Stjepan Milevčić: Posljednje utočište slobodne misli

Donosimo tekst “Posljednje utočište slobodne misli” apsolventa filozofije i sociologije Stjepana Milevčića. Iskorištavamo ovu priliku da i ostale kolege podsjetimo da nam šalju svoje tekstove tematike srodne onome što inače objavljujemo (besplatno obrazovanje, blokada, radnička i studentska prava, osvrti na aktualna zbivanja, itd.) koje ćemo nastojati objaviti, što će ovisiti o uređivačkoj politici.


U petak, 4. prosinca 2009., na FFZG, u dvorani 7, okupilo se tristotinjak mljekara te su u prostorima u kojima studenti inače održavaju plenume, održali svojevrstan oblik plenuma, skupštine, vijećanja, dogovora ili kako već hoćete. Naime, bavili su se pitanjem od njima egzistencijalnog značaja, problemu koji se vuče već godinu dana: pregovorima s vlašću o povećanju otkupne cijene mlijeka. Socijalni problemi u Hrvatskoj već se kontinuirano zaobilaze poznatim putevima međusobnog dojenja moćnika i odgađanjem pregovora. Sistematski se zanemaruju socijalni problemi u Hrvatskoj od strane medija zbog neeksplozivnosti priče. Tek je zgodno, unutar medijskog sadržaja, s vremena na vrijeme ubaciti pokoju potresnu priču jer emocija bogato mami kupce. Solucije, problemi, udruge, nastojanja pojedinaca: sve nosi podjednak atribut – dosadno!

Gotovo je suvišno govoriti o tome kako je hrvatski vladajući sustav već odavno, kako se to popularno kaže, abdicirao. Problemi socijalne naravi, iz dana u dan se ispoljavaju na svim razinama hrvatskog društva. Od problema zdravstva, gospodarstva, do obrazovanja. Blokada fakulteta, blokada ulica, blokada granica, istupi štrajkom glađu, a sve uokvireno u banalan ton medijske prezentacije. Čarolije medija nemjerljive ikakvim rječnikom, ili prosto psovkom, iznova i iznova siluju misao čitatelja. Parafrazirane informacije prodaju se pod nekim imaginarnim zahtjevom potrošačke javnosti; u neograničenoj mjeri prezentiraju se vijesti potpuno nezanimljivog i nebitnog sadržaja pod rubrikama tematskih naslova. Psihološki uvidi novinara u narav pasa i njihovu reakciju na predsjedničkog kandidata predstavljaju naslovnice. Mizerna prepiranja o povijesnim pozadinama pojedinih autora da i ne spominjemo, a sve u funkciji dezinformacije ili mentalne retardacije. Pa medijima na izbor.

Novinarstvo usmjereno protiv uzurpacije vlasti i elitističkog upravljanja hrvatskom državom postaje nadaleko nepoznat pojam. Popunjenost medijskog prostora reklamnim sadržajima opravdava financiranje medijske riječi, koja pak služi kao razbibrižni osvrt od reklame do reklame. Ne postoji nikakav oblik medijske predstave problema u hrvatskom društvu, koji nastoji doprinijeti poboljšanju tog društva! Kent Clark je šonjo. Ljevičarska i desničarska, i međunožna observacija politički orijentiranih pojedinaca svedena je na prepirku oko prošlih događaja vezanih za pojedince, oko afera koje se vezuju za pojedince, oko toga “ko je čiju njivu dir’o”! A nosioci interesa hrvatske – deprivirane glasa – javnosti, mašu u svojim kolumnama idiotarijama koje im servira vlast. Reakcija je svedena na svojevrsni cinizam, ako je uopće, ikad i ima!

Tkivo hrvatskog društva prožeto je bolešću pasivizma. Sjedinjeno je devedesetih oko ideje nacionalizma, pod kojom mu je pre(!)kradeno sve što se moglo, a sada pod barjakom ulaska u Europu, nastavljaju kopilad (metaforički, naravno) donedavne vlasti, u jednakom ritmu. U okvirima trenutačnog stanja u državi, udojeni mediji, ako nisu pristali uz vlast, što potvrđuju upravo razinom svoje informacije, onda su ekonomski pristali uz oglašivače, koji su pak u kooperaciji s vlašću. Pa na izbor.

Rasprava o blokadi i zahtjevi za besplatnim školovanjem svedeni su na pitanje legitimnosti blokade, govoru o navodnom vječnom studiranju i pitanje tko su protagonisti blokade. Pitati se o tome: što je povod da se izvjestan broj ljudi skupio oko određenog zahtjeva i traži njegovo rješenje, te je voljan i žrtvovati što je njegovo s punim pravom (akademska godina, mlijeko, itd.), nikome ne pada na pamet!? U društvu, optočenom dezinformacijama i zanemarivanjem manje-više svih socijalnih problema, Filozofski je fakultet sa svojim plenumom postao zadnje utočište slobodne misli. Seljaci (mljekari-proizvođači) su mogli u prostorima FFZG-a raspravljati o svojim problemima, neovisno o uspjehu ili dužini njihove rasprave, mogli su reći i saslušati jedni druge. Poveznica između svih socijalno depriviranih ljudi i grupa u Hrvatskoj je upravo deprivacija! Medijska dezinformacija i nezainteresiranost vlasti idu na ruku jedno drugome! Da u državi od 4, 5 milijuna socijalni problemi ne mogu doći do izražaja, naprosto je apsurdno!? Socijalni problemi se vezuju uz pojedince ili manje skupine! Šačice! Kako ih barem mediji, slavno nazivaju.

Namjesto da se postave pitanja o potrebama i zahtjevima ljudi, o tome kako da se poboljša kvaliteta života, ulazi se u farbanja na prostačkoj razini. Namjesto rasprave o problemu postavlja se pitanje zašto je itko uopće, u prvu ruku, spomenuo problem i da li je legitimno da itko išta kaže! Režimski je protustavno imati socijalne zahtjeve! Nesnošljiv je zahtjev poreznih obveznika za mogućnošću egzistencije! Rasprava o legitimnosti blokade?! Legitimno je zanemarivati prava radnika, mljekara, studenata, seljaka, građana, poreznih obveznika, profesora, učenika, mene, tebe, jer po zakonu o svemu se možemo dogovoriti i sutra! Blokada nije izraz negodovanja koji je nesrazmjeran s problemom koji nastoji riješiti. Pitanje blokade nije legitimnost! Glavno pitanje koje treba biti postavljano svim prosvjedima, blokadama, žalbama, zahtjevima, molbama itd., je upravo ZAŠTO? Pitanje koje bi mediji i vlada mogli početi postavljati: Zašto? Zašto je u Hrvatskoj sve više nemoguće živjeti? Danas je na FFZG-u jedan od mljekara rekao, pozivajući na djelovanje: „Gospodo draga, propadnimo i danas, nemojmo još tri mjeseca puniti njihove džepove!“, ali, naravno, sve ovo nije medijski interesantno. A studenti Filozofskog su balavci i/ili p’jandure.

Stjepan Milevčić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve