Alida Bremer: Tako se to radi u Njemačkoj: Školarina ista za sve i svi si je mogu priuštiti

Alida Bremer napisala je tekst podrške hrvatskim studentima koji je 4. svibnja objavljen u tjedniku Nacional. Autorica je doktorirala na odsjeku za komparatistiku Sveučilišta u Saarbrückenu. Bila je dugogodišnja znanstvena suradnica Centra za rodne studije na Justus-Liebig Sveučilištu u Giessenu i dugogodišnja lektorica za hrvatski jezik i književnost na sveučilištima u Giessenu i Münsteru. Prevela je na njemački jezik velik broj romana, zbirki proze i poezije, drama i eseja s hrvatskog jezika. Dopredsjednica je Njemačkog kroatističkog društva. Danas radi kao stručna suradnica fondacije S. Fischer.

Povod i razlog ovom tekstu o troškovima školovanja u Njemačkoj su studentski protesti u Hrvatskoj, kao i nekvalificirano potezanje različitih argumenata o situaciji u inozemstvu, koje se provlači po hrvatskim medijima. Odmah na početku: Proteste smatram opravdanima i studentima izražavam sve svoje simpatije

Studentski protesti nisu nikakva hrvatska izmišljotina i posebnost, nego su dio europskog vala protesta protiv uvođenja školarina, ondje gdje ih do Bolonjske deklaracije nije bilo. U hrvatskim specifičnim tranzicijskim i socijalnim uvjetima, koji su po mnogo čemu dramatičniji nego u zemljama Europske Unije u kojima su protesti započeli, ovaj studentski protest ima još veću težinu. Već i kratak i neminovno pojednostavljen pregled stanja u Njemačkoj ukazuje na svu ozbiljnost hrvatske situacije – školarine u Njemačkoj, u kojoj su primanja po glavi stanovnika daleko veća nego u Hrvatskoj, ne prelaze 500 eura po semestru, a na mnogim ih sveučilištima ni nema. Osim toga, Njemačka ima razvijen sustav stipendiranja i kreditiranja studenata (po izvrsnosti – dakle, nadareni studenti ili oni koji su naročito uspješni ili oni koji pokazuju sklonosti za neko područje imaju velike izglede za neke od stipendija, bilo državnih ili privatnih; ili pak po socijalnom statusu – studenti, čiji roditelji imaju niska primanja, imaju garantirano pravo na državni kredit, čije je otplaćivanje nužno tek od onog trenutka kad bivši student ima stalna i pristojna primanja, čiji se obim određuje zakonom).

Sve do 2006. su na državnim sveučilištima u Njemačkoj redovni studij, kao i postdiplomski i doktorski studiji bili besplatni, izvanredni studij koji bi se plaćao nije postojao (ne postoji ni danas!), osim što su se plaćale i i dalje se plaćaju privatne visoke škole. Strani studenti su ne samo upisivani besplatno kao njihove njemačke kolege, nego su i tečajevi njemačkog jezika za njih bili besplatni. Ovi su uistinu fantastični uvjeti vladali poslije sedamdesetih, kad su stvorena tzv. „masovna sveučilišta” i ukinute dotadašnje školarine, koje su prije sedamdesetih iznosile 120-150 DM po semestru. Pravo na školovanje za sve, ukidanje elitizma i svijest da je visoko obrazovanje osnova demokracije i napretka ostavili su duboke tragove u javnim raspravama i mišljenju većine njemačke akadamske zajednice do danas.

Poslije pada berlinskog zida, ujedinjenja Njemačke, turbo globaliziranja i razuzdavanja ekonomije, ogromnih troškova koje je Njemačka imala „sanirajući” bivši DDR, prihvaćanjem Bolonjske deklaracije za visoko školstvo i uvođenjem niza reformi u školstvo uopće (koje još ni približno nisu završene), u Njemačkoj su dakle 2006. prvi put poslije velikog booma sedamdesetih uvedene pristojbe na sveučilištima, koje su izazvale ogromne proteste kako među studentima, tako i u široj javnosti. Pojedinačne akcije, kao i sudski procesi, jer su neki studenti i roditelji tužili zemaljske vlade pojedinih federalnih jedinica SR Njemačke, još uvijek traju i konačni je ishod i dalje neizvjestan, kao i sudbina cijele reforme po Bologni, kojom je nezdovoljna većina sveučilišta, kako statistike pokazuju.

Argument da će ove pristojbe biti isključivo uložene u poboljšavanje uvjeta nastave uvjerio je jedan dio studenata, dok se drugi s tim do danas nije pomirio. Prevladavajuće rješenje na sveučilištima, koja su pristojbe uvela (jer to još nisu učinila ni sva sveučilišta, ni sve pojedine zemlje federacije, a neke su – kao Hessen – školarine prvo uvele, pa onda ukinule) je zajedničko odlučivanje studenata, profesora i uprave o namjeni sredstava dobivenih ubiranjem školarine. Istraživanja pokazuju da se ovaj model na nekim sveučilištima primjenjuje na opće zadovoljstvo i da je došlo do poboljšanja uvjeta nastave i istraživanja, a na nekima je novac upotrijebljen npr. za plaćanje grijanja na fakultetima, jer su zemaljske vlade ustanovile da na taj način mogu štedjeti, što je opet dovelo do protestnih akcija na sveučilištima. Protesti su inače varirali preko blokada do protestnih marševa i čak zauzimanja auto-cesta, pa do šaljivih, podrugljivih i kreativnih akcija od kojih neke još traju.

Da bi odluka o školarinama bila primjerena Ustavom zagarantiranom pravu na školovanje uvedeni su državni krediti za školarine (koje treba razlikovati od gore navedenih državnih kredita za izdržavanje tijekom školovanja), a koje su studenti obvezni vraćati tek kad dobiju stalno zaposlenje i kad zarađuju godišnja primanja koja su po statističkim proračunima dovoljna za pristojan život. Osim toga, uvedena su – od zemlje do zemlje varirajuća, ali uvijek slična – pravila da npr. samo jedno dijete po obitelji mora platiti školarinu, dakle kad se upisuju sestra ili brat, onda su školarine oslobođeni, kao što su oslobođeni i studenti koji sami imaju djecu.

Studenti osim toga imaju pravo na rad uz studije, što mnogi koriste. Moj sin, student fizike u drugom semestru, radi u Uredu za patente dva puta tjedno po 4 sata i zarađuje mjesečno 400 eura. Ne znam koliko je u Hrvatskoj moguće naći poslove ove vrste – ako se uzme u obzir, da je po statističkim proračunima studentu u Njemačkoj za život, knjige i ostalo potrebno 700 eura mjesečno, te da ipak veliki broj roditelja ovaj novac može osigurati, onda je u tim relacijama školarina od 500 eura po semestru svakako manje primjetna i u studentskom i u obiteljskom budžetu nego u Hrvatskoj.

No po mom mišljenju najvažnije je naglasiti ovo: Njemački sveučilišni sustav ne poznaje prijemne ispite, izvanredne studije i određivanje školarine po uspjehu kao hrvatski, koji mi se nažalost čini sav sazdan na restrikcijama i izmišljanju prepreka, koje mogu savladati samo oni najbolji ili oni najimućniji. Njemački sustav pak za najbolje predviđa stipendije, boravke u inozemstvu i nagrade, ali školarina je ista za sve. Najimućnijima naravno ostaju uvijek privatna sveučilišta i odlasci u Veliku Britaniju i SAD, što oni često i koriste. No ideal njemačkog društva – vrhunski fakulteti otvoreni svima, koji je proizašao iz tradicije, iako se ne ostvaruje uvijek na najpovoljniji način, meni se osobno čini vrjednijim od američkog ili britanskog (koji pak zbog razrađenog načina stipendiranja isto nisu toliko „kapitalistički” i „socijalno nepravedni” koliko bi se moglo povjerovati kad se samo čuju cijene školarina – ali to je druga tema).

Položena matura je jedini kriterij upisa u Njemačkoj, a na onim fakultetima poput medicine koji imaju tzv. numerus clausus, dakle ograničeni broj mjesta za upis, odlučuje ocjena na maturi o upisu. Prijemni ispiti postoje samo tamo gdje su smisleni – kao na umjetničkim ili glazbenim akademijama. Za vremensko prekoračenje roka studiranja u nekim je zemljama predviđeno povećanje školarine po 150 ili 200 eura po semestru, ali ne u svim zemljama federacije, nego u samo malom broju njih; vremensko se prekoračenje uglavnom regulira ispitima. Isto tako u nekim zemljama uvedena je povećana školarina za tzv. drugi studij, dakle studiranje novog predmeta nakon završenih studija. I protiv ove odluke prosvjedovali su ne samo studenti, nego i mnogi vodeći intelektualci u zemlji. Postdiplomski studij podliježe istim školarinama kao i redovan studij, a različiti doktorski studiji vezani su za radna mjesta u istraživačkim timovima; osim toga i za ove se studije mogu dobiti različite stipendije.

Ubrzano studiranje, koje je donijela Bologna, izazvalo je velike rasprave o Humboldtovom idealu širokog i općeg obrazovanja – naime, neosporna je činjenica da je ovaj ideal prije reforme po Bolonjskoj deklaraciji omogućavao npr. slušanje predavanja na filozofiji, iako se studira npr. matematika i da se produženo studiranje nije obvezno smatralo gubljenjem vremena, nego sticanjem širokog obrazovanja kao humanističkog ideala. Nova pragmatičnost smatra se u širokim krugovima njemačke akademske zajednice gubljenjem onog glavnog što akademska naobrazba donosi: znatiželje, širine znanja i vremena za udubljivanje u probleme, pa rasprava o tome što ovo bolonjsko ubrzavanje znači za budućnost nacije, kao i ona da li su školarine suprotne Ustavom garantiranom pravu na školovanje, još nije završena. U tom smislu je povremeno spominjanje tzv. „vječnih studenata” u Hrvatskoj nedovoljno reflektirano – postoje studenti, koji zbog objektivnih, često materijalnih, razloga usporeno studiraju, kao i oni, koji žele produbiti svoje znanje, a ne samo ciljano davati ispite, a o njima se nigdje ne govori.

Optužbe kako studenti puno koštaju porezne obveznike su apsurdne – školovani građani, koji znaju misliti i koristiti demokratske strukture društva jedina su garancija pravedne raspodjele novca poreznih obveznika. Da su studenti u svakom pogledu budućnost nacije u jednom zrelom društvu ne bi trebalo biti sumnje – njemački seljaci danas svi imaju pogone s kompliciranim kompjutorima, radnici koji nisu u stanju stalno se doškolovavati ostaju bez radnog mjesta, a promišljena i sofisticirana kulturna i gastronomska ponuda u Njemačkoj danas zemlju čine turistički atraktivnom. Društvo znanja uključuje sve – obrtnike, radnike, kuhare ili seljake jednako kao akademski obrazovanu populaciju i tek njihova interakcija omogućava solidno gospodarstvo. Velike i moćne nacije kakva je njemačka o tome diskutiraju na svim nivoima – male nacije to bi morale raditi još intenzivnije, jer je znanje ono najvrjednije u što mogu ulagati.

Alida Bremer

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve