Luka Ostojić: Ako ti se ne sviđa slika – iskoči iz okvira

Teško je pisati o događaju kao što je blokada, događaju koji potpuno odskače od uobičajenih političkih praksi u Hrvatskoj u zadnje vrijeme. Tijekom prve blokade (koja je stvarno bila nešto posve novo), većina komentatora je, valjda instinktivno, pokušala povezati blokadu s nekim sebi poznatim događajem: neki sa studentskim pokretima od prije skoro 40 godina, neki sa stereotipima o komunizmu, neki opet sa vicevima ćaća – Vedran… Svi ti tekstovi su bili pokušaji prevođenja te nekakve blokade na sebi razumljiv jezik – kao kad sretnem nekog Talijana pa ga pokušavam skužiti pomoću par dalmatinskih riječi koje znam.

U drugoj blokadi su se već komentatori donekle navikli i pripremili svoje instrumente za svođenje blokade na tipični medijski jezik – s jedne strane senzacionalizam (“djelatnici ministarstva ih zvali stokom!”), a s druge repetitivno isticanje najdosadnijih i marginalnih primjera (vječni studenti, jezične vježbe, parkiranje ispred Filozofskog). Takav način govora o blokadi mi, oprostite, već izlazi na uši i kad već pišem o blokadi, radije ću se vratiti poziciji onih komentatora s prve blokade: poziciji gdje nemam pojma kako bih razumio tu, “kako ono reče”, blokadu i gdje je pokušavam svesti na nešto što je meni jasno. E, pa ja mislim da se blokada može objasniti pomoću analogije sa superherojima iz stripova!

Nisam ipak prvi koji se sjetio povezivanja društvenih događaja i stripa. Thurtle i Mitchell u svom tekstu The Acme Novelty Library navode primjer kako se, dan nakon rušenja WTC-a u New Yorku, pojavio izvadak iz starog stripa o Supermanu gdje se prikazuje zastrašujuće slično rušenje dva tornja Lexa Luthora. Kako je moguće da jedan strip predvidi takav nezamislivi, nenormalni događaj? Moguće je jer se stripovi upravo bave prikazom TAKVIH događaja – stripovi prikazuju, kažu Thurtle i Mitchell, “logiku anomalije” – neočekivane i nezamislive pojave koje se događaju u industrijskom kapitalizmu. Spiderman, Doctor Manhattan, Superhik – svi su oni postali natprirodni likovi putem neke ‘neprirodne’ katastrofe vezane za institucije modernog doba. Ukoliko se želimo baviti takvim neočekivanim događajima u modernom svijetu (a blokada to jest), moramo se okrenuti stripu i vidjeti postoji li takvo nešto već tamo.

Mada ne postoji strip o studentskoj blokadi, postoje neka obilježja koja povezuju superheroje iz stripa i inicijativu studentske blokade. Zbog ograničenog prostora, govorit ću samo o jednom obilježju – za to svojstvo ne postoji ekvivalentna hrvatska riječ, a to je vigilantism. Vigilante je samozvani čuvar javnog reda i mira. To je osoba koja, slikovito rečeno, uzima pravdu u svoje ruke ne fermajući previše zakonske propise. Duboise piše o vigilantismu u stripu The Dark Knight Returns (o Batmanu). Batman (kao i svaki superjunak – vigilante) se pojavljuje kao borac protiv nepravde u onom trenutku kada državni organi ili nisu dovoljno sposobni ili nisu dovoljno voljni boriti se protiv nepravde i kriminala. Batman je tako koristan za društvo jer je prilično efikasan, ali je opasan za državu jer radi njen posao na svoj način – što čini državu prvo nesposobnom, a onda i nepotrebnom. Umirovljenjem pukovnika Gordona, država kreće u misiju: Batmana se treba ili eliminirati, ili uklopiti u državni sistem kako bi ga se moglo kontrolirati i koristiti (čak i za sumnjive poslove).

Analogija je očita: i studentska blokada pojavljuje se kao ilegalni korektiv neefikasne državne vlasti u očuvanju pravednosti (Hrvatska je po toj zaštiti pravednosti ekvivalent Gotham Cityju). Blokada se svojim kršenjem zakona i dociranjem državi postavlja, tako reći, iznad države. Takvu poziciju vlast automatski vidi kao prijetnju. U tom smislu treba vidjeti odnos blokada – država ne kao nadopunjujući dijalog dviju frakcija koje imaju isti cilj nego kao sukob dvaju instanci za položaj odlučivanja. Naravno, dok Batman ima neprobojni oklop koji ga štiti od metaka, ovdje je položaj moći obrnut: ‘meci’ koje blokada šalje blokiranjem nastave ne čine naizgled značajnu štetu tijelu vlasti. Zbog toga blokada gubi.

Međutim, idemo vidjeti što još ima ovdje: Batman, rekli smo, ne radi sve po zakonskoj špranci jer ima svoj brži i efikasniji način. U tom kontekstu treba vidjeti i prava kriminalaca – svaki put kada čovjek-šišmiš ulovi nekog sitnog kriminalca, ovaj se pokušava izmotati pozivajući se na svoja prava (na pravedno suđenje, na odvjetnika, na jedan telefonski poziv…). U sljedećem prizoru kriminalac leti kroz prozor. Batman ima jedan isključivi cilj, a to je zaštita nevinih od kriminalaca – ako mu se na putu do tog cilja nalazi bilo što, u ovom slučaju prava kriminalaca, on će to bez krzmanja maknuti. Ovo vuče dvije implikacije: prvo, Batmanu ljudska prava nisu neotuđiva i Batman se ne libi koristiti nasilje kako bi postigao svoj cilj. Koliko god podržavali Batmana dok razbacuje kriminalce po Gothamu, ostaje osjećaj nelagode u ideji da ćemo dopustiti toliku moć osobi koja nosi crne tajice i brije na šišmiše (taj problem nelagode je očitiji u The Watchmenu i slučaju Ozymandiasa). S druge strane, ljudska prava se u tim slučajevima pojavljuju kao instrument namjernog usporavanja pravedne promjene. Poštivanje prava, sudski procesi, nagodbe, ovo – ono… sve su to humani i prikriveni načini očuvanja nepravednog sadašnjeg stanja. Da ih Batman poštuje, bio bi jednako neefikasan kao policija.

Povucimo analogiju: i studentska blokada krši prava studenata na pohađanje nastave, i možemo osjetiti nelagodu što “neka tamo manjina” uzima sebi za pravo blokirati nešto tako važno kao što je sveučilišna nastava. S druge strane, možemo također vidjeti da studentska inicijativa nema unutar pravno dopuštenog sustava efikasno sredstvo da potakne željenu promjenu. Pravila su, nažalost, uređena tako da vlast može raditi što hoće. I što sad?

Odgovor nije jednostavan. Trebamo li takve “heroje” izvan sustava? Dok se stanovnici Gothama također zgražaju nad time što ih čuva frajer s fetišom na šišmiše, ipak se u slučaju nevolje na nebu pojavljuje Bat – znak. Čini mi se da je tako i sa studentskom blokadom: radi se o hvale vrijednom činu građanskog aktivizma, činu koji ukazuje na ideju da građani trebaju imati pravo odlučivanja o svojoj državi ne jednom u četiri godine, nego svaki dan u godini. Ne mogu se suzdržati patetike na kraju (i teksta, i blokade), ali mi se čini da je blokada pokazala da ukoliko nam se ne sviđa slika (stripa?) na kojoj se nalazimo – uvijek možemo izaći izvan okvira. Zato ću se blokadi, kao uostalom i stripovima o Batmanu, uvijek rado vratiti.