Neven Jovanović: Mitologija blokade

Druga ovogodišnja studentska blokada fakulteta – dok ovo pišem, netom obustavljena na fakultetu na kojem radim – bila je filologu prilika za promatranje kako se ljudi nose s neshvatljivim. Evo par crtica. Uz pozdrav Rolandu Barthesu, gdje god se trenutačno nalazio.



Cilj i metoda

“Slažemo se s ciljem, ali se ne slažemo s metodom.” – Događaj se cijepa na dvoje; to je cijepanje znak ambivalencije u vlastitom srcu. “Slažemo se s ciljem” znači: cilj je pravedan, i mi nismo ljubitelji neoliberalizma i posvudašnjega tržišta. S druge strane, ono kaj ta deca delaju, to ipak nije red, kaj ne? Kad smo bili njihovih godina, nama to ni na pamet nije smjelo pasti! Cijepanje nam omogućava da zadržimo dobro mišljenje o sebi, i da, istovremeno, ne uđemo u konflikt sa svojim nadređenima. A opet, elegantno po perforaciji odvajajući cilj od metode, zaboravljamo dihotomije kojima se svaki dan bavimo, o kojima čitamo i predajemo, poučavajući možda da je takvo odvajanje “staromodno” ili “prevladano”: dihotomiju forme i sadržaja, označitelja i označenoga, činjenica i tumačenja, vremena i prostora, valova i čestica. Može li se cilj odvojiti od metode? Bi li bilo “cilja” – inicijative za potpuno javno financirano obrazovanje za sve na svim razinama – bez “metode” blokiranja nastave? Bi li bez “skandala blokade” bilo mobiliziranja i angažiranja studenata, sveučilišnih građana, svih nas?

“Ono”

Plenum je nešto živo. Na beskrajnim sjednicama vijeća fakulteta o njemu se opet i opet govorilo kao o živom biću. “Taj plenum.” “Plenum to neće dozvoliti.” “Plenum jaše na nezadovoljstvu studenata.” Plenum je aždaja stoglava koja je sjela na naše blago, tj. na naša “sredstva za proizvodnju”. On je nametnik koji se uselio u naš fini, pitomi organizam – i sad organizam ne može normalno raditi, nego je na bolovanju (a možda čak i nije otvorio bolovanje, niti je počeo terapiju). Plenum je gripa. Gripa je bolest sezonska, i neizbježna.

Užas anonimnosti

Plenum je živo biće dijelom i zato što “nema vođe”: ima predstavnike i moderatore, ali oni nemaju imena. Ovo jako plaši. Teorije zavjere bujaju: naravno da postoje “privilegirani”, lutkari koji iza kulisa – u dosluhu s “većim igračima” – upravljaju plenumom, odlučuju kada će stvar početi, kada će završiti. Međutim, što oni hoće? Zna se da “veliki igrači” igraju igru kako bi sebi osigurali korist; kada će i kako onaj tko manipulira plenumom doći pokupiti svoj honorar? I od koga će ga pokupiti? Anonimnost plenuma plaši iz još jednog razloga. Anonimnost je nepristajanje na pravila igre. Ona je krajnja opreka obrascu “javne ličnosti” kako su ga u posljednjih dvadeset godina brižljivo izgradili mediji – bile te javne ličnosti političari, intelektualci, starletice ili post-tinejdžeri. Napokon, anonimnost plenuma je uznemiravajući atavizam. Sjećamo se, naime, da su anonimni bili ilegalci u filmovima koje moramo – da bismo ih se uopće usudili zamisliti na javnoj televiziji – nazivati “antifašističkima”, mada su za sve nas, kad smo ih prvi put gledali, bili “partizanski”. Toliko smo energije utrošili u zaboravljanje da smo “u komunizmu” uopće postojali – a naša djeca tu sramotu, umjesto da od nje zaziru, obnavljaju.

Stari i mladi

Može se činiti da su u ovoj partiji vječnog dvoboja “starih” i “mladih” karte podijeljene unekoliko neočekivano. U ovome sukobu zapravo “stari” gledaju unaprijed: oni vide i znaju što nas čeka, i oni su spremni sve učiniti kako bi se, kako bismo se tome što nas čeka prilagodili. Oni predviđaju svijet u kojoj se sve mjeri novcem, u kojem nema besplatnog ručka, u kojem ono što se ne plaća ništa i ne vrijedi ništa. Za njih “kompetitivnost, pa i elitizam, nisu samo moralne vrline: oni su i preduvjet boljitka ekonomije i društva”; sve su ostalo floskule i laži. “Mladi”, s druge strane, krajnje natražnjački, iznose kramu iz ormara: pričaju i djeluju u duhu solidarnosti, u duhu brige za javno i opće dobro, voljni su zanemariti vlastiti neposredan probitak (tj. što brže stjecanje utrživih znanja) radi nekog apstraktnog dobra zajednice. Obliti privatorum publica curate? Pa mi znamo da je a) to zapisano na mrtvom jeziku i b) da su i oni koji su to zapisali “delali” sasvim drugačije. Razmislimo li malo, moglo bi se učiniti i da su retrogradni “mladi” mladi jer se stara krama koju iz ormara iznose sastoji od ideala, a da su progresivni “stari” cinični pragmatičari, ili pragmatični cinici; oni su procijenili koliko “svi mi zajedno” kao društvo imamo šanse u globalnoj igračnici – prema Kinezima, Evropskoj Uniji, Bugarskoj – pa su odlučili odabrati jedini realan put: every man for himself. (Nekako se “mladi” uvijek bune nepogrešivo napipavajući ono što će iznervirati “starije”. S tog su stanovišta cajke al pari s komunizmom.)

Autoritet

I tako nas put dovodi do autoriteta. On je, barem na fakultetu na kojem radim, u ovoj zimskoj rundi imao ulogu glavnog protublokadnog oružja. Glasovi profesora protiv blokade – potkrijepljeni svom težinom osobnih reputacija – bili su mnogo čujniji od glasova profesora za blokadu. Dio stavova “starih” kako sam ih naznačio u prethodnom odlomku potječe iz možda najzapaženije javne intervencije protiv studentskog bunta, iz otvorenog pisma mojega kolege, iznimno cijenjenog stručnjaka, uvaženog člana niza znanstvenih institucija. Na internoj listi elektronske pošte fakulteta, gdje je pismo prvo objavljeno (kasnije će izići u Jutarnjem listu), njegov je istup dočekan izrazima potpore i olakšanja: napokon im je netko rekao, i to netko kome se ništa ne može prigovoriti – eto, rekao vam je vaš profesor! Kad je potom vijeće fakulteta s dvije sjednice uputilo pobunjenim studentima poziv da prestanu s blokadom, konačno (uvijeno) prijeteći da “produžavanje blokade nastave ozbiljno ugrožava mogućnost regularnog završetka semestra i polaganja ispita”, mislio sam da je taj poziv mlak i nemoćan, da će mu se ljudi smijati. Bio sam u krivu. Poziv su studenti itekako čuli, i itekako ga uzeli k srcu. Profesori jesu autoritet, barem vlastitim studentima; osjećaj da te taj autoritet ne podržava itekako će te uzrujati.

Parking

Zato je, sa svoje strane, profesore našeg fakulteta i njihov autoritet silno pogodila i zaboljela jedna simbolična, na prvi pogled nebitna gesta: blokiranje parkinga. Tijekom blokade, pola parkirališta bilo je ispražnjeno i ograđeno barikadama. Ova je činjenica gotovo dovela do fizičkog sukoba jednog iznerviranog profesora i studenata. Kako je to moguće? Učionice su prostor koji studenti i profesori po prirodi stvari dijele. Profesorski su uredi na fakultetu pak prostor privatnosti; taj su prostor i u ovoj blokadi studenti bespogovorno odlučili poštovati – nastavnici (i ja među njima) i studenti koji su radili u profesorskim uredima nisu ni na koji način bili ometani. Slično je vrijedilo i za fakultetsku knjižnicu: i ona je bila izuzeta iz “industrijskih akcija”. Fakultetski parking, međutim, našao se u limbu različitih tumačenja. Za studente, to je prostor vrlo jasnoga znaka: zjapeća praznina parkirališta pokazuje da se događa nešto posebno, pokazuje da studenti kontroliraju fakultet. Kao prostor znaka i poruke, prostor je parkirališta javan. No za profesore parkiralište je neupitan prostor privatnosti, i prostor privilegija: mjesto gdje ostavljaju privatna vozila oni koji to smiju (parkirati se smiju samo zaposlenici fakulteta). Mimo simbolike, blokada parkinga bila je ugroza profesorskoj sitnoj, općeljudskoj komociji. Takva ugroza neočekivano jako boli (isto se pokazalo i pri kratkotrajnom blokiranju Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta, kada studenti nisu dali zaposlenicima ministarstva da izvezu svoje aute iz garaže, te su lanac oko zgrade ministarstva promptno uklonili pripadnici specijalne policije). Istovremeno, komocija povlaštenog parkiranja upravo je jedna od onih sitnih, u biti jeftinih pogodnosti kakvima nas postojeći poredak korumpira – kakvima nas veže uz sebe i osigurava svoje daljnje neometano postojanje.

Solidarnost

Blokada je, očito, morala biti na razne načine neugodna; bez frke vas nitko neće shvatiti ozbiljno. Ali u njoj ima više od treniranja neugodnosti. Koliko god bili uvrijeđeni i iznervirani, ne smijemo prečuti poziv koji pobunjeni studenti upućuju svim članovima akademske zajednice. To je poziv da razmislimo što se događa i kamo nas naši administratori vode. To je poziv na solidarnost i angažman. Zato su, uostalom, pred konac ove blokade studenti toliko isticali važnost Zakona o sveučilištima, koji potiho priprema Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta. Naglasak se može činiti prilično neočekivanim: u tom se zakonu, naime, plaćanje školarina nikako ne spominje, te bi on studentima trebao biti ili irelevantan, ili manje bitan od Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (u kojem je famozna klauzula iz koje se rodio sustav studija uz plaćanje: “Trošak redovitog studija dijelom ili u cijelosti, sukladno općem aktu sveučilišta, veleučilišta ili visoke škole, subvencionira se iz državnog proračuna”). Studenti misle drugačije. Zato što ih pokreću solidarnost i briga za opće dobro. Te dvije staromodne, ne-industrijske vrline.

Neven Jovanović
objavljeno u Zarezu, 10.12. 2009.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve