Nataša Govedić: Sâmi svoj ministar obrazovanja

Koga zastupa ministar obrazovanja, znanosti i športa? Pitanje o zastupničkim prioritetima jednog ministra uopće nije ni bezazleno ni retoričko ni tragikomično. Naprotiv: ono je dokučivo, utvrdivo i vrišteći zlorabljeno. U ovoj zemlji, ministar obrazovanja, znanosti i športa, imenom Dragan Primorac, jednostavno nije nikome odgovoran. On otvoreno i javno zastupa interese vlastite političke stranke (član je Predsjedništva HDZ-a). Točka. Ne zastupa studente brojnih hrvatskih fakulteta. Ne uvažava ih. Ne smatra ih vlastitim poslom. Ne komunicira s tisućama ljudi, profesora i studenata, koji su obustavili nastavu, tražeći besplatno obrazovanje. Točka. Zbog toga ministar Primorac nije smijenjen. Točka. Još jednostavnije rečeno, ministar ukida populaciju koju bi trebao zastupati i za to ne snosi nikakve posljedice. Točka. U čisto političkom smislu, ministar pretvara svoju funkciju u farsu (posebno u situaciji kad daje novinske izjave kako se divi dostojanstvenom ponašanju studenata), budući postupa kao izdajnik populacije o kojoj bi trebao brinuti i kojoj se deklarativno divi. Trebao bi je ad/ministrirati, u značenju: opsluživati. Čuti. Uvažiti.

Veza novca i neznanja

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na svakom je koraku vidljivo da studenti doduše nemaju ministra obrazovanja, ali mogu pomoći ili ministrirati samima sebi. Njihove su potrebe temelj socijalne države: doći do mogućnosti da se prati sveučilišna nastava bez obzira na imovinsko stanje studenta. Raditi za diplomu koja jamči znanje, a ne korištenje tražilica na internetu i punjenje blagajne pripadajućeg fakulteta redovitim uplatama školarine. Jedna od studentica zagrebačkog Filozofskog fakulteta je na radionici Forum kazališta održanog u sklopu Blokade izjavila kako joj je dosta toga da Heideggera čita samo u formi različitih sažetaka, jer u sadašnjem sustavu polaganja ispita nema vremena ozbiljno se posvetiti bilo kakvim tekstovima koji ne vode brzom stjecanju minimalne prolazne ocjene i sigurnom upisu sljedeće studijske godine. Novac koji diktira tempo učenja zbilja ne brine o tome stignu li studenti usvojiti znanje: novac inzistira na tome da se ispune kvote i rubrike položenih ispita, što znači da je dijametralno suprotan ideologiji učeničke izvrsnosti. Plaćeni studiji doprinose birokratizaciji visokog školstva, zbog čega je vjerojatno na BESPLATNOM i prestižnom francuskom Collège de France ugravirano geslo Docet omnia, a odmah u blizini smješten je i citat Merleau-Pontyja: „Ne predrasude, nego ideja slobodnog mišljenja“. Kad je Jacques Derrida 1983. godine osnovao Collège international de philosophie (skraćeno: Ciph), njegova je deklarativna namjera bila osoboditi znanje od komercijalizacije i degradacije u standardnom sveučilišnom ustroju. Čini se da je u tome i uspio, barem ako sudimo po generacijama nezavisnih intelektualaca koje su ondje pristale i predavati i učiti. Iz čega izlazi da studenti koji traže besplatno obrazovanje paralelno traže i kriterije izvrsnosti koji daleko nadilaze platežnu moć: njihova je borba najuže povezana sa stvaranjem i razvijanjem istraživačkih potencijala, odnosno s pedagogikama koje ne regrutiraju robove tržišta ili buduće menadžere, već pomne analitičare društvenohumanističkih „transakcija“. To se vidi i po ciklusima predavanja koja su uslijedila u trenutku obustave klasične nastave na Filozofskom fakultetu, za koja su se mahom prijavili progresivni i/ili nezavisni intelektualci, zagovarači ljudskih prava i filozofi disenzusa.

Bankarska vs. kritička edukacija

U Brazilu, u kojem je obrazovanje danas besplatno od vrtića do doktorata, djelovao je i Paolo Freire, jedan od najznačanijih revolucionara edukacije. Freire je vjerovao da znanje nije nikakav kapital kojim raspolažu samo povlašteni, već svaka osoba ima relevantno iskustvo koje nas ovlašćuje za izricanje kritičkog stava. Gorljivo se borio protiv hijerarhije koja učitelja postavlja „iznad“ učenika, tvrdeći da učenje postoji samo kao intenzivno dvosmjerni proces. U svojoj je knjizi Pedagogija obespravljenih zapisao: „Nije čudo da bankarski koncept edukacije tretira ljudska bića kao prilagodljiva, poslušna stvorenja. Što više student nastoji pohraniti znanje koje mu profesor ulijeva u glavu, to je manja šansa da će razviti kritičku svijest, odnosno da će jednog dana pokušati intervenirati u svijet i pokušati ga promijeniti. Što student pasivnije prihvaća ulogu prazne posude u koju se posprema investicija znanja, to je veća šansa da će se potpuno prilagoditi svijetu koji ga pri tom diskriminira.“ Napomenimo da je Brazil tijekom posljednjih dvadeset godina postao međunarodno relevantna sveučilišna sredina, zahvaljujući naglasku koji je stavljen na dostupnost obrazovanja, uvažavanje interesa studenata i otvorenost institucija svima onima koji žele saznavati (a i pismenost se sa 70% povećala na 90%). I tamo su studenti na neki način ministri samima sebi, jer čestim štrajkovima i novim pregovorima s vladinim predstavnicima stalno pomiču pragove kvalitete školskih ustanova, nastavnog kadra i neadekvatnih nastavnih prostora.

Profitna ili neprofitna učionica

Okrenemo li se danskom modelu besplatnog obrazovanja, opet od vrtića do doktorata, vidjet ćemo da danska vlada studentima od osamnaeste godine isplaćuje redovite stipendije. Pazite, ne samo da ovdje studenti ne plaćaju svoje pohađanje sveučilišta, nego im država daje mjesečni honorar samo zato što stupaju u visokoškolske ustanove. Drugačije rečeno, vlada financijski podupire znanjoljublje. Kako to da onda u Hrvatskoj tolikim „razumnim“ neoliberalima, makijavelistima i desničarima nikako nije jasno da su modeli besplatnog školstva doista operativni i k tome ostvarivi – čak i bez prijetnje da će nas istog trena gurnuti u bauk komunizma!?

Odgovor treba tražiti u interesu brojnih državnih i komercijalnih „ulagača“ da docilno ponovimo ekonomsku „korporacijalizaciju“ edukacijskog sustava, čija se oslonjenost na visoke školarine već dugo vremena pokazuje smrtonosnom za kvalitetno obrazovanje, a samim time i za znanost. Ako sveučilišne projekte plaćaju kompanije lišene i etičkih skrupula i mogućnosti postavljanja oporbenih ili bar nonkonformističkih pitanja, ako ih plaćaju banke koje svjesno kreditiraju studentsku populaciju kao svoje dugogodišnje dužnike, onda nema slobode obrazovanja. Citirat ću Jeffrey Williamsa iz članka „Divno novo sveučilište“ (1999), ovaj put na temu Oxforda: “Sveučilišta su postala odskočne daske za velike korporacije… Tradicionalna ideja sveučilišta kao neprofitne ustanove koja nudi liberalnu edukaciju i stvara građane republike napuštena je bez ikakvih vidljivih i glasnih tragova borbe“. Što više znanstvena periodika inzistira da se uz ime autorice ili autora određenog članka objavi i njezin ili njegov izvor financiranja, jasnije je da onaj tko plaća studiju nesumnjivo utječe na dobivenu „informaciju“. Što smo bliže studentu čiju školsku godinu financira ovaj ili ovaj komercijalni sponzor (u plaćenim sustavima školovanja država je također komercijalni sponzor), to smo dalje od mogućnosti da se stečeno znanje upotrijebi za prevrednovanje sustava surovih ekonomskih razlika.

Metoda neodustajanja

U nedostatku ministra koji bi shvatio o čemu pričaju studenti, važno je da studenti svjesno progovaraju višeglasno, izbjegavajući stvarati sustav delegiranja i samim time otklanjajući opasnost pronevjere zajedničke odgovornosti. Zamislimo da Filozofski fakultet odsad nadalje nastavi funkcionirati po istom principu direktne demokracije: njime će upravljati sveinkluzivno, javno studentsko-profesorsko građansko tijelo koje je zamjenilo ministrovo tijelo, što znači da se svake večeri iznova diskutira i glasuje o postignutim rezultatima. Mislim da bih voljela biti dio tog sveučilišta. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog ozbiljnosti kojom studentice i studenti pristupaju pitanjima svoje akademske i građanske budućnosti. Zbog natpisa na plahti koja visi s prozora zgrade Filozofskog fakulteta: “1968: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće. 2009: budimo realni, zahtijevajmo moguće“. Zbog sposobnosti tih veoma artikuliranih i pribranih mladih ljudi da izdrže raznolike vanjske pritiske, od onih koji blokadu tretiraju kao „razmaženost“, do onih koji je nazivaju „uzaludnom bitkom“ protiv dobro uigrane upravljačke korupcije. Provoditelji blokade su ne smo aktivisti, nego i politički učitelji svim generacijama hrvatskih građana. Tamo gdje državna uprava ne daje znakove života, valja ga stvarati vlastitom glasačkom rukom.

Nataša Govedić