Trpimir Matasović: Žudnja za nepenetrativnom kopulacijom

Još jedan tekst s pravom na prvenstvo objave koji ćete moći pročitati i u Zarezu koji izlazi 14. svibnja. Ovoga puta reakciju na reakcije na studentsku borbu za besplatno obrazovanje dobivamo od Trpimira Matasovića. Zahvaljujemo od srca autoru na tekstu i bez daljnjih ga posebnih objašnjenja i velikih riječi (jer mu dodatak uistinu nije potreban) apsolutno preporučujemo na čitanje!


Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali

“Sveučilišta nisu primarno demokratski sustavi” – napisa rektor Aleksa Bjeliš i ostade živ. Rektor tu tezu argumentira time da se “glasovanje kao vid demokratskog odlučivanja koristi tek nakon postupaka evaluacije, znanstveno-stručne provjere i slično, uzimajući u obzir nacionalnu i sveučilišnu legislativu, kao i etički kodeks”. Naravno, demokracija se ne sastoji samo od glasovanja, ali ako se rektor već poziva na glasovanje kojem prethodi netom opisan postupak, onda se ne može ne primijetiti kako je, u slučaju nedavnih odluka Rektorskog zbora i Senata Sveučilišta u Zagrebu, taj postupak izostao. Jer, iz tih odluka teško je shvatiti kakva im je evaluacija prethodila, kakva znanstveno-stručna provjera, a i o utemeljenosti u nacionalnoj i sveučilišnoj legislativi i etičkom kodeksu također bi se dalo raspravljati.

Predavanje i prodavanje znanja

Takva evaluacija trebala bi biti rezultat demokratske i javne rasprave, ne nužno unutar cjelokupne javnosti, ali barem unutar onoga što se naziva akademskom zajednicom. Nažalost, ono što se posljednja tri tjedna događa na hrvatskim sveučilištima pokazuje da “pobunjeni” studenti pojam akademske zajednice bolje shvaćaju (i provode u praksi!) nego što je to slučaj s višim sferama te zajednice. U tom smislu, na djelu je sukob između dva dijametralno suprotna poimanja akademskog zajedništva. S jedne strane neposredna demokracija, s druge piramidalna birokratska struktura; s jedne strane odluke u kojima ravnopravno sudjeluju svi članovi zajednice (ne samo studenti), s druge arbitrarni dekreti, doneseni iz pozicije moći. Ovdje nije riječ samo o suprotstavljenim gledištima o tome je li znanje nešto što se predaje ili prodaje; je li učenje unutar akademske zajednice (a i šire) dvosmjeran ili jednosmjeran proces; je li sveučilište mjesto razmjene i sučeljavanja mišljenja ili, da se poslužimo metaforom Predraga Lucića, shopping mall, u kojem je znanje roba, dostupnost koje je u izravnoj vezi s platežnom moći kupca.
Evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta

Medijska prezentacija ove “studentske revolucije” stvari uglavnom postavlja crno-bijelo, kao sukob pobunjenika i vlasti. Zadiranja u dubinu pitanja otvorenih ovim događajima nema – najprije se sa simpatijama prati početna faza igrokaza koji je pripremila dječurlija, a potom se istu tu dječurliju poziva da se vrati gdje joj je mjesto – u klupe. Ovo potonje mediji su uredno podržali, što ne treba čuditi. Jer, igrokaz traje već predugo da bi bio vijest, a pobuna koja je usmjerena i protiv neoliberalnog kapitalizma, zapravo, ugrožava i veći dio medija, koji su u rukama korporacija nastalih upravo u okviru takvog poretka.

Progresivna devolucija

Stvari, naravno, nisu crno-bijele, i to je najbolje vidljivo iz načina na koji posljednja tri tjedna funkcionira Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu. (Slično je i na drugim blokiranim fakultetima, ali usredotočimo se ovom prilikom na mjesto odakle je sve krenulo.) U plenumima, ali i u alternativnoj nastavi pokazuje se kako ideja akademske zajednice kao skupa ravnopravnih mislećih pojedinaca nije imaginarna utopija, nego itekako moguća realnost. Na večernjim plenumima mišljenja sučeljavaju i studenti i profesori (pri čemu je hijerarhija nadomještena egalitarnošću), a tijekom dana događaju se radionice, tribine i predavanja, na kojima je mogućnost podjele znanja (besplatne!) dana svim članovima zajednice u najširem smislu riječi. To nije revolucija, nego, da upotrijebimo tek naizgled proturječan pojam, progresivna devolucija. Jer, evolucija sveučilišta dovela je do regresije temeljnih načela te institucije, koja nije samo mjesto na kojem se sve uči, nego i na kojem svi uče od svih – to je, uostalom, i osnovno značenje univerzalnosti koja je sadržana u pojmu univerziteta. Ono što nude programi “blokada” je, zapravo, deblokada temeljnih vrednota ideje sveučilišta i povratak drevnim tekovinama srednjovjekovnih sveučilišta, pa i njihovih korijena u starogrčkoj akademiji, kao specifičnom obliku foruma, ili, još i više, agore.

A kako na to reagiraju više sfere akademske zajednice, dakle profesori fakultetâ, ali i drugi visokoobrazovani građani? Jedan dio odmah se pridružio “studentskoj” inicijativi (navodnici su ovdje ne samo zato što inicijativa nije isključivo studentska, nego i zato što je u njenoj bîti i dokidanje određenih diskriminatornih elemanata hijerarhijske podjele na profesore i studente). Prve reakcije bile su uglavnom neodlučne, sažete u sintagmu “podržavamo cilj, ali ne i metode”. Riječ je o neodlučnosti koja odmah priziva asocijaciju na premijerovu omiljenu izreku o dječjem uriniranju i defekaciji, ali i na jednu drugu slikovitu pučku metaforu – onu o žudnji za nepenetrativnom kopulacijom.

Diskriminatorna mantra o izvrsnosti

Na toj su liniji bili gotovo svi čimbenici u strukturama državne i sveučilišne vlasti. Ministar (doktor) Dragan Primorac tako je tvrdio da su ciljevi studenata ono za što se već pet godina zalažu on i premijer (doktor) Ivo Sanader. Zaboravlja pritom da po tom pitanju dosad nisu učinili ništa, a, kako je krenulo, vjerojatno i neće. Umjesto toga, konstantno se ponavlja diskriminatorna mantra o izvrsnosti. Jer, prema toj mantri školovanje bi bilo dostupno dvjema kategorijama – izvrsnima, za koje bi bilo besplatno, bez obzira na imovinski status, i bogatima, bez obzira na stupanj izvrsnosti. Na taj se način ignorira činjenica da je u potpunosti javno financirano obrazovanje ujedno i jedino pravedno – kriterij izvrsnosti već je ugrađen u razredbeni postupak i sustav studija, a socijalna pravednost proizlazi iz toga što bi, kroz porezna davanja, svi plaćali studij u udjelu proporcionalnom njihovom imovinskom statusu. (Doktor Aleksandar Štulhofer pritom će potegnuti pitanje “zašto bi studij plaćali ljudi koji nemaju djecu koja studiraju” – što je načelno legitimno, ali po toj bismo logici mogli pitati i zašto ateisti plaćaju Katoličku crkvu, pacifisti vojnu misiju u Afganistanu, a neoženjeni muškarci naknade za rodilje.) Naposljetku, državi je u dugoročnom financijskom interesu ulagati u visoko školstvo, jer ono proizvodi visokoobrazovane građane, koji u prosjeku zarađuju više od onih sa srednjom spremom, a, sâmim time, kroz poreze i više pune državni proračun.

Kako je vrijeme teklo, jenjavala je i podrška struktura čak i “studentskim” ciljevima (koji nisu samo studentski, nego su opći javni interes). Pitanje besplatnog školovanja, kao cilj inicijative, gurnuto je u drugi plan, a u prvi je stavljena blokada, kao sredstvo za ostvarenje tog cilja, i njeno slamanje pod svaku cijenu – čime se, naravno, skida s dnevnoga reda i pitanje cilja.

U međuvremenu, svjedočili smo i pravoj maloj niski bisera nekih profesora Filozofskog fakulteta, od jednog sociologa i filozofa (!), koji je pisao o “posve neprimjerenim pitanjima” (kao da postoje primjerena i neprimjerana pitanja), do jednog mlađeg znanstvenika, koji se blokadi protivi jer (o užasa!) ne može parkirati automobil pred fakultetom. Sadašnji i budući dekan posebna su priča. Prvome od njih je “svega dosta” i “pokušao je dati ostavku”. Što to znači? Srušilo mu se računalo dok ju je pisao? Slomilo mu se guščje pero? Nepoznat netko prijetio mu je smrću ako da ostavku?! Budući dekan je, pak, u roku od 24 sata prešao put od naredbe da “nastave ima i treba se redovito održavati” do potpisivanja odluke prema kojoj su “metode kojima se akcija provodi legitimne i primjerene postavljenim ciljevima”, što je uistinu začudan kopernikanski obrat, ali samo ako zanemarimo da je tjedan dana kasnije ploča ponovno vraćena na prvu stranu.

Konačno probuđena savjest

Ono zbog čega kod velikog dijela profesora postoji otpor prema “metodama akcije” nije niti skrb za nastavni proces, pa čak ne nužno niti za stečene pozicije moći. Riječ je o nečem puno prozaičnijem – stavljanju privatnog financijskog interesa ispred općeg javnog dobra. Jer, iz prenapuhanih upisnih kvota (koje također ugrožavaju kvalitetu nastavnog procesa) i jednako arbitrarno određenih iznosa školarina financiraju se i njihove plaće ili barem stimulacije. Smanjivanje upisnih kvota na teret Ministarstva (a, usput budi rečeno, i uvođenje Bolonjskog procesa) jest bila politička odluka, ali je njena provedba prepuštena sveučilištima i pojedinim fakultetima. A odluke o provedbi profesori su ili sâmi donosili, ili su ih, ako nisu u odlučivanju izravno sudjelovali, prešutno odobravali.

U takvom kontekstu, hvale je vrijedna podrška koju sve više profesora ovih dana daje svojim studentima, ako ništa drugo, onda kao čin konačno probuđene savjesti i društvene odgovornosti. Ipak, ta bi podrška imala bitno veću težinu kada bi isti ti profesori bili spremni preuzeti odgovornost i za svoje ranije nečinjenje – jer, da su na vrijeme pružili otpor uvođenju i sustavnom povećavanju školarina, danas se studenti ne bi morali boriti za njihovo ukidanje. A, za razliku od mnogih svojih studenata, profesori svoj studij (barem dodiplomski) nisu plaćali.

Vezani članci

  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.
  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 29. lipnja 2023. Politički dosezi serijala RuPaul’s Drag Race U kritičkom osvrtu na popularni američki reality show RuPaul's Drag Race, autorica teksta preispituje njegove komodifikacijske okvire i ukalupljenost u kapitalistički realizam odnosno suženu reprezentaciju draga, te historizira moderni drag: od ballroom scene Crnih kvir osoba iz Harlema tijekom 1920-ih, preko paralelnih struktura i jačanja Pokreta za oslobođenje gejeva i lezbijki tijekom šezdesetih i sedamdesetih godina, sve do recentnih aproprijacija drag i kvir kulture. Oštrica kritike cisheteronormativnog društva i njegovih artificijelnih patrijarhalnih rodnih uloga – opresivnih kako za žene, tako i za kvir ljude, ali i same muškarce – u popularnim je reprezentacijama vidno oslabjela. Primjer toga je i Drag Race, koji drag, ali i kvir, svodi na performativnu zabavu za široku publiku. Namjesto kritike, horizontalnosti i solidarnosti, show promiče agresivnu kompeticiju i snažni individualizam, koji tobože nadilazi sve strukturne opresije.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve