Domagoj Mihaljević: Sit-in studenata pred Ministarstvom – priča o neuzvraćenoj ljubavi

Donosimo još jedan studentski tekst nakon Sarinog i Stjepanovog: ovoga se puta radi o tekstu studenta 4. godine Ekonomskog fakulteta, Domagoju Mihaljeviću koji je s nama i s vama odlučio podijeliti svoj dojmovnik o prosvjedu održanom 1. prosinca pred Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa. Još vas jednom podsjećamo da nam šaljete svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo.


Tmurno je, oblačno, prohladno, vremenske prognoze ukazuju na kišu. Dominira tipično siv kasnojesenski vremenski kolaž. Jedan od onih koji u svojoj bezličnosti guta sve formate postojanja, brišući im sadržaj i smisao, a u našoj društvenoj vremensko-prostornoj dimenziji toliko uobičajen čak i onda kad ga ne vidimo. Nedostaje tek kiša da ispere i otjera one malobrojne studente okupljene pred Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa, koji još nemaju volje prihvatiti rezignaciju kao životni moto i model svakodnevne egzistencije, usprkos neprestanom i snažnom pritisku obezličenog svijeta politike i korporativne kulture u čijem ritmu već mnogi neumorno (rijetki i dobrovoljno) odavno plešu. Isprala bi kiša možda i njih, ali nema tog dažda koji će isprati nebrigu, licemjerje, podvale i sramotno ponašanje instutucije znane kao Ministarstvom znanosti, obrazovanja i športa i njezinih zaposlenika. Na kraju dana, što god učinili, njihovo je ponašanje neisperivo. No, krenimo redom.

Mali funkcionari i velike taštine

U organizaciji studenata Fakulteta političkih znanosti, kojima su se pridružile kolegice i kolege pojedinih drugih fakulteta, zamišljeno je okupljanje pred Ministarstvom, predaja kuvertiranih zahtjeva za besplatnim obrazovanjem te formiranje kruga oko zgrade Ministarstva držeći se za ruke. Simboličnim zagrljajem funkcionalno je odaslan poziv za prestankom ignoriranja i oglušavanja o studentske precizno i beskompromisno formulirane ciljeve vezane za besplatno obrazovanje na svim obrazovnim razinama kao i izvršen pokušaj osvješćivanja medijski svakodnevno manipulirane javnosti o nužnosti suprotstavljanja malignoj praksi nezadrživih nasrtaja na temeljna ljudska prava i vrijednosti.

Međutim, dok za studente adresa Ministarstva nedvosmsleno predstavlja mjesto kojem se treba uvijek iznova obraćati kao instituciji koja nominalno štiti javni interes, ministarski birokratski ešalon svoju poziciju (gledano i urbanistički) doživljava kao mjesto mira, tišine, odomra i, prije svega, odmaka od te zamorne studentske “dječurlije” i njihove dernjave.

Ne, nema afekcije između ovih skupina, koliko god oni bili nominalno prezentirani kao “suradnici”, osobe među kojima se njeguje “prijateljski odnos”, kotačići u istom mehanizmu. Nikada afekcije nije ni bilo, jer briga o općem interesu ne stanuje na adresi Ministarstva. Tamo stanuju mali funkcionari i velike taštine a jedina briga koju njeguju neraskidivo je zakovana u revno i uredno održavanje postojećeg dobro uhodanog sustava nerazmišljanja, koji počinje već s prvim danom škole, a tamo gdje je moguće i dodatno induciranog pretpostavkama i okolnostima za njegovo masno naplaćivanje, tzv. poticanje izvrsnosti. Uostalom, trebaju nam “izvrsni kadrovi” koji će lakše tržiti naučeno, a ne radna snaga sposobna kritički razmišljati.

Sit-in – siti obećanja

U trenutku kad je studentski zagrljaj biva protumačen kao još jedna paradna razbibriga dosadnih geliptera, odgovor stiže u obliku formiranja klasičnog sit-ina, organizacijski vrlo kvalitetno provedenog, kojim se svjesno blokirao izlaz iz Ministarstva i ušlo u konfrontaciju s zaposlenicima Ministarstva koji su htjeli izaći, s namjerom uzrokovanja minimalne neugodnosti koja će pokušati potaknuti promišljanje visokoobrazovne strategije, ciljeva, politike, planova ili kako god se već zvao sustavni model odbijanja pristanka na zahtjeve čvrsto utemeljene u samom temelju društva.

Umjesto ministra govorili su njegovi podređeni. Govorili su biranim rječnikom s nevjerojatnim izrazima gađenja na licima, premda je razina intenziteta konfrontacije bila minimalna i premda je bilo savršeno jasno da je samo pitanje minute kada će ih policija osloboditi “zatočeništva” u Ministarstvu. Na uzastopne studentske povike ‘Sjednite s nama’ nitko nije sjeo. Pločnik je hladan, a fotelja u Ministarstvu udobna. Ipak, kao što znamo, manje se sjedi u foteljama a više na ušima, inače bi već odavno čuli i razumijeli.

Medijski spektakl

Suprotno Ministarstvu jako dobro čuju mainstream mediji u Hrvatskoj (javni ili korporativni svejedno), ali samo ono što njima odgovara. Ljudi moraju biti informirani, objektivnost je ipak opcionalna. Prigovor o želji studenata za medijskim senzacionalizmom treba otkloniti jer na medije ionako ne mogu utjecati, ali i zbog unaprijed formiranog medijskog stava kako će izvještavati o studentskoj borbi za besplatno obrazovanje. Što god studenti učinili, bilo javni bilo korporativni mainstream mediji pronaći će način za fabriciranjem onog što se doista dogodilo i nepromjenjivom produkcijom etiketa i najperfidinje difamacije. Blokada nastave etiketirat će se “terorom manjine nad većinom”, prosvjed obezvrijediti zbog navodnog malog odaziva, a sit-in okarakterizirati protestom “na rubu incidenta”. Preostaje tek uz postojeće metode pronalaziti nove, kreativne, maštovite ali i neugodne po nositelje funkcija državne vlasti dok se na mainstream medije pritom ne treba obazirati. Ako je nešto izvjesno, onda je to neodustajanje od želje za promjenom postojećeg stanja.

Zbogom, apatijo

U glavama većine ljudi je tmurno, zagušljivo, oblačno, poput vremena ovih dana, ne vide izlazak iz kruga koji nisu svjesno odabrali, povlače se u sebe. Onima koji im kroje sudbinu tako ustupaju najjaču municiju – svoju šutnju, strah i apatiju. Studenti su svježi dah u glavama olovnim od svakodnevne manipulacije, stresa, fizičkog i psihičkog iscrpljivanja, otuđivanja. Neprekidno se stvarnost pokušava prikazati nepromjenjivom, zadatom. Duh slomiti skepsom. Zaboravljaju da je naš razigrani duh još gladan rasprava, tribina i, prije svega, želje za promjenom. Nadam se i vaš.

Domagoj Mihaljević

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve