Nataša Govedić: Sâmi svoj ministar obrazovanja

Nastavljamo sa serijom tekstova za koje smo dobili pravo objave na blogu prije izlaska u tiskanim medijima i/li internetskim portalima – sljedeći je na redu odličan tekst Nataše Govedić koji će biti objavljen u sljedećem broju “Zareza” (iznova posvećenom problematici besplatnog obrazovanja) u četvrtak, 14. svibnja 2009. Svakako pročitati!



Koga zastupa ministar obrazovanja, znanosti i športa? Pitanje o zastupničkim prioritetima jednog ministra uopće nije ni bezazleno ni retoričko ni tragikomično. Naprotiv: ono je dokučivo, utvrdivo i vrišteći zlorabljeno. U ovoj zemlji, ministar obrazovanja, znanosti i športa, imenom Dragan Primorac, jednostavno nije nikome odgovoran. On otvoreno i javno zastupa interese vlastite političke stranke (član je Predsjedništva HDZ-a). Točka. Ne zastupa studente brojnih hrvatskih fakulteta. Ne uvažava ih. Ne smatra ih vlastitim poslom. Ne komunicira s tisućama ljudi, profesora i studenata, koji su obustavili nastavu, tražeći besplatno obrazovanje. Točka. Zbog toga ministar Primorac nije smijenjen. Točka. Još jednostavnije rečeno, ministar ukida populaciju koju bi trebao zastupati i za to ne snosi nikakve posljedice. Točka. U čisto političkom smislu, ministar pretvara svoju funkciju u farsu (posebno u situaciji kad daje novinske izjave kako se divi dostojanstvenom ponašanju studenata), budući postupa kao izdajnik populacije o kojoj bi trebao brinuti i kojoj se deklarativno divi. Trebao bi je ad/ministrirati, u značenju: opsluživati. Čuti. Uvažiti.

Polomiti se da uvaži njezine zahtjeve.

Veza novca i neznanja

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu na svakom je koraku vidljivo da studenti doduše nemaju ministra obrazovanja, ali mogu pomoći ili ministrirati samima sebi. Njihove su potrebe temelj socijalne države: doći do mogućnosti da se prati sveučilišna nastava bez obzira na imovinsko stanje studenta. Raditi za diplomu koja jamči znanje, a ne korištenje tražilica na internetu i punjenje blagajne pripadajućeg fakulteta redovitim uplatama školarine. Jedna od studentica zagrebačkog Filozofskog fakulteta je na radionici Forum kazališta održanog u sklopu Blokade izjavila kako joj je dosta toga da Heideggera čita samo u formi različitih sažetaka, jer u sadašnjem sustavu polaganja ispita nema vremena ozbiljno se posvetiti bilo kakvim tekstovima koji ne vode brzom stjecanju minimalne prolazne ocjene i sigurnom upisu sljedeće studijske godine. Novac koji diktira tempo učenja zbilja ne brine o tome stignu li studenti usvojiti znanje: novac inzistira na tome da se ispune kvote i rubrike položenih ispita, što znači da je dijametralno suprotan ideologiji učeničke izvrsnosti. Plaćeni studiji doprinose birokratizaciji visokog školstva, zbog čega je vjerojatno na BESPLATNOM i prestižnom francuskom Collège de France ugravirano geslo Docet omnia, a odmah u blizini smješten je i citat Merleau-Pontyja: „Ne predrasude, nego ideja slobodnog mišljenja“. Kad je Jacques Derrida 1983. godine osnovao Collège international de philosophie (skraćeno: Ciph), njegova je deklarativna namjera bila osoboditi znanje od komercijalizacije i degradacije u standardnom sveučilišnom ustroju. Čini se da je u tome i uspio, barem ako sudimo po generacijama nezavisnih intelektualaca koje su ondje pristale i predavati i učiti. Iz čega izlazi da studenti koji traže besplatno obrazovanje paralelno traže i kriterije izvrsnosti koji daleko nadilaze platežnu moć: njihova je borba najuže povezana sa stvaranjem i razvijanjem istraživačkih potencijala, odnosno s pedagogikama koje ne regrutiraju robove tržišta ili buduće menadžere, već pomne analitičare društvenohumanističkih „transakcija“. To se vidi i po ciklusima predavanja koja su uslijedila u trenutku obustave klasične nastave na Filozofskom fakultetu, za koja su se mahom prijavili progresivni i/ili nezavisni intelektualci, zagovarači ljudskih prava i filozofi disenzusa.

Bankarska vs. kritička edukacija

U Brazilu, u kojem je obrazovanje danas besplatno od vrtića do doktorata, djelovao je i Paolo Freire, jedan od najznačanijih revolucionara edukacije. Freire je vjerovao da znanje nije nikakav kapital kojim raspolažu samo povlašteni, već svaka osoba ima relevantno iskustvo koje nas ovlašćuje za izricanje kritičkog stava. Gorljivo se borio protiv hijerarhije koja učitelja postavlja „iznad“ učenika, tvrdeći da učenje postoji samo kao intenzivno dvosmjerni proces. U svojoj je knjizi Pedagogija obespravljenih zapisao: „Nije čudo da bankarski koncept edukacije tretira ljudska bića kao prilagodljiva, poslušna stvorenja. Što više student nastoji pohraniti znanje koje mu profesor ulijeva u glavu, to je manja šansa da će razviti kritičku svijest, odnosno da će jednog dana pokušati intervenirati u svijet i pokušati ga promijeniti. Što student pasivnije prihvaća ulogu prazne posude u koju se posprema investicija znanja, to je veća šansa da će se potpuno prilagoditi svijetu koji ga pri tom diskriminira.“ Napomenimo da je Brazil tijekom posljednjih dvadeset godina postao međunarodno relevantna sveučilišna sredina, zahvaljujući naglasku koji je stavljen na dostupnost obrazovanja, uvažavanje interesa studenata i otvorenost institucija svima onima koji žele saznavati (a i pismenost se sa 70% povećala na 90%). I tamo su studenti na neki način ministri samima sebi, jer čestim štrajkovima i novim pregovorima s vladinim predstavnicima stalno pomiču pragove kvalitete školskih ustanova, nastavnog kadra i neadekvatnih nastavnih prostora.

Profitna ili neprofitna učionica

Okrenemo li se danskom modelu besplatnog obrazovanja, opet od vrtića do doktorata, vidjet ćemo da danska vlada studentima od osamnaeste godine isplaćuje redovite stipendije. Pazite, ne samo da ovdje studenti ne plaćaju svoje pohađanje sveučilišta, nego im država daje mjesečni honorar samo zato što stupaju u visokoškolske ustanove. Drugačije rečeno, vlada financijski podupire znanjoljublje. Kako to da onda u Hrvatskoj tolikim „razumnim“ neoliberalima, makijavelistima i desničarima nikako nije jasno da su modeli besplatnog školstva doista operativni i k tome ostvarivi – čak i bez prijetnje da će nas istog trena gurnuti u bauk komunizma!?
I zašto se o tome ne educiraju?

Odgovor treba tražiti u interesu brojnih državnih i komercijalnih „ulagača“ da docilno ponovimo ekonomsku „korporacijalizaciju“ edukacijskog sustava, čija se oslonjenost na visoke školarine već dugo vremena pokazuje smrtonosnom za kvalitetno obrazovanje, a samim time i za znanost. Ako sveučilišne projekte plaćaju kompanije lišene i etičkih skrupula i mogućnosti postavljanja oporbenih ili bar nonkonformističkih pitanja, ako ih plaćaju banke koje svjesno kreditiraju studentsku populaciju kao svoje dugogodišnje dužnike, onda nema slobode obrazovanja. Citirat ću Jeffrey Williamsa iz članka „Divno novo sveučilište“ (1999), ovaj put na temu Oxforda: “Sveučilišta su postala odskočne daske za velike korporacije… Tradicionalna ideja sveučilišta kao neprofitne ustanove koja nudi liberalnu edukaciju i stvara građane republike napuštena je bez ikakvih vidljivih i glasnih tragova borbe“. Što više znanstvena periodika inzistira da se uz ime autorice ili autora određenog članka objavi i njezin ili njegov izvor financiranja, jasnije je da onaj tko plaća studiju nesumnjivo utječe na dobivenu „informaciju“. Što smo bliže studentu čiju školsku godinu financira ovaj ili ovaj komercijalni sponzor (u plaćenim sustavima školovanja država je također komercijalni sponzor), to smo dalje od mogućnosti da se stečeno znanje upotrijebi za prevrednovanje sustava surovih ekonomskih razlika.
A beskrajno smo razdvojeni i od ideje socijalne države,

Metoda neodustajanja

U nedostatku ministra koji bi shvatio o čemu pričaju studenti, važno je da studenti svjesno progovaraju višeglasno, izbjegavajući stvarati sustav delegiranja i samim time otklanjajući opasnost pronevjere zajedničke odgovornosti. Zamislimo da Filozofski fakultet odsad nadalje nastavi funkcionirati po istom principu direktne demokracije: njime će upravljati sveinkluzivno, javno studentsko-profesorsko građansko tijelo koje je zamjenilo ministrovo tijelo, što znači da se svake večeri iznova diskutira i glasuje o postignutim rezultatima. Mislim da bih voljela biti dio tog sveučilišta. Ako ni zbog čega drugoga, onda zbog ozbiljnosti kojom studentice i studenti pristupaju pitanjima svoje akademske i građanske budućnosti. Zbog natpisa na plahti koja visi s prozora zgrade Filozofskog fakulteta: “1968: Budimo realni, zahtijevajmo nemoguće. 2009: budimo realni, zahtijevajmo moguće“. Zbog sposobnosti tih veoma artikuliranih i pribranih mladih ljudi da izdrže raznolike vanjske pritiske, od onih koji blokadu tretiraju kao „razmaženost“, do onih koji je nazivaju „uzaludnom bitkom“ protiv dobro uigrane upravljačke korupcije. Provoditelji blokade su ne smo aktivisti, nego i politički učitelji svim generacijama hrvatskih građana. Tamo gdje državna uprava ne daje znakove života, valja ga stvarati vlastitom glasačkom rukom.

Nataša Govedić

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve