Mislav Žitko o kolumni Milane Vuković-Runjić

Što je pravo na besplatno obrazovanje naspram pada na ispitu iz grčke filozofije? Ako je suditi po tekstu Milane Vuković-Runjić , riječ je tek o sitnici koja ju je podsjetila na dan kada je, usprkos tome što je pročitala sve knjige s popisa obvezne i još neke s popisa izborne literature, dobila nazad prijavnicu uz ljubazan poziv da pokuša ponovno na jesen. Takva je logika ‘samoskrivljene maloljetnosti’, središnjeg mjesta hrvatskog javnog diskursa: ona nalaže da javni problemi budu svedeni na ono privatno, na osobne pripovijesti i mrzovoljnost nerazriješenih trauma. Nesposobnost da se zahvati u ideološku dimenziju obrazovnih institucija, odnosno specifičnog načina reproduciranja obrazovnog sustava tokom socijalističkih osamdesetih, odgovara upravo identičnoj nesposobnosti da se to učini danas, u kontekstu ‘tranzicijskog’ kapitalizma. “Možete da uzmete akvarijum i od njega napravite čorbu, ali ne možete da čorbu ponovno pretvorite u akvarijum”, rekao je jednom prilikom pokojni Zoran Đinđić. Možemo reći da se tranzicijska čorba kuha već gotovo dvadeset godina, no Milana Vuković-Runjić, blaženo nezainteresirana za svijet nakon 1989., i dalje pokušava dati ime raspadnutoj ribi. Tako u tekstu koji ne prelazi tri kartice nema niti jedne riječi o jasno artikuliranome zahtjevu za besplatno obrazovanje, no zato nalazimo razne druge stvari počevši od pitanja neradne nedjelje i ozbiljne namjere autorice da upiše doktorat, do Branka Bošnjaka i samoupravnog socijalizma. Što su istočnoeuropska tranzicija, privatizacija, fiskalno discipliniranje javne sfere iz vizure kaleidoskopa kojega nam nudi kulturno-medijski establišment? To su elementi koji ne postoje u tom diskursu. Postoje doduše Marx i Engels, i to, pretpostavlja se, kao personalizirani pandani “nemaru i kaosu”. I to je sve što se iz te perspektive može reći o tranziciji, i posljedičnoj komercijalizaciji obrazovanja. Tamo gdje su socijalistički disidenti htjeli biti ozbiljni i opasni u kritici marksizma, suvremeni istočnoeuropski pisci proizvode užitak u ponavljanju elementarne desničarske geste. “Bljuje mi se od slika Marxa i Engelsa” priznaje Vuković-Runjić, no koliko je to samo daleko od čuvenog performansa Gojka Šuška u kojemu je na svinji ispisao riječ Tito te pustio životinjicu da tako trčkara po dvorištu. Na mjestu gdje je autokratsko državotvorstvo proizvodilo strah od demokracije kao sistemski učinak, istočnoeuropska se spisateljica, sukladno prakticiranom načelu razumske maloljetnosti, spustila za stepenicu niže i svela cijelu stvar na razinu osjetilnosti i osobnog dojma. Već je na ulasku u zgradu Filozofskog fakulteta udahnula cheguevarovsku atmosferu i osjetila znoj (sic!) i piće. Potvrđujući izreku “Great minds think alike” autorica je, baš kao i Radovan Fuchs, smjesta povezala studentski plenum s plenumom Komunističke partije. Intervencija u politički prostor pomoću mehanizma direktne demokracije očito se prelijeva izvan kategorijalnog aparata od kojega žive provjerene književne zvijezde i zamjenici ministra. I samo iz tog bi razloga trebali, prije nego što detaljno pročitaju sve brojeve Skripte, prihvatiti Wittgensteinov savjet – ono o čemu se ne može govoriti, o tome se treba šutjeti. Evidentno, ta je nemogućnost tek posljedica njihove intelektualne lijenosti i društvenopolitičke tromosti.