Alida Bremer: Tako se to radi u Njemačkoj: Školarina ista za sve i svi si je mogu priuštiti

Alida Bremer napisala je tekst podrške hrvatskim studentima koji je 4. svibnja objavljen u tjedniku Nacional. Autorica je doktorirala na odsjeku za komparatistiku Sveučilišta u Saarbrückenu. Bila je dugogodišnja znanstvena suradnica Centra za rodne studije na Justus-Liebig Sveučilištu u Giessenu i dugogodišnja lektorica za hrvatski jezik i književnost na sveučilištima u Giessenu i Münsteru. Prevela je na njemački jezik velik broj romana, zbirki proze i poezije, drama i eseja s hrvatskog jezika. Dopredsjednica je Njemačkog kroatističkog društva. Danas radi kao stručna suradnica fondacije S. Fischer.


Povod i razlog ovom tekstu o troškovima školovanja u Njemačkoj su studentski protesti u Hrvatskoj, kao i nekvalificirano potezanje različitih argumenata o situaciji u inozemstvu, koje se provlači po hrvatskim medijima. Odmah na početku: Proteste smatram opravdanima i studentima izražavam sve svoje simpatije

Studentski protesti nisu nikakva hrvatska izmišljotina i posebnost, nego su dio europskog vala protesta protiv uvođenja školarina, ondje gdje ih do Bolonjske deklaracije nije bilo. U hrvatskim specifičnim tranzicijskim i socijalnim uvjetima, koji su po mnogo čemu dramatičniji nego u zemljama Europske Unije u kojima su protesti započeli, ovaj studentski protest ima još veću težinu. Već i kratak i neminovno pojednostavljen pregled stanja u Njemačkoj ukazuje na svu ozbiljnost hrvatske situacije – školarine u Njemačkoj, u kojoj su primanja po glavi stanovnika daleko veća nego u Hrvatskoj, ne prelaze 500 eura po semestru, a na mnogim ih sveučilištima ni nema. Osim toga, Njemačka ima razvijen sustav stipendiranja i kreditiranja studenata (po izvrsnosti – dakle, nadareni studenti ili oni koji su naročito uspješni ili oni koji pokazuju sklonosti za neko područje imaju velike izglede za neke od stipendija, bilo državnih ili privatnih; ili pak po socijalnom statusu – studenti, čiji roditelji imaju niska primanja, imaju garantirano pravo na državni kredit, čije je otplaćivanje nužno tek od onog trenutka kad bivši student ima stalna i pristojna primanja, čiji se obim određuje zakonom).

Sve do 2006. su na državnim sveučilištima u Njemačkoj redovni studij, kao i postdiplomski i doktorski studiji bili besplatni, izvanredni studij koji bi se plaćao nije postojao (ne postoji ni danas!), osim što su se plaćale i i dalje se plaćaju privatne visoke škole. Strani studenti su ne samo upisivani besplatno kao njihove njemačke kolege, nego su i tečajevi njemačkog jezika za njih bili besplatni. Ovi su uistinu fantastični uvjeti vladali poslije sedamdesetih, kad su stvorena tzv. „masovna sveučilišta” i ukinute dotadašnje školarine, koje su prije sedamdesetih iznosile 120-150 DM po semestru. Pravo na školovanje za sve, ukidanje elitizma i svijest da je visoko obrazovanje osnova demokracije i napretka ostavili su duboke tragove u javnim raspravama i mišljenju većine njemačke akadamske zajednice do danas.

Poslije pada berlinskog zida, ujedinjenja Njemačke, turbo globaliziranja i razuzdavanja ekonomije, ogromnih troškova koje je Njemačka imala „sanirajući” bivši DDR, prihvaćanjem Bolonjske deklaracije za visoko školstvo i uvođenjem niza reformi u školstvo uopće (koje još ni približno nisu završene), u Njemačkoj su dakle 2006. prvi put poslije velikog booma sedamdesetih uvedene pristojbe na sveučilištima, koje su izazvale ogromne proteste kako među studentima, tako i u široj javnosti. Pojedinačne akcije, kao i sudski procesi, jer su neki studenti i roditelji tužili zemaljske vlade pojedinih federalnih jedinica SR Njemačke, još uvijek traju i konačni je ishod i dalje neizvjestan, kao i sudbina cijele reforme po Bologni, kojom je nezdovoljna većina sveučilišta, kako statistike pokazuju.

Argument da će ove pristojbe biti isključivo uložene u poboljšavanje uvjeta nastave uvjerio je jedan dio studenata, dok se drugi s tim do danas nije pomirio. Prevladavajuće rješenje na sveučilištima, koja su pristojbe uvela (jer to još nisu učinila ni sva sveučilišta, ni sve pojedine zemlje federacije, a neke su – kao Hessen – školarine prvo uvele, pa onda ukinule) je zajedničko odlučivanje studenata, profesora i uprave o namjeni sredstava dobivenih ubiranjem školarine. Istraživanja pokazuju da se ovaj model na nekim sveučilištima primjenjuje na opće zadovoljstvo i da je došlo do poboljšanja uvjeta nastave i istraživanja, a na nekima je novac upotrijebljen npr. za plaćanje grijanja na fakultetima, jer su zemaljske vlade ustanovile da na taj način mogu štedjeti, što je opet dovelo do protestnih akcija na sveučilištima. Protesti su inače varirali preko blokada do protestnih marševa i čak zauzimanja auto-cesta, pa do šaljivih, podrugljivih i kreativnih akcija od kojih neke još traju.

Da bi odluka o školarinama bila primjerena Ustavom zagarantiranom pravu na školovanje uvedeni su državni krediti za školarine (koje treba razlikovati od gore navedenih državnih kredita za izdržavanje tijekom školovanja), a koje su studenti obvezni vraćati tek kad dobiju stalno zaposlenje i kad zarađuju godišnja primanja koja su po statističkim proračunima dovoljna za pristojan život. Osim toga, uvedena su – od zemlje do zemlje varirajuća, ali uvijek slična – pravila da npr. samo jedno dijete po obitelji mora platiti školarinu, dakle kad se upisuju sestra ili brat, onda su školarine oslobođeni, kao što su oslobođeni i studenti koji sami imaju djecu.

Studenti osim toga imaju pravo na rad uz studije, što mnogi koriste. Moj sin, student fizike u drugom semestru, radi u Uredu za patente dva puta tjedno po 4 sata i zarađuje mjesečno 400 eura. Ne znam koliko je u Hrvatskoj moguće naći poslove ove vrste – ako se uzme u obzir, da je po statističkim proračunima studentu u Njemačkoj za život, knjige i ostalo potrebno 700 eura mjesečno, te da ipak veliki broj roditelja ovaj novac može osigurati, onda je u tim relacijama školarina od 500 eura po semestru svakako manje primjetna i u studentskom i u obiteljskom budžetu nego u Hrvatskoj.

No po mom mišljenju najvažnije je naglasiti ovo: Njemački sveučilišni sustav ne poznaje prijemne ispite, izvanredne studije i određivanje školarine po uspjehu kao hrvatski, koji mi se nažalost čini sav sazdan na restrikcijama i izmišljanju prepreka, koje mogu savladati samo oni najbolji ili oni najimućniji. Njemački sustav pak za najbolje predviđa stipendije, boravke u inozemstvu i nagrade, ali školarina je ista za sve. Najimućnijima naravno ostaju uvijek privatna sveučilišta i odlasci u Veliku Britaniju i SAD, što oni često i koriste. No ideal njemačkog društva – vrhunski fakulteti otvoreni svima, koji je proizašao iz tradicije, iako se ne ostvaruje uvijek na najpovoljniji način, meni se osobno čini vrjednijim od američkog ili britanskog (koji pak zbog razrađenog načina stipendiranja isto nisu toliko „kapitalistički” i „socijalno nepravedni” koliko bi se moglo povjerovati kad se samo čuju cijene školarina – ali to je druga tema).

Položena matura je jedini kriterij upisa u Njemačkoj, a na onim fakultetima poput medicine koji imaju tzv. numerus clausus, dakle ograničeni broj mjesta za upis, odlučuje ocjena na maturi o upisu. Prijemni ispiti postoje samo tamo gdje su smisleni – kao na umjetničkim ili glazbenim akademijama. Za vremensko prekoračenje roka studiranja u nekim je zemljama predviđeno povećanje školarine po 150 ili 200 eura po semestru, ali ne u svim zemljama federacije, nego u samo malom broju njih; vremensko se prekoračenje uglavnom regulira ispitima. Isto tako u nekim zemljama uvedena je povećana školarina za tzv. drugi studij, dakle studiranje novog predmeta nakon završenih studija. I protiv ove odluke prosvjedovali su ne samo studenti, nego i mnogi vodeći intelektualci u zemlji. Postdiplomski studij podliježe istim školarinama kao i redovan studij, a različiti doktorski studiji vezani su za radna mjesta u istraživačkim timovima; osim toga i za ove se studije mogu dobiti različite stipendije.

Ubrzano studiranje, koje je donijela Bologna, izazvalo je velike rasprave o Humboldtovom idealu širokog i općeg obrazovanja – naime, neosporna je činjenica da je ovaj ideal prije reforme po Bolonjskoj deklaraciji omogućavao npr. slušanje predavanja na filozofiji, iako se studira npr. matematika i da se produženo studiranje nije obvezno smatralo gubljenjem vremena, nego sticanjem širokog obrazovanja kao humanističkog ideala. Nova pragmatičnost smatra se u širokim krugovima njemačke akademske zajednice gubljenjem onog glavnog što akademska naobrazba donosi: znatiželje, širine znanja i vremena za udubljivanje u probleme, pa rasprava o tome što ovo bolonjsko ubrzavanje znači za budućnost nacije, kao i ona da li su školarine suprotne Ustavom garantiranom pravu na školovanje, još nije završena. U tom smislu je povremeno spominjanje tzv. „vječnih studenata” u Hrvatskoj nedovoljno reflektirano – postoje studenti, koji zbog objektivnih, često materijalnih, razloga usporeno studiraju, kao i oni, koji žele produbiti svoje znanje, a ne samo ciljano davati ispite, a o njima se nigdje ne govori.

Optužbe kako studenti puno koštaju porezne obveznike su apsurdne – školovani građani, koji znaju misliti i koristiti demokratske strukture društva jedina su garancija pravedne raspodjele novca poreznih obveznika. Da su studenti u svakom pogledu budućnost nacije u jednom zrelom društvu ne bi trebalo biti sumnje – njemački seljaci danas svi imaju pogone s kompliciranim kompjutorima, radnici koji nisu u stanju stalno se doškolovavati ostaju bez radnog mjesta, a promišljena i sofisticirana kulturna i gastronomska ponuda u Njemačkoj danas zemlju čine turistički atraktivnom. Društvo znanja uključuje sve – obrtnike, radnike, kuhare ili seljake jednako kao akademski obrazovanu populaciju i tek njihova interakcija omogućava solidno gospodarstvo. Velike i moćne nacije kakva je njemačka o tome diskutiraju na svim nivoima – male nacije to bi morale raditi još intenzivnije, jer je znanje ono najvrjednije u što mogu ulagati.

Alida Bremer

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve