Trpimir Matasović: Žudnja za nepenetrativnom kopulacijom

Još jedan tekst s pravom na prvenstvo objave koji ćete moći pročitati i u Zarezu koji izlazi 14. svibnja. Ovoga puta reakciju na reakcije na studentsku borbu za besplatno obrazovanje dobivamo od Trpimira Matasovića. Zahvaljujemo od srca autoru na tekstu i bez daljnjih ga posebnih objašnjenja i velikih riječi (jer mu dodatak uistinu nije potreban) apsolutno preporučujemo na čitanje!


Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali

“Sveučilišta nisu primarno demokratski sustavi” – napisa rektor Aleksa Bjeliš i ostade živ. Rektor tu tezu argumentira time da se “glasovanje kao vid demokratskog odlučivanja koristi tek nakon postupaka evaluacije, znanstveno-stručne provjere i slično, uzimajući u obzir nacionalnu i sveučilišnu legislativu, kao i etički kodeks”. Naravno, demokracija se ne sastoji samo od glasovanja, ali ako se rektor već poziva na glasovanje kojem prethodi netom opisan postupak, onda se ne može ne primijetiti kako je, u slučaju nedavnih odluka Rektorskog zbora i Senata Sveučilišta u Zagrebu, taj postupak izostao. Jer, iz tih odluka teško je shvatiti kakva im je evaluacija prethodila, kakva znanstveno-stručna provjera, a i o utemeljenosti u nacionalnoj i sveučilišnoj legislativi i etičkom kodeksu također bi se dalo raspravljati.

Predavanje i prodavanje znanja

Takva evaluacija trebala bi biti rezultat demokratske i javne rasprave, ne nužno unutar cjelokupne javnosti, ali barem unutar onoga što se naziva akademskom zajednicom. Nažalost, ono što se posljednja tri tjedna događa na hrvatskim sveučilištima pokazuje da “pobunjeni” studenti pojam akademske zajednice bolje shvaćaju (i provode u praksi!) nego što je to slučaj s višim sferama te zajednice. U tom smislu, na djelu je sukob između dva dijametralno suprotna poimanja akademskog zajedništva. S jedne strane neposredna demokracija, s druge piramidalna birokratska struktura; s jedne strane odluke u kojima ravnopravno sudjeluju svi članovi zajednice (ne samo studenti), s druge arbitrarni dekreti, doneseni iz pozicije moći. Ovdje nije riječ samo o suprotstavljenim gledištima o tome je li znanje nešto što se predaje ili prodaje; je li učenje unutar akademske zajednice (a i šire) dvosmjeran ili jednosmjeran proces; je li sveučilište mjesto razmjene i sučeljavanja mišljenja ili, da se poslužimo metaforom Predraga Lucića, shopping mall, u kojem je znanje roba, dostupnost koje je u izravnoj vezi s platežnom moći kupca.
Evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta

Medijska prezentacija ove “studentske revolucije” stvari uglavnom postavlja crno-bijelo, kao sukob pobunjenika i vlasti. Zadiranja u dubinu pitanja otvorenih ovim događajima nema – najprije se sa simpatijama prati početna faza igrokaza koji je pripremila dječurlija, a potom se istu tu dječurliju poziva da se vrati gdje joj je mjesto – u klupe. Ovo potonje mediji su uredno podržali, što ne treba čuditi. Jer, igrokaz traje već predugo da bi bio vijest, a pobuna koja je usmjerena i protiv neoliberalnog kapitalizma, zapravo, ugrožava i veći dio medija, koji su u rukama korporacija nastalih upravo u okviru takvog poretka.

Progresivna devolucija

Stvari, naravno, nisu crno-bijele, i to je najbolje vidljivo iz načina na koji posljednja tri tjedna funkcionira Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. (Slično je i na drugim blokiranim fakultetima, ali usredotočimo se ovom prilikom na mjesto odakle je sve krenulo.) U plenumima, ali i u alternativnoj nastavi pokazuje se kako ideja akademske zajednice kao skupa ravnopravnih mislećih pojedinaca nije imaginarna utopija, nego itekako moguća realnost. Na večernjim plenumima mišljenja sučeljavaju i studenti i profesori (pri čemu je hijerarhija nadomještena egalitarnošću), a tijekom dana događaju se radionice, tribine i predavanja, na kojima je mogućnost podjele znanja (besplatne!) dana svim članovima zajednice u najširem smislu riječi. To nije revolucija, nego, da upotrijebimo tek naizgled proturječan pojam, progresivna devolucija. Jer, evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta. Ono što nude programi “blokada” je, zapravo, deblokada temeljnih vrednota ideje sveučilišta i povratak drevnim tekovinama srednjovjekovnih sveučilišta, pa i njihovih korijena u starogrčkoj akademiji, kao specifičnom obliku foruma, ili, još i više, agore.

A kako na to reagiraju više sfere akademske zajednice, dakle profesori fakultetâ, ali i drugi visokoobrazovani građani? Jedan dio odmah se pridružio “studentskoj” inicijativi (navodnici su ovdje ne samo zato što inicijativa nije isključivo studentska, nego i zato što je u njenoj bîti i dokidanje određenih diskriminatornih elemanata hijerarhijske podjele na profesore i studente). Prve reakcije bile su uglavnom neodlučne, sažete u sintagmu “podržavamo cilj, ali ne i metode”. Riječ je o neodlučnosti koja odmah priziva asocijaciju na premijerovu omiljenu izreku o dječjem uriniranju i defekaciji, ali i na jednu drugu slikovitu pučku metaforu – onu o žudnji za nepenetrativnom kopulacijom.

Diskriminatorna mantra o izvrsnosti

Na toj su liniji bili gotovo svi čimbenici u strukturama državne i sveučilišne vlasti. Ministar (doktor) Dragan Primorac tako je tvrdio da su ciljevi studenata ono za što se već pet godina zalažu on i premijer (doktor) Ivo Sanader. Zaboravlja pritom da po tom pitanju dosad nisu učinili ništa, a, kako je krenulo, vjerojatno i neće. Umjesto toga, konstantno se ponavlja diskriminatorna mantra o izvrsnosti. Jer, prema toj mantri školovanje bi bilo dostupno dvjema kategorijama – izvrsnima, za koje bi bilo besplatno, bez obzira na imovinski status, i bogatima, bez obzira na stupanj izvrsnosti. Na taj se način ignorira činjenica da je u potpunosti javno financirano obrazovanje ujedno i jedino pravedno – kriterij izvrsnosti već je ugrađen u razredbeni postupak i sustav studija, a socijalna pravednost proizlazi iz toga što bi, kroz porezna davanja, svi plaćali studij u udjelu proporcionalnom njihovom imovinskom statusu. (Doktor Aleksandar Štulhofer pritom će potegnuti pitanje “zašto bi studij plaćali ljudi koji nemaju djecu koja studiraju” – što je načelno legitimno, ali po toj bismo logici mogli pitati i zašto ateisti plaćaju Katoličku crkvu, pacifisti vojnu misiju u Afganistanu, a neoženjeni muškarci naknade za rodilje.) Naposljetku, državi je u dugoročnom financijskom interesu ulagati u visoko školstvo, jer ono proizvodi visokoobrazovane građane, koji u prosjeku zarađuju više od onih sa srednjom spremom, a, sâmim time, kroz poreze i više pune državni proračun.

Kako je vrijeme teklo, jenjavala je i podrška struktura čak i “studentskim” ciljevima (koji nisu samo studentski, nego su opći javni interes). Pitanje besplatnog školovanja, kao cilj inicijative, gurnuto je u drugi plan, a u prvi je stavljena blokada, kao sredstvo za ostvarenje tog cilja, i njeno slamanje pod svaku cijenu – čime se, naravno, skida s dnevnoga reda i pitanje cilja.

U međuvremenu, svjedočili smo i pravoj maloj niski bisera nekih profesora Filozofskog fakulteta, od jednog sociologa i filozofa (!), koji je pisao o “posve neprimjerenim pitanjima” (kao da postoje primjerena i neprimjerana pitanja), do jednog mlađeg znanstvenika, koji se blokadi protivi jer (o užasa!) ne može parkirati automobil pred fakultetom. Sadašnji i budući dekan posebna su priča. Prvome od njih je “svega dosta” i “pokušao je dati ostavku”. Što to znači? Srušilo mu se računalo dok ju je pisao? Slomilo mu se guščje pero? Nepoznat netko prijetio mu je smrću ako da ostavku?! Budući dekan je, pak, u roku od 24 sata prešao put od naredbe da “nastave ima i treba se redovito održavati” do potpisivanja odluke prema kojoj su “metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima”, što je uistinu začudan kopernikanski obrat, ali samo ako zanemarimo da je tjedan dana kasnije ploča ponovno vraćena na prvu stranu.

Konačno probuđena savjest

Ono zbog čega kod velikog dijela profesora postoji otpor prema “metodama akcije” nije niti skrb za nastavni proces, pa čak ne nužno niti za stečene pozicije moći. Riječ je o nečem puno prozaičnijem – stavljanju privatnog financijskog interesa ispred općeg javnog dobra. Jer, iz prenapuhanih upisnih kvota (koje također ugrožavaju kvalitetu nastavnog procesa) i jednako arbitrarno određenih iznosa školarina financiraju se i njihove plaće ili barem stimulacije. Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali.

U takvom kontekstu, hvale je vrijedna podrška koju sve više profesora ovih dana daje svojim studentima, ako ništa drugo, onda kao čin konačno probuđene savjesti i društvene odgovornosti. Ipak, ta bi podrška imala bitno veću težinu kada bi isti ti profesori bili spremni preuzeti odgovornost i za svoje ranije nečinjenje – jer, da su na vrijeme pružili otpor uvođenju i sustavnom povećavanju školarina, danas se studenti ne bi morali boriti za njihovo ukidanje. A, za razliku od mnogih svojih studenata, profesori svoj studij (barem dodiplomski) nisu plaćali.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve