Tanja Vučković Juroš: Između dva svijeta

Riječi kojima se u medijima rado opisuju događaji koji su započeli blokadom Filozofskog fakulteta u Zagrebu 20. travnja 2009. jesu “studentska revolucija”. Ta se sintagma čini sasvim prirodna u modernoj imaginaciji koja je naviknuta mlade ljude smatrati svojim radikalnim, pobunjeničkim elementom koji na svojim leđima nosi teret očekivanja o promjenama svijeta u kojem živimo (jer na “mladima svijet ostaje”). Štoviše, upravo su žalopojke o pasivnosti mladih i njihovu neispunjavanju svoje transformacijske uloge bile na usnama većine popularnih društvenih komentatora kada bi se osvrtali na današnju mladež, koja je, u tim viđenjima, bila više zainteresirana za svoje mobitele i virtualne mreže i svjetove negoli za revolucije. Stoga sada studenti Filozofskog fakulteta i njihove kolege koji im se pridružuju u protestu bude nove nade te zazivaju sjenu legendarnih studenata iz ’68, te jedne od pobunjeničkih generacija čije su naslijeđe, kako se doima kada uglednici javne scene počinju pričati o prošlosti te pogotovo o svojim studentskim danima, sve sljedeće generacije razočarale.

Ipak, unatoč tom uobičajenom viđenju mladih kao prirodnih aktera protesta i revolucija, ta je njihova uloga relativno nedavna pojava. Naime, sama kategorija mladih kao socijalne kategorije vezana je uz potrebu za kvalificiranom radnom snagom koju proizvodi industrijska revolucija te posebice uz omasovljenje obrazovanja u industrijaliziranim zemljama nakon Drugog svjetskog rata. Naravno, oduvijek postoje ljudi koji imaju između 15 i 30 godina, što su trenutno najuobičajenija razgraničenja razdoblja mladosti (da ne ulazimo dublje u konstrukciju i fleksibilnost tih granica), no tek s izdvajanjem mladih u svijet obrazovanja i pripreme za ulazak u tržište rada omogućuje se njihovo konceptualno izdvajanje kao skupine čiji pripadnici nisu više djeca, pod kontrolom i autoritetom svojih roditelja, a još nisu punopravni odrasli, sa svim pravima, a pogotovo sa svim odgovornostima i dužnostima koje to nosi. Drugim riječima, ulazak u svijet visokog obrazovanja otvara liminalni prostor u kojem mladi, s jedne strane, mogu nezavisno, u kontekstu relativne dokolice (barem u usporedbi s “odraslima” koji su preuzeli obveze tržišta rada i stvaranja vlastitih obitelji), istraživati pitanja vlastitog identiteta, svog mjesta u društvu te prirode tog društva, a s druge ih strane upravo to izuzeće iz “obveza stvarnog svijeta” marginalizira u funkcioniraju tog istog svijeta (pa će tako, primjerice, studenti pripadati raznim “mladežima” umjesto središnjim tijelima političkih organizacija). Uslijed toga se mladi ljudi nalaze u situaciji koju Doug McAdam naziva “biološka dostupnost” (biological availability) i koja se odnosi na izostanak osobnih obveza i ograničenja (npr. posla i obitelji) zbog kojih su troškovi i rizici sudjelovanja u društvenim pokretima manji. Jer, na kraju krajeva, kako će osoba koju kod kuće čeka malo dijete, a na poslu šef koji zahtijeva prisutnost od 9 do 17 sati kako bi isplatio tu plaću nužnu za preživljavanje sudjelovati u non-stop blokadi fakulteta? K tomu, spomenuta marginalizacija mladih u društvu te njihova uhvaćenost između dva svijeta (između svijeta djeteta bez ikakvih obveza i punopravna člana društva sa sukladnim dužnostima i obvezama) omogućuje im pogotovo osjetljivost na problematičnosti u funkcioniranju tog društva. Te konačno, upravo se studenti tu tada, kao visokoobrazovana skupina budućih elita, izdvajaju znanjima i vještinama koje se potencijalno mogu efikasno iskoristiti za mobilizaciju društvenog protesta.

Studenti Filozofskog fakulteta u Zagrebu i njihova strategija blokade fakulteta pokazali su se kao sjajan primjer vješte upotrebe moguće nešto suptilnijih razumijevanja oblika protesta i mobilizacije javnog mnijenja. Gledajući unatrag, sama je blokada vjerojatno postala uspješnija nego što se očekivalo i poprimila niz simboličkih konotacija koje se vjerojatno nisu mogle unaprijed predvidjeti, ali to ne umanjuje njihov značaj. Detaljna analiza razloga iznimne uspješnosti izabrane strategije i atmosfere nade u transformacijski potencijal hrvatske mladeži koju je ona proizvela zahtijeva puno više prostora nego što je moguće ovdje napraviti, no ono što mogu pružiti jest kratak nacrt moguće najočitijih elementa.

Počnimo s karakterom blokade fakulteta kao strategije. Prva stvar koju ovdje treba izdvojiti jest njena televizičnost. Demonstracije, koje su najuobičajeniji oblik protesta u modernim demokratskim društvima, traju nekoliko sati ili u iznimnim situacijama nekoliko dana (osim ako ne dođe do eskalacije demonstracija u višednevne nemire, što je rijetko kada poželjna posljedica) te nakon toga postaju stara vijest. K tomu, čak i kada su nova vijest, pomalo su dosadne u svom obliku upravo zbog svoje uobičajenosti. Svi znamo kako izgledaju demonstracije te će prilog o tome nužno biti kratak – pokazat će se studenti kako marširaju, eventualno uzeti nekoliko izjava i tu se nema puno toga dodati. Drugim riječima, demonstracijama nedostaje dodatne teatralnosti koja bi održala interes medija, a time i javnosti. Postojanje zainteresirane publike koja nadilazi one koji su usko uključeni u protest i koja onda može stvarati dodatan pritisak na moćnije suparnike jesu nužan faktor uspješnosti pokreta. Blokada fakulteta svakako zadovoljava taj kriterij. Ne samo da je televizična, već omogućuje i kontinuirano izvještavanje s mjesta događaja pa tako u svakim vijestima vidimo novinare koji se nalaze u centru zbivanja i spominju sve što se novo događa među pobunjeničkim studentima (tribine, filmovi, koncerti, peticije, plenumi…). Dakle, održavanje interesa medija, a time i javnosti jest kontinuirano, a time je i pritisak koji studenti stvaraju kontinuiran i ne lako ignoriv pa je tako, nakon nekoliko dana, ne samo Ministarstvo znanosti, tehnologije i športa (MZOŠ) moralo prekinuti svoju šutnju, već su i premijer Sanader i predsjednik Mesić osjećali nužnim komentirati događaje.

Dodatan element koji potpomaže uspješnosti blokade kao strategije jest i činjenica da je obstrukcija normalnog funkcioniranja određenih institucija strategija koje ne samo da ima presedan, već taj presedan nosi i veliku simboličku snagu i vezanost uz nesumnjivo pravedne ciljeve: ovdje prije svega treba spomenuti američki pokret za građanska prava crnaca i njihovu strategiju “sit-in” protesta, čiji su početni nosioci također prije svega bili studenti koji su opstruirali funkcioniranje američkih fakulteta. Daljnji element koji ovdje treba spomenuti jest inzistiranje na nenasilju. Studenti Filozofskog ovdje su pokazali zavidnu razinu samoorganizacije i samoregulacije s dežuranjem redara koji paze kako određeni elementi studentskog tijela ne bi eskalirali prosvjede u neželjene sukobe koji bi ne samo svrnuli pažnju javnosti sa studentskih zahtjeva, već bi nanijeli i znatnu štetu studentskoj reputaciji te dali njihovim protivnicima ispriku da ih ignoriraju kao rulju te možda čak krenu s nešto agresivnijim protumjerama za završavanje prosvjeda.

Ovako, sve dok naglasak na nenasilju i samoregulaciji omogućuje da simpatije šire javnosti bez ikakvih skrupula ostaju na strani studenata, njihove mogućnosti za mobilizaciju dodatnih saveznika ostaju otvorene kao što možemo vidjeti i iz promjene diskurza uprave Filozofskog fakulteta iz opstruiranja nastave kao “nezakonita, neetična i nedemokratskog postupka” na početku blokade u službeno podržavanje zahtjeva Nezavisne studentske inicijative za pravo na besplatno obrazovanje od Vijeća Filozofskog fakulteta i prekidanju nastave nekoliko dana kasnije. Jedan dodatni detalj koji, čini mi se, upućuje na vještinu i suptilnost studenata u izboru njihove strategije nenasilne opstrukcije jest i opažanje da iskaznice redara krasi i stisnuta šaka, simbol koji su preuzeli i kojim su se koristili aktivisti studentskog demokratskog i antimiloševićkog pokreta “Otpor”, koji se vrlo svjesno i vrlo planirano koristio strategijom nenasilja i političkog teatra kako bi se suprotstavio srpskom represivnom režimu, dakle neupitno “lošim momcima”. U tim okolnostima izražavanje solidarnosti i pridruživanje prosvjedu postaje ne samo nešto što je lako moguće (kako vidimo iz pridruživanja prosvjedima i izražavanja solidarnosti studentata s drugih fakulteta i sveučilišta kao i mnoštva javnih osoba i organizacija), već je štoviše i nešto što postaje društveno i politički poželjno, pa tako dekani i rektori po čitavoj Hrvatskoj odjednom izražavaju svoje slaganje sa studentima i pružaju im ključeve svojih fakulteta i sveučilišta.

Još jedna simbolička snaga studentskih prosvjednika koja im pomaže u dobivanju javnih simpatija i mobilizaciji saveznika jest i slogan “pravo na besplatno obrazovanje”. To se moguće čini zdravorazumskim, ali izbor baš tog konceptualnog okvira samim po sebi studentima daje prednost nad njihovim protivnicima, pogotovo što čak i ti protivnici upotrebljavaju taj isti konceptualni okvir tako prešutno i nesvjesno održavajući fokus na studentskim ciljevima. Kako bih najbolje objasnila taj argument, mislim da će dobro poslužiti sljedeća analogija. Sintagma “pravo na besplatno obrazovanje” ima za studente u ovim prosvjedima istu funkciju kao što sintagma “pravo na izbor” ima među aktivistima koji se bore za legalan status pobačaja, dok protivnici studentskih zahtjeva na svojoj strani nemaju nikakvu sintagmu koja bi mogla studentima simbolički uzvratiti kao što to, na primjer, protivnici pobačaja imaju u sintagmi “pravo na život”. Dakle, dok god akteri koji se nalaze na protivnoj strani studenata u ovim pregovorima oko školarina i visokog obrazovanja, i sami barataju konceptom besplatnog obrazovanja (čak i kada nižu argumente protiv njega), samim time već implicitno gube. Jer iako su studentski zahtjevi, naravno, brojniji i sofisticiraniji, njihov glavni slogan, što je ono jedino što je poznato široj javnosti, implicira ideju jednakosti među svim članovima društva i protivljenje komercijalizaciji svih aspekata života u društvu u kojem je ideja jednakosti ima povijesno vrlo snažnu ulogu i koje je istodobno puno propatilo upravo zbog slijepih diktata komercijalizacije, odnosno tržišne liberalizacije. Upravo zbog toga dosadašnje reakcije vlasti i MZOŠ-a, koje se uglavnom svode na prebacivanje loptice na druge moguće krivce i pokušaje sugeriranja stranačkih djelovanja studenata kako bi smanjile javnu legitimnost njihovih zahtjeva djeluju kao prilično jadne i nesupješne isprike.

Konačno, svakodnevni plenumi na kojima studenti odlučuju o nastavku svojih aktivnosti također imaju vrlo veliku simboličku moć jer konotacija neposredne demokracije teško da može biti snažnija. Iako, naravno, ima istaknutijih članova prosvjednika, po mojim opažanjima, nitko od studenata nije preuzeo značajniju medijsku ulogu koja bi skrenula pažnju sa studenta kao ujedinjena tijela koje se bori za svoja prava. Štoviše, čini mi se da ovdje postoji i mali strah studenata da bi izdvajanje pojedinačnih predstavnika naštetilo njihovoj snazi pa tako na izjave ministra Primorca da studentski predstavnici sa svojim zahtjevima nisu došli do njega odgovaraju pozivom ministru da dođe na njihov plenum, odnosno da sudjeluje u neposrednoj demokraciji koju studenti prakticiraju. Taj je strah donekle razumljiv, pogotovo ako se u obzir uzme da je neposredan povod studentskoj blokadi Filozofskog fakulteta bilo Vijeće fakulteta koje je otprilike mjesec dana prije izglasalo novo povišenje školarina i na kojem se, uslijed nenajavljenosti i nepripremljenosti na razmatranje te teme, studentski predstavnici nisu snašli te nisu upotrijebili svoje pravo veta.

Ipak, s druge se strane to čini kao potencijalno jako opasan izbor strategije koji bi dugoročno mogao dovesti do gubljenja pregovaračke pozicije i napretka koji su blokadom studenti postigli u tome da ih se uzme u obzir kao ozbiljne aktere političkog odlučivanja. Naime, ako žele istinsku promjenu u društvu, apsolutno je nužno da studenti punopravno i informirano zastupaju svoje interese u svim fazama odlučivanja o sustavu visokog obrazovanja u Hrvatskoj, a to se pogotovo odnosi na aktivno i konstruktivno sudjelovanje u izradi zakona o hrvatskim sveučilištima i izmjeni zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, a posebice je važno da u tome sudjeluju s pozicije snage koju trenutačno imaju. Jer koliko god politički teatar koji ih za sada stavlja u središte zbivanja i kontinuirani medijski i javni interes sada izgledaju moćno i daju političke bodove svim onima koji se u javnosti pokušavaju prikazati u savezništu sa studentima, to neće vječno trajati i neizmjerno je važno ne dozvoliti da pozicija potencijalnog stvarnog sudjelovanja u procesu odlučivanja koju su studenti stvorili nestane kao što je često nestajala drugim kolektivnim akterima u prošlosti.

Stoga, iako me zabrinjava nedavna odluka plenuma na Filozofskom fakulteta o odbijanju bilo kakva oblika pregovora ili razgovora s MZOŠ-om dok se ne ispune njihovi zahtjevi, također mi se čini da postoji nada u konačno razumijevanje opasnosti gore spomenute dileme između beskompromisnosti i dugoročne nedjelotvornosti u odluci na tom istom plenumu o slanju delegata na eventualne razgovore sa Senatom Sveučilišta.