Tekst podrške Gordane P. Crnković (Sveučilište u Seattleu, Washington)

Tekst koji slijedi napisala je Gordana P. Crnković, izvanredna profesorica na Sveučilištu u Seattleu, Washington [kratku biografiju možete pročitati na kraju posta]. Autorici dugujemo veliku ispriku jer njezin tekst, koji nam je poslan kao podrška još u prvim tjednima blokade FFZG-a, slučajnom omaškom a uslijed ogromne količine rada na ovome blogu, nije objavljen na vrijeme. Molimo i autoricu i čitatelj(ic)e SlobFil bloga da prime našu iskrenu ispriku!

Javljam se sa Sveučilišta države Washington u Seattleu sa snažnom podrškom studentima u njihovoj akciji i zahtjevima. Budući da ovdje u Americi radim na državnome, a ne privatnom sveučilištu, dakle na sveučilištu koje bi trebalo biti financijski dostupno studentima koji su građani države Washington i koje je po tomu slično našim državnim fakultetima, željela bih prenijeti nekoliko osobnih opservacija o onomu što se ovdje događa. Nadam se da će te informacije biti od koristi kako studentima na Filozofskom fakultetu tako i studentima općenito, ali i drugima uključenima u ovu akciju.

University of Washington veliko je državno sveučilište koje broji otprilike 40 000 studenata i kojemu pripada glavni kampus u Seattleu, gdje su smještene različite discipline (od medicine, prava pa do, unutar College of Arts and Sciences, humanističkih disciplina, socijalnih i prirodnih znanosti te umjetničke akademije). Financijska je infrastruktura sveučilišta vrlo složena; što se tiče koledža na kojemu radim, jedan dio novca dolazi od Federacije (kroz razne stipendije, dakle od svih američkih poreznih obveznika), jedan od države Washington (dakle od ljudi koji tu žive, kroz takozvani „sales tax“ ili porez na kupovine) a ostatak od korporacija, privatnih fondacija, školarina studenata, itd. Studentima u plaćanju školarine pomaže složena struktura, također financirana s raznih strana, a koja sadrži i opciju stipendiranja (odnosno bespovratne financijske pomoći), takozvane „dobre kredite“ (dakle, one s minimalnim kamatama) te „need-based financial aid“ ili financijsku pomoć baziranu na potrebi. Tu se financijsku pomoć, pak, određuje po imovinskom stanju studenta i njezine/njegove obitelji: ako nečija obitelj posjeduje više (prihoda i posjeda), student dobiva manju pomoć ili ne dobiva ništa, a veću pomoć dobivaju oni koji posjeduju manje. Budući da tradicionalno većina studenata, čak i većina onih koji žive u gradu u kojemu studiraju, s početkom studija napušta svoje obitelji i počinje živjeti samostalno (na kampusima i u studentskom smještaju), razlika između onih koji su imućniji i stanuju u mjestu studija te onih koji su manje imućni i stanuju negdje drugdje ovim se načinom stipendiranja smanjuje.

U posljednjih nekoliko desetljeća došlo je do promjena i u financiranju sveučilišta s jedne strane i u financiranju studenata s druge. Sve je manji udio novca koji dolazi od strane Federacije i države, a sve veći onaj koji dolazi od strane korporacija i studentskih školarina. U isto je vrijeme podrška studentima smanjena pa je time promijenjen odnos između kredita i bespovratnih stipendija – sve je više kredita, i to sa sve većim kamatama, a sve manje stipendija. Neki od mojih talentiranih i vrlo marljivih studenata zbog nakupljenih su dugova posve odustali od studija. Drugima pak treba oko osam do devet godina da završe studij. Naime, studenti koji primaju financijsku pomoć obično uz studij, kako bi ispunili uvjete za dobivanje te financijske pomoći, moraju i raditi. Prije petnaestak godina moji su studenti radili deset do petnaest sati tjedno dočim sada, e da bi mogli držati korak s rastućom cijenom studiranja, rade oko dvadeset pet, trideset, pa čak i četrdeset sati tjedno, što naravno uvelike produžuje trajanje studija: umjesto uobičajena dva ili tri kolegija po kvartalu, često mogu upisati samo jedan.

Nismo još dobili državni proračun za sljedeću godinu, no s obzirom na ekonomsku krizu u SAD-u i ostatku svijeta te činjenicu da su ovdašnji porezni obveznici (s oko osam stotina milijardi dolara) financirali upravo one financijske institucije koje su uvelike i dovele do ovoga kraha (i koje za sada mirno i profitabilno sjede na tim novcima), ljudi u upravi države Washington govore o nekih 14-17% povećanja cijene školarina za sljedeću godinu i nekih 20-30% smanjenja državnog davanja za visoko školstvo.

Takav bi proračun dodatno povećao nužnost oslanjanja sveučilišta na privatne donatore (korporacije ili privatne fondacije) i studentske školarine. Posljedice su takve prakse brojne. Primjerice, povećanje privatnog, a pogotovo profitnog financiranja znanosti dovodi do promjene smjera znanstvenoga rada i istraživanjâ, što onda samo po sebi može imati dalekosežne posljedice. (University of Washington dobilo je četiri ili pet Nobelovih nagrada iz medicine u zadnja dva desetljeća; posljedice su promjene smjera bazičnog istraživanja u toj grani, dakle, ne samo lokalne nego i globalne.) Što se tiče studenata, oni će em plaćati više em sami morati raditi više, što dovodi do činjenice da im studij, paradoksalno, može postati sekundarnim. Na poslu, naime, ne mogu nikako „zabušavati“ a na studiju su, izmoreni redovnim poslom, često preumorni da sve odrade kako treba. Što se tiče nastavnoga programa, a budući da će sveučilište dobivati više novca direktno od studenata, postoji inicijativa koja ide u smjeru skupljanja što više studenata po kolegiju, pa bi se moglo dogoditi da se „gleda kroz prste“ popularnijim i lakšim kolegijima na koje se upisuje puno studenata. Sve zajedno, dakle, dovodi do toga da će kako kvaliteta bazičnoga rada „stvaranja novog znanja“ tako i kvaliteta prenošenja toga znanja studentima te opća dostupnost studija zbog ovakvog oblika promjene financiranja vjerojatno – padati. Nedavno sam čula za rezultate istraživanja po kojima će generacija američkih dvadeset- i tridesetogodišnjaka po prvi puta nakon Drugoga svjetskog rata biti manje obrazovana od generacijâ koje su joj prethodile. Gledajući što se događa na Sveučilištu na kojemu radim oko petnaest godina, to me nimalo ne iznenađuje.

Ne znam kako izaći iz ove situacije, ali neke su se stvari ovdje pojavile kao bitni elementi problema, pa su dakle i bitni aspekti mogućeg rješenja; ti su problemi i rješenja, možda, relevantni i za hrvatsku situaciju.

Kao prvo, besplatno je obrazovanje ono koje je besplatno za studente, ali plaćeno od svih građana odnosno svih poreznih obveznika. Kada se ovdje, u državi Washington, ljude izvan sveučilišta pita zašto jače ne podržavaju visoko školstvo (pa tako naprave i pritisak na odgovorna tijela da za to isto školstvo daju više novca), odgovori pokazuju da se visoko školstvo percipira kao stepenicu za socijalni i materijalni uspon onih koji se obrazuju unutar toga sistema, ali ne i kao bitan element poboljšanja kvalitete života svih ljudi koji u taj sistem uplaćuju. Drugim riječima, ovdje je dobrano prekinuta veza između javnog školstva („public higher education“) i javnosti, odnosno društva (društvo kao „public“ u sintagmi „public education“) kojemu bi to školstvo trebalo pripadati i pomagati. Visoko obrazovani ljudi trebali bi – zvuči logično – biti bitnim elementom pri stvaranju obrazovanijeg, zdravijeg, zbrinutijeg, bogatijeg i ispunjenijeg duštva. No ako tomu nije tako, ako se ti obrazovani ljudi (neovisno o njihovim osobnim željama) dobrim dijelom zapošljavaju (ili javnost ovdje barem percipira da se zapošljavaju) u privatnim korporacijama koje pak rade prvenstveno za dobit svojih dioničara, dakle onih koji su u njih novce uložili, a ne u interesu društva – onda se gubi veza između tog društva i društvenog obrazovanja. Ako se netko, recimo, obrazuje za odvjetnika, on ili ona će možda raditi za društvene interese (ekološke, zdravstvene, zakonske, bilo koje), ali isto tako može raditi za raznorazne privatne ili profitne interese koji pak mogu ići u korist društvenih (interesa) ali i protiv njih, no koji ni u kojem slučaju nisu nužno identični širim društvenim interesima. Obrazovanje tog odvjetnika ili odvjetnice tako ljudima ovdje ne izgleda automatski povezano s općim poboljšanjem života svih u tom društvu, pa tako ni onih koji bi to obrazovanje trebali platiti. Iako je situacija u Hrvatskoj vjerojatno na mnogo načina različita od ove u državi Washington, možda ni tu ne bi bilo loše pojasniti (a možda u nekim slučajevima i kreirati) vezu između prava na besplatni studij i poboljšanja životne situacije za sve, sa svrhom dobivanja jasne i čvrste podrške ljudi koji to besplatno školstvo trebaju i plaćati i zaista podržavati. (O nadzoru načina trošenja državnog proračuna da i ne govorimo…)

Kao drugo, i sâmo je postojanje principa visokog obrazovanja kao osnovnog prava svih, a ne samo kao privilegije onih koji to mogu platiti, od neprocjenjive vrijednosti te ga je potrebno čuvati i razvijati. U Americi trenutno, na primjer, ne postoji ideja zdravstvene zaštite ili osiguranja za sve građane, pa je „normalno“ da pedesetak milijuna ljudi nema nikakvu zdravstvenu zaštitu (većinom ne svojom voljom), a da se drugi nose kako znaju i umiju s mrežom nejasnih zdravstvenih planova od kojih su mnogi parcijalni, a mnogi i komercijalni. Isto je tako postalo normalno da se taj profit ostvaruje ali zdravlje baš i ne, pa zemlja za zdravstvo po glavi stanovnika ukupno plaća najviše od svih razvijenih zemalja, a dobija najmanje (toliko o povjerenju u princip „skupo je dobro“). Posljedično je i zdravstveno stanje stanovnika i prosječna životna dob u Americi ispod one u ostalim razvijenim zemljama. Pišući, dakle, iz zemlje u kojoj bi jedna jaka javna ideja zdravlja kao osnovnoga ljudskog prava mogla napraviti ogroman pomak (a te ideje nema, ili barem još nije dovoljno jaka da bi se mogla probiti u obliku glasne javne podrške i političke akcije), čini mi se vrlo bitnim da se samu ideju i princip visokoga obrazovanja – kao i zdravlja, kao i čistog okoliša, kao i dostupne i pitke vode, kao i javnog transporta, javnog prostora, minimalne egzistencijalne sigurnosti i dostojanstva – njeguje i jača kao element osnovnoga ljudskog prava, a ne kupovne moći pojedinaca. Jedino će tako ta ideja ne samo proraditi, nego i ostati u opticaju.

Autorica je diplomirala na odsjecima Komparativne književnosti i Filozofije Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje joj je diplomski mentor bio profesor Milivoj Solar. Magistrirala je i doktorirala na sveučilištu Stanford, i radi kao izvanredni profesor na odsjecima Komparativne književnosti, Slavistike, Filmskih studija i programa književne teorije i kritike na svučilištu države Washington u Seattleu, Washington.