Dean Duda: Nakon 34 dana: o studentskoj blokadi s jedne i mentalnoj s druge strane

Tekst je objavljen u današnjem broju Novoga lista (30. svibnja 2009.). Zahvaljujemo Deanu Dudi na slanju teksta!



Divlje meso društva

Sveučilište je proteklih tjedana pokazalo da ne razumije ni ideju jednakosti, ni javni interes, ni jednakost prilika ili solidarnost odnosno ne vidi ili pak odbija vidjeti da je vrijednosni sustav studentske pobune nešto posve drugo od postojećeg korporacijskog habitusa koji se ponašanjem sveučilišta i fakultetskih uprava uglavnom nameće kao jedini poželjan tranzicijski oblik postojanja akademske zajednice


Blokada nastave na Filozofskom fakultetu u Zagrebu obustavljena je nakon trideset i četiri dana. Blokade u glavama onih na čiju su adresu upućeni studentski zahtjevi i dalje ustrajno odolijevaju, uz povremenu medijsku dijareju, modificirano bauljanje po Teslinoj i haklersko širenje poruka mira i ljubavi (jer Hajduk i Dinamo dva su kluba bratska…). Blokade u srcima onih koji preziru jednakost, solidarnost i zalaganje za opće dobro ionako su su stvar tranzicijske bešćutnosti i malograđanskog komfora.

Ispisalo se proteklih tjedana i izgovorilo svašta, napele su se misli, međuljudski odnosi i razna povjerenstva. Usoptala se i pristojna količina tranzicijskog fašizma, što akademskog što izvanakademskog, što imenovanog što tradicionalno bezimenog. Okolnosti su iziskivale, ispričavam se unaprijed na neakademskoj formulaciji, jedino i samo “mozak s jajima”, a njega je izgleda bilo samo na jednoj strani. Rješenje je tjednima kolalo u obliku jednostavnog dvokoraka: proračunska uplata školarina za sljedeću akademsku godinu i, zatim, zakonsko prevođenje toga čina u trajno stanje. Jednostavnije? Nitko ne plaća studij sljedeće godine, a u tom se razdoblju donosi zakon da to vrijedi i ubuduće. Još jednostavnije? Besplatno školstvo.
studentski zahtjevi kao incident

Sveučilište (sveučilišna vlast, izabrani čelnici, senati, Rektorski zbor itd.) doživjelo je, uostalom kao i Ministarstvo znanosti, obrazovanja i hakla, studentske zahtjeve kao incident i zato je reagiralo represivno, što razumljivo proizlazi iz položaja nejakog, nedefiniranog subjekta koji u studentima prepoznaje protivnike, a u činovnicima državnog aparata, unatoč višegodišnjoj lošoj komunikaciji (primjer Sveučilišta u Zagrebu), još uvijek vidi hijerarhijski nadređene figure koje ponizno i strpljivo tumači kao partnere. Način na koji je ministar pojeo rektorovu konferenciju za medije u prvom tjednu trajanja blokade samo je, na žalost, najočitiji površinski primjer takva odnosa osoblja i posoblja. Nastup ministrova glasnogovornika na plenumu Filozofskog fakulteta, kad se dvostruki magistar znanosti legitimirao i kao tvrdokorni posvećeni profesionalac kojemu smjena vlasti dođe nešto kao “ni iz džepa, ni u džep”, pokazuje mizeriju samodopadnog sustava koji ne može dokučiti da postoje stvari koje nadilaze pojedinačni interes i ugodu vlastitog brloga. Prijetnje, zaključana vrata i promijenjene brave pokazuju pak veliko ništa.

Sveučilište je, međutim, studentske zahtjeve manipulativno iskoristilo kao relativno povoljnu okolnost da u dogledno vrijeme “usavrši” postojeći model plaćanja visokoškolskog obrazovanja, dakle sveučilište ne razmišlja o potpunom javnom financiranju visokog školstva nego koristi postojeće studentske zahtjeve kao alibi za provedbu “kontrolirane” komercijalizacije. Kontrola je zamišljena prema kriteriju tzv. uspješnosti, koji doduše nedefiniran pluta dok mu majstori traže značenje, ali se u paketu sličnih mentalno-leksičkih bravura kao što su “linearni model”, “studentske participacije u troškovima studiranja”, “oslobađanje od plaćanja” ili “studij za osobne potrebe” jasno detektira njegovo porijeklo i pretpostavljeni učinak. Stoga je razumljivo da sveučilište, kao ni Ministarstvo znanosti i pomirenja nogometnog sjevera i juga uostalom, ne razumije jednostavnu činjenicu da plaćanju u visokoškolskom obrazovanju doslovno nema mjesta i da se tzv. sankcioniranje studenata koji nisu pravodobno udovoljili uvjetima propisanim njihovim studijskim programima ne smije provoditi uz zvuk novca.

studenti, a ne klijenti

Sveučilište (osobito ono u Zagrebu) propustilo je priliku da ustrajnim zagovorom besplatnoga visokog obrazovanja aktivno sudjeluje u razrješenju niza neuralgičnih točaka što već godinama progrediraju na fakultetima koji funkcioniraju prema specifičnom akademskom modelu javno-privatnog partnerstva, u kojemu se uspješno poslovanje uvelike mjeri količinom novca namaknutog plaćanjem studija za tzv. osobne potrebe. Primjer Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje su navodno neki studenti i njihovi roditelji zaprijetili sudskim tužbama upravi, jer je došlo do prekida u redovitom isporučivanju unaprijed plaćenih usluga, pokazuje paradoks akademske situacije utemeljene na načelima javno-privatnog partnerstva. Smisao zahtjeva nezavisne studentske inicijative usmjeren je i na to da u visokoškolskom sustavu svi studenti budu jednostavno studenti, a ne klijenti ili strane u kupoprodajnom ugovoru.

Sveučilište je proteklih tjedana pokazalo i da ne razumije ideju jednakosti, kao što ne razumije ni javni interes, jednakost prilika ili solidarnost, odnosno ne vidi ili pak odbija vidjeti da je vrijednosni sustav studentske pobune nešto posve drugo od postojećeg korporacijskog habitusa koji se ponašanjem sveučilišta i fakultetskih uprava uglavnom nameće kao jedini poželjan tranzicijski oblik postojanja akademske zajednice. Upravo su zato studenti zagrebačkog Filozofskog fakulteta tretirani kao divlje meso društva i sustava koji inače skladno funkcioniraju, a činjenica da je Katolička crkva ponudila ruku spasa ugroženim akademskim dušama i njihovim dislociranim tijelima samo je pokazatelj na koga se sveučilište u čuvanju s mukom stečenih korporacijskih vrednota može uvijek osloniti.

tek kraj jednoga početka

Ispada da sveučilište koje ideju besplatnog školstva očevidno doživljava kao incident, uopće ne razumije društvene procese, svoju ulogu u društvu, niti je svjesno vlastite kolonijalne pozicije. Pritom je, osobito ono u Zagrebu, još jednom propustilo priliku za ozbiljnu samorefleksiju. Laskanja, dodvoravanja ili pak medijska prenja o tome tko je zakasnio na svoju ’68 ili ’71; tko se ukrcao u lokomotivu, a tko u zadnji vagon; je li metoda – ovakva ili onakva – uvezena ili domaća, narančasta ili crveno-crna; čitav taj vatromet uvida i promašaja, licenciranih i manje licenciranih tumača, predstavlja – kako je to svojedobno rekao jedan lingvist (Jakobson) prilikom smrti jednog pjesnika (Majakovski) – tek “muhin izmet na stranicama povijesti” u odnosu na osnovni zahtjev koji je posljednjih tjedana u obamrlom društvu pokrenuo nešto što napokon nadilazi pojedinačne ili partikularne interese.

Sveučilište i ostali sistemski akteri, na žalost, ne vide da obustava blokade na Filozofskom fakultetu u Zagrebu nije početak kraja jedne simpatične idejice zaigranih postpubescenata, “copy and paste” web- i mail generacije koja glavu okreće prema Vermontu i Grčkoj, nego tek simbolički čin kraja jednoga početka. Na djelu je proces u kojemu su sudionici, gle čuda, uvjereni da ljudi, za razliku od uobičajenoga tranzicijskog scenarija, mogu i mijenjati okolnosti u kojima žive i u tome namjeravaju istrajati. Radi se samo o tome da oni s druge strane obustave svoje mentalne blokade.*

Dean Duda

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve