Viktor Ivančić: Marš u Zvečku materinu!

Nekadašnji glavni urednik Poleta danas je vlasnik kompanije, nekadašnji izvršni urednik je medijski savjetnik i novinar-plaćenik za specijalne operacije, nekadašnji filmski kritičar je glavni urednik Globusa, nekadašnji glazbeni kritičar je direktor za korporativne komunikacije… a grupa suradnika, stjegonoša i prodavača zjaka ispred kultne Zvečke čine menadžersko-uredničku jezgru moćne novinske kuće. Djevojaka baš i nema, pošto je u toku muški party, ali one su, kao i bandovi, oduvijek i uzimane u obzir tek kao dio dekora, “dobra stvar za fotkanje”

Dok je čitavo hrvatsko društvo provodilo sustavnu izolaciju studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čekajući da se njihov borbeni duh i “utopistički” zahtjevi za besplatnim obrazovanjem istope na neoliberalnom suncu poput kugli sladoleda od egzotičnog voća, najveća medijska kompanija u Hrvatskoj – Europapress holding – ispaljivala je počasne plotune u slavu “pobunjene omladine”. Visoko učilište u međuvremenu je deblokirano, ali detonacije još traju.

“Pobunjenu omladinu”, dakako, ne čine zagrebački studenti, nego kenjci u šestom desetljeću života, koji su otkrili “pobunjenički” karakter svojih studentsko-srednjoškolskih dana, dodali mu žanrovske elemente bajki i urbanih legendi, opremili ga izdašnim sredstvima medijske pirotehnike i odlučili pompozno predstaviti ostatku zajednice. Javna scena doslovno se trese od davnih “proturežimskih” podviga današnjih čvrstih karika režima. Sjećanja naviru i prskaju svud naokolo, jer su akteri zaboravili navući kondome.

ŠKVADRA NA OKUPU: Europapress holding, predvođen Jutarnjim listom, tjednima proslavlja “30 godina Poleta”, “glasila pobunjene omladine”, lista preko kojeg su momci iz boljestojećih zagrebačkih obitelji koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća “revolucionirali društvenu i medijsku scenu”, hrabro se suprotstavljajući komunističkome jednoumlju, zabavnoj glazbi i partijskoj diktaturi. Svi su oni i danas tu, puni adrenalina, stvaralačkog elana i friško progutanih gastala, samo što je zaliha mladalačkog bunta pretočena u korporativnu kreativnost: nekadašnji glavni urednik Poleta danas je vlasnik kompanije, nekadašnji izvršni urednik je medijski savjetnik i novinar-plaćenik za specijalne operacije, nekadašnji filmski kritičar je glavni urednik Globusa, nekadašnji glazbeni kritičar je direktor za korporativne komunikacije… a grupa suradnika, stjegonoša i prodavača zjaka ispred kultne Zvečke čine menadžersko-uredničku jezgru moćne novinske kuće. Djevojaka baš i nema, pošto je u toku muški party, ali one su, kao i bandovi, oduvijek i uzimane u obzir tek kao dio dekora, “dobra stvar za fotkanje”.

Hoće se reći da korporaciju nosi isti polet kao i prije tri desetljeća, škvadra je i dalje na okupu, svi se odlično zezaju, testosteron je u stalnome porastu, a vode ih i isti subverzivni ciljevi kao kad su bauljali kroz fleksibilnu hijerarhiju Saveza socijalističke omladine. Tako je i nekadašnja parola “Polet je kriv za sve!” slavljenički preinačena u “Polet i Jutarnji list su krivi za sve!”, kako ne bi bilo nikakve zabune, kako bi se razumio taj neumoljivi logični slijed i činjenica da je ostarjeli sin napokon (javnosti) otkrio svoga mlađahnog ćaću, pak će iz saznanja da je ćaća bio okorjeli “buntovnik” postati jasno da i sin od šest banki ima opaku prevratničku narav.

Vlasnik kompanije i savjetnik-plaćenik ispisuju plahte sentimentalnog štiva nakrcanog dirljivim detaljima, o tome kako ih je vladajuća nomenklatura razjurila već nakon nekoliko mjeseci, jer su se usudili objaviti negativnu recenziju Zafranovićevog filma “Okupacija u 26 slika” (nije ih spasio ni Ivica Račan s kojim su pili rakijicu i sasvim se lijepo družili), ali su i u tako kratkom razdoblju postigli nevjerojatne uspjehe na planu slobode javne riječi, ustoličenja suvremenog nezavisnog novinarstva i otpora komunističkoj strahovladi, mada oni to tada nisu tako ozbiljno kužili, kužite, naprosto su se rutinski ponašali kao heroji i hiperkreativci; direktor za korporativne komunikacije u više je tekstova i javnih istupa objasnio kako su on i poletovska škvadra izmislili punk u Hrvatskoj, a potom i čitav novi val, a potom i rock glazbu uopće, skupljali su bandove s koca i konopca (“dobra stvar za fotkanje”), učili ih kako da drže gitare, uključujući i Branimira Štulića, kojega su natjerali da se ošiša, nagovorili da promijeni glazbeni ukus i naposljetku mu napravili nekoliko pjesama koje su ga učinile slavnim, što je iz skromnosti ostalo prešućeno…

PROIZVODNJA MITOLOGIJE: Izdanja Europapress holdinga udarnički zasipaju publiku ekskluzivnim i revijalno obrađenim dionicama nostalgije; dnevno se tiskaju barem po četiri fotografije Ninoslava Pavića i Denisa Kuljiša iz mladih dana, dominiraju brade, dim cigareta i crno-bijela poetika; Globus objavljuje golemi feljton pod naslovom “Istinita legenda o Poletu” u slavu lista koji je “skršio partijske dogme” i “okrenuo naglavce ustajalu medijsku scenu”; Jutarnji list donosi specijalni prilog na dvadeset i četiri stranice s “najkontroverznijim” Poletovim dostignućima; multimedijsko događanje upriličuje se u Studentskome centru, uz izložbu fotografija i naslovnih stranica, koncert “Zvečkara” (bez odmetnutog i dugokosog Štulića, jasno) i premijeru dokumentarnog filma “Priča o Zvečki”; televizijske i radijske stanice emitiraju specijalne emisije, debatira se o novinarskoj hrabrosti i filozofiji otpora, organiziraju se foto-sesije s preživjelim junacima u pozama mlohavih rockera (“dobra stvar za fotkanje”), obljetnica se obilježava u večernjem dnevniku uz izvještaj o rezultatima izbora, dokumentarac o slavnom okupljalištu u Masarykovoj vrti se u udarnom terminu HTV-a, štancaju se prigodne majice, bedževi, torbice, pumpa se, pumpa… Ne štedi se para, jer na stvari je ozbiljan pothvat: proizvodnja mitologije kroz koju medijski trgovci slasno masturbiraju nad svojom mladošću.

U subotu, 16. svibnja, kolona od više stotina zagrebačkih studenata kretala se Savskom ulicom prema Ilici i Trgu bana Jelačića, gdje je bio najavljen prosvjedni skup, lagano su kročili opremljeni transparentima, bubnjevima i zviždaljkama, da bi ih s pročelja zgrade Studentskoga centra zaskočili višemetarski džambo plakati – “Priča o Zvečki”, plus “Polet i Jutarnji list su krivi za sve!”. Bio je to poučni dodir pobunjene omladine i “pobunjene omladine”; one koja pišti i lupa ali je nitko ne čuje, i one koja je osigurala marketinšku sveprisutnost. Prvi mora da su povraćali, pošto su birani kolumnisti Jutarnjeg lista i drugih izdanja EPH – baštinici ideja “pobunjene omladine” – studentski protest uglavnom ismijali i proglasili ništavnim, dok su im blokirani fakulteti zaudarali po Marxu, Engelsu, alkoholu i Jugoslaviji. No, tko je studentima kriv za sve. Produžili su dalje, a džambo plakati su ostali: čudno je kako ti mladi ne razumiju što je prava mladost, pa prisilno stare umjesto da se naprasno pomlađuju.

NEPOSTOJEĆA OBLJETNICA: Jedan pomno skriveni detalj daje posebnu aromu fešti. Polet je, naime, nakon višegodišnje stanke, bio ponovno pokrenut 1976. godine, s Perom Kvesićem kao glavnim urednikom, što nameće blentavo pitanje: zašto bi list koji je pokrenut 1976, danas, 2009, slavio svojih “30 godina”? Zbog čega nisu posađene 33 svjećice na torti, ili se pak okrugli rođendan nije mogao slaviti 2006? Zato što tada, 1976, na mjestu delikta nije bilo EPH-ovih šefova, glasi banalan odgovor. Ne radi se, naravna stvar, o “30 godina Poleta”, nego o “30 godina nas u Poletu”. Nekontrolirani poriv da se isfabricira povijesno priznati “pokret otpora” nametnuo je nuždu da se izmisli čak i nepostojeća obljetnica, kao povod za propagandnu ofenzivu. Naposljetku, falsifikat naravi i značaja Poleta – uključujući i datum njegova nastanka – potreban je zato da bi se, u skladu s marketinškom porukom, falsificirao karakter Jutarnjeg lista i čitavog EPH.

Trebalo je samo da se nositelji moći drznu i u nekoj vrsti dekadentne ekstaze svoju klapsku furku pretvore u presudan društveni projekt, da se ti rashodovani omladinski funkcionari koji su služili kao ukras režimu retuširaju u vizionare, pionire demokracije i glasnike slobode, da odvrte svoj privatni retro-film bez ikakvih kočnica i obzira prema faktima, dajući mu odgovarajuću ideološku ambalažu. Trust korporacijskih mozgova što se nekad klatario ispred Zvečke kao da poručuje: Gle, ovaj golemi kompleks medijskih manipulacija koje proizvodimo svakoga dana, sve je to nastavak naše mladalačke zajebancije! S tim da smo i tu drevnu zajebanciju žurnalistički inovirali nakon trideset godina…

BORBENO MLADALAČKO RUHO: Europapress holding tako izumljuje svoju “bogatu prošlost” kao što su državotvorni povjesničari otkrivali iransko porijeklo Hrvata. Prizor je karnevalski zabavan, mora se reći. Moćna medijska kompanija navlači borbeno mladalačko ruho, čak revolucionarno, čak punkersko, akteri skidaju bossova odijela i trpaju se u pretijesne traperice i kožne jakne, dok im se pivski trbusi navaljuju preko remena kao tijesto za uskršnje kolače, pa će taj komad svježe izmaštane historije luksuzno prelomiti i ponuditi čitateljima u predahu između dnevnih porcija hvalospjeva vladajućem poretku.

Uostalom, i aktualni je premijer nekad pripadao “pobunjenoj omladini”, kakva se uobičajeno regrutirala na satovima vjeronauka u župi Svetog križa. Takav, poletan, ostao je i danas, za razliku od onih koji u koloni prašinare Savskom, pa pište i lupaju zato da ih nitko ne čuje, imaju premalo godina da bi bili konstruktivno mladi, a usput i zaudaraju po Marxu, Engelsu, alkoholu i Jugoslaviji. Te subote u Savskoj ulici – gdje je nekad bila smještena redakcija popularnog omladinskog tjednika – moglo se razumjeti da gušenje studentskoga bunta daje puni smisao uskrsnuću “buntovnoga” Poleta.

LUK I VODA: Oni s bogatijim sjećanjem, pak, dobro znaju da je, u smislu “protukomunističkoga naboja”, projekt Polet bio luk i voda, što ne bi bio nikakav problem kada mu se danas ne bi lijepili ikonički proturežimski atributi. Čak i tekst koji je uzrokovao famoznu “frku” i smjenu na čelu redakcije – Polimčeva negativna kritika Zafranovićeva filma – sadrži konstataciju kako režiser ima “nedovoljno razvijenu klasnu svijest”! Sredinom osamdesetih godina to je postalo bjelodano, jer su začinjavci onoga što se danas s ushitom naziva “poletovštinom” – Pavić i Kuljiš – poslani kao partijski jurišnici u Danas, sa zadaćom da discipliniraju list iz kojeg je istjeran njegov pokretač i glavni urednik Joža Vlahović, jer se drznuo izraziti ponešto sumnje u nepogrešivost vodstva Saveza komunista. Sam Polet u to se vrijeme već koncepcijski sasvim uobličio u glasilo ideoloških batinaša, s nakladom koja je, nota bene, bila trostruko veća nego dok su ga vodili oni čiji se podvizi i avanture danas eruptivno slave.

S demokracijom, došao je Globus – zametak današnjeg medijskog imperija – kroz koji su “pobunjeni omladinci”, sada u zrelim godinama, uredno podšišani, energiju nekadašnje lojalnosti partiji preusmjerili u lojalnost naciji, ne bez originalnosti i hrabrih stvaralačkih iskoraka: spektakularne harange, tabloidne tjeralice, prebrojavanja krvnih zrnaca, razdiranja privatnosti, psiho-portreti, “Vještice iz Rija”, javna čerečenja Mire Furlan, ili Lordana Zafranovića, ili Gorana Bregovića, pa još garnirung s maskirnim zaglavljem i uvodnicima u kojima se sijala paranoidna mržnja prema muslimanima… Impozantan je broj “izdajnika”, “državnih neprijatelja” i “loših Hrvata” kojima je “Globusov investigativni tim”, uz pomoć dokumenata tajne policije, nadahnuto izvadio crijeva, a sve zato jer se – kako bi danas rekao historičar Kuljiš – nisu na vrijeme etablirali na potezu između dviju birtija u Masarykovoj.

BUSINESS-PLAN: Sadašnja raspjevana poletomanija, naposljetku, ima povijesni uzor u spektaklu što ga je kompanija priredila prije nepunih devet godina, kada je stotinjak grafika Ede Murtića pod nazivom “Dan pobjede 3. siječnja 2000”, u nazočnosti novog premijera i garde tek nominiranih ministara, podijeljeno “javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj”. Među sretnim dobitnicima, dakako, zateklo se dvadesetak novinara i urednika Europapress holdinga, s “pobunjenim omladincima” na počasnim mjestima (“dobra stvar za fotkanje”), pa je priznanje ostalo upamćeno po tome što je uručeno autoru “Vještica iz Rija” (Slavenu Letici), te ni jednoj od pet žena koje su brojale ubodne rane i spašavale gole živote nakon tog pamfleta.

Očito, netko bistar smislio je takav business-plan korporacije koji predviđa da se barem dvaput u desetljeću značajan dio profita skuca u revizionistički ples pod maskama. Medijska proizvodnja legende o Poletu, horska evokacija “epopeje otpora”, sasvim je nalik onoj vrsti mitološke građe kakvom su bili opskrbljeni udžbenici iz povijesti tokom socijalizma, gdje su se dočaravali veličanstveni uspjesi Narodnooslobodilačke vojske i uspješno partizansko izbjegavanje sedam neprijateljskih ofenziva, samo što se i tamo vodilo računa barem o točnim datumima i elementarnoj faktografiji. Nismo, dakle, dobili čak ni Savu Kovačevića ili Radu Končara, nego Prleta i Tihog nezavisnoga hrvatskog novinarstva.

Utoliko će biti da i ona pobunjena omladina što uzaludno pišti i bubnja kroz Savsku, dok im “pobunjena omladina” preko džambo plakata preporučuje “Priču o Zvečki”, zna da se u Studentskome centru ne prikazuje dokumentarni, nego igrani film. I da im glavni glumci akcijske melodrame, dok otvaraju novi šampanjac u tvrđavi medijske moći, imaju što reći o strategiji otpora, pa čak i volje da im požele sretan put: Samo naprijed, omladinci, marš u Zvečku materinu!

Viktor Ivančić
*Tekst je originalno objavljen u zagrebačkom tjedniku “Novosti”.
Preneseno s portala www.e-novine.com.

Vezani članci

  • 12. svibnja 2025. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju peti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2025. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 6. lipnja 2025. Vidimo se!
  • 19. ožujka 2025. Izvještaj s 222. plenuma, 11. ožujka, 2025.

    Na 222. plenumu održanom 11. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme su bile strategija za Fakultetsko vijeće 19. 3., plan za Dan otvorenih vrata, izbori za Studentski zbor i novi zahtjev i stav plenuma. Izglasano je sljedeće: 1. Studentski predstavnici će na sjednici fakultetskog vijeća ponovno pokrenuti temu prijedloga odluke o participaciji, ako uprava to ne stavi na dnevni red. 2. Akcijska radna grupa će organizirati špalir za narednu sjednicu Fakultetskog vijeća. 3. Plenum će imati akciju na Dan otvorenih vrata koja neće ometati izlaganje uprave. 4. Birački odbor za izbore za Studentski zbor Filozofskog fakulteta. […]

  • 10. ožujka 2025. Izvještaj s 221. plenuma, 4. ožujka, 2025.

    Na 221. plenumu održanom 4. ožujka raspravljalo se o 7. točaka dnevnog reda. Glavne teme bile su stavovi plenuma, potencijalni zahtjevi plenuma, rotacija studentskih predstavnika na Fakultetskog vijeća te Dan otvorenih vrata na fakultetu. Izglasano je sljedeće: 1. Medijskoj sekciji daje se mandat za revidiranje već napisanog i poslanog odgovora upravi, te njegovu objavu na društvene mreže i Slobodni Filozofski 2. Nova koordinatorica radne grupe za procjenu trenutne situacije 3. Plenum i dalje zauzima stavove koje je RG za procjenu trenutne situacije izvukla iz izvještaja prošlih plenuma 4. Akcijska radna grupa organizirat će izradu transparenata, u prostoriji A113 u petak, […]

  • 15. veljače 2025. Jedan svijet, kolektivna borba Pozivamo vas na 219. plenum Filozofskog fakulteta u ponedjeljak, 17. veljače u 18h u dvorani D7. Na plenum je pozvana sva zainteresirana javnost (studenti_ce, profesori_ce, radnici_e...) i podsjećamo da svi_e sudionici_e imaju jednako pravo glasa.
  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 23. prosinca 2024. Autonomna umjetnost na krilima tolerantnog dijaloga Prostori kulture, specifično filmski, demonstriraju različite oblike suočavanja s izazovima globalnog društvenog i političkog krajolika – od otvorenog angažmana do apologetske šutnje. Autorica teksta mapira pozicioniranje međunarodnih i domaćih kulturnih institucija, filmskih festivala i filmaša te nezavisnih inicijativa u odnosu na genocid koji Izrael provodi nad palestinskim narodom. Podsjećajući na borbene kinematografije 60-ih i 70-ih, autorica dovodi u pitanje kontroliranu gestu solidarnosti unutar postojećih neoliberalnih, opresivnih struktura. Poziva na otpor i organiziranje filmskih radnika_ca te proizvodnju drugačije slike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve