Srećko Horvat: Bauk plenuma opet kruži Hrvatskom

Donosimo tekst Srećka Horvata objavljen u subotnjem podlistku Večernjeg lista Obzoru. Je li blokada nedemokratska? Je li bolonjski sistem doveo do konačnog uspostavljanja matrice kompetitivnosti u naš sustav visokog školstva? Je li moguće oduprijeti se komercijalizaciji – neka su od pitanja koje Srećko Horvat postavlja!


Pola godine, koliko je prošlo od posljednje blokade, očito nije dovoljno dug period da se ne bi ponavljali argumenti iznošeni i prije. Tu je prije svega argument da metoda nije legitimna: blokada krši prava profesora i studenata koji su protiv nje. Kada čujemo poklike da pobornici blokade maltretiraju one koji su za ovo stanje najmanje krivi, tvrdnja je u najmanju ruku sumnjiva.

Prvo, upravo su profesori, među ostalim, krivi što su uopće dopustili da se zakotrlja bolonjska mašina s kojom gotovo nitko od njih danas nije zadovoljan, a uz koju nužno dolazi i komercijalizacija obrazovanja. Drugo, studenti kojima je samo do nastave isključivo misle na vlastiti interes, čime samo potvrđuju da su studenti koji blokiraju fakultete u pravu i da je tržišni mehanizam studiranja već zavladao.

Teza da je blokada nedemokratska ruši se čim pogledamo preduvjet plenuma kao takvog: na njemu može biti svatko, pa i protivnici blokade. Insinuacije da su pobunjeni studenti manjina sudaraju se sa zdravim razumom: ako su zagovornici daljnje komercijalizacije obrazovanja doista većina, zašto onda jednostavno ne dođu na plenum i ne izglasuju prekid blokade?

Umjesto toga, tu dolazimo do još jednog argumenta koji je već kružio prije pola godine, lakše je pobornike blokade optužiti za “komunizam”, kao da veća jednakost, smanjenje razlika i pristup na obrazovanje neovisno o imovinskom statusu postoji isključivo u zemljama uz koje se veže predznak “totalitarizma”. Svaki će komunist reći da skandinavski model obrazovanja nije “komunistički”, kao što ni Obamino zalaganje za zdravstveno osiguranje dostupno svima nije “komunizam”.

No, kada se u hrvatskom kontekstu ističe da se neoliberalne reforme prelamaju preko leđa studenata, radnika, seljaka i umirovljenika, poput “džokera” se iz rukava izvlače “sablasti Marxa” ne bi li se unaprijed diskreditirala svaka mogućnost narušavanja statusa quo. Zahtjev za besplatno obrazovanje predstavlja problem jer bi mogao pokrenuti lavinu – a to je kritika protiv uvođenja još veće socijalne nejednakosti u svim sferama života.

U vrijednosnom sustavu za koji se zalažu protivnici blokade “kompetitivnost i elitizam” nisu samo moralne vrline već i “preduvjet boljitka ekonomije i društva“. Uzmimo zemlju u kojoj je kvaliteta obrazovanja najveća. Argument naizgled stoji: u SAD-u imamo potpuno komercijalizirano obrazovanje i kvaliteta je doista najveća.

No, je li “kompetitivnost i elitizam” doista “preduvjet boljitka ekonomije i društva”? Osim ako recentnu financijsku krizu i recesiju ne shvatimo kao još jedan preduvjet za jačanje neoliberalnog sistema, jasno je da upravo kompetitivnost i elitizam dovode do sve većeg raslojavanja stanovništva po principu “ako imaš novac, onda si s nama, ako nemaš, nisi”.

Argument da samo komercijalizacija može posljedično-uzročnim slijedom dovesti i do veće kvalitete studija ruši se pogledamo li Dansku, Finsku, Norvešku i Švedsku. Te su zemlje pokazale da nije komercijalizacija obrazovanja preduvjet boljitka ekonomije i društva, već besplatno obrazovanje.

U Hrvatskoj je 1993. na trošak države studiralo 88 posto studenata, a 2008. taj je broj upola manji. Jasno je da već sada svaki drugi student plaća studij, a kvaliteta se nije znatno podignula. Štoviše, od 1996. do 2006. školarine su porasle čak 30 posto, a bilo bi zanimljivo vidjeti je li i kvaliteta studija porasla u tom omjeru.

Ako se pitamo zašto studenti i dalje blokiraju fakultete iako im je ministar obećao promjenu zakona, odgovor je vrlo jednostavan: Ministarstvo i dalje uporno obećava ono što studenti zapravo ne traže s obzirom na to da obećanje ne predviđa pravu obustavu daljnje komercijalizacije obrazovanja. A čak i da nije tako, to je još uvijek samo obećanje bez ikakve konkretne mjere.

Srećko Horvat

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve