Sven Marcelić: “Bespuća PR zbiljnosti”

Upravo nam je na e-mail adresu bloga stigao tekst koji je specijalno za nas napisao Sven Marcelić, asistent na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru. Oštro, duhovito i inteligentno. Svakako pročitati!


Studentska blokada koja se proširila na gotovo sva hrvatska sveučilišta donijela nam je, između ostalog, i zabavne igrokaze u režiji redatelja za odnose s javnošću u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa. Nakon što je potraga za ministrom počela poprimati diogenovske dimenzije, konačno nam se ukazao gospodin glasnogovornik Duje Bonacci te nam glasno rekao kako se ministar nema što raspravljati s dječurlijom. U redu, pretpostavimo da osoba u tom svojstvu svojim oglašavanjem prenosi stav ustanove u kojoj radi kad nešto govori za medije.

Sljedeće jutro ukazao nam se i ministar sam, rekavši da podržava zahtjeve studenata i da je to nešto što su on sam i premijer Sanader podržavali pred pet godina. Zastanimo malo nad ovom situacijom: govore li to to nama premijer i ministar znanosti da se već pet godina vode idejama koje je u stanju osmisliti “dječurlija”? I može li se uopće voditi ozbiljna politika na razini ideja “dječurlije”? Hoće li uskoro gospoda iz Vlade svoje savjetnike nalaziti u vrtiću Maslačak, a spin doktore na Lidranu? Ili je gospodin glasnogovornik ispao ono što bi se na engleskom zvalo “loose cannon”, što nam ukazuje da se PR sekcija Ministarstva malo pogubila? Kako znamo da je upravo PR već godinama forte rečene ustanove, onda je za pretpostaviti kako su stvari ozbiljne kad se događa ovakav manjak koordinacije.

No, teza o dječurliji počinje dosezati zabrinjavajuće razmjere kad razmotrimo i sljedeću tvrdnju koju je ministar rekao tog jutra, a koja glasi: “Mi se zalažemo za to da u Hrvatskoj školovanje od vrtića do doktorata bude besplatno, ali samo za one koji to zaslužuju”. Uvode li se to i u vrtiće kriteriji izvrsnosti? I kako se to točno može ne zaslužiti vrtić ili osnovna škola? Ili ćemo možda uskoro imati centre izvrsnosti i u vrtićima, kao što ih imamo u drugim aspektima znanstvenog i obrazovnog sustava (ah, ne, čekajte, nemamo, osim u, pogodili ste, PR dokumentima MZOŠ)? Iako me na samu pomisao na mlade profesionalce koji će s četiri godine života znati dati ministru savjet koji će pet godina biti misao vodilja hvata jeza, stvar ne prestaje ni ovdje. Jer, kaže ministar, dječurlija ima zahtjeve s kojima se solidarizirao i prodekan Boras, iz čega proizlazi da bi im prodekan Boras te novce trebao vratiti. Vrlo zanimljivo, ali nekako se čini da logika kaže da, ukoliko se traži školovanje sufinancirano od države, da bi te novce Filozofskome fakultetu trebala platiti ta ista država, a ne studenti. Odnosno, ako se već slažete sa zahtjevima studenata, onda nije na prodekanu Borasu da vrati novce, nego je to na DRŽAVI. Naime, da se zahtjeve studenata slušalo, prodekan Boras ne bi uopće bio u situaciji naplaćivati te školarine, a instanca od koje se očekuje da ih plaća je upravo država. Od koje se zahtijeva da fakultetima i sveučilištima osigura rad na način da se u njima obrazuje svatko kome je to prema sposobnostima dostupno, ali i da se istovremeno jamči ostvarenje kriterija propisanih recentnim reformama.

No, odmaknut ću se od logičkog rasapa koji vlada u izjavama koje nam zadnjih dana servira MZOŠ i lagano prebaciti prema sadržajnim vodama, gdje ću nastojati pokazati da je temeljni problem PR ekipe rečenog ministarstva, čiji je posao da prenose stavove ustanove koja ih zapošljava, uzrokovan time što oni zapravo ne razumiju protiv čega se bore i što ih je tu snašlo. Taktika koja se odabrala promašuje ne samo elementarnu pristojnost, nego i sam sukus problema. Naime, zbog gomile patronizirajućih izjava tipa “dječurlija” ili “iza ovoga stoje određene političke opcije”, pokušaja uplitanja dnevne politike i personaliziranja stvari u vidu izvjesnog gospodina Macana, te svođenje problema na pitanje fiskalnih banalija tipa treba li ovoliko ili onoliko milijuna za ostvarenje studentskih zahtjeva, postaje nam sve jasnije da se tu radi o elementarnom nerazumijevanju.

MZOŠ se susreo s inicijativom koja traži strateške promjene koje će znanje i obrazovanje staviti u rang čuvenih “kapitalnih investicija” i osmišljavanje sustava koji će to jamčiti uzimajući u obzir sve probleme i nejednakosti društva. Susreo se i sa studentima čija su traženja depersonalizirana te se rečeni problem nemogućnosti identificiranja žarišta inicijative nastojao riješiti nacjepljivanjem rečenog Macana uz konstataciju “ako je to istina…”, što znači da ni u samom Ministarstvu nisu sigurni je li informacija točna. Uplele su se tu i izvjesne političke opcije, čime se nastojalo ukazati na to da se mišljenjem studenata manipulira (jer, ne zaboravimo, oni su dječurlija).

Ali hej! Vratimo se još jednom logici: ako se ministar i premijer slažu s dječurlijom već pet godina, a mišljenjem te iste dječurlije manipuliraju izvjesne političke opcije, onda ili je ta politička opcija on sam pa već danima gledamo blokadu sveučilišta u režiji Ministarstva ili, ako pak nije, onda zaključujemo da se ministar i premijer već pet godina slažu s izvjesnom političkom opcijom, samo nikako da nas o tome obavijeste (k tome, u čemu je problem, pa ionako misle jednako?).

Dakle, ono što čekamo već danima od ministarstva je, prije svega, poštivanje sugovornika i uvažavanje načina na koji se oni obraćaju i formuliraju svoje zahtjeve, ozbiljnost u prezentaciji vlastitih mišljenja i izbjegavanje izjava o “političkim opcijama” na temelju mogućih pogodbenih rečenica tipa “ako je istina…” te prije svega napor da se shvati da se ovdje radi o ozbiljnoj akciji manifestacije socijalne svijesti koja od države traži konkretna određenja.

No, prije svega, strateško određenje prema zahtjevima inicijative znači ne dnevnu politiku i raspravu o ovogodišnjem proračunu, niti o proračunu za iduću godinu, niti bilo kakvim vatrogasnim odlukama, nego očitovanje o tome je li “društvo znanja” strateški interes ove države te hoće li u tom društvu svi građani moći participirati u skladu sa svojim sposobnostima i barem pokušaj promišljanja premoštenja razlika u početnim položajima raznih segmenata društva. Iza zahtjeva o besplatnom školstvu ne stoje samo školarine, nego težnja za određenjem prema obrazovanju kao pravu koje se ostvaruje za sve.

A na ministarstvu je da se o tim zahtjevima očituje kao zreli sugovornik, jer se zasad čini kako dječurlija ne obitava u Ivana Lučića 3, nego malo istočnije, na Donjim Sveticama. Iskoristio bih zato ovaj tekst kako bih Ministarstvo pozvao na dostojanstvo u izjavama i argumentiranu raspravu o tome hoće li, i na koji način, poduprijeti zahtjeve inicijative. Ili ako pak neće, zbog čega neće i zbog čega drže da oni nisu ostvarivi. Ozbiljna komunikacija o temeljnim društvenim problemima dužnost je svake državne ustanove koja djeluje u demokratskom društvu pa apeliram na MZOŠ da to uzme ad notam.

Sven Marcelić

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve