Boris Buden: Pravo na krivnju

“Nije sve dobro što se dobro svrši. Šestoro beogradskih anarhosindikalista odnosno njihovih simpatizera oslobođeno je optužbe za nešto što nisu počinili, akt međunarodnog terorizma. I to je dobro. Loše je međutim što smo pritom povjerovali da su oni stvarno nevini. Dakle, pravda je pobijedila, ali samo u sudnici. U stvarnosti učinjena je nepravda. Uskratili smo im pravo na krivnju. Mi, javnost koja im je u ime pravde priskočila u pomoć.”

Nije sve dobro što se dobro svrši. Šestoro beogradskih anarhosindikalista odnosno njihovih simpatizera oslobođeno je optužbe za nešto što nisu počinili, akt međunarodnog terorizma. I to je dobro. Loše je međutim što smo pritom povjerovali da su oni stvarno nevini. Dakle, pravda je pobijedila, ali samo u sudnici. U stvarnosti učinjena je nepravda. Uskratili smo im pravo na krivnju. Mi, javnost koja im je u ime pravde priskočila u pomoć.

Nije slučajno Hegel u “Fenomenologije duha” istaknuo da je samo kamen nevin. “Čak ni dijete”, dodatno je naglasio, kako ne bi bilo nikakva nesporazuma – nema činjenja bez krivnje, nevino je samo čisto nečinjenje, apsolutna pasivnost, čega je metafora spomenuti kamen. Istina, beogradski anarhosindikalisti nisu počinitelji zločina pravno kodiranog pojmom međunarodnog terorizma, ali nisu bili ni pasivni – “nevini” – promatrači svijeta i društva u kojem žive. A još manje su djeca, kako nas je pokušala uvjeriti strategija njihove javne obrane: Da je tu riječ o mladim ljudima, gotovo djeci, da su neki od njih jedva punoljetni, devetnaest da im je godina tek, a mladi ljudi, znamo to oduvijek, osjetljivi su na nepravdu, pa se olako i naivno pobune protiv iste, kao onomad ljevičarski šezdesetosmaši, you know, “mlado ludo, ne zna što radi”.

Strategija infantilizacije

Problem sa strategijom infantilizacije nije samo u tomu što sasvim odrasle, punoljetne ljude degradira kao subjekte javnog mišljenja i djelovanja, omalovažava njihove političke stavove i obezvrjeđuje njihov aktivistički angažman. Diskurzivni učinak ove strategije još je pogubniji po javnost samu. Doista, zapitajmo se, čiji je to pogled koji u beogradskim anarhosindikalistima vidi nevinu djecu, koja se ne mogu pozvati na odgovornost za svoja (ne)djela? Pogled subjekta koji nam poručuje da je borba protiv društvene nepravde djetinjasta iluzija, nešto poput dječje bolesti koja će odrastanjem nestati; da je dakle društvena nepravda nešto s čime se rađamo, živimo i umiremo, nepromjenjiva konstanta naše stvarnosti, normalnost na koju se navikava; ali također, da je uvid u tu istinu izraz zrelosti, objektivnosti, mudrosti, javne kompetentnosti. Ukratko, pogled oportunizma kao optimalnog modela društvenog ponašanja. Ako ga prihvatimo kao pogled liberalno demokratske javnosti, onda ta javnost nije samo dovela u pitanje normativna načela na kojima počiva, nego je postala parazitom, štoviše, suučesnikom loše stvarnosti.

Ali pozor: problem nije u takozvanom ljudskom materijalu, u ovom ili onom lošem, oportunističkom karakteru koji je uzurpirao mjesto subjekta liberalno demokratske javnosti. Advokat Srđa Popović, branitelj okrivljenika u beogradskom procesu, možda je najveći uzor građanske hrabrosti u borbi za ljudska prava na području bivše Jugoslavije, karakter kojemu se može pripisati sve samo ne oportunizam. Pa ipak, i on je “nasjeo” strategiji infantilizacije svojih branjenika. Problem je, dakako, u onom nadosobnom, ideologiji. Ideal ljudskih prava koji je svojedobno pokretao politiku otpora totalitarizmu iscrpio je svoj emancipacijski potencijal. Bolje rečeno, povijesne pretpostavke koje su politici ljudskih prava svojedobno garantirale moralni prestiž i mobilizacijsku snagu, činile je opće razumljivom, poželjnom i perspektivnom, urušile su se. To se u prvom redu odnosi na ideološke mehanizme univerzalizacije ljudskih prava, ideju društvenog totaliteta u okviru suverene nacionalne (socijalne) države, kao i njezinu nadnacionalnu ekstenziju, ideju jednog svima zajedničkog svijeta. Zvuči jezovito, ali to nije razlog da se ne kaže: nema više ljudi kao društvenih bića, ni svijeta kao jedinstvenog horizonta njihove povijesne realizacije. Njihovo mjesto zaposjeli su svakovrsni identiteti u permanentnoj borbi za međusobno priznanje (u utopiji multikulturalne tolerancije), odnosno do međusobnog uništenja (u stvarnosti jedne Bosne i Hercegovine), uključujući tu i globalni “sukob civilizacija”. U svijetu dakle u kojem su identiteti pojeli ljude, politika ljudskih prava ostala je bez adresata, a time i bez svoje performativne moći.

Jedna od formi njezine dekadencije ogleda se u posvemašnjoj dominaciji takozvane juridičke svijesti, ideologije koja antagonističku, dakle političku istinu povijesne stvarnosti reducira na jednostavni odnos počinitelja i nevinih žrtava, strukturiran prema pravnom obrascu. Ona percipira stvarnost ne iz političke, nego iz forenzičke perspektive kao da je ova leš koji pruža korisne informacije za sudski postupak. Upravo iz te posthistorijske i postpolitičke perspektive beogradski anarhosindikalisti ukazuju nam u svojoj djetinjoj nevinosti koja vapi za zaštitom starijih – liberalno demokratske javnosti koja ih je oslobodila državnog zatvora samo zato da bi ih kao nezrele, neodgovorne balavce stavila pod svoje tutorstvo, dakle oduzela im riječ. Kako se naposljetku pokazalo, izvući šestorku iz zatvora i nije bilo tako teško. Daleko teže je obraniti ih od njihovih branitelja. Zato im najprije treba dokazati krivnju.

Stara škola kapitalizma

Veći dio javnosti još ne zna da su prošle godine članovi anarhosindikalističkog pokreta, ne samo iz Beograda, sudjelovali kao glumci u jednom filmu, u dokudrami Želimira Žilnika “Stara škola kapitalizma”, u kojoj su igrali sami sebe. Među njima, i oni kasnije optuženi za međunarodni terorizam. U jednoj sceni filma režiser i jedan od najpoznatijih disidenata bivše Jugoslavije Lazar Stojanović, u ulozi povratnika iz Amerika, bogataša koji iskupljujući se za nebrigu prema svojem sinu daje novac njegovim prijateljima, anarhosindikalistima, učini klasični lapsus. On im kaže: “Vi ne mora meni da kažete što vi imate nameru da uništite s tim novcem.” Naravno, htio je reći – učinite. Taj lapsus odmah je isprovocirao jasan odgovor: “Naša revolucionarna politika je politika destrukcije. Mi želimo da uništimo staro, onu politiku koja je izjednačavala komunizam s nacizmom.”

U filmu u kojem, još jednom, glume sami sebe, oni otvoreno zagovaraju oružanu revoluciju i terorizam. Odglumili su oružanu otmicu. Na primjedbu, izrečenu u filmu, da će ista u javnosti biti prikazana kao kriminalni akt, Ratibor Trivunac, jedan od optuženih za međunarodni terorizam, odgovara: “Pa šta, normalno, uvek će revolucionarne akcije biti predstavljene kao kriminalni akt u očima buržoazije i buržoaskih medija, to nije ništa novo. Svaki pokušaj da se ljudi brane će biti prikazan kao kriminalni akt. Sedamdeset posto ljudi u Francuskoj podržava otimanje šefova koji otpuštaju radnike u globalnoj krizi.” U dokumentarnom dijelu filma vidimo Trivunca kako za posjeta potpredsjednika Sjedinjenih Država Joea Bidena pali američku zastavu, zbog čega je, ne u filmu nego u stvarnost, bio osuđen na deset dana zatvora. U jednoj sceni, također dokumentarnoj, vidimo ga kako izlazi iz zatvora u Padinskoj skeli, iz kojeg je nedavno ponovo pušten.

U tomu je dakle krivnja. U eksplicitnoj artikulaciji potrebe i volje za – lijevim – političkim nasiljem.

Naravno, liberalno demokratska javnost ponovno će zaštitnički inzistirati na nevinosti: Ali to je samo film, umjetnička fikcija, uzeti taj stav zaozbiljno značilo bi dovesti u pitanje slobodu umjetnosti, pogaziti autonomiju kulturne sfere, ponovo oživjeti totalitarizam, itd. Drugim riječima, nasilje postoji samo u umjetničkoj fantaziji, u stvarnosti ga nema, u stvarnosti je, kako se izrazio Srđa Popović, “omladina odlučila da napravi malo vatrometa”. Ali upravo u toj logici je ideološka zamka. Jer istina je upravo suprotna.

Žilnikova “Stara škola kapitalizma” razotkriva stvarnost kakva ona jest: svima već dobro poznatu mračnu stranu naše postkomunističke tranzicije, istinu kriminalne – i nasilne – privatizacije, realnu bespomoćnost izdanih, odbačenih, poniženih i pauperiziranih radnih masa, realni učinak aktualnog desnog nasilja, njegov modus operandi, tj. neoliberalni outsourcing državnog nasilja, njegovu reartikulaciju u sferi privatne inicijative, terora desnog civilnog društva. Što se pak lijevog političkog nasilja tiče, Žilnikov film ga uopće ne zaziva. Naprotiv, on dokumentira njegovu realnu nemogućnost – u klasičnom kodu solidarizacije napredne inteligencije s radničkom klasom. Film prikazuje školu kapitalizma na čijim ispitima je lijevo političko nasilje palo: radnici kojima anarhisti priskaču u pomoć na kraju ih izdaju. Upravo je Trivunac jedina žrtva nasilja u tom filmu. Na kraju ga ubijaju samoorganizirani poduzetnici, dok radnici šutke pristaju zaboraviti taj zločin.

U Žilnikovom filmu suočeni smo s istinom stvarnosti koju je u njenim najvažnijim segmentima oblikovalo ničim ograničeno desno nasilje. U posljednjih dvadeset godina desni je teror uspostavio i legitimirao sve vladajuće elite na bivšejugoslavenskom prostoru, definirao kako njihove međusobne odnose, odnosno njihov položaj u kontekstu globalne hegemonije, tako i lokalne odnose dominacije, posebice u sferi proizvodnje odnosno vlasništva nad svekolikim nekad nacional(izira)nim dobrima, uključujući sve proizvodne kapacitete i prirodna bogatstva. U tom istom razdoblju i prostoru lijevo političko nasilje može se pohvaliti tek jednim slučajem samosakaćenja, jednim odsječenim radničkim prstom, prije u tradiciji performance arta, nego komunističkog totalitarizma ili terorističkih akcija RAF-a odnosno talijanskih Crvenih brigada.

Izlazak iz Pandorine kutije

Krivnja je anarhosindikalista u tomu što su javno provalili ovaj stravičan nesrazmjer i tako razotkrili ideološki učinak jednog od glavnih normativnih načela na kojem se temelji liberalno demokratska javnost, načela posttotalitarne ekvidistance spram oba vida političkog terora, lijevog i desnog. Ovdje u pogledu dobrohotne, tolerantne, brižne javnosti, a ne u Žilnikovu filmu, je mjesto fikcije koja podupire i perpetuira lošu stvarnost, legitimira i normalizira terorom uspostavljene odnose dominacije.

Naposljetku, strategija infantilizacije anarhosindikalista, na kojoj je liberalno demokratska javnost izgradila njihovu obranu od države, nije u suprotnosti nego upravo u harmoniji sa stavom državnog tužitelja. Obje strane se naime slažu da imaju posla s djecom. Jer samo tako se može objasniti overeaction države. Njezino nasilje, monstruozna optužba za međunarodni terorizam, ima naravno preventivni karakter. To je nasilje jednog Krona koji, u strahu da će mu oni doći glave, proždire svoju djecu. To je teror društva koje je upropastilo budućnost svojoj djeci, koje ih je – ni za šaku škuda – prodalo u dužničko ropstvo, koje ih je kao novovjekovni danak u krvi ispratilo u plaćeničke falange globalnih gazda, da umiru i ubijaju za njihove interese i dovijeka čeprkaju po mrvicama ispod njihovih stolova. To je teror iz straha, teror onih koji znaju da su krivi.

Da zaključimo: beogradska šestorka nije otvorila nikakvu Pandorinu kutiju. Naprotiv, ona nas je podsjetili da je ta kutija zla i nasilja čvrsto zapečaćena – zajedno s nama u njoj. Naivan je svatko tko vjeruje da se iz nje može izaći, a da se ona pritom ne razbije.

Boris Buden

tekst preuzet iz Novosti br. 553, 6.3.2010.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve