Subversive Film Festival na Filozofskom

Kao što smo ranije već najavili, Subversive Film Festival dio svog teorijskog programa kao znak podrške studentima premješta na Filozofski fakultet u Zagrebu.

PETAK, 15. svibnja / 12.00 / D7
WANG HUI, „Debate o našoj budućnosti: promišljanje intelektualnih debata u Kini od 90-ih do danas“ (predavanje je na engleskom jeziku)

Kina je zahvaljujući tridesetogodišnjim reformama, i posebno zahvaljujući održavanju brzoga rasta tijekom proteklih deset i nešto godina, već postala treća ekonomija svijeta. Kada se ne bi računalo monetarno, već po esencijalnoj gospodarskoj moći, možda bi bila na drugom mjestu. Recimo da se u uvjetima gospodarske krize uspori kineski gospodarski razvoj, u svjetskim će okvirima i dalje to ostati najbrži rast, koji očito predstavlja pozitivan faktor za svjetsko gospodarstvo. Porast položaja Kine i cijele te zone u svjetskom gospodarstvu promijenit će tradicionalnu podjelu na tri svijeta, te pridonijeti formiranju multipolarnog svijeta. U isto vrijeme u Kini se, unazad posljednjih deset godina, pojavio intelektualni pokret pod nazivom „Nova Ljevica“. Program koji nudi “Nova ljevica” ne samo da obuhvaća aspekte koji se odnose na krizu poljoprivrede, seljaka i sela, na sistem socijalne zaštite, na reformu državnih poduzeća, te na zaštitu čovjekova okoliša, već i dio što se odnosi na promjenu funkcije vlade, na poticanje društvenog razvoja, te na sve ostale aspekte. Sve su te rasprave u današnjem kineskom društvu široko prepoznate. Zapad Kinu obično vidi kao spoj centralizma i slobodnog tržišta. Ali spoj slobodnog tržišta i centralističke države je fenomen koji se stalno javlja u svjetskoj, uključujući i u europskoj povijesti, i to nimalo nije specifično kineska pojava. U SAD-u i u Europi se u financijskoj krizi ponovo pojavio trend podržavljenja, i otuda je upaljen alarm zbog povratka “socijalizma”, dok je državna intervencija dostigla novi vrhunac.

Wang Hui, jedan od najznačajnijih suvremenih kineskih intelektualaca. Premda sam odbacuje etiketu „disidenta“, aktivno je sudjelovao u protestima na trgu Tiananmen 1989. godine, zbog čega je poslan na re-edukaciju u unutrašnjost zemlje. Danas je profesor humanističkih znanosti na Sveučilištu Qinghua u Pekingu, te urednik vodećeg kineskog intelektualnog časopisa “Dushu”. Izdao je nekoliko knjiga na kineskom i brojne članke na raznim jezicima, a ove godine mu kod uglednog britanskog izdavača Verso izlazi knjiga pod naslovom “Kraj revolucije: Kina i granice modernosti”. Ugledni politički magazin Foreign Policy prošle godine uvrstio ga je na listu 100 najznačajnijih svjetskih intelektualaca.



NEDJELJA, 17. svibnja / 18.00 / D7
OKRUGLI STOL:
WANG HUI i MINQI LI: „20 godina nakon 1989. – iskustvo i značenje Tiananmena“
(moderator: Srećko Horvat)

I 20 godina nakon krvavog gušenja pobune na trgu Tiananmen, taj je događaj na Zapadu okružen mnogim mitovima i neznanjem, dok je u samoj Kini gotovo tabuiziran, a svako dublje analiziranje tog događaja može dovesti do sankcija. Pokret iz 1989. nije bio samo studentski pokret, već je postao masovni demokratski pokret koji je zahvatio čitavu zemlju upravo zato što su se osim studenata u njega uključili i radnici. To je bila glavna razlika u usporedbi s ostalim studentskim pokretima 80-ih. Potkraj 70-ih u Kini dolazi do temeljnih promjena na planu politike i ekonomije, a posebice u vodstvu kineske Komunističke partije. Ona je potkraj 70-ih počela slijediti kapitalistički pristup razvoju, te je u skladu s time, nizom reforma i političkih poteza, radnike lišila temeljnih prava. Tijekom 80-ih to proturječje između radnika i vladajuće klase kineskog društva postaje sve veće, budući da se ukidaju neka od prava baštinjenih od revolucije ’49-e, kao što su zdravstvena skrb, jeftino stanovanje i različita jamstva za osnovne ljudske potrebe. Istovremeno, studenti postaju nezadovoljni zbog pomanjkanja političkih prava, raširene korupcije i zloupotrebe moći na najvišim razinama u stranci i vlasti. 1989. dolazi do konvergencije između radnika i studenata, a sve je kulminiralo velikim protestom na trgu Tiananmen. I Wang Hui i Minqi Li bili su sudionici tog događaja, a osim vlastitog iskustva, pokušat će ponuditi i analizu današnjeg kineskog društva s obzirom na reforme i događaje proistekle iz godine 1989.

Wang Hui, jedan od najznačajnijih suvremenih kineskih intelektualaca. Premda sam odbacuje etiketu „disidenta“, aktivno je sudjelovao u protestima na trgu Tiananmen 1989. godine, zbog čega je poslan na re-edukaciju u unutrašnjost zemlje. Danas je profesor humanističkih znanosti na Sveučilištu Qinghua u Pekingu, te urednik vodećeg kineskog intelektualnog časopisa “Dushu”. Izdao je nekoliko knjiga na kineskom i brojne članke na raznim jezicima, a ove godine mu kod uglednog britanskog izdavača Verso izlazi knjiga pod naslovom “Kraj revolucije: Kina i granice modernosti”. Ugledni politički magazin prošle godine uvrstio ga je na listu 100 najznačajnijih svjetskih intelektualaca.

Minqi Li, jedan od najoriginalnijih ekonomista mlađe generacije. Predaje ekonomiju na Sveučilištu Utah u SAD-u, a prije toga je predavao politologiju na Sveučilištu York u Kanadi. Zbog protesta na trgu Tiananmen, od 1990. do 1992. bio je politički zatvorenik u Kini. Tada se iz zagovaratelja slobodnog tržišta okrenuo marksizmu i u zatvoru, kako priznaje, pročitao tri sveska Kapitala. Redovito objavljuje u utjecajnom časopisu Monthly Review, a na kineski je preveo knjigu Moć i novac Ernesta Mandela. Njegova prva knjiga The Rise of China and the Demise of the Capitalist World-Economy (Pluto Press, 2008.) dobila je niz pozitivnih recenzija. Vodeći američki sociolog Immanuel Wallerstein će za njega reći: “Minqi Li je učinio nešto veoma različito i veoma bitno. On je ‘uspon Kine’ od maoističke ere do danas smjestio u povijest čitavog svjetskog sustava.”



ČETVRTAK, 21. svibnja / 12.00 / D7
RASTKO MOČNIK, „Trebaju li nam još kapitalisti?“

Dok se s jedne strane produkcija u suvremenom kapitalizmu socijalizira, s druge strane različite pravne regulacije privatiziraju čak i ono što je nekada bilo javno (školstvo, zdravstvo, mirovinski sistemi). Prisvajanje viška vrijednosti sve više liči na rentu, a poduzetnički profit nestaje. To znači da se vlasnici u takvoj situaciji ne bave više primarno proizvodnjom, već mešetaranjem. Da bi se proizvodnja i dalje relativno nesmetano odvijala brine se posrednički menadžerski sloj, koji je podmićen da ne bi slučajno u sukobu rada i kapitala stao krivu stranu. No radnici proizvodnju već sada mogu organizirati bez kapitalista.

Rastko Močnik, redovni profesor sociologije kulture na Filozofskom fakultetu u Ljubljani. Predaje teoriju diskursa, teoriju ideologije i epistemologiju. Između ostalog, studirao je na École des hautes études en sciences sociales u Parizu, gdje je pod mentorstvom Algirdasa Greimasa i doktorirao. Jedan je od prvih koji je u Sloveniju unio teoriju strukturalizma, i posebice Louisa Althussera. Preveo je radove Jacquesa Lacana, Emilea Durkheima i Marcela Maussa. Od ranih 80-ih jedan od žešćih protivnika reforme visokog obrazovanja, a i danas je aktivan u civilnom pokretu.

Više informacija možete naći na www.subversivefilmfestival.com

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve