Der Standard: Ministar Hahn dijeli studentsku kritiku Bolonje

Nastavljamo s praćenjem situacije u Austriji gdje je blokada bečkog Audimaxa ušla u svoj sedmi tjedan suočavajući se i s političkim promjenama. Naime, za ministra znanosti Johannesa Hahna je (sasvim slučajno?) nađeno mjesto povjerenika za regionalnu politiku u novoj “evropskoj vladi” starog predsjednika Barrosoa. Prenosimo intervju kojeg je novinarka Der Standarda obavila s ministrom u odlasku pitajući ga o audimaxistima te “germanskim” verzijama Bolonje.

Ministar znanosti Johannes Hahn smatra nelegitimnim studentsko zauzimanje Audimaxa, ali je protiv policijske evakuacije

STANDARD:Zašto se nikada niste usudili otići među studentske prosvjednike u Audimax?

Hahn: To nije bilo pitanje da li se usuđujem, premda me još početkom blokade policija molila da ne idem tamo.

STANDARD: Zbog opasnosti od torte u glavu?

Hahn: Vjerujem da bi torta bila još najdobroćudnija stvar. Ali, ozbiljno govoreći, odlučujuća točka za mene je bila i ostala ovo: To je nelegitimno stanje i ne bih ga htio legitimirati svojim prisustvom. Bilo je razgovora sa zaposjedačima Audimaxa, pozvao sam ih na sveučilišni dijalog. Dakle, ja sam djelovao ususret. Međutim, teško je kad se tamo nitko ne želi pokrenuti.

STANDARD: Ali sad vam je lagano ipak dosta blokade?

Hahn: Prvotna intencija se dogodila i sve što se sada događa ili ne događa postupno odudara od cilja. Stoga bi bilo krajnje vrijeme da blokadu prekinu i oni koji su se na početku angažirali čista srca. Međutim, trebala bi se javiti za riječ i šutljiva većina studenata jer će troškovi koji nastaju kroz blokadu u konačnici biti njihov manjak.

STANDARD: Studentski prosvjedi i blokade traju sad već više od sedam tjedana i vlada dojam, politika misli, da je to sada problem rektoratâ. Pomišljate li da se ponovo umiješate u prosvjede?

Hahn: Ja sam u stalnom kontaktu i dogovorima s rektorom Bečkog Sveučilišta, Georgom Wincklerom, ali to je njegova neposredna odgovornost i svaki moj korak doživljava se kao miješanje u autonomiju. Stoga se i u tom pitanju mora reći, okay, to je u nadležnosti i odgovornosti sveučilišta.

STANDARD: U priopćenjima rektorata primjećuje se da je strpljenje polako već prenapregnuto. Generalni sekretar Vaše stranke, Fritz Kaltenegger, savjetovao je da se takoreći po kratkom postupku izvrši policijska evakuacija. Je li to dobra ideja?

Hahn: Tu progovara vox populi.

STANDARD: Vi ste dakle protiv angažiranja policije na poziv “glasa naroda”?

Hahn: To bi bila ultima ratio. Ja vjerujem da je rektor Winckler na dobrom putu približavanja. Za njega kao dužnosnika u prvom planu stoji naravno pitanje sigurnosti ali isto tako i higijenski uvjeti. Volio bih pri tome također da se i grad Beč, kome su sveučilišta navodno tako važna, nešto jače isprsi kad je riječ primjerice o temi beskućnika. Ali to je u nadležnosti pokrajine, a ne sveučilištâ.

STANDARD: Ima li sada neposredno uoči Božića neka poruka audimaxistima od “njihovoga” ministra?

Hahn: Pokrenuo sam dovoljno mjera. Imamo 34 milijuna eura za poboljšanje nastave i 34 milijuna za tehničku opremu. U tome smo brzo reagirali. Proces dijaloga je u toku. Ali neki od zahtjeva naprosto su neispunjivi. Ja ne mogu i ne želim oblikovati nikakvo društvo u kojem nema baš nikakve prisile na učinke. To je doduše dražesno, svi želimo život bez stresa, ali to ne ide tako.

STANDARD: Studentski prosvjedi stigli su u mnoge zemlje Evropske Zajednice. Vidite li u tome, izvan pitanja sveučilišta, opću nelagodu ovog naraštaja?

Hahn: To je opće stanje raspoloženja kod nekih u društvu što mogu razumjeti do određenog stupnja. Prije je studij bio odsječak našeg vlastitog života, danas je to tranzitorna faza, pridodana na školsko obrazovanje. To nekima smeta. Ljudi poput mene, koji imaju humanističke zahtjeve, također žale zbog toga. Ali pitanje je samo sljedeće: Očekuje li se od nas kao neposredno nadležnih političara da suzbijamo društvene trendove ili je naša primarna zadaća – a mislim da jest! – da optimalno oblikujemo uvjete studiranja? Ako smo sposobni za samorefleksiju, moralo bi se vidjeti i to.

STANDARD: Što bi se onda vidjelo?

Hahn: Prije 25 godina studiralo se još do 27. ili 28. godine života. Kad danas netko s 28 godina dođe na prvi intervju za posao, taj je sumnjiv. Zbog toga mladi ljudi pokušavaju studirati brže da bi bili gotovi s 23 ili 24 godine. Odatle nastaje čitav niz posljedica. Super je što je sve danas moguće sa studentskom mobilnošću. Kad je to netko prije radio, govorio si je, dobro, izgubit ću jedan ili dva semestra, ali to će mi donijeti nešto u životu. Danas postoji potreba da se sve to unese u propisano vrijeme studija. Pri tome ne poričem da su se u provođenja bolonjske filozofije dogodile pogreške na njemačkom jezičnom području.

STANDARD: Njemačka vlada je reagirala na studentske prosvjede rekavši da se na problematičnim bolonjskim studijima mora nešto uraditi, da se moraju poboljšati uvjeti mentoriranja. U Austriji to nije bio slučaj.

Hahn: Ja sam još prije više od godinu dana dao nalog da se izvrši analiza provođenja nastavnih planova za bakalaureat i magisterij. Pri tome se ispostavilo da su neki to proveli jako uredno – na primjer, ekonomski fakulteti – a neki loše. Najteži je propust taj što mnogi nisu prepoznali priliku za koncipiranje novih studija na prvostupničkoj razini. Na sveučilištima se djelovalo nemaštovito tako da se dotadašnji diplomski studiji samo iznova malo raščešljao. To je točka u kojoj razumijem kritiku od strane studenata. Moramo raspravljati o daljnjem razvoju Bolonje. Arhitektura Bolonje s bakalaureatom/magisterijem/doktoratom za mene je neupitna, ali moram raditi na provođenju.

STANDARD: Ministrica obrazovanja Claudia Schmied (Socijalistička partija Austrije) misli da ste za studentskih prosvjeda “prilično sporo kaskali”. To su posve novi tonovi iz njezine “ministarske stambene komune”. Kako ste to primili?

Hahn: Kad se stvari promatraju iz daljine, onda su dakako i veliki skokovi mali skokovi. Ali posve je okay što se ona počinje uhodavati u to gradivo.

STANDARD: Mislite li da je dobro što Vaš stranački šef Josef Pröll čeka tri mjeseca s imenovanjem Vašeg nasljednika? Cinično govoreći, jeste li Vi kao ministar “dead man walking” ili nitko ne želi taj posao?

Hahn: Taj posao će sigurno htjeti mnogi, i mislim da je to okay. Odluka će biti donesena sredinom siječnja. Dobro je da ja dovršim još neke stvari – na primjer, dovršenje pregovora o ugovornim davanjima i početak sveučilišnog dijaloga – i da novi voditelj ili voditeljica resora može iznova startati.

[Profil ministra: Johannes Hahn (52) na mjestu ministra za znanost i istraživanja od siječnja 2007. Raniji menadžer koncerna za igre na sreću Novomatic, imanovani je EU-komesar za regionalnu politiku.]

Lisa Nimmervoll
objavljeno u tiskanom izdanju Der Standarda, 12./13.12. 2009.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve