Srećko Horvat: “Kako je ‘prvoborac besplatne škole’ tražio svoju ostavku”

Primorac koji poziva samoga sebe na ostavku neodoljivo podsjeća na jednu nezaboravnu epizodu iz Argentine. Toliko nevjerojatnu da se čovjek zapita je li uopće istinita. Kada su Argentinci u prosincu 2001. godine izašli na ulice protestirajući protiv postojeće vlade, a posebice protiv ministra gospodarstva Cavalla, gomila se skupila oko njegove zgrade tražeći njegovu ostavku. On je, međutim, pobjegao noseći svoju vlastitu masku, prodavanu u dućanima s maskama kako bi mu se ljudi mogli podrugivati noseći njegovu masku.

Primorac se također pokušao spasiti sličnim trikom autoreferencijalnosti, noseći masku samoga sebe (odnosno ministra čija se ostavka traži). Ironija je cijele te bizarne scene u ovome: u jednom je trenu u Hrvatskoj 20-ak fakulteta bilo pod blokadom, znači tisuće i tisuće studenata, a Primorac je konačno posustao pred samo 20-ak studenata. I to može značiti samo jedno: dok je zaobilazna strategija vlasti dosad bila manje-više uspješna, direktna konfrontacija vlasti sa studentima pokazala se kao pravi debakl.

Premda mnogi vjeruju da se studentska pobuna u Hrvatskoj, pošto je samo Filozofski fakultet u Zagrebu još ostao pod blokadom, iscrpila, u posljednjih se nekoliko dana zbio neočekivan obrat koji je samo potvrdio ono što su studenti od samog početka opetovano isticali.

Najprije Ivo Sanader, potvrđujući da obrazovanje smatra efemernim ili „tehničkim“ pitanjem (ono čime se bavi statistika), na zasjedanju Sabora nije znao odgovoriti koliko iznose studentske školarine, koliko studenata mora plaćati studij i koliko su smanjene prosvjetarske plaće, a umjesto konkretna odgovora SDP ovim je zastupnicima čestitao na „sjajno lošim rezultatima na izborima“.

Jasno, premijer je doista bio u pravu. SDP je na izborima zaradio manje glasova od HDZ-a. Međutim, ono što su mnogi pritom smetnuli s uma jest jeftina demagogija kojom je Sanader jednostavno izignorirao pitanje o studentskim školarinama te ga sveo na osnovnoškolska prepucavanja po uzoru na legendarni argument „Moj je tata veći od tvoga“. Ili, u njegovoj verziji: „Mi smo na izborima dobili više glasova od vas, koga uopće briga kolike su školarine!“, uz dodatak: „Ionako ćemo ih mi i dalje određivati.“

Potpis “uz modifikaciju”

Time je zapravo samo ponovio stav kojega se drži njegova vlada od samog početka studentskih prosvjeda diljem Hrvatske – a to je stalno ignoriranje studentskih zahtjeva. Pa ipak, samo dan poslije Sanaderov je ministar, misleći da je stvar riješena i da napokon može odgovoriti na studentsku provokaciju „Traži se ministar Primorac u zemlji znanja?“, odlučio izići iz sigurna okrilja predstavničke demokracije i pojavio se u eteru „stojedinice“. Međutim, pri izlasku iz studija sačekali su ga studenti koji su tražili da potpiše peticiju za besplatno školstvo, što je ovaj na njihovo iznenađenje i učinio, ali je do svog potpisa dodao – „uz modifikaciju“. Dok je još potpisivao peticiju, studenti su ga počeli pozivati na ostavku, a on je u jednom trenu, očito posve hipnotiziran taktom i melodijom studenata, i sam počeo tražiti vlastitu ostavku, uzvikujući „ostavka, ostavka“. (Tko ne vjeruje može na www.restarted.hr pogledati video.)

Studenti su Primorca, naviknuta na predstavničku demokraciju u kojoj se zahtjevi građana stalno ignoriraju, a tek prividno razmatraju i stavljaju u kesicu obećanja svake četiri godine, zapravo doveli pred gotov čin direktne demokracije. „Prvoborac besplatnog obrazovanja“ (naziv kojim se i sam ponosi) stoga se više nije mogao sakriti iza vlastite maske, makar je pokušao iskoristiti taktiku samih prosvjednika (i s njima pljeskao na poziv za vlastitom ostavkom). Istovremeno, na plenumu Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavljena je informacija da je jedan stariji gospodin, koji je donedavno svaki dan bio na fakultetu, a sada je u bolnici, već dvanaesti dan u štrajku glađu, koji namjerava prekinuti tek kada Primorac podnese ostavku. Studenti su jednoglasno odlučili da će gospodina zamoliti da prekine štrajk glađu, s argumentom da Primorac nije vrijedan tog čina. No da se Primorac slučajno našao pred iscrpljenim štrajkašem glađu, vjerojatno bi mu uzvratio da je i sam svjestan kako mora dati ostavku, ali bi unatoč tome nastavio dalje kao da se ništa nije ni dogodilo. „Čak i ako doživite koji zvižduk, ako je to u interesu obrazovanja, to je sjajno“, rekao je Primorac na „stojedinici“.

Privid normalizacije

I tu se zapravo otkriva istina studentske pobune. Od samog početka, vlast se ponaša kao da se apsolutno ništa nije ni dogodilo (tek nekoliko „zvižduka“). Čak i nakon mjesec dana od početka prosvjeda, resorno ministarstvo pokušava odati privid „normalizacije“, kao da se sve vratilo na staro. U tu je svrhu (posve neuspješno) organizirana nastava na alternativnim lokacijama, a dva su fakulteta otišla čak toliko daleko da primijene silu. Najprije se voditelj Hrvatskih studija Zvonimir Čuljak doslovno popišao na „autonomiju sveučilišta“ (koja jamči da se na prostoru fakulteta neće pojaviti policija ili neka slična primjena sile) tako što je na studente poslao zaštitare s njemačkim ovčarima, a prije nekoliko dana i zadarsko je sveučilište primijenilo sličnu metodu. Osim zaštitara, ono je otišlo korak dalje i promijenilo bravu fakulteta, a na ulazu u zgradu studenti su bili legitimirani.

Dakle, dok s jedne strane ministarstvo nastoji odati privid normalizacije, s druge strane imamo niz slučajeva kršenja temeljnih ljudskih prava i autonomije sveučilišta. I dok je posljednja nada vlasti bila da će se konačno ugasiti i blokada Filozofskog fakulteta u Zagrebu, Sanader i njegov „prvoborac besplatnog obrazovanja“ na kraju su pokazali da su studenti cijelo vrijeme bili u pravu. Dapače, tijekom mjesec dana blokada diljem Hrvatske nitko nije tražio ostavku ministra, a sada je – kada se činilo da je sve konačno gotovo – sam ministar tražio ostavku od samoga sebe.

Srećko Horvat

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve