Luka Bogdanić | Luka Mesec

Snimke izlaganjâ: Luka Bogdanić i Luka Mesec, 18.10.2013.

Pogledajte snimke izlaganjâ Luke Bogdanića i Luke Meseca s konferencije CRS-a “Dileme ljevice: poteškoće, strategije, perspektive”. Bogdanić je govorio o gubitku klasne borbe kroz priču o povijesti metamorfoze Komunističke partije Italije, dok je Mesec predstavio djelovanje Inicijative za demokratski socijalizam iz Slovenije.


Luka Bogdanić:

Kako izgubiti klasnu borbu: metamorfoza Komunističke partije Italije

Od najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi do “ostataka ničega”. Dana 9. studenog 1989. pada Berlinski zid. Svega nekoliko dana poslije, 12. studenog, Achille Occhetto, Generalni sekretar Komunističke partije Italije u bolonjskom predgrađu Bolognina izjavljuje: “Sve je moguće. Čak i to da partija promijeni ime.” To je početak procesa razgradnje partije. Na bolonjskom kongresu u listopadu 1990. godine prvi put je odlučeno da partija mora promijeniti smjer i preobraziti se u progresivnu lijevu stranku. Rezultat je bio da je na XX. kongresu, nazvanom “skupštinom ljevice”, održanom u veljači 1991., Komunistička partija prestala postojati. Na kraju kongresa osnovan je PDS (Lijevo-demokratska stranka). Na istom mjestu i u isto vrijeme nastaje i novi pokret – “Movimento Rifondazione Comunista”. Oni koji se nisu htjeli pridružiti PDS-u osnovali su “Pokret”, embrio buduće Rifondazione Comunista. Iza tih suhih činjenica krije se postepeno ali totalno odbacivanje vođa PDS-a politike temeljene na klasnoj borbi. Istovremeno, međutim, talijanska politička arena svjedočila je intenzifikaciji klasne borbe od strane vlasnika sredstava za proizvodnju. Iako to nije bilo odmah tako očito – zbog relativno pristojnog životnog standarda talijanske radničke klase – radnička prava i socijalna zaštita počeli su se rezati. Vođe najveće komunističke partije u Zapadnoj Europi mislili su da će im promjena imena otvoriti put osvajanju vlasti. Nasuprot tome, gubitak imena zapravo je predstavljao tek posljedicu ideoloških promjena koje su talijansku radničku klasu uveli u eru prekarnosti.

Luka Bogdanić stekao je doktorat iz filozofije na Sveučilištu La Sapienza. Održavao je seminare na Sveučilištu u Firenci i Sveučilištu u Zagrebu. Objavljuje članke na političke i povijesne teme u raznim talijanskim i hrvatskim časopisima. Trenutno je uključen u različite istraživačke projekte u Italiji, a surađuje i s Odsjekom za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu.


Luka Mesec:

Inicijativa za demokratski socijalizam (Slovenija)

Luka Mesec diplomant europskih studija, član Delavsko-punkerske univerze, član Inicijative za demokratski socijalizam i direktor Instituta za radničke studije.
Produkcija: Kolektiv za medijsku edukaciju (KOME)
21. studenoga 2013.
Tagovi:
, , , , , ,

Vezani članci

  • 28. kolovoza 2026. Može li se klimatska kriza misliti? Klimatska kriza nije izvanjski poremećaj kapitalističkog načina proizvodnje, nego jedna od njegovih povijesno proizvedenih proturječnosti. Ona je kriza društvenog odnosa prema prirodi koji počiva na beskonačnoj akumulaciji, profitu i privatnom prisvajanju. Dok posljedice postaju sve teže izbjeći, vladajuće klase nude poricanje, individualizaciju odgovornosti i tehnološke iluzije. Pitanje stoga nije samo možemo li krizu misliti, nego kome koristi njezino nemišljenje.
  • 25. srpnja 2026. Afektivnost bez istorije: postkolonijalna estetika i depolitizacija sećanja Tajlandski film Uncle Boonmee Who Can Recall His Past Lives (2010) redatelja Apichatponga Weerasethakula dominantno se analizira kroz afektivnu i postkolonijalnu teoriju. Takva čitanja proizlaze iz eksperimentalnih estetskih strategija filma, koje nastoje izbjeći kolonijalnu reprezentaciju, te njegove prigušene političke dimenzije. Autorica teksta kritički čita i film i njegove dominantne interpretacije, pokazujući kako one pridonose depolitizaciji povijesnih sukoba i državne moći te brisanju klasne perspektive.
  • 26. lipnja 2026. Iluzija autonomije: slobodna nauka u službi antikomunističke politike tokom Hladnog rata Kroz Gramscijeve koncepte pristanka i kulturne hegemonije razmatramo društveno-političku ulogu znanosti te formiranje institucija civilnog društva koje legitimiziraju mit o apolitičnoj znanosti nakon Drugog svjetskog rata. Hladnoratovska artikulacija znanosti i obavještajnih operacija vezuje se i za kontekst nastanka i funkcionisanja organizacija poput Kongresa za slobodu kulture (CCF), kao i CIA. Zapadnjačka znanstvena zajednica tako je, kroz antikomunističku ideologiju i iluzije o sopstvenoj objektivnosti i autonomiji, postala ključnim akterom američke kulturne hegemonije.
  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
Arhiva članaka