Biljana Kašić: Prosvjedi, arogancije, nepristranci

Očito je da sprega između komercijalizacije i privatizacije s jedne strane pravi nove hibridne aranžmane unutar akademske zajednice, a s druge strane nerijetko snižava ali i rastače smisao kritičkog spoznavanja jer se jedan dio humanističko-društvenih znanja iz motrišta te sprege čini posve nekorisnim
Donosimo još jedan u nizu tekstova objavljenih u Zarezu, br. 256 (izdanom 30. travnja, 2009.), koji je bio posvećen temi besplatnog obrazovanja.


Očito je da sprega između komercijalizacije i privatizacije s jedne strane pravi nove hibridne aranžmane unutar akademske zajednice, a s druge strane nerijetko snižava ali i rastače smisao kritičkog spoznavanja jer se jedan dio humanističko-društvenih znanja iz motrišta te sprege čini posve nekorisnim

Dok razgrćem slojeve osjećaja koji zorno pokazuju temeljnu uzbuđenost koja i mene, poput mnogih drugih, nosi ovih dana, u pogled mi se slijevaju dvije slike, obje gotovo metonimijske “naravi”. Jedna, sročena u slogan “aktivnost bez dozvole”, a pod okriljem koje su kulturni aktivisti i aktivistkinje devedesetih godina predvodili akciju protiv prekomjerna kapitalističkog oglašavanja u San Franciscu koristeći se različitim kulturnim kodovima i simbolima, posebice muralima, što je inače poznata forma javne umjetničke prakse čikano-zajednice; i druga, “pedagogija nelagode”, koju početkom 2000. instalira poznati argentinski teoretičar semiotike i književne kritike, s Duke sveučilišta, Walter Mignolo. Ili, da budem posve precizna, u svom čuvenom tekstu On the Spirit of Patriotism: Challenges of a Pedagogy of Discomfort iz 2002. on sučeljava tadašnju sveučilišnu javnost, a posebice studente i studentice, s implikacijama svjesna previda koji “novi američki patriotizam” izazvan tragedijom iz rujna 2001. proizvodi, a tiče se redefiniranja građanskih prava kao novih pozivnica za redukciju demokracije, za atmosferu nepovjerenja i rasizam.

Rastakanje svih tipova ljudske solidarnost

I “aktivnost bez dozvole” i “pedagogija nelagode” pripadaju kulturi otpora unutar dvaju tek naizgled nepovezivih prostora, prostora ulične i prostora sveučilišne javnosti, dovodeći upravo značenje javnog u pitanje, tvoreći od njega osnovno mjesto kritičke zapitanosti. Protekla dva desetljeća različiti su javni prostori doslovno ispražnjeni od značenja javnog, od prostora trgova do prostora medija, od prostora političkog djelovanja do onih u kojima se zbiva učenje, a mnogi od njih mapirani su, kolonizirani ili okupirani od “urbanih”, ekspertnih ili sličnih planera i investitora, političkih i ideologijskih kartogarfa i anonimusa s tzv. komercijalnom ili komercijalno-poduzetničkom misijom. U igri “okupacije” koordinirale su se različite misije: multikorporacijske, nacionalne, lokalne, neoliberalno-globalne, sitnopapirnate, politički nedodirljive, ekspertnoznanstvene, pustošeći ljudske mogućnosti i moći djelovanja.
“Javno nas područje kao zajednički svijet okuplja i tako reći priječi nam da padnemo jedni preko drugih”, podsjeća nas Hannah Arendt u knjizi Vita Activa promišljajući značajke zajedničkosti oko onoga što ljude čini društvenim bićima


Unatrag nekoliko mjeseci Neil Smith, poznati američki profesor antropologije i geografije iz New Yorka, parafrazirajući Donu Harraway, izrekao je posve jednostavnu rečenicu: “Neoliberalna ekonomija rastače svaki tip ljudske solidarnosti”. Rečenica je zapela u tišini Društvenog centra kina Mosor, koji je upravo tih dana priskrbio sebi status javnog odnosno društvenog prostora unutar događanja Operacija grad: 2008. Nekoliko stotina aktivista i aktivistkinja različitog tipa, u pravilu onih koji za političku javnost nisu javni, a ni opunomoćenici službenih javnih sektora, učinili su za trenutak dostojnim značenje javnosti prije svega pozivom na smisao društvenosti kad je posrijedi javni angažman. Smatram da je to važno mjesto, mogući ulaz pri razumijevanju onoga što se zbiva sada.

“Javno nas područje kao zajednički svijet okuplja i tako reći priječi nam da padnemo jedni preko drugih”, podsjeća nas Hannah Arendt u knjizi Vita Activa promišljajući značajke zajedničkosti oko onoga što ljude čini društvenim bićima i prizivajući razloge solidarnosti. Podcjenjivanje onoga što se zbiva sada u prostoru sveučilišne javnosti, među studenticama i studentima, a ne htjeti vidjeti točke okupivosti koje čine “opipljivost” društvenog razloga dostatnim za prosvjedni glas, ili pak još gore, arogantno prosuđivanje s različitim scenarijima “kraja”, čini se etički nedozvoljivom, a ljudski nepristojnom reakcijom. Iskaz koji se pojavio u jednoj od izjava Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje da je riječ “o političkoj opciji koja se zalaže za socijalnu jednakost, socijalnu pravednost i opće javno dobro” jasno govori o pretpostavci i izvorištu javnog. Ono se ne da ni kontaminirati ma koliko to razni politički i ini eksperti htjeli kako bi prikrili svoje privatne biznise pod krinkom neumitnosti komercijalne tehnologije proizvodnje ili “financijaliziranja” javnosti, a ni politizirati od političkih stranaka za njihove izborne probitke. Kojekakva ljepljiva “masa” krpelja, pokušaji nadzora i nadziranja i smicalice oko toga ne samo da nisu predmet javnog dobra već doista nisu važni. Kao ni razni ometači koji gotovo pornografski uživaju u pronalaženju “grešaka” u načinu djelovanja, metodama, artikulaciji ciljeva. Usput, uživam u nevažnosti jumbo-plakata koji se komercijalno smiješe sa svih strana, a posve su neprimjetni, gotovo nevidljivi. Jer pojam političkog dogodio se u drugom prostoru, formatu, obliku, a ono što je najveći problem i mjesto panike jest što se ne da dekodirati klišeiziranim inačicama.

Djelovanje – raison d’etre slobode

Studentske mreže jesu, Bourdieuovski, onaj znakoviti društveni kapital koji kumulirajući različite kreativne resurse i znanja djeluje kao društveni odnos, ali i kao onaj koji signalizira kako potencijalne resurse koristiti u razrješavanju odnosa moći ili odnosa nejednakosti i kako ih transformirati, preciznije kako ih, uključujući i sebe, pretočiti u transformativnu moć. Kako aspekti transformativne moći koji se zbivaju ovdje imaju vrijednost za političku zajednicu, a napose za sveučilište, pitanje jest ne toliko koliko ih prepoznajemo, već koliko smo spremni/e izoštriti kritičke naočale da ih uopće vidimo. Riječ je o etičkom pristanku, a prije svake analize, prosudbe, diskvalifikacije ili pak pokušaja autoritetskog postavljanja u liku vlasništva nad cjelinom spoznaje o nakani, tijeku i završnici prosvjednih zbivanja. Niz se pitanja postavlja i usložnjava, ali se mnoga drže otvorenima, i čini mi se da je jedna od vrijednosti zbivanja upravo u kreiranju novih javnih prostora i potencijalnosti njihove otvorenosti kao i u moći postavljanja pitanja tipa “je li ispravno govoriti o ‘okupaciji’ sveučilišnog prostora kad je riječ i o prostoru koji pripada nama” ili “čemu smisao znanja koje nije trživo”.

Spoznaja da je znanje postalo roba u sustavu globalne komodifikacije, a što je predmet kritičkih znanstvenika/ica više od dva desetljeća, “opredmećuje” i “orobljuje” najviše one na koje se to ima odnositi. Stoga već pobuna protiv te činjenice – dekolonizira, oslobađa ili artikulira prostore u kojima se o tome raspravlja na posve začudan način. Komercijalizacija znanja globalna je priča, a posljednjih je godina bezočan pritisak na visokoškolske ustanove koje ga ovlašćuju, pri čemu se upotrebljavaju različite metode. Clare Hemmings, profesorica s London School of Economics and Political Science, pričala mi je kako je u posljednjem desetljeću posve promijenjen nosivi curriculum tog uglednog sveučilišta zbog mobilnosti i nasilja novca odnosno simboličke i zbiljske trgovine između britanskog sveučiličnog branda i novouspostavljene financijske elite poglavito iz južnoazijskih zemalja, pitajući se: ima li više uopće prostora za kritičko obrazovanje?
Sveučilište je i dalje iznimno važan prostor “prijenosa” i artikulacije znanja kao i mišljenja, prostor novih i kritičkih znanja, prostor studenata/ica za dijalogiziranje, iskazivanje spoznajnog neposluha (Waltera Mignolo) kad su posrijedi novi/stari zagađivači kolonizacije znanja


S druge pak strane, na sveučilištima u svijetu postoje centri za kritičko promišljanje, centri za kreativno pisanje, centri za ženske studije, centri za etičke studije, centri za kritičku humanu geografiju. Drugim riječima, sveučilište je, kao što se i ovih dana priziva njegova javna uloga, i dalje iznimno važan prostor “prijenosa” i artikulacije znanja kao i mišljenja, prostor novih i kritičkih znanja, prostor studenata/ica za dijalogiziranje, za iskazivanje spoznajnog neposluh (Waltera Mignolo) kad su posrijedi novi/stari zagađivači kolonizacije znanja. Čin otpora jest emancipacijski čin, a raison d’etre slobode jest, kako kaže Hannah Arendt, djelovanje.

Važnost pedagogije nelagode

Koji je to kontekst danas iz kojeg postavljamo pitanja? Koje su kulturne, političke, ekonomske, obrazovne prakse koje implicitno ili posve razvidno reproduciraju ili sudjeluju u reproduciranju određenih formi dominacije i neslobode, dakle, utječu na hegemonijske odnose i potlačivanja u društvu, na nove tipove otuđenja, a spram kojih bi se trebao artikulirati kritički glas? Nijedno kritičko znanje ne previđa kontekst, bolje rečeno kontekste unutar kojih nastaje i spram kojih se treba pozicionirati posebice kada su posrijedi posve razvidni problemi socijalne prirode kao što je pitanje nejednakosti šansi a tiču se prava na visokoškolsko obrazovanje. Ili pak veza zapeto porobljena društva, oličena u statusu obrazovanih građana/ki koji pristaju na funkcionalno podaništvo po svaku cijenu, odnosno, ako je brzo utrživo, i impotentnosti demokracije, ili pak veza neoliberalnog imperija i “suvremenog ropstva”.

Očito je da sprega između komercijalizacije i privatizacije s jedne strane pravi nove hibridne aranžmane unutar akademske zajednice, a s druge strane nerijetko snižava ali i rastače smisao kritičkog spoznavanja jer se jedan dio humanističko-društvenih znanja iz motrišta te sprege čini posve nekorisnim. Primjerice, što sa znanjem klasične filologije, valja li ga posve “arhivirati” ili pak sa znanjima poput feminističke teorije ili “znanjima o bijeloj rasi”, a koja per definitionem uznemiruju kanone umišljenih spoznajnih paradigmi otvarajući ne samo pitanja pozicije svjesne subjektivnosti u procesu kritičkog spoznavanja, nego prije svega pravo na nediskriminatorno i socijalno osjetljivo obrazovanje. Obrazovanje, zbog čega je, prema teoretiku Walteru Mignolu, važno “pedagogiju nelagode” usustaviti u sveučilišnu učionicu, a kako bi se putem višestrukih leća tumačila, razumjela i osvještavala kompleksnost zbilje, koja je i tekst i kontekst, osnovni je razlog zbog čega je studiranje na sveučilištu javna stvar i pitanje od javnog značenja.

Nova vrsta napora

Osjećam se uzbuđenom, da. Političnost akcije prosvjeda, neovisno o dometima ostvarivosti ciljeva i mogućim zapletima, prijeporima i političkim pritiscima, omogućava nam ono što zadugo nismo imali/e prigodu svjedočiti i čuti; ono, što je Edward Said, nazvao, “filologijskim imperativom” kao uvjetom ljudskog preživljavanja kako bismo se nosili/e s paradoksalnim procesima suvremenosti, a tiču se prepoznavanja i osvještavanja artikulacije razlike i različitosti, političkih subjekata i demokracije. Pritom je mislio na vježbu u “bliskom čitanju” teksta, a to znači ne samo uvažiti kontekstualnost teksta i njegovih autora, njihov čin, njihove odluke i izbore, već pokušati razumjeti mreže i poveznice zahtjeva “s margine” s činom javnog djelovanja. Ne vodi li, parafrazirajući Homi K. Bhabhu, svaka filologijska predanost k ironičkom i agonističkom modelu ljudskog otpora? Jesmo li spremni/e na tu vrstu napora “čitanja” i “iščitavanja” kada je studentski prosvjed posrijedi? Uzbuđena sam, komad slobode je tu.

Biljana Kašić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve