Srećko Horvat: Bauk plenuma opet kruži Hrvatskom

Donosimo tekst Srećka Horvata objavljen u subotnjem podlistku Večernjeg lista Obzoru. Je li blokada nedemokratska? Je li bolonjski sistem doveo do konačnog uspostavljanja matrice kompetitivnosti u naš sustav visokog školstva? Je li moguće oduprijeti se komercijalizaciji – neka su od pitanja koje Srećko Horvat postavlja!


Pola godine, koliko je prošlo od posljednje blokade, očito nije dovoljno dug period da se ne bi ponavljali argumenti iznošeni i prije. Tu je prije svega argument da metoda nije legitimna: blokada krši prava profesora i studenata koji su protiv nje. Kada čujemo poklike da pobornici blokade maltretiraju one koji su za ovo stanje najmanje krivi, tvrdnja je u najmanju ruku sumnjiva.

Prvo, upravo su profesori, među ostalim, krivi što su uopće dopustili da se zakotrlja bolonjska mašina s kojom gotovo nitko od njih danas nije zadovoljan, a uz koju nužno dolazi i komercijalizacija obrazovanja. Drugo, studenti kojima je samo do nastave isključivo misle na vlastiti interes, čime samo potvrđuju da su studenti koji blokiraju fakultete u pravu i da je tržišni mehanizam studiranja već zavladao.

Teza da je blokada nedemokratska ruši se čim pogledamo preduvjet plenuma kao takvog: na njemu može biti svatko, pa i protivnici blokade. Insinuacije da su pobunjeni studenti manjina sudaraju se sa zdravim razumom: ako su zagovornici daljnje komercijalizacije obrazovanja doista većina, zašto onda jednostavno ne dođu na plenum i ne izglasuju prekid blokade?

Umjesto toga, tu dolazimo do još jednog argumenta koji je već kružio prije pola godine, lakše je pobornike blokade optužiti za “komunizam”, kao da veća jednakost, smanjenje razlika i pristup na obrazovanje neovisno o imovinskom statusu postoji isključivo u zemljama uz koje se veže predznak “totalitarizma”. Svaki će komunist reći da skandinavski model obrazovanja nije “komunistički”, kao što ni Obamino zalaganje za zdravstveno osiguranje dostupno svima nije “komunizam”.

No, kada se u hrvatskom kontekstu ističe da se neoliberalne reforme prelamaju preko leđa studenata, radnika, seljaka i umirovljenika, poput “džokera” se iz rukava izvlače “sablasti Marxa” ne bi li se unaprijed diskreditirala svaka mogućnost narušavanja statusa quo. Zahtjev za besplatno obrazovanje predstavlja problem jer bi mogao pokrenuti lavinu – a to je kritika protiv uvođenja još veće socijalne nejednakosti u svim sferama života.

U vrijednosnom sustavu za koji se zalažu protivnici blokade “kompetitivnost i elitizam” nisu samo moralne vrline već i “preduvjet boljitka ekonomije i društva“. Uzmimo zemlju u kojoj je kvaliteta obrazovanja najveća. Argument naizgled stoji: u SAD-u imamo potpuno komercijalizirano obrazovanje i kvaliteta je doista najveća.

No, je li “kompetitivnost i elitizam” doista “preduvjet boljitka ekonomije i društva”? Osim ako recentnu financijsku krizu i recesiju ne shvatimo kao još jedan preduvjet za jačanje neoliberalnog sistema, jasno je da upravo kompetitivnost i elitizam dovode do sve većeg raslojavanja stanovništva po principu “ako imaš novac, onda si s nama, ako nemaš, nisi”.

Argument da samo komercijalizacija može posljedično-uzročnim slijedom dovesti i do veće kvalitete studija ruši se pogledamo li Dansku, Finsku, Norvešku i Švedsku. Te su zemlje pokazale da nije komercijalizacija obrazovanja preduvjet boljitka ekonomije i društva, već besplatno obrazovanje.

U Hrvatskoj je 1993. na trošak države studiralo 88 posto studenata, a 2008. taj je broj upola manji. Jasno je da već sada svaki drugi student plaća studij, a kvaliteta se nije znatno podignula. Štoviše, od 1996. do 2006. školarine su porasle čak 30 posto, a bilo bi zanimljivo vidjeti je li i kvaliteta studija porasla u tom omjeru.

Ako se pitamo zašto studenti i dalje blokiraju fakultete iako im je ministar obećao promjenu zakona, odgovor je vrlo jednostavan: Ministarstvo i dalje uporno obećava ono što studenti zapravo ne traže s obzirom na to da obećanje ne predviđa pravu obustavu daljnje komercijalizacije obrazovanja. A čak i da nije tako, to je još uvijek samo obećanje bez ikakve konkretne mjere.

Srećko Horvat

Vezani članci

  • 15. veljače 2017. Turisti u posjeti Bijeloj kući u Washingtonu (izvor: Wasted Time R, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci). Opomena sindikatima Nekoliko dana nakon stupanja na dužnost Donald Trump se sastao s vođama sindikata građevinske industrije obećavši velika infrastrukturna ulaganja koja će dati posla toj industriji, što je rezultiralo sindikalnim oduševljenjem i hvalospjevima na račun novog stanara Bijele kuće – tim nevjerojatnije jer na sastanku nije bilo riječi o planovima nove administracije o poreznom rasterećenju najbogatijih i antisindikalnoj legislativi, koji se direktno tiču radničke klase. Zbog prešućivanja tih tema, kao i veličanja Trumpove odluke o ponovnom pokretanju radova na Keystone XL i Dakota Access cjevovodima, Hamilton Nolan pita se mogu li sindikati biti snaga zagovaranja društvenih jednakosti u Trumpovu mandatu.
  • 12. veljače 2017. Plenarna dvorana konvencijskog centra kralja Husseina na Mrtvom moru u Jordanu, gdje je od 21-23. listopada 2011. održan izvanredni sastanak Svjetskog ekonomskog foruma o ekonomskom rastu i stvaranju radnih mjesta u arapskom svijetu (foto: Nader Daoud, izvor: World Economic Forum @ Flickr prema Creative Commons licenci). Pojmovnik: Ekonomski rast Ekonomski rast izražen rastom bruto domaćeg proizvoda (BDP) često zauzima središnje mjesto političkih rasprava. No prihvaćanje tih dvaju koncepata kao središnjih mjesta političke diskusije na (polu)periferiji ignorira činjenicu da je riječ o konceptima skrojenima po mjeri razvijenih zemalja Zapada čija se ekonomija bazira na kapitalističkoj proizvodnji te koji zanemaruju onu ekonomsku aktivnost koja ne rezultira viškom vrijednosti, prije svega rad u javnom sektoru i kućanstvima. Kao doprinos diskusiji o njihovoj primjenjivosti, iz rubrike „Pojmovnik“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo tekst Tonija Pruga, u kojem autor analizira što zapravo jesu te kako su nastali koncepti ekonomskog rasta i BDP-a.
  • 3. veljače 2017. Demonstracije Podemosa u Madridu pod nazivom „Marš za promjenu“ (izvor: Barcex prema Creative Commons licenci). Solidarne prakse kao baza ljevice Paralelne strukture sve se češće javljaju kao strategija lijevih organizacija i pokreta za sidrenje u društvenom polju. Budući da odgovaraju na potrebe za nečime što u postojećim strukturama nedostaje te ih dopunjavaju, podrazumijeva se da one donose neku novu vrijednost. S druge strane, inzistiranje na paralelnim strukturama ponekad prati i zahtjev za udaljavanjem od tradicionalnih obrazaca, čime se zapada u opasnost da se, ionako erodirane, institucije socijalne države i dalje oslabljuju. O primjerima praksi te ulozi paralelnih struktura u izgradnji lijevih pokreta i organizacija razgovarali smo s Jovicom Lončarom iz Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju.
  • 26. siječnja 2017. „Bifurcated Girls“ iz posebnog izdanja Vanity Faira 6. lipnja 1903. godine (izvor: Infrogmation). Rod kao društvena temporalnost: Butler (i Marx) Autorica donosi neke od važnih teorijskih i analitičkih uvida za razumijevanje rodne i spolne opresije, ukazujući na vezu između temporalnosti i kapitalističke eksploatacije. Na primjeru analize performativnosti roda (Judith Butler), Arruzza ukazuje i na njezin temeljni propust. Butler temporalnosti pristupa na ahistorijskoj, apstraktnoj razini, oslanjajući se primarno na lingvistički pristup društvenim praksama, zanemarujući pritom materijalne i ekonomske aspekte potonjih. Prijevod ovoga teksta nastao je kao završni rad Jane Pamuković u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo dr. sc. Ankice Čakardić.
  • 25. siječnja 2017. Pula 2004. godine, pogled iz zraka (izvor: Orlovic prema Creative Commons licenci). Klijentelističke prakse tutta forza Iz rubrike „U fokusu“ sedmog broja časopisa RAD. prenosimo članak Gorana Matića o uzrocima i posljedicama političke dominacije IDS-a na teritoriju Istre koja je u posljednjih četvrt stoljeća rezultirala širenjem koruptivne klijentelističke mreže i degradacijom pozicije radničkih organizacija. Zapošljavanje „preko veze“, sabotiranje sindikalnog rada i povećavanje radnog opterećenja za preostale radnike dio su strategije koju u stopu prati folklorizacija antifašističkih ideja i praksi, a čijom se implementacijom „posljednja stranka ljevice“ faktički svrstava u desni političko-ekonomski tabor.
  • 12. siječnja 2017. Živili samoupravljači! (foto: LM, eksponat na izložbi iz 2016-e "Dizajn za novi svet", Muzej istorije Jugoslavije, Beograd) Onkraj doktrinarnih rasprava o ljevici Nedavno osnovanoj stranci Nova ljevica upućene su kritike da se ne radi o lijevoj, nego još jednoj liberalnoj stranci. Takvom dojmu svakako pridonosi činjenica da su se među osnivačima stranke našli prvaci i prvakinje liberalnog, ljudskopravaškog, civilnog društva i proponenti politike koja se uvriježeno naziva „građanski antifašizam“. Predsjednik Nove ljevice, Dragan Markovina, u tekstu za Novi plamen adresirao je kritike u pokušaju afirmacije svoje stranke kao ljevičarske, otvorivši prostor za polemiku na koju je odgovorio Mate Kapović iz Radničke fronte. Donosimo komentar na raspravu, s naglaskom na njezine neartikulirane i problematične pretpostavke.
  • 31. prosinca 2016. Marija Šoljan-Bakarić u svojoj radnoj sobi, 1957. godine (fotografija je dio privatnog arhiva obitelji Šoljan-Bakarić). Žensko i klasno – zaboravljeni historijat U trenutku kada su feminističke borbe i diskusije najzad došle na dnevni red ljevice, otvara se i diskusija o feminističkom nasljeđu jugoslavenskog socijalizma i Narodnooslobodilačke borbe kojom je inauguriran. Tako je 29. prosinca u Sarajevu predstavljen zbornik Izgubljena revolucija: AFŽ između mita i zaborava, a mi donosimo tekst Andreje Gregorine iz zagrebačkog Centra za ženske studije, u kojemu adresira današnje potencijale AFŽ-ovske tradicije. Te je potencijale važno obnavljati danas, kaže Gregorina, kada se ženski pokret dominantno oslanja na liberalno-radikalnu tradiciju i brani autonomiju ženskog tijela, dočim se ugroženost žena materijalnim uvjetima društvene reprodukcije često zanemaruje.
  • 31. prosinca 2016. Vizualna predodžba dviju rodno binarnih ličnih zamjenica na švedskom jeziku: „hon“ – „ona“ i „han“ – „on“, uz rodno neutralni „hen“ (izvor). O rodu, jeziče, da ti pojem Jedno od područja u kojima transrodne osobe najčešće proživljavaju opresiju područje je jezika. Naime, iako se stupanj orodnjenosti razlikuje od jezika do jezika, gramatika, sintaksa i pragmatika u različitim nas trenucima prisiljavaju da sebi ili drugima pridajemo rodnu oznaku. Uvođenje posebne lične zamjenice „hen“ u švedskom jeziku, korištenje lične zamjenice za treće lice množine u engleskom ili eksperimentalni načini oslovljavanja u njemačkom, samo su neki od pokušaja da se omogući transgresija spolne/rodne binarnosti u jeziku. U našem jeziku, pak, kao strategije transgresije nude se arhaična prošla vremena – aorist i imperfekt – čija je upotreba neobična i u standardu i u vernakularu, ili korištenje srednjeg roda koje konotira infantilnost.
  • 31. prosinca 2016. Dugina zastava (izvor: Lukas Volk prema Creative Commons licenci). Solidarnost u prostorima nevidljivosti Dominantna javna percepcija o temama kojima se bavi LGBTIQ+ pokret dovela je do njihove redukcije na problematiku ljudskih prava, uz često prenaglašavanje prvih dvaju identiteta koje ovaj akronim označava. Unatoč proklamiranim najboljim namjerama liberalnog mainstreama, takva „borba“ za prava LGBTIQ+ osoba zapravo rezultira održavanjem nevidljivosti redovnih i svakodnevnih poteškoća ove populacije i prateće uloge društvenih institucija, primjerice obitelji, u njihovom perpetuiranju. S Ninom Čolović, iz LGBTIQ inicijative „AUT“, razgovarali smo o tim redovnim i svakodnevnim problemima koje LGBTIQ+ osobe doživljavaju isključivanjem iz obitelji i posljedičnom društvenom marginalizacijom.

Plenum FFZG

pogledaj sve

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve