. Uvjerenje da javno sveučilište treba zadržati političku autonomiju te biti slobodno od represije iz bilo kojeg izvora bilo je povod profesorima i studentima za suspenziju nastave. Osim zahtjeva za povlačenje policije s kampusa, ustrajalo se i u zahtjevima osoblja. Studenti su i prije dolaska policije tražili ukidanje dopisnog studijskog programa (online-studij na daljinu UNIVESP*) koji je arbitrarno pripreman od Vlade São Paula bez konzultiranja s profesorima i studentima, a predstavlja model visokog obrazovanja s kojim se nikako ne slažemo. Pritom su od profesora zatražene neprihvatljive prilagodbe u njihovu akademskom radu. Na jednom od skupova pozvali smo studente i osoblje ostalih brazilskih javnih sveučilišta da nam se pridruže. Dana 9. lipnja organizirali smo mirni prosvjed za povlačenje policije s kampusa i nastavak ranije započetih pregovora s Rektoratom. Tijekom spomenutih aktivnosti policija je izvršila invaziju na Sveučilište i sukobila se s prosvjednicima, pri čemu je na ekstreman način primijenjena sila. Tjedan dana kasnije, nakon niza aktivnosti koje su imale za cilj izraziti neslaganje s odlukom Rektorata i Vlade, policija je povučena s kampusa i pregovori su ponovno uspostavljeni. Osoblje i profesori izborili su dio svojih zahtjeva i obustavili štrajk. Pritom samo studenti nisu donijeli konačnu odluku o suspenziji štrajka. Trenutno traju praznici te ništa nije utvrđeno, a mi čekamo početak predavanja.

Problemi koji su još jednom isplivali na površinu tijekom opisanog štrajka nisu nikakva novost za većinu ovdašnjih studenata uključenih u borbu za istinsku demokraciju na Sveučilištu. Međutim, uviđamo potrebu za iscrpnijom diskusijom. Dok se hvatamo u koštac s razlozima koji stoje u pozadini ovih događaja, vjerujemo da su, unatoč specifičnim lokalnim povijesnim činjenicama, isti razlozi relevantni za mnoga javna sveučilišta posvuda u svijetu.

Iako je USP (Sveučilište države São Paulo) slobodno javno sveučilište, ova je realnost ugrožena postojanjem privatnog partnerstva i načinom na koji se Vlada São Paula odnosi prema Sveučilištu uopće. Upravo su takve intervencije, bilo kroz privatne kompanije (privatne investicije u neke projekte Sveučilišta), službene odluke od strane autoritarne rektorice ili direktnom Vladinom akcijom, ono što želimo prekinuti kako bismo postigli istinsku sveučilišnu autonomiju. To prije svega znači veći pristup visokom obrazovanju. Budući da su, naime, javne srednje škole loše, učenicima iz obitelji s nižim primanjima vrlo je teško uopće upisati studij. Borimo se za javni karakter javnih sveučilišta i dokidanje veze između akademske produktivnosti i zahtjeva tržišta.

Zbog toga vjerujemo kako naše borbe imaju mnogo toga zajedničkog. Potrebna nam je razmjena iskustava kako bismo pronašli put do ostvarenja spomenute autonomije. Vaše aktivnosti tijekom mobilizacije fakulteta su zadivljujuće, a internetska stranica vrlo dobro organizirana. Stoga podržavamo vašu borbu i dalje te se stavljamo na raspolaganje za daljnju diskusiju.

Universidade para quem?
(Sveučilište – za koga?)

http://universidadeparaquem.wordpress.com/
21. kolovoza 2009.
Tagovi:
,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka