kolumna
7. travnja 2010.
Izjava za medije, 7. travnja 2010.
Unatoč tome što će Vlada i poslušni mediji tvrditi suprotno, ovakva odluka Ministarstva ne predstavlja korak u smjeru potpuno javno financiranog visokog obrazovanja. Samim time, ustavno pravo na obrazovanje za veliki broj studenata ostat će mrtvo slovo na papiru. U takvoj situaciji nastavak borbe izvjestan je za sve koji se s takvim stanjem stvari ni dosad nisu bili spremni miriti. Točno u vrijeme studentskog prosvjeda 30. ožujka, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i športa obaviještava nas da će se i sljedeće akademske godine diplomski studiji financirati iz državnog proračuna. No, to nije produljenje odlukâ koje su bile na snazi prethodne dvije godine, već potpuno nova odluka kojom se odobrava financiranje samo prve (od dvije) godine diplomskog studija. Ministarstvo pritom opet propušta definirati kriterije za zadržavanje prava na studij bez financijske penalizacije. To ujedno znači da se loptica još jednom prebacuje na niže instance – sveučilišta i fakultete. Na njima je da preuzmu odgovornost za konkretne oblike sprovedbe odluke u donošenju koje nisu ozbiljno participirale. Model potpuno javno financiranog visokog obrazovanja nije moguće provesti na razini sveučilišne politike, već je neophodan zakon o potpuno javno financiranom obrazovanju u Republici Hrvatskoj.
Unatoč tome što će Vlada i poslušni mediji tvrditi suprotno, ovakva odluka Ministarstva ne predstavlja korak u smjeru potpuno javno financiranog visokog obrazovanja. Samim time, ustavno pravo na obrazovanje za veliki broj studenata ostat će mrtvo slovo na papiru. U takvoj situaciji nastavak borbe izvjestan je za sve koji se s takvim stanjem stvari ni dosad nisu bili spremni miriti.
Model financiranja visokog obrazovanja koji uključuje studentske školarine ili podrazumijeva financijsku penalizaciju studenata dovodi u pitanje mogućnost pristupa visokom obrazovanju velikog dijela studenata. Potpuno javno financirano obrazovanje ne bi riješilo sve probleme u visokom obrazovanju, ali predstavlja minimalno socijalno prihvatljivo rješenje, a time i uvjet svake daljne rasprave. Financijska penalizacija izravan je udar na studente lošijeg socioekonomskog statusa. Istraživanja pokazuju da u prosjeku dulje studiraju studenti koji su za vrijeme studija prisiljeni raditi, ali i studenti iz obitelji s većim brojem članova. Te činjenice nedvosmisleno ukazuju na negativan utjecaj financijskog pritiska na uspjeh studiranja. Društveno odgovorna reakcija prisiljena je uvažiti te okolnosti i raditi na njihovom uklanjanju. Dok se ne izmijene sve ‘psihološke’ spekulacije o tobožnjoj lijenosti studenata, one ostaju oblikom prikrivanja strukturnih problema. A time i nastavak bijega od odgovornosti, kako strukovne, tako i šire društvene.
