Sven Marcelić: Potres u društvu znanja

Stigao nam je još jedan tekst od Svena Marcelića, asistenta na Odsjeku za sociologiju Sveučilišta u Zadru, napisan ekskluzivno za nas.


Studentska blokada koja zadnja tri tjedna plijeni pažnju javnosti donijela nam je i zanimljivu medijsku priču. Ovaj za hrvatsku demokraciju izuzetno važan događaj, važan zbog posve novog načina izvođenja te posve novih aktera, razotkrio je nespremnost kako medija, tako i mnogih političara, da mu se posvete na adekvatan način. Od početka usmjeren na podrivanje i dekonstruiranje standardnih obrazaca praćenja sličnih događaja, političkoj je i javnoj sceni prezentirao “neke nove klince” s posve drugačijim modusom operandi. Plenumi, depersonalizirano glasnogovorništvo, direktna demokracija, izostanak vođa… sve je to (između ostalog, naravno) direktan udar na uvriježene medijske i političke strategije. U tom je smislu način na koji je u dobrom dijelu sredstava javnog obavještavanja događaj popraćen pomalo komičan u svojem pokušaju da anakronim kategorijama objašnjava što se zapravo dogodilo.

Nakon što je prošao inicijalni medijski udar spektaklom i ekstenzivnim praćenjem kako blokada počinje, a zatim u se nekoliko dana širi iz Zagreba u Zadar, Rijeku pa u sve veće hrvatske gradove, na red je došla analiza, komentari, pokušaji objašnjenja, dok su događaji sami potonuli na margine obavještajnih emisija. I u toj točki treba tražiti uzroke problema hrvatskog visokog školstva, puno više nego u studentskim zahtjevima. Studenti su izašli u javnost s jasnim i sustavnim zahtjevom o potpuno javno financiranom visokom školstvu kako bi ušli u arenu političke rasprave, smještajući ga ujedno u kontekst kritike neoliberalne politike i njenog utjecaja na Hrvatsku i hrvatsko školstvo. Riječ je o očito promišljenom zahtjevu, iza kojega stoji odlučan način djelovanja s naglaskom na demokratskom odlučivanju aktera i odbijanja poosobljavanja upravo radi toga naglaska. No, kako to obično biva, promišljeni i odlučni zahtjevi otkrivaju dosta o onome kome su upućeni pa smo idućih dana imali prilike gledati kako se razni političari izjašnjavaju o događaju kao o nečemu u čemu sudjeluje “dječurlija”, iza kojeg stoje “neke političke opcije” te čitav niz drugih karakterizacija koje su kao zajedničku točku imale uglavnom to da o zahtjevima nisu imale ništa za reći. A kad smo odgovore konačno dočekali, doznali smo da su vladajuće strukture suglasne sa zahtjevima studenata te da su ih i same podržavale već pet godina. Međutim, u međuvremenu smo vidjeli i zahuktavanje mašinerije koja je imala za cilj “objasniti” što se to zapravo dogodilo. A to objašnjenje otkrilo nam je u boljem slučaju potpuno neshvaćanje i anakronost, a u lošijem zlonamjernost i trivijalizaciju. Kao posljedica je u oba slučaja ostao izostanak dijaloga o konkretnim traženjima i problemima. Sve je počelo već legendarnom “dječurlijom” glasnogovornika MZOŠ, a onda se nastavilo uglavnom u smjeru diskreditacije aktera. (Naglašavam da ovdje govorim o medijima čiji je utjecaj državnog nivoa, kao što su nacionalne televizije i veliki dnevnici.) Ovakvo izbjegavanje dijaloga i čak nimalo neuvijeno vrijeđanje počelo je poprimati razmjere epidemije, koja se usmjerila prema slaganju medijskog profila pobunjenih studenata. Od autora kao što su Ante Tomić ili Ivan Zvonimir Čičak doznali smo koješta. IZČ nas je obavijestio kako iza studentskih zahtjeva stoje “manipulatori iz sjene, asistentići s kozjim bradicama” koji “jednostavno žele”, a što drugo, nego “destabilizirati Hrvatsku” i to kao “organizirana grupa”. Ova antikvarna retorika o destabilizaciji, sivim eminencijama i ostatku repertoara koji je eventualno bio relevantan 1971. (ako i onda) neuspješno skriva činjenicu da se autor niti jednim retkom nije izjasnio o meritumu cijele stvari. Sama ideja prema kojoj se raskrinkavanjem ideološke pozadine dobiva rasprava odraz je nesnalaženja prije svega u logici, a zatim i u intelektualnoj težnji ka ostvarenju dijaloga. Za pretpostaviti je da se pred 38 godina i njega samog diskreditiralo na dlaku istom retorikom. No, ni tu ne staju problemi. Značajna upotreba deminutiva (“asistentići”) uz fizičke opise okrenute ridikulizaciji (“kozja bradica”) u službi je oduzimanja pozicije ozbiljnog sugovornika s položaja jednog paternalističkog diskursa kojem je cilj drugu stranu pretvoriti u “dječurliju”. A s dječurlijom se, razumije se, nema što razgovarati. Ovakva količina potcjenjivanja u samo nekoliko rečenica rijetko se viđa, ali i dalje ne skriva ono elementarno – IZČ nije niti jednom rečenicom rekao što misli o važnom socijalnom problemu ove države. Čičak ovakvom retorikom zapravo učvršćuje jedan od ključnih toposa kojim se mediji služe u opisu studenata i njihove pobune – topos zaluđene gomile koju karakterizira neozbiljnost, neuklopljenost u dominantnu matricu, lijenost i djetinje težnje upravljane od strane asistentića, a kojima se, naravno, ima obraćati s visoka gospodin kolumnistčina nacionalnog dnevnika. Na tu se priču nadovezuje i Ante Tomić sa svojom pričicom o Vedranu, “glavnom ideologu” studentske pobune kojeg obožavaju “pošandrcale studentice” koje “jedu makrobiotičke krekere”. Slična smjesa ridikulizacije i manipulacije, uz sasvim jasnu primjesu seksizma i, naravno, kako je primijetio kolega Koščec, nadasve “snažnu” potkrepu svojim stavovima (izrazi poput “okladio bih se da” i slični) je očita. Ah, da, umalo sam zaboravio, i ministar glavom je jednu od svojih prvih izjava, onu vezanu uz politizaciju prosvjeda, potvrdio s “ako je istina”. Unutar istog toposa nalazimo i priče o vječnim studentima, ljenčinama kojima se ne da studirati, ali vole prava koja s time dolaze. U krajnjoj liniji, “lošim studentima”, ako ćemo pitati Pavla Pavličića, koji je tako dobro prostudirao gradivo da tvrdi kako u Hrvatskoj osamdeset posto studenata ne plaća studij, a da plaćaju samo oni s najlošijim ocjenama. (Inače, samo za vas, profesore, u Hrvatskoj studij plaća svaki drugi student i studentica, a kriterij za to je uspjeh na prijemnom ispitu.). Ovakva kombinacija neznanja i obraćanja s visoka sama je po sebi štetna za iole ozbiljno promišljanje problema financiranja visokog školovanja.

Problem, međutim, postaje još veći kad se u priču uvede i drugi topos, ondosno stalno mjesto, u istupima relevantnih aktera. To je topos sive eminencije, nevidljive sile koja stoji iza ovih prosvjeda. I to je posebno opasno mjesto, jer kada se energija usmjerava prema identificiranju “nepoznatog nekog”, tada to dobiva političku dimenziju nužnosti i traganja za istinom, a skriva činjenicu da se radi o evazivnom mehanizmu koji služi da se zaobiđe dijalog. Premijer i ministar su u svega dan i pol počeli otkrivati izvjesne političke opcije koje stoje iza ovih prosvjeda (zanimljivo, jer jamačno iza globalnog tjedna borbe protiv komercijalizacije školstva stoje HNS ili SDP, a možda i sam Kerum, koji posebno jake podružnice imaju u Heidelbergu i Barceloni). Podsjetimo još jednom i na asistentiće s kozjim bradicama kojima je cilj destabilizirati Hrvatsku kako bismo zaokružili sliku. Jedino što nikako nismo uspjeli čuti koliko bi cijela priča s besplatnim školstvom eventualno koštala i je li provediva te ako je kako je, a ako nije zašto nije.

No, okrenut ću se i trećem općem mjestu, trećem toposu ove antirasprave koja dominira našim medijima, a to je vesela sklonost prihvaćanja kolonijalne perspektive, gdje će nam znanstvenici koji rade na stranim sveučilištima reći zašto je plaćanje studija dobro (jer naravno da oni znaju, pa oni su vani, oni su “izvrsni”). Tako smo od profesora Lenharda sa Sveučilišta u Bergenu (koje ne naplaćuje školarine) doznali da studij svakako treba plaćati, a od profesora Ćavara koji je studirao u Njemačkoj da svakako treba uvesti kredite za studiranje (koji su u Njemačkoj osmišljavani deset godina nakon vrlo elaboriranih ekonomskih, demografskih i inih analiza, a koji bi kod nas u njemačkom obliku bili neprimjenjivi). Pretpostavka je ovog toposa da mi sami nismo sposobni osmisliti vlastitu obrazovnu politiku, ali oni koji su u stranim zemljama sigurno znaju bolje. Nema veze što se ne bave strategijama financiranja visokog obrazovanja niti su stručni u tom polju, ali hej, pa ipak su tamo, što znači da se valjda razumiju u ono što govore (kao što smo vidjeli u prethodne dvije zagrade).

Važna poveznica ova tri toposa je nepovjerenje u to da se unutarnjim snagama može relevantno raspravljati o problemu. Sve ove priče, i potcjenjivanje i traženje sile iz sjene i kolonijalna perspektiva, samo su sindromi nečeg težeg, a što je vjerojatno u samoj srži stvari. Naime, u Hrvatskoj se ozbiljna rasprava o školarinama teško uopće može voditi. Istraživanja koja bi nam mogla dati uvid u problem gotovo da i ne postoje, a ako ih i ima marginalizira ih se, kao što smo mogli nedavno vidjeti u Otvorenom na ovu temu, kada je jedina sudionica koja se zapravo bavi istraživanjem rečenih problema doživjela i fizičku i sadržajnu marginalizaciju. Nadalje, kada se profesor Ćavar zalaže za studentske kredite na primjeru Njemačke, tada govori o sustavu koji je osmišljen nakon desetljetne rasprave utemeljene na istraživanjima financiranim od relevantnih ministarstava, pandana onih koje vode ministri/ce Primorac, Kosor i Šuker. Kod nas se, pak, nedavno sastao Rektorski zbor i kao kriterij za plaćanje studija uveo “uspješnost” čiji se modeli imaju smisliti do početka akademske godine 2010/2011., a da pritom nemamo pojma što taj pojam točno znači, što će biti praćeno sustavom kredita i stipendija koje će, takva je namjera, ublažiti socijalne razlike. Ponavljam, cijela je problematika u Hrvatskoj neadekvatno i nedovoljno istražena, a doprinosi raspravi uglavnom dolaze iz redova mlađih znanstvenika i objavljivani su u marginalnim medijima. Ako uzmemo u obzir da spomenuta akademska godina počinje za otprilike godinu i pol rađa se opravdan strah da se ne ponovi još jedna ishitrena reforma visokog obrazovanja koja neće uzeti u obzir specifičnosti i probleme hrvatskog društva, a tu se samo rađa tlo za nove blokade. No, sam kriterij uspješnosti, praćen otvorenom namjerom da se visoko školstvo komercijalizira još i više (kako inače objasniti kredite?) dobiva novu dimenziju ako ga sagledamo s aspekta uspješnosti onih koji ga nameću. Već rutinski doživljavamo razne rang liste najboljih svjetskih sveučilišta na kojima hrvatskih nema ama baš nikad. Inicijalni tragikomični pokušaji da se to opravda lošom metodologijom izrade lista ubrzo su naveli da se zapitamo koja bi ti točno metodologija morala biti u pitanju, a da se Zagreb ili bilo tko drugi plasira na bilo koju od njih. I tu treba postaviti logično pitanje: mogu li neuspješna sveučilišta, od kojih je jedno imalo vrlo neugodan korupcijski skandal i intervenciju državnih institucija, što dodatno snižava ozbiljnost i vrijednost diploma, zahtijevati povećanu komercijalizaciju, a da pritom ne pruže i nešto zauzvrat? Recimo, ozbiljnije shvaćanje studentskih evaluacija koje bi mogle imati i neke konkretne posljedice? Ili ukidanje paušalnih bonusa na plaće na pojedinim fakultetima i, ako su uopće nužni, njihovo uvođenje prema kriterijima međunarodne uspješnosti? Kvalitetne uvjete rada i poštovanje standarda koje zahtijeva izvrsnost? Transparentno gospodarenje novcem s troškovnicima koji će biti dostupni na uvid? Jamstvo da će cijena školarine, koja je na nivou europskih, jamčiti i europski uglednu diplomu? I ako da, kako to misle postići načelno, a kako specifično do početka akademske godine 2010/2011.?

No, da ne duljim, probat ću sažeti do sada rečeno i otvoriti teme za dijalog. Kako je moguće da zavedena dječurlija kojom upravlja siva eminencija pokušava već dva tjedna doći do odgovora na neka od ključnih pitanja vezanih uz financiranje visokog školstva, a da tog odgovora nema? Ono što doživljavaju je fiskalni fetišizam usmjeren na zamrzavanje proračuna iz 2009. kao normativnog za svaki budući proračun, što se legitimira diskursom krize u kojem se steže remen i načelno oduzima svima kako bi se preživjelo, a bez ideje da bi se u budućnosti iz te krize eventualno izašlo i osmislilo sustav koji bi mogao udovoljiti studentskim zahtjevima, samo ako bi se Hrvatska realno odredila kao društvo znanja, čemu za sada teži deklarativno. Jer ono što leži u pozadini studentskih zahtjeva upravo je to: društvo u kojem će znanje biti dostupno svima koji za to imaju sposobnosti te sustav koji će biti strateški usmjeren u ostvarivanje te težnje. Ono što, pak, leži u pozadini dosadašnjih nastupa većine političkih aktera i medija upravo je suprotno – izbjegavanje rasprave i skrivanje okolnosti da je rasprava vjerojatno otežana i time što bi se otkrilo da su sami temelji za nju slabi i da se o cijeloj priči o financiranju visokog školstva, njegovim društvenim i ekonomskim učincima sustavno nije vodilo brigu te da je temu lakše izbjegavati, nego se o njoj meritorno izjašnjavati. Pogotovo kad se dogodi jedan ovako simbolički moćan potres unutar društva znanja. Završit ću neznatno izmijenjenom rečenicom svojega prošlog teksta na temu studentske blokade, ali smisao je isti. Ozbiljna komunikacija o temeljnim društvenim problemima dužnost je medija i državnih ustanova koji djeluju u demokratskom društvu pa apeliram na njih da to uzmu ad notam.
Sven Marcelić





Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve