Trpimir Matasović: Žudnja za nepenetrativnom kopulacijom

Još jedan tekst s pravom na prvenstvo objave koji ćete moći pročitati i u Zarezu koji izlazi 14. svibnja. Ovoga puta reakciju na reakcije na studentsku borbu za besplatno obrazovanje dobivamo od Trpimira Matasovića. Zahvaljujemo od srca autoru na tekstu i bez daljnjih ga posebnih objašnjenja i velikih riječi (jer mu dodatak uistinu nije potreban) apsolutno preporučujemo na čitanje!


Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali

“Sveučilišta nisu primarno demokratski sustavi” – napisa rektor Aleksa Bjeliš i ostade živ. Rektor tu tezu argumentira time da se “glasovanje kao vid demokratskog odlučivanja koristi tek nakon postupaka evaluacije, znanstveno-stručne provjere i slično, uzimajući u obzir nacionalnu i sveučilišnu legislativu, kao i etički kodeks”. Naravno, demokracija se ne sastoji samo od glasovanja, ali ako se rektor već poziva na glasovanje kojem prethodi netom opisan postupak, onda se ne može ne primijetiti kako je, u slučaju nedavnih odluka Rektorskog zbora i Senata Sveučilišta u Zagrebu, taj postupak izostao. Jer, iz tih odluka teško je shvatiti kakva im je evaluacija prethodila, kakva znanstveno-stručna provjera, a i o utemeljenosti u nacionalnoj i sveučilišnoj legislativi i etičkom kodeksu također bi se dalo raspravljati.

Predavanje i prodavanje znanja

Takva evaluacija trebala bi biti rezultat demokratske i javne rasprave, ne nužno unutar cjelokupne javnosti, ali barem unutar onoga što se naziva akademskom zajednicom. Nažalost, ono što se posljednja tri tjedna događa na hrvatskim sveučilištima pokazuje da “pobunjeni” studenti pojam akademske zajednice bolje shvaćaju (i provode u praksi!) nego što je to slučaj s višim sferama te zajednice. U tom smislu, na djelu je sukob između dva dijametralno suprotna poimanja akademskog zajedništva. S jedne strane neposredna demokracija, s druge piramidalna birokratska struktura; s jedne strane odluke u kojima ravnopravno sudjeluju svi članovi zajednice (ne samo studenti), s druge arbitrarni dekreti, doneseni iz pozicije moći. Ovdje nije riječ samo o suprotstavljenim gledištima o tome je li znanje nešto što se predaje ili prodaje; je li učenje unutar akademske zajednice (a i šire) dvosmjeran ili jednosmjeran proces; je li sveučilište mjesto razmjene i sučeljavanja mišljenja ili, da se poslužimo metaforom Predraga Lucića, shopping mall, u kojem je znanje roba, dostupnost koje je u izravnoj vezi s platežnom moći kupca.
Evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta

Medijska prezentacija ove “studentske revolucije” stvari uglavnom postavlja crno-bijelo, kao sukob pobunjenika i vlasti. Zadiranja u dubinu pitanja otvorenih ovim događajima nema – najprije se sa simpatijama prati početna faza igrokaza koji je pripremila dječurlija, a potom se istu tu dječurliju poziva da se vrati gdje joj je mjesto – u klupe. Ovo potonje mediji su uredno podržali, što ne treba čuditi. Jer, igrokaz traje već predugo da bi bio vijest, a pobuna koja je usmjerena i protiv neoliberalnog kapitalizma, zapravo, ugrožava i veći dio medija, koji su u rukama korporacija nastalih upravo u okviru takvog poretka.

Progresivna devolucija

Stvari, naravno, nisu crno-bijele, i to je najbolje vidljivo iz načina na koji posljednja tri tjedna funkcionira Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. (Slično je i na drugim blokiranim fakultetima, ali usredotočimo se ovom prilikom na mjesto odakle je sve krenulo.) U plenumima, ali i u alternativnoj nastavi pokazuje se kako ideja akademske zajednice kao skupa ravnopravnih mislećih pojedinaca nije imaginarna utopija, nego itekako moguća realnost. Na večernjim plenumima mišljenja sučeljavaju i studenti i profesori (pri čemu je hijerarhija nadomještena egalitarnošću), a tijekom dana događaju se radionice, tribine i predavanja, na kojima je mogućnost podjele znanja (besplatne!) dana svim članovima zajednice u najširem smislu riječi. To nije revolucija, nego, da upotrijebimo tek naizgled proturječan pojam, progresivna devolucija. Jer, evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta. Ono što nude programi “blokada” je, zapravo, deblokada temeljnih vrednota ideje sveučilišta i povratak drevnim tekovinama srednjovjekovnih sveučilišta, pa i njihovih korijena u starogrčkoj akademiji, kao specifičnom obliku foruma, ili, još i više, agore.

A kako na to reagiraju više sfere akademske zajednice, dakle profesori fakultetâ, ali i drugi visokoobrazovani građani? Jedan dio odmah se pridružio “studentskoj” inicijativi (navodnici su ovdje ne samo zato što inicijativa nije isključivo studentska, nego i zato što je u njenoj bîti i dokidanje određenih diskriminatornih elemanata hijerarhijske podjele na profesore i studente). Prve reakcije bile su uglavnom neodlučne, sažete u sintagmu “podržavamo cilj, ali ne i metode”. Riječ je o neodlučnosti koja odmah priziva asocijaciju na premijerovu omiljenu izreku o dječjem uriniranju i defekaciji, ali i na jednu drugu slikovitu pučku metaforu – onu o žudnji za nepenetrativnom kopulacijom.

Diskriminatorna mantra o izvrsnosti

Na toj su liniji bili gotovo svi čimbenici u strukturama državne i sveučilišne vlasti. Ministar (doktor) Dragan Primorac tako je tvrdio da su ciljevi studenata ono za što se već pet godina zalažu on i premijer (doktor) Ivo Sanader. Zaboravlja pritom da po tom pitanju dosad nisu učinili ništa, a, kako je krenulo, vjerojatno i neće. Umjesto toga, konstantno se ponavlja diskriminatorna mantra o izvrsnosti. Jer, prema toj mantri školovanje bi bilo dostupno dvjema kategorijama – izvrsnima, za koje bi bilo besplatno, bez obzira na imovinski status, i bogatima, bez obzira na stupanj izvrsnosti. Na taj se način ignorira činjenica da je u potpunosti javno financirano obrazovanje ujedno i jedino pravedno – kriterij izvrsnosti već je ugrađen u razredbeni postupak i sustav studija, a socijalna pravednost proizlazi iz toga što bi, kroz porezna davanja, svi plaćali studij u udjelu proporcionalnom njihovom imovinskom statusu. (Doktor Aleksandar Štulhofer pritom će potegnuti pitanje “zašto bi studij plaćali ljudi koji nemaju djecu koja studiraju” – što je načelno legitimno, ali po toj bismo logici mogli pitati i zašto ateisti plaćaju Katoličku crkvu, pacifisti vojnu misiju u Afganistanu, a neoženjeni muškarci naknade za rodilje.) Naposljetku, državi je u dugoročnom financijskom interesu ulagati u visoko školstvo, jer ono proizvodi visokoobrazovane građane, koji u prosjeku zarađuju više od onih sa srednjom spremom, a, sâmim time, kroz poreze i više pune državni proračun.

Kako je vrijeme teklo, jenjavala je i podrška struktura čak i “studentskim” ciljevima (koji nisu samo studentski, nego su opći javni interes). Pitanje besplatnog školovanja, kao cilj inicijative, gurnuto je u drugi plan, a u prvi je stavljena blokada, kao sredstvo za ostvarenje tog cilja, i njeno slamanje pod svaku cijenu – čime se, naravno, skida s dnevnoga reda i pitanje cilja.

U međuvremenu, svjedočili smo i pravoj maloj niski bisera nekih profesora Filozofskog fakulteta, od jednog sociologa i filozofa (!), koji je pisao o “posve neprimjerenim pitanjima” (kao da postoje primjerena i neprimjerana pitanja), do jednog mlađeg znanstvenika, koji se blokadi protivi jer (o užasa!) ne može parkirati automobil pred fakultetom. Sadašnji i budući dekan posebna su priča. Prvome od njih je “svega dosta” i “pokušao je dati ostavku”. Što to znači? Srušilo mu se računalo dok ju je pisao? Slomilo mu se guščje pero? Nepoznat netko prijetio mu je smrću ako da ostavku?! Budući dekan je, pak, u roku od 24 sata prešao put od naredbe da “nastave ima i treba se redovito održavati” do potpisivanja odluke prema kojoj su “metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima”, što je uistinu začudan kopernikanski obrat, ali samo ako zanemarimo da je tjedan dana kasnije ploča ponovno vraćena na prvu stranu.

Konačno probuđena savjest

Ono zbog čega kod velikog dijela profesora postoji otpor prema “metodama akcije” nije niti skrb za nastavni proces, pa čak ne nužno niti za stečene pozicije moći. Riječ je o nečem puno prozaičnijem – stavljanju privatnog financijskog interesa ispred općeg javnog dobra. Jer, iz prenapuhanih upisnih kvota (koje također ugrožavaju kvalitetu nastavnog procesa) i jednako arbitrarno određenih iznosa školarina financiraju se i njihove plaće ili barem stimulacije. Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali.

U takvom kontekstu, hvale je vrijedna podrška koju sve više profesora ovih dana daje svojim studentima, ako ništa drugo, onda kao čin konačno probuđene savjesti i društvene odgovornosti. Ipak, ta bi podrška imala bitno veću težinu kada bi isti ti profesori bili spremni preuzeti odgovornost i za svoje ranije nečinjenje – jer, da su na vrijeme pružili otpor uvođenju i sustavnom povećavanju školarina, danas se studenti ne bi morali boriti za njihovo ukidanje. A, za razliku od mnogih svojih studenata, profesori svoj studij (barem dodiplomski) nisu plaćali.

Vezani članci

  • 24. svibnja 2020. Jeff Bezos ne bi trebao biti milijarder, a kamoli bilijunaš „Prema određenim izvješćima, Jeff Bezos je na dobrom putu da postane prvi svjetski bilijunaš, što predstavlja grotesknu optužnicu protiv našeg društva, a jedini način da ga promijenimo jest da organiziramo radnice i radnike Amazona kako bi povratili natrag ogromnu moć i bogatstvo koje zgrće Bezos.“
  • 24. svibnja 2020. Izjava o Covidu-19 s prvog sastanka Globalne ekosocijalističke mreže „Aktivisti i aktivistkinje s četiri kontinenta planiraju aktivnosti, biraju upravljački odbor i pozivaju na solidarnost sa svim radnicama i radnicima koji riskiraju vlastite živote za sve nas.“
  • 24. svibnja 2020. Okolišna perspektiva ljudske povijesti "Budući da je, prema zakonu entropije, energija potrošna i ne možemo je reciklirati, svaki dan moramo iznova vaditi sirovine i goriva iz zemlje za potrebe ekonomije. U određenoj mjeri recikliramo materijale poput aluminija i bakra, ali ne previše. Čak bi i ekonomija nulte stope rasta nužno došla do granica mogućnosti vađenja nafte, ugljena, bakra, boksita, željezne rudače, ekstrakcije plina hidrauličkim frakturiranjem, itd. Dakle, ekonomija nije cirkularna, nego jednosmjerna i vodi ka entropiji – rasipanju sirovina i energije."
  • 17. svibnja 2020. Sustav učenja na daljinu u Španjolskoj zapostavlja djecu iz radničke klase Prelaskom na online edukaciju od doma tijekom karantene, radnička klasa u Španjolskoj ostala je lišena niza socijalno-reproduktivnih funkcija koje osigurava cjelovito besplatno javno obrazovanje, a djeca iz radničkih obitelji prepuštena modelu izvođenja nastave kojemu njihovi roditelji ne mogu parirati adekvatnim vremenskim, financijskim i tehnološkim kapacitetima.
  • 14. svibnja 2020. „Progresivni kapitalizam“ je neostvariv Socijaldemokratske reformske intervencije temeljene na regulaciji i antitrustovskim politikama, koje zaziva ekonomist Joseph Stiglitz u svojoj novoj knjizi People, Power and Profits: Progressive Capitalism for an Age of Discontent, počivaju na manjkavoj srednjostrujaškoj pretpostavci o idealiziranom kompetitivnom tržišnom modelu i zadržavaju se u okvirima kapitalističkog realizma.
  • 11. svibnja 2020. Kriza korona virusa ubrzava stvaranje tehnoloških monopola Specifični uvjeti pandemije Covida-19 i popratno kreativno uništenje slabijih kapitalističkih aktera pospješuju postojeći trend tržišne koncentracije, osobito u polju velikih tehnoloških kompanija, čija vrijednost dionica raste proporcionalno jačanju njihove tržišne moći. Ljevica bi trebala odgovoriti nastojanjima da se monopole podvrgne demokratskom narodnom nadzoru, kao i radničkim organiziranjem unutar samih korporacija.
  • 2. svibnja 2020. Sedam teza o socijalnoj reprodukciji i pandemiji Covida-19 Članice Marksističko-feminističkog kolektiva iz antikapitalističke pozicije i okvira teorije socijalne reprodukcije demontiraju kapitalistički odgovor na aktualnu zdravstvenu krizu, uzimajući za polazišnu točku jedan od ključnih elemenata kapitalističkog sistema proizvodnje – rad koji proizvodi i održava život, a koji je istovremeno prva linija borbe protiv pandemije korona virusa.
  • 24. travnja 2020. O nastanku ekonomije kao nauke Propitujući koncept linearnog razvoja heterogenih diskursa u homogenu disciplinu, autorica ukazuje na transformaciju znanja koje je bilo tek popratna refleksija trgovaca o djelatnosti razmjene u njezinu specifičnu, instrumentalnu analizu, i predstavlja dva heterogena ekonomska diskursa, merkantilizam i tzv. školu fiziokrata, koji prethode klasičnoj političkoj ekonomiji, i na historijski specifične načine adresiraju pitanja razmjene odnosno ekonomskog rasta.
  • 11. travnja 2020. Pandemija korona virusa zahtijevat će potpuno preoblikovanje ekonomije Porast epidemija uslijed prekomjernog iskorištavanja planetarnih resursa kapitalističkim se ekonomija vratio kao bumerang – posljedice pandemije Covida-19 na globalni kapitalizam, a posebice na njegov glavni motor, tržište rada, postaju sve opipljivije i dalekosežnije. Kvantitativna olakšavanja i drugi oblici financijskih intervencija ovoga puta neće ni izbliza biti dovoljni za rješavanje kontinuirane ekonomske, ekološke, zdravstvene, stambene, odnosno sveopće društvene krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve