Robert Faber: Preračunato u školarine…

Robert Faber s Odsjeka za psihologiju FFZG-a u tekstu za h-alter.org osvrnuo se na problem trošenja novca i prikupljanja školarina na Filozofskom. Stolice po 7000 kuna, imbecilan sustav grijanja, nepotrebno luksuzna knjižnica, rupa u proračunu od 20 milijuna kuna, ispražnjen fond za doktorske studije, projekte i slično; “Kako mi se čini, umjesto transfera znanja, visoko obrazovanje sve više služi za transfer novca, uz poštovanje bolonjskih kriterija rada u malim grupama. Možda je to razlog što Ministarstvo nije bilo previše zabrinuto zbog prekida nastavnog procesa tijekom studentskih blokada, kojima su studenti tražili besplatno obrazovanje, jer oni važniji procesi i transferi vezani uz obrazovanje tekli su neometano.”


Najnoviji studentski prosvjedi izazvani, kako su ih sami studenti nazvali, iluzionističkim trikovima Ministarstva znanosti, obrazovanja i športa kojima se Ministarstvo služi u zamagljivanju pravog stanja, potaknuli su me da napišem ponešto o tehnikama trošenja tih (sad ih vidiš, a sad više ne) sredstava.

Gotovo svima u Hrvatskoj, pogotovo onima koji pune proračun, poznato je da Hrvatska po izdvajanjima za visoko obrazovanje zaostaje za većinom europskih zemalja ili zemalja OECD-a. Za visoko obrazovanje se već godinama izdvaja manje od 0,9 posto BDP-a, dok je istovremeno prosjek zemalja EU 1,14 posto, zemalja OECD-a 1,3 posto, a kod primjerice nordijskih zemalja i preko 2 posto njihovog BDP-a. Kad se još uzme u obzir da je božanstvo zvano BDP u ovim krajevima niže od prosjeka zemalja s kojima bi se trebali uspoređivati, dolazi se do podatka da je iznos javnog financiranja po studentu preko 50 posto manji od prosjeka zemalja OECD-a. U uvjetima nedostatnog financiranja visokog obrazovanja, razumno bi bilo očekivati da se prikupljena novčana sredstva koriste racionalno uz pažljivo planiranje, kako bi se optimalno zadovoljile sadašnje i buduće potrebe studenata i zaposlenika na fakultetima.

Da tome nije tako vrlo je lako primijetiti, jer su trendovi neracionalne i nepromišljene potrošnje zahvatili visoko obrazovanje na sličan način kao i sve ostale segmente našeg društva. Kao ilustraciju, ukratko ću opisati samo neke zahvate koji su pod krinkom poboljšanja uvjeta rada i studiranja provedeni zadnjih nekoliko godina na Filozofskom fakultetu. Primjerice, mudrom i nadasve promišljenom odlukom, prije par godina krenulo se u promjenu sustava grijanja na cijelom fakultetu. Stari radijatori i kompletna instalacija zamijenjeni su novim sustavom ventilo-konvektora pomoću kojih se mogu grijati i hladiti prostorije. Mjesecima se bušilo i rovalo po fakultetu te su potrošeni milijuni kuna. Puno detalja izvedbe upućuje na opravdanu sumnju da su važnu savjetničku ulogu na projektu imala dva lutka majstora (Pat i Mat) iz poznate serije A je to.

Nabrojat ću samo neke stvari koje u priručnicima za poboljšanje energetske efikasnosti u kućanstvima spadaju u rubriku Nikada izvoditi na takav način. Termostati za regulaciju temperature u prostorijama često su postavljeni na zid svega par centimetara od ventilo-konvektora, pa ukoliko u prostoriji želite namjestiti temperaturu od primjerice 20 stupnjeva, tada vrijednost na termostatu za željeni rezultat namještate uz pomoć mističnih obreda. Po hodnicima i nekim prostorijama su ventilo-konvektori, iz meni nejasnih razloga, dodatno zatvoreni u drvene sanduke s uskim prorezima kako bi izmjena topline bila što manje efikasna. Zajedničke vanjske jedinice za hlađenje montirane su na krov zgrade gdje su izravno izložene suncu i postavljene iznad tamnog limenog krova da bi temperatura zraka kojim se sustav hladi bila sto viša, a energetska rasipnost sustava maksimalna moguća.

Posebni problem bila su učestala curenja na spojevima instalacija i ventilo-konvektora koji su izvedeni plastičnim cijevima, što su drveni parketi s radošću dočekali. Nakon isteka garantnog roka svi plastični spojevi su zamijenjeni metalnim, ali neki nisu bili dobro toplinski izolirani pa se vlaženje parketa još neko vrijeme nastavilo zbog kondenzacije vlage na tim cijevima i spojevima. Osim povećanih računa za uplate HEP-u, dodatnu korist od novog sustava odmah su uočili zaposlenici s respiratornim problemima i alergičari. Svaki od ventilo-konvektora smještenih po sobama ima ugrađen ventilator snage 125W, pa dok veselo troši električnu energiju za svoj pogon, ujedno podiže prašinu s poda i miješa je sa zrakom u sobi, na radost njenih stanara. Ventilo-konvektori imaju ugrađene filtere za zrak, ali praksa je pokazala da se jako često moraju mijenjati da bi bili iole korisni, ili ih pak treba potpuno izbaciti, jer je bolje imati protok zraka bez filtera, nego kroz prljavi filter, koji se ne mijenja redovito. Posebno zadovoljstvo koje pruža novi skupo plaćeni sustav je buka u prostorijama.

Naime, ventilo-konvektori dok rade, uz potrošnju električne energije proizvode i buku, što uz prašinu dodatno doprinosi kvaliteti boravka u prostorijama. Osnovna razina buke u prostoriji već uz najnižu brzinu rada ventilatora prelazi 35dB(A), a na najvišoj brzini rada prelazi čak 50dB(A) [1]. Zanimljivo je da za najsloženije poslove upravljanja, rad vezan uz veliku odgovornost i znanstveni rad, ekvivalentna trajna razina buke ne bi smjela prelaziti 35dB(A). Najviša dopuštena ekvivalentna trajna razina buke ne bi smjela prelaziti 35dB(A) ni za predavaonice ili učionice. (NN145/04 Pravilnik o najvišim dopuštenim razinama buke u sredini u kojoj ljudi rade i borave). S obzirom da visokoškolske ustanove, prema Bolonjskom procesu, imaju zadatak studente obrazovati kao buduću poslušnu najamnu radnu snagu koja ne razmišlja previše, prevelika razina buke koja prostore fakulteta čini neadekvatnim za intelektualni, nastavni i znanstveni rad predstavlja pravu blagodat.

Ukratko, za puno potrošenih milijuna kuna bespotrebno je ugrađen sustav koji je energetski rasipan, skup za održavanje te prostore čini manje upotrebljivim za njihovu osnovnu namjenu, a to je znanstveni i nastavni rad. Sve se, naravno, moglo napraviti na bitno bolji, jeftiniji i racionalniji način, koji bi polučio i uštede na drugim područjima održavanja i hladnog pogona fakulteta, ali takve opaske su redovito odbačene uz komentar: “Samo radiš probleme”, ili odgovora nije ni bilo.

Nakon što su članovi uprave fakulteta koji su bili zaduženi za izgradnju dokazali svoje sposobnosti za neracionalno razbacivanje novca na ovakve i slične zahvate, a neki od izvedenih zahvata u pojedinim europskim državama podliježu novčanim pa i zatvorskim kaznama za odgovornu osobu, više strukture odmah su zaključile da im svakako treba dati na raspolaganje velika sredstva za gradnju nove knjižnice. Razumijem potrebu rješavanja problema raštrkanih fakultetskih knjižnica, ali ne razumijem rasipnost, gigantomaniju i luksuzno opremanje kojima se pristupilo tom projektu. Što je najgore, uz jasnu viziju o tome da će nam se sve to ubrzo obiti o glavu, jer su se obrisi predstojeće ekonomske krize već nazirali, morali smo slušati panegirike o velikim uspjesima koje je držao tadašnji dekan, a koji su uz podsmjeh velikog dijela slušatelja završavali sa ‘Živio Filozofski’.

Pred kraj rastrošne i gigantomanske gradnje, Hrvatska je već duboko ugazila u ekonomsku krizu, ali luksuzno opremanje je nastavljeno, pa su se kupovale, primjerice, stolice po cijenama od preko 7000 kuna po komadu. Prevedeno u školarine, to znači, tri godišnje studentske školarine za dvije stolice. Pred kraj mandata (2009.) još se za par milijuna kuna uredilo nekoliko učionica na fakultetu, te je dekan prof. Miljenko Živio Filozofski! Jurković održao svoj oproštajni govor u toj funkciji. Posebno je isticao da fakultet ostavlja u izvanrednom financijskom stanju. Kako je to već uobičajeno na ovim prostorima, kada te uvjeravaju da je nešto super, odmah treba provjeriti što se skriva iza toga. Kratko vrijeme nakon uhodavanja nove uprave, pročelnicima odsjeka je, nakon više godina izbjegavanja takve prakse, konačno dan uvid u stanje financija na fakultetu. Saznali su da fakultet na računu ima nešto novaca, ali kad se pribroje svi iznosi koji su prema raznim namjenskim stavkama, kao što su projekti, postdiplomski studiji i sl. također trebali biti tamo, tada računica ukazuje da fakultet ima financijsku dubiozu od preko 20 milijuna kuna.

Sažetak stanja nakon izvedenih poboljšanja sada izgleda ovako. Fakultet ima rupu u proračunu tešku preko 20 milijuna kuna. Režijski troškovi su zbog nedavnih nesuvislih i što je najbolje skupih zahvata, sigurno bitno povećani na samom fakultetu te će i ubuduće dodatno rasti uz svako povišenje cijena, a HEP se već priprema za bliska iznenađenja. Osim toga, tim troškovima treba dodati i režijske troškove skupe, gigantomanski građene knjižnice. Prethodno pristigli novac za projekte, doktorske studije i sl., koji bi trebao biti na računu fakulteta i na raspolaganju onima kojima pripada, potrošen je za druge namjene, te nije poznato kako će se nadoknaditi. Vlada je odlučila da će upis na prvu godinu biti besplatan za sve, ali uz tu naoko dobru vijest, primijetio sam i niz zabrinjavajućih, ili kako ih studenti zovu iluzionističkih, kao na primjer da za to treba 130 milijuna kuna, a Vlada će iz ovogodišnjeg proračuna za tu namjenu izdvojiti svega 26 milijuna kuna. Crnih oblaka na horizontu ima još, ali i ovo je dovoljno za prikaz situacije i ne baš svijetle bliske budućnosti fakulteta.

Hrvatska vlast u svim segmentima društva posebno honorira one koji veliki dio izdvojenih sredstava za neku javnu namjenu uspješno vraćaju u neka druga, često mutna područja, kao što je ovdje slučaj obrazovanja u kombinaciji s već poslovično poštenim sektorom građevine. Ne bi me začudilo da akteri ove tužne priče budu nagrađeni za svoje zasluge nekom funkcijom u Ministarstvu znanosti, obrazovanja i športa, jer bi se idealno uklopili u prostore Ministarstva za koje se plaća ogromna mjesečna najamnina. A što se iluzionizma i virtualizacije stvarnosti tiče, predstavljaju već provjereni kadar.

Kako mi se čini, umjesto transfera znanja, visoko obrazovanje sve više služi za transfer novca, uz poštovanje bolonjskih kriterija rada u malim grupama. Možda je to razlog što Ministarstvo nije bilo previše zabrinuto zbog prekida nastavnog procesa tijekom studentskih blokada, kojima su studenti tražili besplatno obrazovanje, jer oni važniji procesi i transferi vezani uz obrazovanje tekli su neometano. Tko zna koliko školarina je nepotrebno uplaćeno i koliko će ih još biti uplaćeno da se pokriju ostavljene dubioze ovakvih i sličnih zahvata u visokom obrazovanju.

Robert Faber

1 Mjerenje osnovne razine buke napravljeno je po noći iza 22h, 2 metra od ventilo-konvektora, što je otprilike sredina prosječne radne sobe na Filozofskom fakultetu, uz zatvorene prozore i isključene ostale potencijalne izvore buke u prostoriji.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve