Mislav Žitko o kolumni Milane Vuković-Runjić

Što je pravo na besplatno obrazovanje naspram pada na ispitu iz grčke filozofije? Ako je suditi po tekstu Milane Vuković-Runjić , riječ je tek o sitnici koja ju je podsjetila na dan kada je, usprkos tome što je pročitala sve knjige s popisa obvezne i još neke s popisa izborne literature, dobila nazad prijavnicu uz ljubazan poziv da pokuša ponovno na jesen. Takva je logika ‘samoskrivljene maloljetnosti’, središnjeg mjesta hrvatskog javnog diskursa: ona nalaže da javni problemi budu svedeni na ono privatno, na osobne pripovijesti i mrzovoljnost nerazriješenih trauma. Nesposobnost da se zahvati u ideološku dimenziju obrazovnih institucija, odnosno specifičnog načina reproduciranja obrazovnog sustava tokom socijalističkih osamdesetih, odgovara upravo identičnoj nesposobnosti da se to učini danas, u kontekstu ‘tranzicijskog’ kapitalizma. “Možete da uzmete akvarijum i od njega napravite čorbu, ali ne možete da čorbu ponovno pretvorite u akvarijum”, rekao je jednom prilikom pokojni Zoran Đinđić. Možemo reći da se tranzicijska čorba kuha već gotovo dvadeset godina, no Milana Vuković-Runjić, blaženo nezainteresirana za svijet nakon 1989., i dalje pokušava dati ime raspadnutoj ribi. Tako u tekstu koji ne prelazi tri kartice nema niti jedne riječi o jasno artikuliranome zahtjevu za besplatno obrazovanje, no zato nalazimo razne druge stvari počevši od pitanja neradne nedjelje i ozbiljne namjere autorice da upiše doktorat, do Branka Bošnjaka i samoupravnog socijalizma. Što su istočnoeuropska tranzicija, privatizacija, fiskalno discipliniranje javne sfere iz vizure kaleidoskopa kojega nam nudi kulturno-medijski establišment? To su elementi koji ne postoje u tom diskursu. Postoje doduše Marx i Engels, i to, pretpostavlja se, kao personalizirani pandani “nemaru i kaosu”. I to je sve što se iz te perspektive može reći o tranziciji, i posljedičnoj komercijalizaciji obrazovanja. Tamo gdje su socijalistički disidenti htjeli biti ozbiljni i opasni u kritici marksizma, suvremeni istočnoeuropski pisci proizvode užitak u ponavljanju elementarne desničarske geste. “Bljuje mi se od slika Marxa i Engelsa” priznaje Vuković-Runjić, no koliko je to samo daleko od čuvenog performansa Gojka Šuška u kojemu je na svinji ispisao riječ Tito te pustio životinjicu da tako trčkara po dvorištu. Na mjestu gdje je autokratsko državotvorstvo proizvodilo strah od demokracije kao sistemski učinak, istočnoeuropska se spisateljica, sukladno prakticiranom načelu razumske maloljetnosti, spustila za stepenicu niže i svela cijelu stvar na razinu osjetilnosti i osobnog dojma. Već je na ulasku u zgradu Filozofskog fakulteta udahnula cheguevarovsku atmosferu i osjetila znoj (sic!) i piće. Potvrđujući izreku “Great minds think alike” autorica je, baš kao i Radovan Fuchs, smjesta povezala studentski plenum s plenumom Komunističke partije. Intervencija u politički prostor pomoću mehanizma direktne demokracije očito se prelijeva izvan kategorijalnog aparata od kojega žive provjerene književne zvijezde i zamjenici ministra. I samo iz tog bi razloga trebali, prije nego što detaljno pročitaju sve brojeve Skripte, prihvatiti Wittgensteinov savjet – ono o čemu se ne može govoriti, o tome se treba šutjeti. Evidentno, ta je nemogućnost tek posljedica njihove intelektualne lijenosti i društvenopolitičke tromosti.
Mislav Žitko

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve