Ljetna škola – Mark Weisbrot: Ekvador i Bolivija

Online Ljetna škola Slobodnog Filozofskog donosi prijevod teksta Marka Weisbrota, originalno objavljenog u Guardianu 28. listopada 2009., pod naslovom “Ekvador i Bolivija pokazuju kako čak i male zemlje u razvoju mogu voditi nezavisnu ekonomsku politiku, boriti se za svoja prava i pobijediti”.



Među uobičajene mudrosti koje svakodnevno čitamo u poslovnim tiskovinama spada i ona kako bi zemlje u razvoju trebale pasti ničice kako bi stvorile prijateljsku klimu za inozemne korporacije, slijedile ortodoksne (neoliberalne) savjete o makroekonomskoj politici i težile postizanju kreditnog rejtinga najvišeg stupnja kako bi privukle više stranog kapitala.

Pogodite za koju se zemlju očekuje postizanje najbržeg ekonomskog rasta ove godine u Amerikama? Bolivija. Prvi predsjednik starosjedilačkog porijekla, Evo Morales, izabran je 2005. i stupio je na dužnost u siječnju 2006. Bolivija, kao najsiromašnija zemlja Južne Amerike, tada funkcionira pod ugovorima MMF-a 20 godina u nizu, i njezin dohodak po glavi stanovnika bio je niži nego prije 27 godina.

Evo je raspustio MMF aranžman tri mjeseca nakon što je stupio na dužnost i onda krenuo s renacionalizacijom ugljikovodične industrije (uglavnom prirodni plin). Ne treba posebno naglašavati da ta odluka nije dobro »sjela« međunarodnim korporacijama. A još im je manje odgovarala odluka Bolivije, iz svibnja 2007., da se povuče iz međunarodnog arbitracijskog panela Svjetske banke koji ima tendenciju rješavanja sporova u korist međunarodnih korporacija, a protiv vlada.

No, bolivijska renacionalizacija i povećane takse na ugljikovodike priskrbile su vladi milijarde dolara dodatnih prihoda (bolivijski BDP u cjelini iznosi 16,6 mlrd. dolara, uz 10 milijuna stanovnika). Ti su prihodi bili korisni za vladu koja želi promovirati razvoj te posebno održavati rast za vrijeme recesije. Javne investicije porasle su sa 6,3% BDP-a u 2005. na 10,5% u 2009.

Bolivijski rast u vrijeme aktualne svjetske recesije još je više upečatljiv ukoliko uzmemo u obzir da je snažno bio uzdrman padom cijena njezinih najvažnijih izvoznih proizvoda – prirodnog plina i minerala – te gubitkom važnih izvoznih povlastica na sjevernoameričkom tržištu. Busheva administracija ukinula je trgovinske povlastice zajamčene Aktom o promociji andske trgovine i uništenju droge (Andean Trade Promotion and Drug Eradication Act), navodno kako bi kaznila Boliviju zbog nedovoljne suradnje u »ratu protiv droga«.

Stvarno je stanje bilo mnogo kompliciranije: Bolivija je protjerala američkog ambasadora zbog dokaza da je američka vlada podupirala opoziciju Moralesovoj vladi, te je odmah potom slijedilo opozivanje APATUD-a. U svakom slučaju, Obamina administracija nije još promijenila mjere Busheve administracije prema Boliviji. A Bolivija je pokazala da može sasvim dobro funkcionirati i bez suradnje s Washingtonom.

Ekvadorov ljevičarski predsjednik Rafael Correa ekonomist je koji je, znatno prije od svog izbora u prosincu 2006., shvaćao i pisao o ograničenjima neoliberalne ekonomske dogme. Stupio je na dužnost 2007. i uspostavio međunarodni tribunal za ispitivanje legitimiteta državnog duga. U studenom 2008. komisija je utvrdila da dio duga nije legalno ugovoren i u prosincu Correa je najavio da vlada neće ispuniti dio ugovorenih obaveza u vrijednosti oko 3,2 milijarde dolara međunarodnog duga.

Correa je ocrnjen u poslovnom tisku, ali to neispunjenje je bilo uspješno. Ekvador se tim otpisom, te ponovnom kupnjom duga po cijeni od 35 centa za dolar, riješio trećine svog vanjskog duga. Međunarodni kreditni rejting zemlje ostaje nizak, ali ne niži nego što je bio prije Correinog izbora, te je čak trunčicu i povišen nakon što je ponovna kupnja zgotovljena.

Correina si je vlada priskrbila i bijes stranih investitora reprogramiranjem ugovora sa stranim naftnim kompanijama kako bi si priskrbila veći postotak prihoda sukladno rastu cijena nafte. Correa je odolio snažnim pritiscima Chevrona te njegovih moćnih saveznika u Washingtonu kako bi uskratio potporu tužbi protiv kompanije zbog navodnog zagađenja podzemnih voda, što bi moglo prouzročiti štetu veću od 27 milijardi dolara.

Kako se Ekvador nosio s time? Rast se uprosječio na zdravih 4,5% za prve dvije godine Correine vladavine. I vlada je osigurala da se sredstva preliju (trickle down) i na niže razine: ulaganja u zdravstvenu skrb u obliku postotka BDP-a udvostručila su se, a ulaganja u u socijalni sektor općenito značajno su povećana za te dvije godine: od 5,4% na 8,3% BDP-a. To uključuje dvostruko povećanje programa transfera gotovine u siromašna domaćinstva, povećanje od 474 milijuna dolara u ulaganjima u kućanstva te ostale programe za obitelji s niskim prihodima.

Ekvador je snažno pogođen 77%-tnim padom cijena nafte koju je izvozio od lipnja 2008. do veljače 2009., kao i padom novčanih doznaka izvana. No oluja je uspješno preživljena. Druge neortodoksne mjere, uz otpis duga, pomogle su Ekvadoru da stimulira vlastito gospodarstvo bez iscrpljivanja svojih rezervi. Ekvadorova valuta je američki dolar što isključuje korištenje mjere regulacije deviznog tečaja te najviše mjera monetarne politike za protucikličke napore u recesiji, što je značajan hendikep. Umjesto toga, Ekvador je uspio isposlovati ugovor s Kinom o plaćanju nafte unaprijed u vrijednosti od milijardu dolara te još milijardu dolara zajma.

Vlada je počela i zahtijevati od ekvadorskih banaka da povrate sredstva iz rezervi pohranjenih u inozemstvu čime bi se vratilo dodatnih 1,2 milijarde dolara, te je pokrenula i repatrijaciju inozemnih rezervi centralne banke u vrijednosti od 2,5 milijarde dolara kako bi time financirala još jedan veliki poticajni paket. Rast Ekvadora će se vjerojatno kretati oko 1% ove godine što je poprilično dobro u usporedbi s većinom zemalja iz okruženja. Npr., za Meksiko se, na drugom kraju spektra, predviđa pad BDP-a od 7,5% u 2009.

Standardno izvještavanje te čak i kvazi-akademske analize Bolivije i Ekvadora kazuju kako su te zemlje žrtve populističkih, socijalističkih, »anti-američkih« vlada – koje su, dakako, povezane s Hugom Chavezom i Kubom – te su time na putu u propast. Sigurno možemo zaključiti kako obje zemlje imaju mnogo izazova pred sobom od kojih je najvažnija implementacija ekonomskih strategija koje mogu diverzificirati i razviti njihove ekonomije na duge staze. Zasad su napravile dobre početne korake izražavajući konvencionalnoj mudrosti ekonomskog i diplomatskog establišmenta – europskog i washingtonskog – upravo onoliko poštovanja koliko i zaslužuje.

Mark Weisbrot

s engleskoga preveo: Goran Pavlić

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.
  • 9. listopada 2023. Kad ti petsto zakonskih prijedloga radi o glavi Liberalna i neoliberalna legislativa te pravni okviri, kako u Europi tako i Americi, očekivano, uspješno i brzo apsorbiraju ultrakonzervativne pritiske i transfobnu artikulaciju koja direktno utječe na trans populaciju. Donose se diskriminatorni zakoni koji zatiru prava jedne društvene skupine i u sebi sadržavaju opasne eradikcionističke elemente koji prijete genocidnim nasiljem.
  • 17. rujna 2023. Barbie svijet, Ken carstvo, Stvarni svijet: fantazija do fantazije, a nigde utopije Estetski prilično zanimljiv film Barbie na političkoj razini donosi poneki lucidni prikaz mansplaininga ili prezahtjevnog normiranja feminiteta i maskuliniteta, a i na strani je normaliziranja razlika te afirmiranja tjelesnosti. No, njegova dominantna optika ostavlja sistem proizvodnje koji kroji složeni preplet opresija i eksploatacija bez kritike – opresije na temelju roda prije svega se zamišljaju kao stvar identitetskog odnosa između žena i muškaraca, psihologizirano i potpuno oljušteno od klasnih odnosa, a izostaje i utopijski rad na zamišljanju nečeg drugačijeg. Film ukazuje na slijepe pjege onih feminizama čiji je pristup idealistički i koji se prvenstveno zasnivaju na idejama „osnaživanja“ i „rodne ravnopravnosti“.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve