Sven Marcelić: Potres u društvu znanja

Stigao nam je još jedan tekst od Svena Marcelića, asistenta na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru, napisan ekskluzivno za nas.


Studentska blokada koja zadnja tri tjedna plijeni pažnju javnosti donijela nam je i zanimljivu medijsku priču. Ovaj za hrvatsku demokraciju izuzetno važan događaj, važan zbog posve novog načina izvođenja te posve novih aktera, razotkrio je nespremnost kako medija, tako i mnogih političara, da mu se posvete na adekvatan način. Od početka usmjeren na podrivanje i dekonstruiranje standardnih obrazaca praćenja sličnih događaja, političkoj je i javnoj sceni prezentirao “neke nove klince” s posve drugačijim modusom operandi. Plenumi, depersonalizirano glasnogovorništvo, direktna demokracija, izostanak vođa… sve je to (između ostalog, naravno) direktan udar na uvriježene medijske i političke strategije. U tom je smislu način na koji je u dobrom dijelu sredstava javnog obavještavanja događaj popraćen pomalo komičan u svojem pokušaju da anakronim kategorijama objašnjava što se zapravo dogodilo.

Nakon što je prošao inicijalni medijski udar spektaklom i ekstenzivnim praćenjem kako blokada počinje, a zatim u se nekoliko dana širi iz Zagreba u Zadar, Rijeku pa u sve veće hrvatske gradove, na red je došla analiza, komentari, pokušaji objašnjenja, dok su događaji sami potonuli na margine obavještajnih emisija. I u toj točki treba tražiti uzroke problema hrvatskog visokog školstva, puno više nego u studentskim zahtjevima. Studenti su izašli u javnost s jasnim i sustavnim zahtjevom o potpuno javno financiranom visokom školstvu kako bi ušli u arenu političke rasprave, smještajući ga ujedno u kontekst kritike neoliberalne politike i njenog utjecaja na Hrvatsku i hrvatsko školstvo. Riječ je o očito promišljenom zahtjevu, iza kojega stoji odlučan način djelovanja s naglaskom na demokratskom odlučivanju aktera i odbijanja poosobljavanja upravo radi toga naglaska. No, kako to obično biva, promišljeni i odlučni zahtjevi otkrivaju dosta o onome kome su upućeni pa smo idućih dana imali prilike gledati kako se razni političari izjašnjavaju o događaju kao o nečemu u čemu sudjeluje “dječurlija”, iza kojeg stoje “neke političke opcije” te čitav niz drugih karakterizacija koje su kao zajedničku točku imale uglavnom to da o zahtjevima nisu imale ništa za reći. A kad smo odgovore konačno dočekali, doznali smo da su vladajuće strukture suglasne sa zahtjevima studenata te da su ih i same podržavale već pet godina. Međutim, u međuvremenu smo vidjeli i zahuktavanje mašinerije koja je imala za cilj “objasniti” što se to zapravo dogodilo. A to objašnjenje otkrilo nam je u boljem slučaju potpuno neshvaćanje i anakronost, a u lošijem zlonamjernost i trivijalizaciju. Kao posljedica je u oba slučaja ostao izostanak dijaloga o konkretnim traženjima i problemima. Sve je počelo već legendarnom “dječurlijom” glasnogovornika MZOŠ, a onda se nastavilo uglavnom u smjeru diskreditacije aktera. (Naglašavam da ovdje govorim o medijima čiji je utjecaj državnog nivoa, kao što su nacionalne televizije i veliki dnevnici.) Ovakvo izbjegavanje dijaloga i čak nimalo neuvijeno vrijeđanje počelo je poprimati razmjere epidemije, koja se usmjerila prema slaganju medijskog profila pobunjenih studenata. Od autora kao što su Ante Tomić ili Ivan Zvonimir Čičak doznali smo koješta. IZČ nas je obavijestio kako iza studentskih zahtjeva stoje “manipulatori iz sjene, asistentići s kozjim bradicama” koji “jednostavno žele”, a što drugo, nego “destabilizirati Hrvatsku” i to kao “organizirana grupa”. Ova antikvarna retorika o destabilizaciji, sivim eminencijama i ostatku repertoara koji je eventualno bio relevantan 1971. (ako i onda) neuspješno skriva činjenicu da se autor niti jednim retkom nije izjasnio o meritumu cijele stvari. Sama ideja prema kojoj se raskrinkavanjem ideološke pozadine dobiva rasprava odraz je nesnalaženja prije svega u logici, a zatim i u intelektualnoj težnji ka ostvarenju dijaloga. Za pretpostaviti je da se pred 38 godina i njega samog diskreditiralo na dlaku istom retorikom. No, ni tu ne staju problemi. Značajna upotreba deminutiva (“asistentići”) uz fizičke opise okrenute ridikulizaciji (“kozja bradica”) u službi je oduzimanja pozicije ozbiljnog sugovornika s položaja jednog paternalističkog diskursa kojem je cilj drugu stranu pretvoriti u “dječurliju”. A s dječurlijom se, razumije se, nema što razgovarati. Ovakva količina potcjenjivanja u samo nekoliko rečenica rijetko se viđa, ali i dalje ne skriva ono elementarno – IZČ nije niti jednom rečenicom rekao što misli o važnom socijalnom problemu ove države. Čičak ovakvom retorikom zapravo učvršćuje jedan od ključnih toposa kojim se mediji služe u opisu studenata i njihove pobune – topos zaluđene gomile koju karakterizira neozbiljnost, neuklopljenost u dominantnu matricu, lijenost i djetinje težnje upravljane od strane asistentića, a kojima se, naravno, ima obraćati s visoka gospodin kolumnistčina nacionalnog dnevnika. Na tu se priču nadovezuje i Ante Tomić sa svojom pričicom o Vedranu, “glavnom ideologu” studentske pobune kojeg obožavaju “pošandrcale studentice” koje “jedu makrobiotičke krekere”. Slična smjesa ridikulizacije i manipulacije, uz sasvim jasnu primjesu seksizma i, naravno, kako je primijetio kolega Koščec, nadasve “snažnu” potkrepu svojim stavovima (izrazi poput “okladio bih se da” i slični) je očita. Ah, da, umalo sam zaboravio, i ministar glavom je jednu od svojih prvih izjava, onu vezanu uz politizaciju prosvjeda, potvrdio s “ako je istina”. Unutar istog toposa nalazimo i priče o vječnim studentima, ljenčinama kojima se ne da studirati, ali vole prava koja s time dolaze. U krajnjoj liniji, “lošim studentima”, ako ćemo pitati Pavla Pavličića, koji je tako dobro prostudirao gradivo da tvrdi kako u Hrvatskoj osamdeset posto studenata ne plaća studij, a da plaćaju samo oni s najlošijim ocjenama. (Inače, samo za vas, profesore, u Hrvatskoj studij plaća svaki drugi student i studentica, a kriterij za to je uspjeh na prijemnom ispitu.). Ovakva kombinacija neznanja i obraćanja s visoka sama je po sebi štetna za iole ozbiljno promišljanje problema financiranja visokog školovanja.

Problem, međutim, postaje još veći kad se u priču uvede i drugi topos, ondosno stalno mjesto, u istupima relevantnih aktera. To je topos sive eminencije, nevidljive sile koja stoji iza ovih prosvjeda. I to je posebno opasno mjesto, jer kada se energija usmjerava prema identificiranju “nepoznatog nekog”, tada to dobiva političku dimenziju nužnosti i traganja za istinom, a skriva činjenicu da se radi o evazivnom mehanizmu koji služi da se zaobiđe dijalog. Premijer i ministar su u svega dan i pol počeli otkrivati izvjesne političke opcije koje stoje iza ovih prosvjeda (zanimljivo, jer jamačno iza globalnog tjedna borbe protiv komercijalizacije školstva stoje HNS ili SDP, a možda i sam Kerum, koji posebno jake podružnice imaju u Heidelbergu i Barceloni). Podsjetimo još jednom i na asistentiće s kozjim bradicama kojima je cilj destabilizirati Hrvatsku kako bismo zaokružili sliku. Jedino što nikako nismo uspjeli čuti koliko bi cijela priča s besplatnim školstvom eventualno koštala i je li provediva te ako je kako je, a ako nije zašto nije.

No, okrenut ću se i trećem općem mjestu, trećem toposu ove antirasprave koja dominira našim medijima, a to je vesela sklonost prihvaćanja kolonijalne perspektive, gdje će nam znanstvenici koji rade na stranim sveučilištima reći zašto je plaćanje studija dobro (jer naravno da oni znaju, pa oni su vani, oni su “izvrsni”). Tako smo od profesora Lenharda sa Sveučilišta u Bergenu (koje ne naplaćuje školarine) doznali da studij svakako treba plaćati, a od profesora Ćavara koji je studirao u Njemačkoj da svakako treba uvesti kredite za studiranje (koji su u Njemačkoj osmišljavani deset godina nakon vrlo elaboriranih ekonomskih, demografskih i inih analiza, a koji bi kod nas u njemačkom obliku bili neprimjenjivi). Pretpostavka je ovog toposa da mi sami nismo sposobni osmisliti vlastitu obrazovnu politiku, ali oni koji su u stranim zemljama sigurno znaju bolje. Nema veze što se ne bave strategijama financiranja visokog obrazovanja niti su stručni u tom polju, ali hej, pa ipak su tamo, što znači da se valjda razumiju u ono što govore (kao što smo vidjeli u prethodne dvije zagrade).

Važna poveznica ova tri toposa je nepovjerenje u to da se unutarnjim snagama može relevantno raspravljati o problemu. Sve ove priče, i potcjenjivanje i traženje sile iz sjene i kolonijalna perspektiva, samo su sindromi nečeg težeg, a što je vjerojatno u samoj srži stvari. Naime, u Hrvatskoj se ozbiljna rasprava o školarinama teško uopće može voditi. Istraživanja koja bi nam mogla dati uvid u problem gotovo da i ne postoje, a ako ih i ima marginalizira ih se, kao što smo mogli nedavno vidjeti u Otvorenom na ovu temu, kada je jedina sudionica koja se zapravo bavi istraživanjem rečenih problema doživjela i fizičku i sadržajnu marginalizaciju. Nadalje, kada se profesor Ćavar zalaže za studentske kredite na primjeru Njemačke, tada govori o sustavu koji je osmišljen nakon desetljetne rasprave utemeljene na istraživanjima financiranim od relevantnih ministarstava, pandana onih koje vode ministri/ce Primorac, Kosor i Šuker. Kod nas se, pak, nedavno sastao Rektorski zbor i kao kriterij za plaćanje studija uveo “uspješnost” čiji se modeli imaju smisliti do početka akademske godine 2010/2011., a da pritom nemamo pojma što taj pojam točno znači, što će biti praćeno sustavom kredita i stipendija koje će, takva je namjera, ublažiti socijalne razlike. Ponavljam, cijela je problematika u Hrvatskoj neadekvatno i nedovoljno istražena, a doprinosi raspravi uglavnom dolaze iz redova mlađih znanstvenika i objavljivani su u marginalnim medijima. Ako uzmemo u obzir da spomenuta akademska godina počinje za otprilike godinu i pol rađa se opravdan strah da se ne ponovi još jedna ishitrena reforma visokog obrazovanja koja neće uzeti u obzir specifičnosti i probleme hrvatskog društva, a tu se samo rađa tlo za nove blokade. No, sam kriterij uspješnosti, praćen otvorenom namjerom da se visoko školstvo komercijalizira još i više (kako inače objasniti kredite?) dobiva novu dimenziju ako ga sagledamo s aspekta uspješnosti onih koji ga nameću. Već rutinski doživljavamo razne rang liste najboljih svjetskih sveučilišta na kojima hrvatskih nema ama baš nikad. Inicijalni tragikomični pokušaji da se to opravda lošom metodologijom izrade lista ubrzo su naveli da se zapitamo koja bi ti točno metodologija morala biti u pitanju, a da se Zagreb ili bilo tko drugi plasira na bilo koju od njih. I tu treba postaviti logično pitanje: mogu li neuspješna sveučilišta, od kojih je jedno imalo vrlo neugodan korupcijski skandal i intervenciju državnih institucija, što dodatno snižava ozbiljnost i vrijednost diploma, zahtijevati povećanu komercijalizaciju, a da pritom ne pruže i nešto zauzvrat? Recimo, ozbiljnije shvaćanje studentskih evaluacija koje bi mogle imati i neke konkretne posljedice? Ili ukidanje paušalnih bonusa na plaće na pojedinim fakultetima i, ako su uopće nužni, njihovo uvođenje prema kriterijima međunarodne uspješnosti? Kvalitetne uvjete rada i poštovanje standarda koje zahtijeva izvrsnost? Transparentno gospodarenje novcem s troškovnicima koji će biti dostupni na uvid? Jamstvo da će cijena školarine, koja je na nivou europskih, jamčiti i europski uglednu diplomu? I ako da, kako to misle postići načelno, a kako specifično do početka akademske godine 2010/2011.?

No, da ne duljim, probat ću sažeti do sada rečeno i otvoriti teme za dijalog. Kako je moguće da zavedena dječurlija kojom upravlja siva eminencija pokušava već dva tjedna doći do odgovora na neka od ključnih pitanja vezanih uz financiranje visokog školstva, a da tog odgovora nema? Ono što doživljavaju je fiskalni fetišizam usmjeren na zamrzavanje proračuna iz 2009. kao normativnog za svaki budući proračun, što se legitimira diskursom krize u kojem se steže remen i načelno oduzima svima kako bi se preživjelo, a bez ideje da bi se u budućnosti iz te krize eventualno izašlo i osmislilo sustav koji bi mogao udovoljiti studentskim zahtjevima, samo ako bi se Hrvatska realno odredila kao društvo znanja, čemu za sada teži deklarativno. Jer ono što leži u pozadini studentskih zahtjeva upravo je to: društvo u kojem će znanje biti dostupno svima koji za to imaju sposobnosti te sustav koji će biti strateški usmjeren u ostvarivanje te težnje. Ono što, pak, leži u pozadini dosadašnjih nastupa većine političkih aktera i medija upravo je suprotno – izbjegavanje rasprave i skrivanje okolnosti da je rasprava vjerojatno otežana i time što bi se otkrilo da su sami temelji za nju slabi i da se o cijeloj priči o financiranju visokog školstva, njegovim društvenim i ekonomskim učincima sustavno nije vodilo brigu te da je temu lakše izbjegavati, nego se o njoj meritorno izjašnjavati. Pogotovo kad se dogodi jedan ovako simbolički moćan potres unutar društva znanja. Završit ću neznatno izmijenjenom rečenicom svojega prošlog teksta na temu studentske blokade, ali smisao je isti. Ozbiljna komunikacija o temeljnim društvenim problemima dužnost je medija i državnih ustanova koji djeluju u demokratskom društvu pa apeliram na njih da to uzmu ad notam.
Sven Marcelić





Vezani članci

  • 30. svibnja 2020. Ne osuđujmo ustanke protiv umorstava koje vrši policija Ustanak potaknut umorstvom Georgea Floyda, crnog muškarca iz Minneapolisa kojega je usred bijela dana ugušio bijeli policijski službenik Derek Chauvin širi se Sjedinjenim Američkim Državama, dok srednjostrujaškim medijima predvidljivo odzvanja refren o uništavanju privatnog vlasništva o kojem opetovano slušamo kada jednosmjerno nasilje odozgo dobije svoj odgovor odozdo. Površnom zgražanju nad pustošenjem i pljačkom tijekom pobune treba suprotstaviti podsjetnik na postojane mehanizme strukturnog rasizma te sistemske dimenzije pljački i opresija koje se provode nad radnom većinom, a posebice nad crnim pripadnicima i pripadnicama radničke klase.
  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve