Tekst podrške Gordane P. Crnković (Sveučilište u Seattleu, Washington)

Tekst koji slijedi napisala je Gordana P. Crnković, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Seattleu, Washington [kratku biografiju možete pročitati na kraju posta]. Autorici dugujemo veliku ispriku jer njezin tekst, koji nam je poslan kao podrška još u prvim tjednima blokade FFZG-a, slučajnom omaškom a uslijed ogromne količine rada na ovome blogu, nije objavljen na vrijeme. Molimo i autoricu i čitatelj(ic)e SlobFil bloga da prime našu iskrenu ispriku!


Javljam se sa Sveučilišta države Washington u Seattleu sa snažnom podrškom studentima u njihovoj akciji i zahtjevima. Budući da ovdje u Americi radim na državnome, a ne privatnom sveučilištu, dakle na sveučilištu koje bi trebalo biti financijski dostupno studentima koji su građani države Washington i koje je po tomu slično našim državnim fakultetima, željela bih prenijeti nekoliko osobnih opservacija o onomu što se ovdje događa. Nadam se da će te informacije biti od koristi kako studentima na Filozofskom fakultetu tako i studentima općenito, ali i drugima uključenima u ovu akciju.

University of Washington veliko je državno sveučilište koje broji otprilike 40 000 studenata i kojemu pripada glavni kampus u Seattleu, gdje su smještene različite discipline (od medicine, prava pa do, unutar College of Arts and Sciences, humanističkih disciplina, socijalnih i prirodnih znanosti te umjetničke akademije). Financijska je infrastruktura sveučilišta vrlo složena; što se tiče koledža na kojemu radim, jedan dio novca dolazi od Federacije (kroz razne stipendije, dakle od svih američkih poreznih obveznika), jedan od države Washington (dakle od ljudi koji tu žive, kroz takozvani „sales tax“ ili porez na kupovine) a ostatak od korporacija, privatnih fondacija, školarina studenata, itd. Studentima u plaćanju školarine pomaže složena struktura, također financirana s raznih strana, a koja sadrži i opciju stipendiranja (odnosno bespovratne financijske pomoći), takozvane „dobre kredite“ (dakle, one s minimalnim kamatama) te „need-based financial aid“ ili financijsku pomoć baziranu na potrebi. Tu se financijsku pomoć, pak, određuje po imovinskom stanju studenta i njezine/njegove obitelji: ako nečija obitelj posjeduje više (prihoda i posjeda), student dobiva manju pomoć ili ne dobiva ništa, a veću pomoć dobivaju oni koji posjeduju manje. Budući da tradicionalno većina studenata, čak i većina onih koji žive u gradu u kojemu studiraju, s početkom studija napušta svoje obitelji i počinje živjeti samostalno (na kampusima i u studentskom smještaju), razlika između onih koji su imućniji i stanuju u mjestu studija te onih koji su manje imućni i stanuju negdje drugdje ovim se načinom stipendiranja smanjuje.

U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do promjena i u financiranju sveučilišta s jedne strane i u financiranju studenata s druge. Sve je manji udio novca koji dolazi od strane Federacije i države, a sve veći onaj koji dolazi od strane korporacija i studentskih školarina. U isto je vrijeme podrška studentima smanjena pa je time promijenjen odnos između kredita i bespovratnih stipendija – sve je više kredita, i to sa sve većim kamatama, a sve manje stipendija. Neki od mojih talentiranih i vrlo marljivih studenata zbog nakupljenih su dugova posve odustali od studija. Drugima pak treba oko osam do devet godina da završe studij. Naime, studenti koji primaju financijsku pomoć obično uz studij, kako bi ispunili uvjete za dobivanje te financijske pomoći, moraju i raditi. Prije petnaestak godina moji su studenti radili deset do petnaest sati tjedno dočim sada, e da bi mogli držati korak s rastućom cijenom studiranja, rade oko dvadeset pet, trideset, pa čak i četrdeset sati tjedno, što naravno uvelike produžuje trajanje studija: umjesto uobičajena dva ili tri kolegija po kvartalu, često mogu upisati samo jedan.

Nismo još dobili državni proračun za sljedeću godinu, no s obzirom na ekonomsku krizu u SAD-u i ostatku svijeta te činjenicu da su ovdašnji porezni obveznici (s oko osam stotina milijardi dolara) financirali upravo one financijske institucije koje su uvelike i dovele do ovoga kraha (i koje za sada mirno i profitabilno sjede na tim novcima), ljudi u upravi države Washington govore o nekih 14-17% povećanja cijene školarina za sljedeću godinu i nekih 20-30% smanjenja državnog davanja za visoko školstvo.

Takav bi proračun dodatno povećao nužnost oslanjanja sveučilišta na privatne donatore (korporacije ili privatne fondacije) i studentske školarine. Posljedice su takve prakse brojne. Primjerice, povećanje privatnog, a pogotovo profitnog financiranja znanosti dovodi do promjene smjera znanstvenoga rada i istraživanjâ, što onda samo po sebi može imati dalekosežne posljedice. (University of Washington dobilo je četiri ili pet Nobelovih nagrada iz medicine u zadnja dva desetljeća; posljedice su promjene smjera bazičnog istraživanja u toj grani, dakle, ne samo lokalne nego i globalne.) Što se tiče studenata, oni će em plaćati više em sami morati raditi više, što dovodi do činjenice da im studij, paradoksalno, može postati sekundarnim. Na poslu, naime, ne mogu nikako „zabušavati“ a na studiju su, izmoreni redovnim poslom, često preumorni da sve odrade kako treba. Što se tiče nastavnoga programa, a budući da će sveučilište dobivati više novca direktno od studenata, postoji inicijativa koja ide u smjeru skupljanja što više studenata po kolegiju, pa bi se moglo dogoditi da se „gleda kroz prste“ popularnijim i lakšim kolegijima na koje se upisuje puno studenata. Sve zajedno, dakle, dovodi do toga da će kako kvaliteta bazičnoga rada „stvaranja novog znanja“ tako i kvaliteta prenošenja toga znanja studentima te opća dostupnost studija zbog ovakvog oblika promjene financiranja vjerojatno – padati. Nedavno sam čula za rezultate istraživanja po kojima će generacija američkih dvadeset- i tridesetogodišnjaka po prvi puta nakon Drugoga svjetskog rata biti manje obrazovana od generacijâ koje su joj prethodile. Gledajući što se događa na Sveučilištu na kojemu radim oko petnaest godina, to me nimalo ne iznenađuje.

Ne znam kako izaći iz ove situacije, ali neke su se stvari ovdje pojavile kao bitni elementi problema, pa su dakle i bitni aspekti mogućeg rješenja; ti su problemi i rješenja, možda, relevantni i za hrvatsku situaciju.

Kao prvo, besplatno je obrazovanje ono koje je besplatno za studente, ali plaćeno od svih građana odnosno svih poreznih obveznika. Kada se ovdje, u državi Washington, ljude izvan sveučilišta pita zašto jače ne podržavaju visoko školstvo (pa tako naprave i pritisak na odgovorna tijela da za to isto školstvo daju više novca), odgovori pokazuju da se visoko školstvo percipira kao stepenicu za socijalni i materijalni uspon onih koji se obrazuju unutar toga sistema, ali ne i kao bitan element poboljšanja kvalitete života svih ljudi koji u taj sistem uplaćuju. Drugim riječima, ovdje je dobrano prekinuta veza između javnog školstva („public higher education“) i javnosti, odnosno društva (društvo kao „public“ u sintagmi „public education“) kojemu bi to školstvo trebalo pripadati i pomagati. Visoko obrazovani ljudi trebali bi – zvuči logično – biti bitnim elementom pri stvaranju obrazovanijeg, zdravijeg, zbrinutijeg, bogatijeg i ispunjenijeg duštva. No ako tomu nije tako, ako se ti obrazovani ljudi (neovisno o njihovim osobnim željama) dobrim dijelom zapošljavaju (ili javnost ovdje barem percipira da se zapošljavaju) u privatnim korporacijama koje pak rade prvenstveno za dobit svojih dioničara, dakle onih koji su u njih novce uložili, a ne u interesu društva – onda se gubi veza između tog društva i društvenog obrazovanja. Ako se netko, recimo, obrazuje za odvjetnika, on ili ona će možda raditi za društvene interese (ekološke, zdravstvene, zakonske, bilo koje), ali isto tako može raditi za raznorazne privatne ili profitne interese koji pak mogu ići u korist društvenih (interesa) ali i protiv njih, no koji ni u kojem slučaju nisu nužno identični širim društvenim interesima. Obrazovanje tog odvjetnika ili odvjetnice tako ljudima ovdje ne izgleda automatski povezano s općim poboljšanjem života svih u tom društvu, pa tako ni onih koji bi to obrazovanje trebali platiti. Iako je situacija u Hrvatskoj vjerojatno na mnogo načina različita od ove u državi Washington, možda ni tu ne bi bilo loše pojasniti (a možda u nekim slučajevima i kreirati) vezu između prava na besplatni studij i poboljšanja životne situacije za sve, sa svrhom dobivanja jasne i čvrste podrške ljudi koji to besplatno školstvo trebaju i plaćati i zaista podržavati. (O nadzoru načina trošenja državnog proračuna da i ne govorimo…)

Kao drugo, i sâmo je postojanje principa visokog obrazovanja kao osnovnog prava svih, a ne samo kao privilegije onih koji to mogu platiti, od neprocjenjive vrijednosti te ga je potrebno čuvati i razvijati. U Americi trenutno, na primjer, ne postoji ideja zdravstvene zaštite ili osiguranja za sve građane, pa je „normalno“ da pedesetak milijuna ljudi nema nikakvu zdravstvenu zaštitu (većinom ne svojom voljom), a da se drugi nose kako znaju i umiju s mrežom nejasnih zdravstvenih planova od kojih su mnogi parcijalni, a mnogi i komercijalni. Isto je tako postalo normalno da se taj profit ostvaruje ali zdravlje baš i ne, pa zemlja za zdravstvo po glavi stanovnika ukupno plaća najviše od svih razvijenih zemalja, a dobija najmanje (toliko o povjerenju u princip „skupo je dobro“). Posljedično je i zdravstveno stanje stanovnika i prosječna životna dob u Americi ispod one u ostalim razvijenim zemljama. Pišući, dakle, iz zemlje u kojoj bi jedna jaka javna ideja zdravlja kao osnovnoga ljudskog prava mogla napraviti ogroman pomak (a te ideje nema, ili barem još nije dovoljno jaka da bi se mogla probiti u obliku glasne javne podrške i političke akcije), čini mi se vrlo bitnim da se samu ideju i princip visokoga obrazovanja – kao i zdravlja, kao i čistog okoliša, kao i dostupne i pitke vode, kao i javnog transporta, javnog prostora, minimalne egzistencijalne sigurnosti i dostojanstva – njeguje i jača kao element osnovnoga ljudskog prava, a ne kupovne moći pojedinaca. Jedino će tako ta ideja ne samo proraditi, nego i ostati u opticaju.

S poštovanjem, i uz topli pozdrav
Gordana P. Crnković

Autorica je diplomirala na odsjecima Komparativne književnosti i Filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje joj je diplomski mentor bio profesor Milivoj Solar. Magistrirala je i doktorirala na sveučilištu Stanford, i radi kao izvanredni profesor na odsjecima Komparativne književnosti, Slavistike, Filmskih studija i programa književne teorije i kritike na svučilištu države Washington u Seattleu, Washington.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve