Poziv za organizaciju alternativnog europskog summita
Danas svjedočimo velikoj povijesnoj promjeni u Europskoj uniji. Europski vođe, posebice oni iz Komisije, Vijeća za gospodarstvo i financije (ECOFIN), i Europske centralne banke, koriste trenutnu krizu kako bi nametnuli neoliberalni poredak nasuprot idealu demokratske, socijalne i ekološke Europe.
Lice Europe mijenja se uz pogubne posljedice za građane i za budućnost samog europskog projekta. „Tiha revolucija“ – kako to naziva Barroso – odvija se neviđenom brzinom na legalno-institucionalnoj razini: porast broja zakona koji se tiču fiskalnih pitanja i plaća, oštriji zahtjevi tih zakona, veće kazne i povećani automatizam njihove implementacije, te obavezna primjena tih zakona na osnovnim razinama europskog i nacionalnog zakonodavstva (sporazumi, ustavi…). To se događa i putem osnaživanja moći Komisije, Europskog vijeća i ECOFIN-a. Europski parlament – kako je to rekao sam njegov predsjednik – u najboljem se slučaju svodi samo na potvrđivanje već donesenih odluka.
Ugovor o fiskalnoj sigurnosti koji je proizašao iz Europskog vijeća 30. siječnja 2012. osnažuje mjere štednje, premda kontekst krize koja je žestinom usporediva s onom iz 1930-ih i koja je produbljena nezabilježenom ekološkom krizom, zapravo traži očuvanje radnih mjesta i javna ulaganja. Europska komisija biti će zadužena da prisili države da mijenjaju proračune, ako zaključi da određene politike nisu u skladu s njezinom ili ECOFIN-ovom vizijom.
Prihvaćanjem tog Ugovora, europski vođe stoje u raskoraku sa stvarnošću. Stalno rastući broj europskih summita potpuno je promašio ispuniti njihove službene ciljeve, naime „povratiti tržišno povjerenje“ i riješiti krizu Eurozone. U Europi počinje druga bankarska kriza; mjere štednje koje se jednoglasno provode u svim europskim državama vode do širenja recesije, a društvena situacija se nepovratno mijenja u mnogim europskim državama, najteže dakako u zemljama periferije Eurozone. U Grčkoj, javni dug, nezaposlenost, čak i porast broja samoubojstava, rastu do točke koja zahtjeva uzbunu.
Građani imaju pravo pitati se ne stoji li iza tih službenih ciljeva jedna drugačija strategija: iskoristiti krizu, čak je i učiniti gorom, prebaciti se na potpuno drugačiji model, koji će dovršiti neoliberalni model po cijenu njihovih društvenih i demokratskih prava („nikada nemojte potratiti dobru krizu“).
Ti razvoji predstavljaju najozbiljnije negiranje demokracije koje je Europa doživjela od kraja Drugog svjetskog rata. Europski građani podređeni su kaznenim politikama iako svi znaju da ova kriza proizlazi uglavnom iz pohlepe banaka, tržišnog sustava, kao i ortaštva ili popustljivosti političkih vođa koji su ih trebali kontrolirati, i iz dva desetljeća tržišnog natjecanja koje se snažno odražava na plaće i poreze. Taj kazneni neoliberalizam na dva načina ugrožava demokraciju: direktnim autoritarnim manevrima (kada je Jean-Claude Trichet, bivši predsjednik Europske centralne banke, poslao pismo talijanskim vlastima da ubrzaju rezove i sugerirao da promjene kolektivne ugovore, ili kada su, uz pristanak Trojke, tehnokrati preuzeli vlast u Grčkoj i Italiji…) i, indirektno, ohrabrivanjem rasta ksenofobnog nacionalizma i antieuropskih i antidemokratskih političkih pokreta (Francuska, Mađarska, Finska, itd.).
Kažemo „Dosta“! Mi više ne prihvaćamo te politike. Oni se podruguju demokraciji; oni su Europu već bacili u posebno tešku ekonomsku krizu. Oni su probudili ksenofobne demone koje je upravo ta Europa trebala izbrisati. Želimo poboljšati europski socijalni model i obraniti narod, ne banke, korporacije i njihove najveće dioničare.
To zahtijeva drugačije politike, što ujedno znači da valja preispitati institucije i ugovore; ne u smislu zaoštravanja kaznenog neoliberalizma, već u smislu ponovnog uspostavljanja demokracije. Alternative postoje. Ono što danas nedostaje jest ravnoteža moći koja će uvesti te alternative i osmisliti političke procese koji će europski projekt ponovno dovesti na stazu demokracije, društvenog i ekološkog napretka. Alternativni summit koji nastojimo organizirati biti će prvi korak k ostvarenju tih ciljeva.
