Srećko Horvat: Bauk plenuma opet kruži Hrvatskom

Donosimo tekst Srećka Horvata objavljen u subotnjem podlistku Večernjeg lista Obzoru. Je li blokada nedemokratska? Je li bolonjski sistem doveo do konačnog uspostavljanja matrice kompetitivnosti u naš sustav visokog školstva? Je li moguće oduprijeti se komercijalizaciji – neka su od pitanja koje Srećko Horvat postavlja!


Pola godine, koliko je prošlo od posljednje blokade, očito nije dovoljno dug period da se ne bi ponavljali argumenti iznošeni i prije. Tu je prije svega argument da metoda nije legitimna: blokada krši prava profesora i studenata koji su protiv nje. Kada čujemo poklike da pobornici blokade maltretiraju one koji su za ovo stanje najmanje krivi, tvrdnja je u najmanju ruku sumnjiva.

Prvo, upravo su profesori, među ostalim, krivi što su uopće dopustili da se zakotrlja bolonjska mašina s kojom gotovo nitko od njih danas nije zadovoljan, a uz koju nužno dolazi i komercijalizacija obrazovanja. Drugo, studenti kojima je samo do nastave isključivo misle na vlastiti interes, čime samo potvrđuju da su studenti koji blokiraju fakultete u pravu i da je tržišni mehanizam studiranja već zavladao.

Teza da je blokada nedemokratska ruši se čim pogledamo preduvjet plenuma kao takvog: na njemu može biti svatko, pa i protivnici blokade. Insinuacije da su pobunjeni studenti manjina sudaraju se sa zdravim razumom: ako su zagovornici daljnje komercijalizacije obrazovanja doista većina, zašto onda jednostavno ne dođu na plenum i ne izglasuju prekid blokade?

Umjesto toga, tu dolazimo do još jednog argumenta koji je već kružio prije pola godine, lakše je pobornike blokade optužiti za “komunizam”, kao da veća jednakost, smanjenje razlika i pristup na obrazovanje neovisno o imovinskom statusu postoji isključivo u zemljama uz koje se veže predznak “totalitarizma”. Svaki će komunist reći da skandinavski model obrazovanja nije “komunistički”, kao što ni Obamino zalaganje za zdravstveno osiguranje dostupno svima nije “komunizam”.

No, kada se u hrvatskom kontekstu ističe da se neoliberalne reforme prelamaju preko leđa studenata, radnika, seljaka i umirovljenika, poput “džokera” se iz rukava izvlače “sablasti Marxa” ne bi li se unaprijed diskreditirala svaka mogućnost narušavanja statusa quo. Zahtjev za besplatno obrazovanje predstavlja problem jer bi mogao pokrenuti lavinu – a to je kritika protiv uvođenja još veće socijalne nejednakosti u svim sferama života.

U vrijednosnom sustavu za koji se zalažu protivnici blokade “kompetitivnost i elitizam” nisu samo moralne vrline već i “preduvjet boljitka ekonomije i društva“. Uzmimo zemlju u kojoj je kvaliteta obrazovanja najveća. Argument naizgled stoji: u SAD-u imamo potpuno komercijalizirano obrazovanje i kvaliteta je doista najveća.

No, je li “kompetitivnost i elitizam” doista “preduvjet boljitka ekonomije i društva”? Osim ako recentnu financijsku krizu i recesiju ne shvatimo kao još jedan preduvjet za jačanje neoliberalnog sistema, jasno je da upravo kompetitivnost i elitizam dovode do sve većeg raslojavanja stanovništva po principu “ako imaš novac, onda si s nama, ako nemaš, nisi”.

Argument da samo komercijalizacija može posljedično-uzročnim slijedom dovesti i do veće kvalitete studija ruši se pogledamo li Dansku, Finsku, Norvešku i Švedsku. Te su zemlje pokazale da nije komercijalizacija obrazovanja preduvjet boljitka ekonomije i društva, već besplatno obrazovanje.

U Hrvatskoj je 1993. na trošak države studiralo 88 posto studenata, a 2008. taj je broj upola manji. Jasno je da već sada svaki drugi student plaća studij, a kvaliteta se nije znatno podignula. Štoviše, od 1996. do 2006. školarine su porasle čak 30 posto, a bilo bi zanimljivo vidjeti je li i kvaliteta studija porasla u tom omjeru.

Ako se pitamo zašto studenti i dalje blokiraju fakultete iako im je ministar obećao promjenu zakona, odgovor je vrlo jednostavan: Ministarstvo i dalje uporno obećava ono što studenti zapravo ne traže s obzirom na to da obećanje ne predviđa pravu obustavu daljnje komercijalizacije obrazovanja. A čak i da nije tako, to je još uvijek samo obećanje bez ikakve konkretne mjere.

Srećko Horvat

Vezani članci

  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!
  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve