Viktor Ivančić: Marš u Zvečku materinu!

Nekadašnji glavni urednik Poleta danas je vlasnik kompanije, nekadašnji izvršni urednik je medijski savjetnik i novinar-plaćenik za specijalne operacije, nekadašnji filmski kritičar je glavni urednik Globusa, nekadašnji glazbeni kritičar je direktor za korporativne komunikacije… a grupa suradnika, stjegonoša i prodavača zjaka ispred kultne Zvečke čine menadžersko-uredničku jezgru moćne novinske kuće. Djevojaka baš i nema, pošto je u toku muški party, ali one su, kao i bandovi, oduvijek i uzimane u obzir tek kao dio dekora, “dobra stvar za fotkanje”


Dok je čitavo hrvatsko društvo provodilo sustavnu izolaciju studenata Filozofskog fakulteta u Zagrebu, čekajući da se njihov borbeni duh i “utopistički” zahtjevi za besplatnim obrazovanjem istope na neoliberalnom suncu poput kugli sladoleda od egzotičnog voća, najveća medijska kompanija u Hrvatskoj – Europapress holding – ispaljivala je počasne plotune u slavu “pobunjene omladine”. Visoko učilište u međuvremenu je deblokirano, ali detonacije još traju.

“Pobunjenu omladinu”, dakako, ne čine zagrebački studenti, nego kenjci u šestom desetljeću života, koji su otkrili “pobunjenički” karakter svojih studentsko-srednjoškolskih dana, dodali mu žanrovske elemente bajki i urbanih legendi, opremili ga izdašnim sredstvima medijske pirotehnike i odlučili pompozno predstaviti ostatku zajednice. Javna scena doslovno se trese od davnih “proturežimskih” podviga današnjih čvrstih karika režima. Sjećanja naviru i prskaju svud naokolo, jer su akteri zaboravili navući kondome.

ŠKVADRA NA OKUPU: Europapress holding, predvođen Jutarnjim listom, tjednima proslavlja “30 godina Poleta”, “glasila pobunjene omladine”, lista preko kojeg su momci iz boljestojećih zagrebačkih obitelji koncem sedamdesetih godina prošloga stoljeća “revolucionirali društvenu i medijsku scenu”, hrabro se suprotstavljajući komunističkome jednoumlju, zabavnoj glazbi i partijskoj diktaturi. Svi su oni i danas tu, puni adrenalina, stvaralačkog elana i friško progutanih gastala, samo što je zaliha mladalačkog bunta pretočena u korporativnu kreativnost: nekadašnji glavni urednik Poleta danas je vlasnik kompanije, nekadašnji izvršni urednik je medijski savjetnik i novinar-plaćenik za specijalne operacije, nekadašnji filmski kritičar je glavni urednik Globusa, nekadašnji glazbeni kritičar je direktor za korporativne komunikacije… a grupa suradnika, stjegonoša i prodavača zjaka ispred kultne Zvečke čine menadžersko-uredničku jezgru moćne novinske kuće. Djevojaka baš i nema, pošto je u toku muški party, ali one su, kao i bandovi, oduvijek i uzimane u obzir tek kao dio dekora, “dobra stvar za fotkanje”.

Hoće se reći da korporaciju nosi isti polet kao i prije tri desetljeća, škvadra je i dalje na okupu, svi se odlično zezaju, testosteron je u stalnome porastu, a vode ih i isti subverzivni ciljevi kao kad su bauljali kroz fleksibilnu hijerarhiju Saveza socijalističke omladine. Tako je i nekadašnja parola “Polet je kriv za sve!” slavljenički preinačena u “Polet i Jutarnji list su krivi za sve!”, kako ne bi bilo nikakve zabune, kako bi se razumio taj neumoljivi logični slijed i činjenica da je ostarjeli sin napokon (javnosti) otkrio svoga mlađahnog ćaću, pak će iz saznanja da je ćaća bio okorjeli “buntovnik” postati jasno da i sin od šest banki ima opaku prevratničku narav.

Vlasnik kompanije i savjetnik-plaćenik ispisuju plahte sentimentalnog štiva nakrcanog dirljivim detaljima, o tome kako ih je vladajuća nomenklatura razjurila već nakon nekoliko mjeseci, jer su se usudili objaviti negativnu recenziju Zafranovićevog filma “Okupacija u 26 slika” (nije ih spasio ni Ivica Račan s kojim su pili rakijicu i sasvim se lijepo družili), ali su i u tako kratkom razdoblju postigli nevjerojatne uspjehe na planu slobode javne riječi, ustoličenja suvremenog nezavisnog novinarstva i otpora komunističkoj strahovladi, mada oni to tada nisu tako ozbiljno kužili, kužite, naprosto su se rutinski ponašali kao heroji i hiperkreativci; direktor za korporativne komunikacije u više je tekstova i javnih istupa objasnio kako su on i poletovska škvadra izmislili punk u Hrvatskoj, a potom i čitav novi val, a potom i rock glazbu uopće, skupljali su bandove s koca i konopca (“dobra stvar za fotkanje”), učili ih kako da drže gitare, uključujući i Branimira Štulića, kojega su natjerali da se ošiša, nagovorili da promijeni glazbeni ukus i naposljetku mu napravili nekoliko pjesama koje su ga učinile slavnim, što je iz skromnosti ostalo prešućeno…

PROIZVODNJA MITOLOGIJE: Izdanja Europapress holdinga udarnički zasipaju publiku ekskluzivnim i revijalno obrađenim dionicama nostalgije; dnevno se tiskaju barem po četiri fotografije Ninoslava Pavića i Denisa Kuljiša iz mladih dana, dominiraju brade, dim cigareta i crno-bijela poetika; Globus objavljuje golemi feljton pod naslovom “Istinita legenda o Poletu” u slavu lista koji je “skršio partijske dogme” i “okrenuo naglavce ustajalu medijsku scenu”; Jutarnji list donosi specijalni prilog na dvadeset i četiri stranice s “najkontroverznijim” Poletovim dostignućima; multimedijsko događanje upriličuje se u Studentskome centru, uz izložbu fotografija i naslovnih stranica, koncert “Zvečkara” (bez odmetnutog i dugokosog Štulića, jasno) i premijeru dokumentarnog filma “Priča o Zvečki”; televizijske i radijske stanice emitiraju specijalne emisije, debatira se o novinarskoj hrabrosti i filozofiji otpora, organiziraju se foto-sesije s preživjelim junacima u pozama mlohavih rockera (“dobra stvar za fotkanje”), obljetnica se obilježava u večernjem dnevniku uz izvještaj o rezultatima izbora, dokumentarac o slavnom okupljalištu u Masarykovoj vrti se u udarnom terminu HTV-a, štancaju se prigodne majice, bedževi, torbice, pumpa se, pumpa… Ne štedi se para, jer na stvari je ozbiljan pothvat: proizvodnja mitologije kroz koju medijski trgovci slasno masturbiraju nad svojom mladošću.

U subotu, 16. svibnja, kolona od više stotina zagrebačkih studenata kretala se Savskom ulicom prema Ilici i Trgu bana Jelačića, gdje je bio najavljen prosvjedni skup, lagano su kročili opremljeni transparentima, bubnjevima i zviždaljkama, da bi ih s pročelja zgrade Studentskoga centra zaskočili višemetarski džambo plakati – “Priča o Zvečki”, plus “Polet i Jutarnji list su krivi za sve!”. Bio je to poučni dodir pobunjene omladine i “pobunjene omladine”; one koja pišti i lupa ali je nitko ne čuje, i one koja je osigurala marketinšku sveprisutnost. Prvi mora da su povraćali, pošto su birani kolumnisti Jutarnjeg lista i drugih izdanja EPH – baštinici ideja “pobunjene omladine” – studentski protest uglavnom ismijali i proglasili ništavnim, dok su im blokirani fakulteti zaudarali po Marxu, Engelsu, alkoholu i Jugoslaviji. No, tko je studentima kriv za sve. Produžili su dalje, a džambo plakati su ostali: čudno je kako ti mladi ne razumiju što je prava mladost, pa prisilno stare umjesto da se naprasno pomlađuju.

NEPOSTOJEĆA OBLJETNICA: Jedan pomno skriveni detalj daje posebnu aromu fešti. Polet je, naime, nakon višegodišnje stanke, bio ponovno pokrenut 1976. godine, s Perom Kvesićem kao glavnim urednikom, što nameće blentavo pitanje: zašto bi list koji je pokrenut 1976, danas, 2009, slavio svojih “30 godina”? Zbog čega nisu posađene 33 svjećice na torti, ili se pak okrugli rođendan nije mogao slaviti 2006? Zato što tada, 1976, na mjestu delikta nije bilo EPH-ovih šefova, glasi banalan odgovor. Ne radi se, naravna stvar, o “30 godina Poleta”, nego o “30 godina nas u Poletu”. Nekontrolirani poriv da se isfabricira povijesno priznati “pokret otpora” nametnuo je nuždu da se izmisli čak i nepostojeća obljetnica, kao povod za propagandnu ofenzivu. Naposljetku, falsifikat naravi i značaja Poleta – uključujući i datum njegova nastanka – potreban je zato da bi se, u skladu s marketinškom porukom, falsificirao karakter Jutarnjeg lista i čitavog EPH.

Trebalo je samo da se nositelji moći drznu i u nekoj vrsti dekadentne ekstaze svoju klapsku furku pretvore u presudan društveni projekt, da se ti rashodovani omladinski funkcionari koji su služili kao ukras režimu retuširaju u vizionare, pionire demokracije i glasnike slobode, da odvrte svoj privatni retro-film bez ikakvih kočnica i obzira prema faktima, dajući mu odgovarajuću ideološku ambalažu. Trust korporacijskih mozgova što se nekad klatario ispred Zvečke kao da poručuje: Gle, ovaj golemi kompleks medijskih manipulacija koje proizvodimo svakoga dana, sve je to nastavak naše mladalačke zajebancije! S tim da smo i tu drevnu zajebanciju žurnalistički inovirali nakon trideset godina…

BORBENO MLADALAČKO RUHO: Europapress holding tako izumljuje svoju “bogatu prošlost” kao što su državotvorni povjesničari otkrivali iransko porijeklo Hrvata. Prizor je karnevalski zabavan, mora se reći. Moćna medijska kompanija navlači borbeno mladalačko ruho, čak revolucionarno, čak punkersko, akteri skidaju bossova odijela i trpaju se u pretijesne traperice i kožne jakne, dok im se pivski trbusi navaljuju preko remena kao tijesto za uskršnje kolače, pa će taj komad svježe izmaštane historije luksuzno prelomiti i ponuditi čitateljima u predahu između dnevnih porcija hvalospjeva vladajućem poretku.

Uostalom, i aktualni je premijer nekad pripadao “pobunjenoj omladini”, kakva se uobičajeno regrutirala na satovima vjeronauka u župi Svetog križa. Takav, poletan, ostao je i danas, za razliku od onih koji u koloni prašinare Savskom, pa pište i lupaju zato da ih nitko ne čuje, imaju premalo godina da bi bili konstruktivno mladi, a usput i zaudaraju po Marxu, Engelsu, alkoholu i Jugoslaviji. Te subote u Savskoj ulici – gdje je nekad bila smještena redakcija popularnog omladinskog tjednika – moglo se razumjeti da gušenje studentskoga bunta daje puni smisao uskrsnuću “buntovnoga” Poleta.

LUK I VODA: Oni s bogatijim sjećanjem, pak, dobro znaju da je, u smislu “protukomunističkoga naboja”, projekt Polet bio luk i voda, što ne bi bio nikakav problem kada mu se danas ne bi lijepili ikonički proturežimski atributi. Čak i tekst koji je uzrokovao famoznu “frku” i smjenu na čelu redakcije – Polimčeva negativna kritika Zafranovićeva filma – sadrži konstataciju kako režiser ima “nedovoljno razvijenu klasnu svijest”! Sredinom osamdesetih godina to je postalo bjelodano, jer su začinjavci onoga što se danas s ushitom naziva “poletovštinom” – Pavić i Kuljiš – poslani kao partijski jurišnici u Danas, sa zadaćom da discipliniraju list iz kojeg je istjeran njegov pokretač i glavni urednik Joža Vlahović, jer se drznuo izraziti ponešto sumnje u nepogrešivost vodstva Saveza komunista. Sam Polet u to se vrijeme već koncepcijski sasvim uobličio u glasilo ideoloških batinaša, s nakladom koja je, nota bene, bila trostruko veća nego dok su ga vodili oni čiji se podvizi i avanture danas eruptivno slave.

S demokracijom, došao je Globus – zametak današnjeg medijskog imperija – kroz koji su “pobunjeni omladinci”, sada u zrelim godinama, uredno podšišani, energiju nekadašnje lojalnosti partiji preusmjerili u lojalnost naciji, ne bez originalnosti i hrabrih stvaralačkih iskoraka: spektakularne harange, tabloidne tjeralice, prebrojavanja krvnih zrnaca, razdiranja privatnosti, psiho-portreti, “Vještice iz Rija”, javna čerečenja Mire Furlan, ili Lordana Zafranovića, ili Gorana Bregovića, pa još garnirung s maskirnim zaglavljem i uvodnicima u kojima se sijala paranoidna mržnja prema muslimanima… Impozantan je broj “izdajnika”, “državnih neprijatelja” i “loših Hrvata” kojima je “Globusov investigativni tim”, uz pomoć dokumenata tajne policije, nadahnuto izvadio crijeva, a sve zato jer se – kako bi danas rekao historičar Kuljiš – nisu na vrijeme etablirali na potezu između dviju birtija u Masarykovoj.

BUSINESS-PLAN: Sadašnja raspjevana poletomanija, naposljetku, ima povijesni uzor u spektaklu što ga je kompanija priredila prije nepunih devet godina, kada je stotinjak grafika Ede Murtića pod nazivom “Dan pobjede 3. siječnja 2000”, u nazočnosti novog premijera i garde tek nominiranih ministara, podijeljeno “javnim djelatnicima najzaslužnijim za demokratske promjene u Hrvatskoj”. Među sretnim dobitnicima, dakako, zateklo se dvadesetak novinara i urednika Europapress holdinga, s “pobunjenim omladincima” na počasnim mjestima (“dobra stvar za fotkanje”), pa je priznanje ostalo upamćeno po tome što je uručeno autoru “Vještica iz Rija” (Slavenu Letici), te ni jednoj od pet žena koje su brojale ubodne rane i spašavale gole živote nakon tog pamfleta.

Očito, netko bistar smislio je takav business-plan korporacije koji predviđa da se barem dvaput u desetljeću značajan dio profita skuca u revizionistički ples pod maskama. Medijska proizvodnja legende o Poletu, horska evokacija “epopeje otpora”, sasvim je nalik onoj vrsti mitološke građe kakvom su bili opskrbljeni udžbenici iz povijesti tokom socijalizma, gdje su se dočaravali veličanstveni uspjesi Narodnooslobodilačke vojske i uspješno partizansko izbjegavanje sedam neprijateljskih ofenziva, samo što se i tamo vodilo računa barem o točnim datumima i elementarnoj faktografiji. Nismo, dakle, dobili čak ni Savu Kovačevića ili Radu Končara, nego Prleta i Tihog nezavisnoga hrvatskog novinarstva.

Utoliko će biti da i ona pobunjena omladina što uzaludno pišti i bubnja kroz Savsku, dok im “pobunjena omladina” preko džambo plakata preporučuje “Priču o Zvečki”, zna da se u Studentskome centru ne prikazuje dokumentarni, nego igrani film. I da im glavni glumci akcijske melodrame, dok otvaraju novi šampanjac u tvrđavi medijske moći, imaju što reći o strategiji otpora, pa čak i volje da im požele sretan put: Samo naprijed, omladinci, marš u Zvečku materinu!

Viktor Ivančić
*Tekst je originalno objavljen u zagrebačkom tjedniku “Novosti”.
Preneseno s portala www.e-novine.com.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve