kolumna

Podsjetnik: Kako uručiti molbu MZOŠ-u?

(sadrži nove informacije)

OBAVIJEST O URUČENJU MOLBE MZOŠ-u

(za one koji to još uvijek ne znaju)

Svi su građani/ke Republike Hrvatske slobodni besplatno uručiti neku molbu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, pa tako i molbu za besplatnim obrazovanjem. Primjer takve molbe svima je dostupan ovdje.

Ako podupirete naš cilj (ukidanje svih oblika uvedenog naplaćivanja visokoga obrazovanja na svim razinama: preddiplomskoj, diplomskoj i postdiplomskoj), molbu Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa možete uručiti na Donjim Sveticama 38 u urudžbenom uredu Ministarstva. Kako bi se, ipak, izbjeglo stvaranje nepotrebne gužve ili dugo čekanje u redu (ponekad se, naime, može dogoditi da mnogo građana/građanki u isto vrijeme Ministarstvu želi uručiti neku molbu), ne bi bilo loše molbu doći uručiti što ranije,

primjerice, u petak u 9.00 sati…

Treba samo napomenuti da građani/građanke svoje molbe Ministarstvu ne mogu uručiti između 12.00 i 12.30 jer službenici i službenice Urudžbenog ureda tada imaju pauzu.

Isto tako, svaki se građanin/građanka RH koji/a to želi Ministarstvu može obratiti telefonom, faksom ili e-mailom svakim radnim danom,

recimo, u petak u 9 sati ili u neko slično vrijeme.

Ako, primjerice, neki građanin ili građanka RH ima želju obratiti se nekim upitom državnome tajniku Radovanu Fuchsu, Uredu za visoko obrazovanje i slično, brojeve telefona, faksa i e-mail adrese te ostale kontakte može pronaći na internetskim stranicama

http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=1936

te

http://public.mzos.hr/Default.aspx?sec=1938

Svaki se građanin/građanka RH Ministarstvu može obratiti svakim radnim danom,

recimo, u petak u 9 sati i slično, a ovdje napominjemo da je e-pošta Ministarstva dostupna stalno, stoga svakom građaninu/građanki RH stoji na raspolaganju u bilo koje vrijeme.

Na kraju, molimo građane/građanke da u Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa ne odlaze organizirano odnosno istovremeno (primjerice, u petak u 9.00 sati ili u neko slično vrijeme) jer bi se to moglo smatrati nenajavljenim javnim okupljanjem, a to nikako ne bismo željeli.

Kako prenose mediji, neki dan neki su građani i građanke RH odlučili uručiti ovu molbu u Ministarstvo. Jedna je građanka objavila i snimku svoga uručivanja molbe koju možete vidjeti ovdje, a vijest o tome prenio je i HRT.

NAPOMENA: U primjeru molbe u zaglavlju stoji [Ime i prezime pošiljatelja] i [Adresa pošiljatelja]. Kada građani/građanke RH uručuju svoje molbe, oni, naravno, u zaglavlje trebaju staviti svoje ime i prezime, a na dnu se molbe trebaju potpisati.

Ovo su iskustva jedne građanke koja je neki dan uručila molbu Ministarstvu i nakon toga nam poslala e-poruku koju je, zajedno s linkom na ovaj članak, poslala i svim svojim poznanicima.

14. svibnja 2009.
Tagovi:
,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka