Srbi, Hrvati, jugoslavenstvo: a klasna borba?
Od sloma socijalističke države i restauracije kapitalizma, politički prostor Hrvatske obilježava široko rasprostranjena averzija prema jugoslavenstvu, a osobito prema idejama hrvatsko-srpske suradnje. Ta se atmosfera oblikuje u dominaciju šovinističkog, ekskluzivnog nacionalizma, koji autor razlikuje od nekada prevladavajućeg inkluzivnog nacionalizma na ovim prostorima. Prateći povijesni razvoj tih dvaju tipova nacionalizma te složene odnose Srba i Hrvata tijekom 19. i 20. stoljeća, autor pokazuje da su se antagonizmi, ali i suradnja i drugarstvo, odvijali u dugom razdoblju u kojem je inkluzivni nacionalizam često bio dominantan. Iako današnje neoliberalno doba potvrđuje prevlast isključivog nacionalizma, autor ne zagovara povratak “boljeg” nacionalizma, već poziva na povratak klasnoj borbi i potpuno odbacivanje nacionalizma kao okvira emancipacije.
Ljeto 2025. godine prošlo je u znaku koncerata Marka Perkovića Thompsona. Na jednome od tih koncerata, onome održanom 4. kolovoza u Sinju, milijunaš iz Čavoglava obratio se okupljenom narodu riječima: „Gospodo drugovi, Jugoslavija je mrtva! I zauvijek će Hrvat biti za dom spreman!‟ I zaista, Marko je u pravu: Jugoslavija jest mrtva, a Hrvatskom se sve više širi vonj ustašluka. No, budući da smo toga svjesni – bili na lijevom ili desnom spektru – zapitajmo se tko su to „gospoda drugovi‟ koji, kako kaže MPT, još uvijek sanjaju neku novu Jugoslaviju?
Pitanje je zapravo retoričko: sve ukazuje na to da takvi ljudi u hrvatskom javnom i političkom prostoru ne postoje. Odbojnost hrvatske desnice prema Jugoslaviji ne treba posebno komentirati. No isticanje jugoslavenskih simbola ili pozivanje na neke aspekte jugoslavenskog socijalističkog eksperimenta bit će dočekano na zub i od strane većeg dijela hrvatske ljevice, dok će medijski eksponirani lijevo-liberalno orijentirani političari iskoristiti svaku priliku da se distanciraju od svega što ima jugoslavenski predznak. Osim straha od „jugoslavenstva‟ u realpolitičkoj areni stvoren je i svojevrstan cordon sanitaire prema organizacijama srpske zajednice u Hrvatskoj. Iako će čak i solidan komad političke desnice nominalno braniti pravo srpske manjine na održavanje kulturnih i drugih manifestacija, niti jedna srednjostrujaška stranka (pa makar bila lijeve ili liberalne orijentacije) neće se odlučiti na dugoročnu, programatsku suradnju s predstavnicima srpske zajednice. U konačnici, ideja međunacionalne pomirbe ili, nedajbože, bratstva Hrvata i Srba danas predstavlja anatemu za svakoga tko pretendira na ikakvu ulogu u hrvatskoj nacionalnoj politici.
Ako smo, dakle, zaključili da Perkovićeva jugonostalgična „gospoda drugovi‟ ne postoje izvan imaginarija ekstremne desnice, zapravo se moramo zapitati nešto drugo: kamo su ta gospoda drugovi nestali? Politička povijest Hrvatske prepuna je stranaka i pokreta koji su se aktivno zalagali za hrvatsko-srpsku suradnju i/ili neki oblik ujedinjenja Južnih Slavena. Kako se uspjelo dogoditi da u dvjestotinjak godina dugoj historiji nacionalnih ideologija u Hrvatskoj, političkom monopolu hrvatskog ekskluzivnog nacionalizma svjedočimo isključivo u posljednjih trideset i pet?
Hrvatski se nacionalizam kroz povijest pojavljivao u dva temeljna i međusobno suprotstavljena oblika: kao inkluzivni i uvjetno rečeno „jugoslavenski‟ nacionalizam s jedne, te kao ekskluzivni i šovinistički nacionalizam s druge strane. Osnovni je kamen spoticanja između ove dvije vizije nacionalizma oduvijek predstavljalo pitanje uloge Srba u (budućoj) nacionalnoj zajednici. U najkraćim crtama, „inkluzivni‟ nacionalisti smatrali su da se sa Srbima može i mora, dok su „ekskluzivni‟ nacionalisti tvrdili da se sa Srbima ne može i ne smije. Historijat te podjele možemo pratiti još od perioda formiranja modernih nacija na ovim prostorima, odnosno od polovice 19. stoljeća.
Korijeni dvaju nacionalizama
Dva su osnovna faktora utjecala na odnos hrvatskih nacionalista prema Srbima: demografska snaga srpske zajednice u Hrvatskoj kao interni faktor, te politički i društveni utjecaj Srbije kao eksterni faktor. U Hrvatskoj 19. stoljeća Srbi su činili značajan, premda neravnomjerno raspoređen demografski blok: u Banskoj Hrvatskoj bili su relativno malobrojni (no s vremenom sve utjecajniji, osobito unutar urbane trgovačke klase), dok su u Hrvatskoj i Slavonskoj vojnoj krajini činili gotovo polovicu stanovništva.1Prema popisu stanovništva iz 1857. godine u Hrvatskoj i Slavonskoj vojnoj krajini živjelo je 272 755 pravoslavaca (velikom većinom Srba), što je činilo 40,3% ukupne krajiške populacije. Srbija je, pak, kao dugo vremena jedina (uz Crnu Goru) samostalna2Kneževina Srbija je 1815. godine izborila autonomiju od Osmanskog Carstva, koja je dodatno povećana 1830-ih godina. Srbija je međunarodno priznata kao samostalna država 1878., no de facto je i desetljećima prije toga vodila autonomnu unutarnju i vanjsku politiku. južnoslavenska država, među hrvatskim nacionalistima izazivala oprečne emocije. Jedni su u Srbiji zbog njene borbenosti i progresivnog društveno-političkog uređenja vidjeli ideal, saveznika, pa čak i predvodnika u borbi za nacionalno oslobođenje, dok su drugi od tih istih karakteristika zazirali. Odnos pojedinaca i stranaka prema Srbiji dobrim dijelom bio je određen i njihovim klasnim položajem: zemlja bez feudalnih odnosa poput Srbije naprosto nije mogla biti po volji veleposjednicima i aristokratima koji su dominirali društvenim životom Hrvatske u 19. stoljeću, no mogla je predstavljati uzor predstavnicima hrvatske sitne buržoazije i seljaštva. Pitanje suradnje ili sukoba sa Srbima i Srbijom bilo je praktički neizbježno od samoga početka.
Pobornici hrvatsko-srpske suradnje među hrvatskim nacionalistima u Srbima su vidjeli korisne saveznike u borbi protiv stranih (mađarskih, austrijskih i talijanskih) utjecaja. Ilirci su Srbe smatrali sunarodnjacima s kojima je valjalo stvoriti ujedinjeni politički, a kasnije i vojni front protiv Mađarske i mađarskog nacionalizma. Ilirizam je uvjetno rečeno pripadao „inkluzivnoj‟ kategoriji nacionalizma, iako je zapravo prevazilazio hrvatsko-srpsku distinkciju i pretpostavljao postojanje jedinstvene „ilirske‟ (kasnije „jugoslavenske‟) nacije. Ilirci su tu naciju prvenstveno definirali zajedničkim jezikom, zbog čega su i odlučili promovirati standardni jezik baziran na štokavskom kao zajedničkom govornom jeziku velikog broja Hrvata i Srba, a nauštrb kajkavskog koji je do tada dominirao kulturom i književnošću Banske Hrvatske. Do sukoba između hrvatskih iliraca i srpskih nacionalnih ideologa (poput Vuka Stefanovića Karadžića) ipak je došlo oko imena zajedničkog jezika: srpski su nacionalisti cjelinu štokavskog jezika htjeli prozvati „srpskim”, čemu su se ilirci odlučno suprotstavili. Ivan Kukuljević Sakcinski na tu je temu 1847. godine napisao:
„I uprav zato što mi Hervati i Serblji jedan pučki i književni jezik, a dvoja imena imademo, nemožemo ni nesmemo mi bez uzajemne uvrede, bez uzajemnog potlačenja i zametavanja jedan drugomu narivati svoje pojedino ime, i morat ćemo ostati kao plemena u imenu razcepljeni, dokle god nepoprimemo jedno tretje obćenito naimenovanje za sve Jugoslavjane.‟3Ivan Kukuljević Sakcinski, „Pogled u Štajersku, Beč, Peštu i Požun‟, „Danica Horvatska, Slavonska i Dalmatinska‟ XIII/1847. Citirano u: Drago Roksandić, Srbi u Hrvatskoj (1991.), str. 84.
Iz priloženoga je jasno vidljivo da su ilirci, usprkos proklamiranoj privrženosti ideji jugoslavenskog nacionalnog jedinstva, ipak bili osjetljivi na mogući gubitak hrvatskog nacionalnog identiteta. Isto je, dakako, vrijedilo i za njihove srpske pandane. Usprkos romantičarskom idealizmu iliraca i srpskih preporoditelja, razlike u društvenom i historijskom razvoju hrvatskih i srpskih vladajućih i građanskih klasa već su uvjetovale nastanak dvaju zasebnih nacija.
Početak drugog vala hrvatskog nacionalizma nakon kolapsa Bachova apsolutizma 1859. godine donio je i službenu afirmaciju postojanja zasebne srpske nacije u Hrvatskoj. Nakon što je Sakcinski u novoizabranom Saboru 1861. godine izjavio kako je Vojna krajina „naseljena čistim narodom našim‟ te time poistovjetio tamošnje Hrvate i Srbe, uslijedio je oštar odgovor srpskog patrijarha Josifa Rajačića. Rajačić je u svome pismu Saboru naglasio da srpski narod u Hrvatskoj ima vlastitu nacionalnu povijest, običaje i identitet, te je poentirao: „Ako dakle Srblji i Hrvati i jesu najbliža braća, ipak oni nisu jedan i isti narod; i ne može se reći da je žiteljstvo Krajine hrvatske čisto hrvatsko.‟4Pribić, Branka. „Srpsko pitanje pred Hrvatskim saborom godine 1861.‟ Časopis za suvremenu povijest 12, br. 1 (1980): 81. https://hrcak.srce.hr/215004 Sakcinski je pokušao kontrirati Rajačiću, ali je Sabor na koncu prihvatio zaključak prema kojemu „nije ni ovaj sabor ikojom prilikom nijekao, dapače pripoznaje, da u trojednoj kraljevini ima i naroda srbskoga i on podobno izrazu nj. sv. g. patriarha od sveg srca želi: da Srbi i Hrvati kao najbliža i jednorodna braća jedan drugoga ime i pleme kao narodnje svetinje ljubi i počituje i kao dosad, tako i unapredak u bratskoj slogi ostanu.‟5Ibid., str. 85. Zanimljivo je da su i Rajačić i Sakcinski u polemici koristili neke od argumenata koje će kasnije preuzeti šovinističke struje srpskog i hrvatskog nacionalizma, a koje možemo susresti i danas. Primjerice, Rajačić je negirao hrvatstvo većine katoličkih štokavaca u Vojnoj krajini, dok je Sakcinski negirao srpstvo pravoslavnih krajišnika te ih nazivao „Vlasima‟. No za razliku od danas, čini se da takvi argumenti 1861. nisu pretjerano uznemirili duhove saborskih zastupnika obiju nacionalnosti.
Nakon zasjedanja Sabora 1861. počeo se kristalizirati i „ekskluzivni‟, antisrpski nacionalizam. Njegovi su predvodnici, dakako, bili očevi pravaške ideologije Eugen Kvaternik i Ante Starčević. Iako „srpsko pitanje‟ 1860-ih još uvijek nije bilo u fokusu pažnje pravaškog dvojca, njihovi su stavovi već bili jasni: u Hrvatskoj može postojati samo jedan politički narod, onaj hrvatski, koji je nosilac hrvatskog državnog prava još od doseljenja na ove prostore u ranom srednjem vijeku. Povezano s time, i službeni jezik Hrvatske mogao je biti samo – hrvatski. Kvaternik je tako 1861. prihvatio saborsku odluku da se jezik u pučkim školama nazove „jugoslavenskim‟, smatrajući ga neutralnim nazivom, no kritizirao je prijedloge da ga se nazove „srpskohrvatskim‟.6„Braća Srblji neka nam ne mute sloge naše, koju smo mi upravo tim neutralnim imenom ustanoviti odlučili.‟ Citirano u: Mirjana Gross, Povijest pravaške ideologije (1973.), str. 97.
Starčević 1861. godine u Saboru uopće nije raspravljao o „srpskom pitanju‟, no njegovi su stavovi bili od prije poznati. Starčević je raskrstio s ilirizmom još 1852. godine, kada je člankom u Narodnim novinama reagirao na teze objavljene u novosadskom Srbskom dnevniku, kojima se negiralo postojanje hrvatskoga književnog jezika. U svojem članku, naslovljenom „Odgovor Srbskome Dnevniku i Beogradskim Novinam‟, Starčević ne samo da je odbacio tvrdnje o nepostojanju hrvatskoga jezika, nego je okrenuo priču i odlučio negirati postojanje srpskog jezika, ali i samog srpskog narodnog imena. Starčević je pritom Srbe nazvao sluganskim narodom, što je opravdavao navodnom (zapravo potpuno pogrešnom) etimološkom vezom srpskog imena s latinskom riječi servus.7Holjevac, Željko. „Jezik i nacija u hrvatskim i srpskim nacionalnim ideologijama: Starčevićeva polemika iz 1852. godine.‟ Migracijske i etničke teme 15, br. 3 (1999): 289-321. https://hrcak.srce.hr/109432 Na toj će etimologiji Starčević ustrajati do kraja života, a njegovi će stavovi prema Srbima uvijek biti oštriji od Kvaternikovih.
Starčevićev članak u Narodnim novinama izašao je u kontekstu uspostave neoapsolutizma, zbog čega misli koje je u njemu izrazio nije mogao iskoristiti u političkoj areni. To se promijenilo povratkom parlamentarizma 1861. godine, kada pravaštvo dobiva javnu govornicu. Pritom valja imati na umu da ideologija „hrvatskog državnog prava‟ – odnosno nacionalizma temeljenog na navodnom pravnom kontinuitetu hrvatske države nastale u srednjem vijeku – nije bila isključiva domena „pravaša‟ okupljenih oko Kvaternika i, ponajviše, Starčevića. Praktički svi hrvatski nacionalistički pokreti u drugoj polovici 19. stoljeća inzistirali su na nekakvoj interpretaciji hrvatskog državnog prava. Starčevićevi su pravaši iz tog koncepta ekstrapolirali mogućnost postojanja samo jednog političkog naroda u Hrvatskoj, iz čega je pak slijedilo potpuno negiranje srpskog nacionalnog identiteta u Hrvatskoj, ali i šire.8Ante Starčević je vremenom počeo pomicati tezu o nepostojanju srpskog naroda uopće. Prema kasnijim Starčevićevim tekstovima, u Jugoistočnoj Europi su postojala samo dva slavenska naroda: Hrvati i Bugari.
Povijest sukoba i suradnje
Temelji postavljeni 1860-ih nastavili su definirati politiku hrvatskih nacionalista sve do posljednjih godina 20. stoljeća: jedni su priznavali samosvojnost srpskog naroda u Hrvatskoj i u njemu pokušavali naći političkog saveznika, dok su drugi odbijali bilo kakvu suradnju sa Srbima te ih sve više smatrali nepoželjnim nacionalnim elementom.
Potrebno je razjasniti i jedan mogući terminološki problem. U hrvatskoj kulturi sjećanja, ali i u historiografiji, pojam „nacionalističke stranke‟ u kontekstu 19. i ranog 20. stoljeća uglavnom se odnosi na one stranke koje su se nalazile u opoziciji prema vlastima u Beču i Budimpešti. U ovom ćemo tekstu taj pojam ipak proširiti na gotovo sve historijski značajne stranke u Trojednoj Kraljevini Hrvatskoj, Slavoniji i Dalmaciji. Za to postoji vrlo jednostavan razlog: gotovo su sve političke stranke u Trojednici između 1861. i 1918. svoje djelovanje temeljile na nekom obliku nacionalizma, bilo hrvatskog ili srpskog.9Kao jedinu iznimku možemo navesti Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije, osnovanu 1894. U Istri i Dalmaciji je od 1896. djelovala Jugoslavenska socijaldemokratska stranka. Obje su stranke bile marksističke provenijencije i djelovale su na liniji Druge internacionale. Koncept nacije predstavljao je osnovni okvir djelovanja tih stranaka, te su se razlike među njima svodile na pitanje klasnog opsega nacije (tj. političke emancipacije seljaka i radništva) te na pitanje podjele administrativno-gospodarskih ovlasti između Zagreba, Budimpešte i Beča, pri čemu su različite stranke uglavnom slijedile svoje jasne klasne interese.
Bilo bi nemoguće (pa i kontraproduktivno) u jednom kratkom tekstu analizirati čitav dijapazon međuodnosa hrvatskih i srpskih nacionalnih pokreta u 19. i 20. stoljeću, pa ćemo se morati zadovoljiti s nekoliko značajnijih epizoda. Još su u vrijeme pregovora oko Hrvatsko-ugarske nagodbe 1868. godine među hrvatskim nacionalistima postojale dileme oko moguće suradnje s predstavnicima srpskog naroda: oni više jugoslavenski nastrojeni htjeli su ih pridobiti za borbu protiv unije s Mađarskom, dok su se promotori Nagodbe plašili da hrvatski Srbi – pod utjecajem Srbije – omogućavaju daljnju destabilizaciju Monarhije.
„Srpsko pitanje‟ osobito je počelo dolaziti u fokus nakon konačnog razvojačenja Vojne krajine i njenog pripajanja civilnoj Hrvatskoj 1881. godine, nakon kojega su hrvatski Srbi postali potpuno integrirani u politički i gospodarski život zemlje. Dio vodećih srpskih političara potom je odlučio pružiti podršku banu Khuenu Hedervaryju, čije je banovanje trajalo do 1903. Hedervaryjeva politika čvrstog povezivanja Hrvatske-Slavonije s Ugarskom bila je omražena među pobornicima širenja hrvatske autonomije, među kojima su se posebno isticali Starčevićevi pravaši. Pravaši i drugi protivnici Hrvatsko-ugarske nagodbe počeli su optuživati Srbe za „mađaronstvo‟, a njihove političke predstavnike nazivati „Khuenovim Srbima‟. No ne smijemo smetnuti s uma da su glavni oslonac Hedervaryjeve vladavine ipak činili Hrvati: vladajuća Narodna stranka također je propagirala neki oblik hrvatskog nacionalizma, ali joj suradnja sa Srbima očito nije bila strana.10Pritom ne smijemo zaboraviti da je i opozicijska Neodvisna narodna stranka promovirala ideju hrvatsko-srpske suradnje, u skladu s idejama Josipa Jurja Strossmayera.
Niti su svi srpski političari bili „Khuenovi Srbi‟, niti su svi (u vlasti ili u opoziciji) vjerovali u suradnju s Hrvatima. I unutar srpskog nacionalnog pokreta došlo je do podjele između inkluzivnih i ekskluzivnih nacionalista. Srpski ekskluzivni, antihrvatski nacionalizam toga vremena ostao je najbolje upamćen po članku „Srbi i Hrvati‟ iz 1902., danas poznatijem pod nazivom „Do istrage vaše ili naše‟. U tom se članku, kojega je prenio zagrebački list Srpske samostalne stranke Srbobran, negiralo postojanje hrvatske nacije i predviđalo stapanje Hrvata sa srpskim nacionalnim korpusom.11Autor članka, Nikola Stojanović, pripisivao je dotadašnje preživljavanje hrvatstva utjecaju Katoličke crkve, odnosno njenom neprijateljskom stavu prema pravoslavnom srpstvu. Zanimljivo, usprkos svemu, Stojanović je na kraju članka pozvao Hrvate da se prije svega bore protiv mađarskih i austrijskih vlasti, a za „slobodnu Hrvatsku”. Članak je odmah izazvao reakciju hrvatskih ekskluzivnih nacionalista okupljenih oko Čiste stranke prava Josipa Franka, tzv. „frankovaca‟. Neredi koji su uslijedili u Zagrebu predstavljali su prvi val masovnog etničkog nasilja između Hrvata i Srba u modernoj povijesti.
Nakon nereda 1902. u Srpskoj samostalnoj stranci je prevladalo krilo predvođeno Svetozarom Pribičevićem koje se zalagalo za razvoj hrvatsko-srpske suradnje. Njihova je linija uskoro naišla na simpatije među hrvatskim političarima. Rezultat ovog zbližavanja bila je politika „novog kursa‟ i konačno formiranje Hrvatsko-srpske koalicije prije izbora 1906. Koalicija, kojoj su se osim srpskih samostalaca pridružile Hrvatska stranka prava i Hrvatska pučka napredna stranka, pobijedila je na izborima s programom zajedničkog otpora prema Budimpešti i Beču. Koalicija je ostala na vlasti u Trojednoj kraljevini do 1918. godine, a glavna su joj opozicija čitavo vrijeme bili antisrpski raspoloženi „frankovci‟.12Josip Frank (1844.-1911.) se u svojem političkom angažmanu oslanjao na Beč i krug oko Franje Ferdinanda. Kada su te veze izašle na vidjelo nakon njegove smrti odrekao ga se i dio sljedbenika, poput Antuna Gustava Matoša.
Poznato je da je velika većina hrvatskih političara podržala ulazak Hrvatske u Kraljevstvo SHS nakon Prvog svjetskog rata. U agitaciji za ujedinjenje značajnu je ulogu igralo agrarno pitanje: hrvatske se seljake uvjeravalo da će ujedinjenje sa Srbijom – zemljom slobodnih seljaka – donijeti agrarnu reformu i ukidanje ostatatka feudalnih odnosa na hrvatskom selu. Zaista, nove su jugoslavenske vlasti provele agrarnu reformu, no njeno je nepotpuno provođenje, zajedno s propadanjem sela pod pritiskom kapitalističkih odnosa izazvalo i dodatne frustracije. Krajem 1920-ih došlo je do svojevrsne reinkarnacije Hrvatsko-srpske koalicije u obliku saveza Samostalne demokratske stranke Svetozara Pribičevića i Hrvatske seljačke stranke Stjepana Radića. Seljačko-demokratska koalicija je od tada dominirala hrvatskom politikom, a na izborima 1940. osigurala si je vlast u novostvorenoj Banovini Hrvatskoj. Politički predstavnici hrvatskog naroda i srpskog naroda u Hrvatskoj još su se jednom našli u zajedničkom frontu, ovoga puta protiv kraljevskih vlasti u Beogradu.
Ekskluzivni hrvatski nacionalizam ipak nije nestao. Ustaški je pokret bio osnovan nakon proglašenja diktature kralja Aleksandra, a „frankovačke‟ antisrpske ideje počele su se širiti desnim krilom HSS-a i dijelom hrvatske omladine. Ustaška je ideologija u hrvatskim Srbima vidjela „strano tijelo‟, produženu ruku Beograda i prijetnju hrvatskim nacionalnim interesima. Nakon 10. travnja 1941. ta se ideologija počela implementirati u obliku masovne pljačke srpske imovine od strane lokalnih ustaških moćnika, a kulminirala je genocidom nad srpskim narodom u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj.
Ustaškom se genocidu uspješno suprotstavio Narodnooslobodilački pokret pod kontrolom Komunističke partije Jugoslavije. KPJ je antisrpskom i antihrvatskom šovinizmu suprotstavila koncept hrvatsko-srpskog bratstva i nacionalne jednakosti. Linija KPJ o nacionalnom pitanju nije se formirala na isti način kao ona buržoaskih stranaka međuratnog ili austrougarskog razdoblja, već se između dva rata formirala na temelju lenjinističkih koncepcija, ali i strateških odluka staljinizirane Kominterne. Usprkos tome (ili upravo zbog toga), i politika KPJ je s vremenom počela gubiti svoju klasnu osnovu i sve više poprimati nacionalne konture. Ta je „nacionalizacija‟ KPJ/SKJ omogućila nastanak Maspoka („Hrvatskog proljeća‟) 1971. i „antibirokratskih revolucija‟ Slobodana Miloševića krajem 1980-ih.
Jugoslavija je mrtva
Nakon ovog historijskog prikaza trebalo bi biti jasno da hrvatskim političarima – i to onima nacionalističke provenijencije – nikada nije bila strana ideja suradnje sa Srbima, bilo s „ove‟ ili s „one‟ strane Save, Drine i Dunava. Suradnji se težilo i nakon uvreda, i nakon atentata i ratova. S time na umu, zašto je hrvatsko-srpska suradnja danas tabu tema? Ranije smo spomenuli dva osnovna faktora koji su utjecali na odnos hrvatskih nacionalista prema Srbima: njihova percepcija utjecaja Srbije na Hrvatsku te demografska snaga srpskog naroda u Hrvatskoj. Oba su faktora doživjela drastične promjene tijekom 20. stoljeća. Progresivna uloga Srbije na Balkanu stvar je daleke prošlosti. Nekadašnja „zemlja slobodnih seljaka‟ i zakonski ravnopravnih građana (isključivo muškaraca) koja je u 19. stoljeću impresionirala mnoge hrvatske liberale i ideologe seljačkog pokreta danas više ne može zadiviti nikoga. Agrarno pitanje je odavno riješeno, politička emancipacija hrvatskog pučanstva dovršena je najkasnije 1945. godine, a post-tranzicijski režimi u Hrvatskoj i Srbiji navlas su isti. Uostalom, iluzorno je misliti da bi neka kapitalistička država danas uopće mogla biti progresivnog karaktera.
Drugi je faktor ipak značajniji. Nakon egzodusa 1990-ih Srbi u Hrvatskoj više ne predstavljaju značajan demografski čimbenik. Svedeni na tri posto stanovništva, Srbi više nisu neizbježan društveno-politički faktor kakav su bili prije Bljeska i Oluje. Praktički nestanak srpskog naroda iz Hrvatske dogodio se pod budnim okom tadašnjih hrvatskih vlasti, no on ne bi bio ostvariv bez nevjerojatno kratkovidne politike ekskluzivnog nacionalizma krajiškog rukovodstva koje je uporno odbijalo svaku mogućnost mirovnih pregovora i suživota s Hrvatima.
Franjo Tuđman je 1990-ih bio opsjednut smanjenjem udjela Srba u stanovništvu Hrvatske. U njegovoj su viziji ekskluzivnog nacionalizma Srbi činili isključivo remetilački faktor kojega je trebalo neutralizirati. Kroz povijest su se takvim stavovima uvijek suprotstavljali predstavnici inkluzivnog nacionalizma, ali njih nakon izbora 1990. gotovo da nije bilo. Račanov SDP je odmah odbacio tu tradiciju pod jakim utjecajem tadašnjeg glavnog ideologa nacional-socijaldemokracije, Zdravka Tomca. Osim Stipe Šuvara i malobrojnih liberala okupljenih oko UJDI-ja nitko nije dovodio u pitanje postulate ekskluzivnog nacionalizma. Sličan se proces istovremeno odvijao i sa srpske strane barikade.13Vrijedi spomenuti slučaj Gojka Nikoliša, rođenog Kordunaša, španskog borca i ratnog šefa saniteta NOVJ, koji je zbog svog zalaganja za mirno rješavanje hrvatsko-srpskog sukoba završio u progonstvu i umro u Francuskoj.
Nije vjerojatno da ćemo tako skoro doživjeti povratak inkluzivnog nacionalizma na hrvatsku političku scenu. Najkraće rečeno, uključivi nacionalizam nema smisla ako nema koga – uključiti. Nakon 35 godina dominacije ekskluzivnog nacionalizma niti jednoj od stranaka u hrvatskom političkom mainstreamu nema smisla promovirati ideje nacionalne jednakosti i bratstva s ozloglašenom etničkom zajednicom kojoj prijeti demografski nestanak. Povremene koalicije HDZ-a sa saborskim zastupnicima srpske manjine ne predstavljaju nikakav nastavak tradicije inkluzivnog nacionalizma: tri srpska sabornika zaostatak su iz ratnih vremena i opstaju prije svega zato što su – kao i svi zastupnici nacionalnih manjina – poželjni koalicijski partneri najjačim hrvatskim strankama. Manjinski zastupnici za svoju podršku naprosto ne traže mnogo, što im nikako ne treba uzimati za zlo. No otvorenost hrvatskih nacionalista za takve koalicije ne implicira otvorenost za širu društvenu suradnju između Hrvata i Srba u Hrvatskoj. Da stvar dovedemo do krajnosti, hrvatskim lijevim i desnim nacionalistima može biti posve svejedno što se događa sa Srbima u Hrvatskoj, dokle god ih se bude moglo naći troje za popunjavanje saborskih klupa. Pa ipak, čak i takav minimalni kontakt sa Srbima predstavlja crvenu liniju ekstremnoj struji hrvatskih ekskluzivnih nacionalista koja posljednjih godina sve više dobiva na važnosti.
Iako je inkluzivni nacionalizam u Hrvatskoj vjerojatno mrtav, to ne znači da su nam šovinizam i nacionalni sukobi sudbina. Potrebno je u potpunosti odbaciti nacionalistički okvir i borbu protiv šovinizma vratiti na njenu klasnu osnovu. Promotore napada na Srbe u Hrvatskoj treba prokazati kao ono što zaista jesu: predstavnici duboko reakcionarne sekcije hrvatske vladajuće klase. U vrijeme kada kapitalizam u Hrvatskoj sve više ovisi o stranim radnicima među kojima se nalaze i deseci tisuća Srba, a u obje države djeluju iste hrvatske, srpske ili međunarodne firme, ne treba inzistirati na atavizmima prošlih stoljeća, nego oživjeti ideju radničkog internacionalizma. Na taj ćemo način otvoriti vrata suradnji radnika i radnica koji_e u Hrvatsku dolaze sa svih strana svijeta i omogućiti nastanak jakog zajedničkog fronta. Simbolika nekih etapa hrvatsko-srpskih odnosa i naših zajedničkih borbi – osobito onih klasnih – pritom nam mogu poslužiti, ali nas ne bi smjele prebaciti nazad na kolosijek nacionalizma. Nacionalizam, kakav god on bio, socijalistima je neprijateljski teren.
Tekst je financiran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije za 2025. godinu.
