Sven Marcelić: “Bespuća PR zbiljnosti”

Upravo nam je na e-mail adresu bloga stigao tekst koji je specijalno za nas napisao Sven Marcelić, asistent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Oštro, duhovito i inteligentno. Svakako pročitati!

Studentska blokada koja se proširila na gotovo sva hrvatska sveučilišta donijela nam je, između ostalog, i zabavne igrokaze u režiji redatelja za odnose s javnošću u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Nakon što je potraga za ministrom počela poprimati diogenovske dimenzije, konačno nam se ukazao gospodin glasnogovornik Duje Bonacci te nam glasno rekao kako se ministar nema što raspravljati s dječurlijom. U redu, pretpostavimo da osoba u tom svojstvu svojim oglašavanjem prenosi stav ustanove u kojoj radi kad nešto govori za medije.

Sljedeće jutro ukazao nam se i ministar sam, rekavši da podržava zahtjeve studenata i da je to nešto što su on sam i premijer Sanader podržavali pred pet godina. Zastanimo malo nad ovom situacijom: govore li to to nama premijer i ministar znanosti da se već pet godina vode idejama koje je u stanju osmisliti “dječurlija”? I može li se uopće voditi ozbiljna politika na razini ideja “dječurlije”? Hoće li uskoro gospoda iz Vlade svoje savjetnike nalaziti u vrtiću Maslačak, a spin doktore na Lidranu? Ili je gospodin glasnogovornik ispao ono što bi se na engleskom zvalo “loose cannon”, što nam ukazuje da se PR sekcija Ministarstva malo pogubila? Kako znamo da je upravo PR već godinama forte rečene ustanove, onda je za pretpostaviti kako su stvari ozbiljne kad se događa ovakav manjak koordinacije.

No, teza o dječurliji počinje dosezati zabrinjavajuće razmjere kad razmotrimo i sljedeću tvrdnju koju je ministar rekao tog jutra, a koja glasi: “Mi se zalažemo za to da u Hrvatskoj školovanje od vrtića do doktorata bude besplatno, ali samo za one koji to zaslužuju”. Uvode li se to i u vrtiće kriteriji izvrsnosti? I kako se to točno može ne zaslužiti vrtić ili osnovna škola? Ili ćemo možda uskoro imati centre izvrsnosti i u vrtićima, kao što ih imamo u drugim aspektima znanstvenog i obrazovnog sustava (ah, ne, čekajte, nemamo, osim u, pogodili ste, PR dokumentima MZOŠ)? Iako me na samu pomisao na mlade profesionalce koji će s četiri godine života znati dati ministru savjet koji će pet godina biti misao vodilja hvata jeza, stvar ne prestaje ni ovdje. Jer, kaže ministar, dječurlija ima zahtjeve s kojima se solidarizirao i prodekan Boras, iz čega proizlazi da bi im prodekan Boras te novce trebao vratiti. Vrlo zanimljivo, ali nekako se čini da logika kaže da, ukoliko se traži školovanje sufinancirano od države, da bi te novce Filozofskome fakultetu trebala platiti ta ista država, a ne studenti. Odnosno, ako se već slažete sa zahtjevima studenata, onda nije na prodekanu Borasu da vrati novce, nego je to na DRŽAVI. Naime, da se zahtjeve studenata slušalo, prodekan Boras ne bi uopće bio u situaciji naplaćivati te školarine, a instanca od koje se očekuje da ih plaća je upravo država. Od koje se zahtijeva da fakultetima i sveučilištima osigura rad na način da se u njima obrazuje svatko kome je to prema sposobnostima dostupno, ali i da se istovremeno jamči ostvarenje kriterija propisanih recentnim reformama.

No, odmaknut ću se od logičkog rasapa koji vlada u izjavama koje nam zadnjih dana servira MZOŠ i lagano prebaciti prema sadržajnim vodama, gdje ću nastojati pokazati da je temeljni problem PR ekipe rečenog ministarstva, čiji je posao da prenose stavove ustanove koja ih zapošljava, uzrokovan time što oni zapravo ne razumiju protiv čega se bore i što ih je tu snašlo. Taktika koja se odabrala promašuje ne samo elementarnu pristojnost, nego i sam sukus problema. Naime, zbog gomile patronizirajućih izjava tipa “dječurlija” ili “iza ovoga stoje određene političke opcije”, pokušaja uplitanja dnevne politike i personaliziranja stvari u vidu izvjesnog gospodina Macana, te svođenje problema na pitanje fiskalnih banalija tipa treba li ovoliko ili onoliko milijuna za ostvarenje studentskih zahtjeva, postaje nam sve jasnije da se tu radi o elementarnom nerazumijevanju.

MZOŠ se susreo s inicijativom koja traži strateške promjene koje će znanje i obrazovanje staviti u rang čuvenih “kapitalnih investicija” i osmišljavanje sustava koji će to jamčiti uzimajući u obzir sve probleme i nejednakosti društva. Susreo se i sa studentima čija su traženja depersonalizirana te se rečeni problem nemogućnosti identificiranja žarišta inicijative nastojao riješiti nacjepljivanjem rečenog Macana uz konstataciju “ako je to istina…”, što znači da ni u samom Ministarstvu nisu sigurni je li informacija točna. Uplele su se tu i izvjesne političke opcije, čime se nastojalo ukazati na to da se mišljenjem studenata manipulira (jer, ne zaboravimo, oni su dječurlija).

Ali hej! Vratimo se još jednom logici: ako se ministar i premijer slažu s dječurlijom već pet godina, a mišljenjem te iste dječurlije manipuliraju izvjesne političke opcije, onda ili je ta politička opcija on sam pa već danima gledamo blokadu sveučilišta u režiji Ministarstva ili, ako pak nije, onda zaključujemo da se ministar i premijer već pet godina slažu s izvjesnom političkom opcijom, samo nikako da nas o tome obavijeste (k tome, u čemu je problem, pa ionako misle jednako?).

Dakle, ono što čekamo već danima od ministarstva je, prije svega, poštivanje sugovornika i uvažavanje načina na koji se oni obraćaju i formuliraju svoje zahtjeve, ozbiljnost u prezentaciji vlastitih mišljenja i izbjegavanje izjava o “političkim opcijama” na temelju mogućih pogodbenih rečenica tipa “ako je istina…” te prije svega napor da se shvati da se ovdje radi o ozbiljnoj akciji manifestacije socijalne svijesti koja od države traži konkretna određenja.

No, prije svega, strateško određenje prema zahtjevima inicijative znači ne dnevnu politiku i raspravu o ovogodišnjem proračunu, niti o proračunu za iduću godinu, niti bilo kakvim vatrogasnim odlukama, nego očitovanje o tome je li “društvo znanja” strateški interes ove države te hoće li u tom društvu svi građani moći participirati u skladu sa svojim sposobnostima i barem pokušaj promišljanja premoštenja razlika u početnim položajima raznih segmenata društva. Iza zahtjeva o besplatnom školstvu ne stoje samo školarine, nego težnja za određenjem prema obrazovanju kao pravu koje se ostvaruje za sve.

A na ministarstvu je da se o tim zahtjevima očituje kao zreli sugovornik, jer se zasad čini kako dječurlija ne obitava u Ivana Lučića 3, nego malo istočnije, na Donjim Sveticama. Iskoristio bih zato ovaj tekst kako bih Ministarstvo pozvao na dostojanstvo u izjavama i argumentiranu raspravu o tome hoće li, i na koji način, poduprijeti zahtjeve inicijative. Ili ako pak neće, zbog čega neće i zbog čega drže da oni nisu ostvarivi. Ozbiljna komunikacija o temeljnim društvenim problemima dužnost je svake državne ustanove koja djeluje u demokratskom društvu pa apeliram na MZOŠ da to uzme ad notam.

Sven Marcelić

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve