Hrvoje Jurić: Govor na tribini “Pravo na obrazovanje” 15.04.2009.

Donosimo tekst govora kojeg je na tribini “Pravo na obrazovanje”, na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, dvorana VII, u srijedu, 15. 4. 2009., uoči proglašenja preuzimanja fakulteta od strane studenata, održao Hrvoje Jurić, profesor Filozofskog fakulteta.



Umoran sam, kao i vi, od dokazivanja očiglednih stvari, ali u ovakvoj prilici to ponavljanje ima smisla, jer čini mi se da vodi u akciju koja bi mogla dovesti do promjena.

“Besplatno školovanje” se često predstavlja kao mit, neosnovan zahtjev, djetinjasta maštarija. No, tome je tako samo zato što nas se permanentno navikava na to da su normalne stvari nenormalne. Na primjer, danas još uvijek smatramo da je posjedovanje zdravstvenog osiguranja (bez obzira na društveni status i financijske mogućnosti) normalna stvar. Ali primjer Sjedinjenih Američkih Država nam govori da se i to može promijeniti: uskoro bismo mogli početi misliti da tako mora biti, tj. da moramo plaćati ako želimo biti zdravi.

S komercijalizacijom studiranja smo na dobrom putu da odustanemo od svih svojih prava, koja će se tumačiti kao privilegije; da počnemo misliti kako moramo plaćati da bismo bili obrazovani, iako je to jedno od naših osnovnih prava.

Osim toga, zaboravlja se da “besplatno školovanje” nikada nije besplatno. Jer: građani ga uvijek već plaćaju svojim izdvajanjima. Izdvajaju novac misleći kako to čine za sebe i svoju djecu, za podmirenje svojih potreba i ostvarivanje svojih prava; primjerice, za školovanje. No, taj novac se preusmjerava za druge svrhe: njime se financiraju profesionalni sport, tenkovi i avioni ili luksuz političke oligarhije.

No, to se istovremeno nastoji prikriti: zaglupljivanjem građana, tj. njihovim anesteziranjem i pasiviziranjem. Građane se pretvara u pasivne potrošače i pasivne glasače. Pouzdano sredstvo pasiviziranja je i – obrazovni sistem. Ako se (ionako pasivne) građane dodatno pasivizira pritiskom na vitalne točke kao što je obrazovanje, put do ostvarenja ciljeva kapitala i političke moći bit će još prohodniji.

A to se upravo čini kroz tzv. “reformu visokog školstva”, kroz famoznu “bolonju”. Pod krinkom “bolonje” sveučilište se sada podvrgava moći kapitala, a sistem koji se nameće sveučilišnom obrazovanju samo je preslikavanje sistema neoliberalističkog kapitalizma u sferu obrazovanja. Kao i “slobodno tržište roba i kapitala”, tako je i “slobodno tržište znanja” dirigirano od onih koji zapravo jedini profitiraju od njega, jer su oni jedini koji definiraju što je to “sloboda”. Koliko ima (privida) slobode u neoliberalističkom kapitalizmu, toliko (privida) slobode ima i na “bolonjskom sveučilištu”. Preopterećivanje profesora i studenata administrativno-birokratskim obavezama, pretvaranje sekundarnih ciljeva obrazovanja u primarne, segmentiranje i usitnjavanje studija i samog nastavnog procesa, promoviranje principa natjecanja kao mjerila uspjeha, kreiranje i procjenjivanje obrazovanja i obrazovanosti po tržišnim kriterijima, itd. – samo su neke od karakteristika nove obrazovne paradigme.

Možda sve to trenutno uspijeva zavesti “obje strane” u obrazovnom procesu, i nastavnike/profesore i učenike/studente, te im stvoriti dojam “lepršavosti” obrazovnog procesa i instrumentalne “iskoristivosti” stečenog znanja, ali su posljedice toga katastrofalne. Ukazat ću samo na dvije.

S jedne strane, navedene tendencije uništavaju – cjelinu, odnosno cjelovitu sliku koja je važna i za smisao obrazovanja, znanosti i znanja uopće, kao i za individualno osmišljavanje obrazovanja i stjecanja znanja. Smisao uvijek dolazi iz cjeline. Kad ne znate “čemu sve to služi”, kad nemate pregled nad cjelinom vlastitog obrazovanja i sistema obrazovanja uopće – lako vas je izmanipulirati. A upravo to se i radi.

S druge strane, sveučilište (osobito društveno-humanistički segment visokoškolskog obrazovanja) uvijek je bilo izvorište – kritičke svijesti, koja je po definiciji subverzivna. Ako se pobijedi sveučilište, pobijedit će se jedan važan, a možda i ključni remetilački faktor u idili “vrlog novog svijeta” globalnog neoliberalističkog kapitalizma. Ako zapriječite priljev samostalnih, kritički orijentiranih pojedinaca, zacrtani put totalne kontrole bit će vrlo brzo asfaltiran.

Studenti, ali i profesori, prisiljeni su da se većinu vremena bave organizacijom studija, tj. birokracijom, te problemima koje stvara sam organizacijski sistem. Ostatak vremena namijenjen je klasično shvaćenom obrazovanju, a istinsko, slobodno obrazovanje je sada cilj koji je još udaljeniji nego prije.

Slobodno obrazovanje znači prvenstveno rad pojedinca na sebi, samo-izgradnju osobe. U tom smislu, obrazovanje je u suštini – samosvrhovito; u prvom redu treba služiti pojedincu koji se obrazuje. Iz perspektive države i kapitala, takvo se obrazovanje čini ne-svrhovitim, odnosno beskorisnim, jer oni uvijek teže instrumentaliziranju pojedinca, pa i obrazovanja u svoju vlastitu korist (ojačavanje državne moći, uvećanje kapitala), pri čemu kao prva žrtva pada pojedinac koji bi zapravo trebao biti subjekt, cilj i svrha obrazovanja.

Ja još uvijek – na tragu Kantove odredbe prosvjetiteljstva kao izlaska čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti – prosvjetiteljski strogo (a možda i prosvjetiteljski naivno) vjerujem da je znanje put do oslobođenja čovjeka, do slobode. No, sloboda (kao temelj ljudskog života, istinski humanog života) implicira jednakost i pravednost. Danas smo svjedoci porasta nejednakosti i nepravdi: povratka u vremena kad je za imućne bilo obrazovanje i dokolica, a za siromašne naporni, obezvrijeđeni i potplaćeni rad. Biti protiv jednakosti i pravednosti u obrazovanju znači biti protiv slobode i znanja.

Kada je riječ o “pravu na obrazovanje”, smatram da se treba vratiti nekim temeljnim pojmovima na kojima se pravo na obrazovanje i sâmo obrazovanje zasnivaju. Smatram da su to upravo navedeni pojmovi znanja, slobode, jednakosti i pravednosti. Siguran sam da bi mnogi rekli kako su to “puke floskule”, “filozofska trkeljanja” ili čak “komunističke izmišljotine”. No, to će prigovarati i oni kojima su puna usta “društva znanja”, “mobilnosti”, “kompatibilnosti”, “povezivanja znanosti i školstva s tržištem” i drugih floskula iza kojih se kriju sasvim konkretni ekonomski i politički interesi. “Društvo znanja” je društvo “znanja kao robe”, kao robe koja se može kupiti, a mora se dobro prodati. Nosioci tog znanja su tretirani ili kao najamni radnici ili kao sirovina. A profit se slijeva u džepove vlasnika ove industrije znanja.

To nije “teorija zavjere”. Protagonisti ovog sistema nisu skriveni u nekim tajnovitim centrima moći, nego ih gledate svaki dan na televiziji: ministri financija, ministri znanosti i obrazovanja, predsjednici, zastupnici, direktori, biznismeni… Svi oni uporno rade na ostvarenju interesa sistema kao partikularnih interesa koji se predstavljaju kao “opće dobro”.

Naposljetku želim istaknuti: aktualni problem plaćanja studija dio je općeg problema “bolonjske reforme”. Postaje sve jasnijom “neugodna istina”: plaćanje studija nije slučajan nus-produkt “bolonje”, nego njezina srž: jedna od glavnih skrivenih namjera reforme studiranja. Ako rascjepkate studij na nekoliko razdvojenih segmenata, bit će lakše uvoditi plaćanje pojedinih segmenata studija. Ako pritom rasturite ideju studiranja kao cjelovitog obrazovanja (za pojedinca i za društvo), to će biti još lakše. A ako od pojedinaca kao subjekata napravite puke objekte (kao što se to upravo čini), cilj će sasvim sigurno biti ostvaren.

Zato treba reći: NE – tehnicizaciji i birokratizaciji studiranja, NE – pretvaranju fakultetâ i sveučilištâ u tvorničke pogone za proizvodnju tzv. znanja, NE – pretvaranju profesora u pogonske radnike, a studenata u sirovinu.

Da bismo to mogli reći (i profesori i studenti) moramo se permanentno podsjećati na to da je sveučilište ne samo mjesto ozbiljnog istraživanja i učenja u cjelini znanja, nego također izvorište kritičke svijesti, a kritička svijest je jedina garancija slobode, kako je ona poimana u najboljoj tradiciji filozofije i općenito humanističke misli, na kojima bi trebali počivati i naš fakultet i čitavo sveučilište.

Uz opasnost da budem etiketiran ili krivo shvaćen, parafrazirat ću Marxovu 11. tezu o Feuerbachu: Studenti i profesori su “bolonjsko obrazovanje” do sada samo različito interpretirali; međutim, sad se radi o tome da ga se izmijeni.

Smatram da je pred nama velika šansa, ali i veliki zadatak: ne samo da dignemo glas protiv obezvređivanja studenata i profesora, obrazovanja i znanja, ne samo da postignemo ovaj ili onaj kratkoročni cilj, nego da postanemo (ili: ponovno postanemo) subjekti obrazovnog sistema i procesa, te da učvrstimo svoju poziciju, sa koje će se moći krenuti i u borbu za dugoročnije ciljeve. U tu svrhu, trebamo se ujediniti oko ciljeva i ne rasipati se zbog eventualnih neslaganja oko strategija, taktika i drugih pojedinosti.

Ako studenti budu djelovali tako, i profesorima će biti lakše da ih podrže. A profesori bi studentske zahtjeve trebali podržati i zbog toga što bi provedba studentskih zahtjeva koristila i profesorima, kao i zbog principa koji su u ovim zahtjevima artikulirani.

Hrvoje Jurić

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve