Immanuel Wallerstein: Ponzi-pasijans

U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. (…) U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije.


Čitanje novina nas ponekad može zapanjiti. 26. srpnja ove godine u američkim se tiskovinama moglo naići na dva podosta kontradiktorna članka. U prvom, USA Today donosi svoju kvartalnu ekonomsku prognozu. Naslov glasi: “Optimizam ekonomistâ jenjava”. Zbog kombinacije “nemira u Europi, osrednjeg rasta zaposlenosti, slabog tržišta nekretnina i usporavanja tvorničke proizvodnje” čini se malo vjerojatnim da se Sjedinjene Države mogu oporaviti od gubitka 8,5 milijuna radnih mjesta u dogledno vrijeme. Povrh toga, strahuju od “globalne financijske nestabilnosti”.

Posve razumljivo, nisu optimistični. Moglo bi se reći da se urođeni optimizam ekonomistâ kad je u pitanju svjetsko tržište konačno nasukao na grubi greben realnosti. Neki od nas došli su do tog zaključka i puno ranije. Kako je onda moguće da na isti dan New York Times izlazi s naslovnom pričom o “nabujalim profitima” industrijâ SAD-a?

Odgovor je ponovno u naslovu: “Industrije ostvaruju profite dubljim rezovima”. Ne radi se o tome da industrije prodaju više proizvoda. Dapače, prodaju manje. No režu troškove, to jest – otpuštaju radnike.

Otkrili su da će, ako otpuste dovoljno radnika i natjeraju preostale radnike da rade napornije, možda imati manje prodaje, ali veće profite. To se zove “trijumf produktivnosti”. Ethan Harris, glavni ekonomist Bank of America Merrill Lynch, prilično je iskren po tom pitanju: “Tvrtke smanjuju troškove rada kako bi ostvarivale profit.”

No, kao što Times primjećuje, rezultat je da “od toga koristi uglavnom imaju dioničari, a ne cijela ekonomija”. Industrija ne planira od toga napraviti privremeno rješenje. Čak i ako se prodaja poboljša, ne planiraju zapošljavati nove radnike. Naprotiv, prema riječima direktora jedne velike firme, “zadnja stvar o kojoj se brinemo je kad ćemo morati proširiti kapacitete.” Umjesto toga, “rekonfiguriramo naš cijeli operacionalni sustav prema većoj fleksibilnosti”.

Dakle, jesu li industrije SAD-a (i drugdje po svijetu) pronašle magično rješenje pomoću kojeg će moći povećavati profite unedogled? Bit će da se šalite. U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. Više profita – no manje mušterija.

Postoji mali problem o kojem su pisali Keynes i Kalecki – efektivna potražnja. U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije. A onda slijedi krah.

Zar to ne vide? Naravno, neki vide, ali rade po hedonističkom principu “jedimo, pijmo i budimo veseli jer sutra ćemo umrijeti”. Moglo bi se to nazvati i “Ponzi-pasijansom”. U običnim Ponzi-spletkama (financijskim piramidama), rukovoditelj vara druge ljude dok se kula od karata ne stropošta – kao u slučaju Bernie Madoffa. U Ponzi-pasijansu, varaš sebe dok se ne srušiš. I kao što se investitori u običnim financijskim piramidama (potencijalne žrtve) nadaju da će krah doći tek nakon što osiguraju svoje profite, tako se i igrači Ponzi-pasijansa (direktori u industriji) nadaju da će pobjeći sa svojim osobnim profitima prije nego što se cijela industrija uruši. Sretno!

Immanuel Wallerstein

(komentar br. 286, objavljen 1. kolovoza na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš


Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 30. srpnja 2017. Istok Hrvatske, septembar, 2015 (foto: LM; obrada: PB) Izbjeglice i dalje prkose beznađu „balkanske rute“ Od osnutka takozvane Islamske Države prošlo je već više od desetljeća, no posljedice nastanka ove zločinačke tvorevine tvrđavi Europi postale su vidljive tek 2015. godine, kada je Viktor Orbán, ultrakonzervativni predsjednik mađarske vlade, zatvorio granice države za izbjeglice iz ratom pogođene Sirije, Iraka i Afganistana, kao i za migrante iz velikog broja azijskih i afričkih zemalja. Ni nakon dvije godine izbjeglicama se ne pružaju alternative mogućem utapljanju na Sredozemlju ili beskrajnom čamljenju u nekome od istočnoeuropskih detencijskih centara, izbjegličkih kampova itsl. Donosimo prijevod teksta u kojem Tajana Tadić, volonterka Are You Syrious?, sagledava trenutnu situaciju i utjecaj hrvatskog pravnog sustava na istu.
  • 16. srpnja 2017. „Privatno vlasništvo“, ispred crkve Sv. Katarine u Kuldīgi, Latvija. (foto: Laima Gūtmane; izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Komplementarnost u borbi za sekularnu državu S historičarkom i sociologinjom Mirom Bogdanović, autoricom nedavno objavljene knjige „Elitistički pasijans – Povijesni revizionizam Latinke Perović“, razgovarali smo o liberalizmu kao političkom projektu, njegovim povijesnim fazama, različitim strujama i odnosu prema demokraciji te razilaženju sa socijalističkim projektom koje je najočiglednije u različitom poimanju slobode i jednakosti. Premda postoji potreba da se pojača zajednički front u obrani onih zasada koje i liberalizam i socijalizam baštine iz prosvjetiteljstva, Bogdanović podsjeća da borba za jednakost sviju u jednadžbu mora uključiti varijable materijalnih preduvjeta i raspolaganja sredstvima za proizvodnju.
  • 10. srpnja 2017. Fotografska retrospektiva borbe za potpuno javno financirano visoko obrazovanje izložena je u sklopu „Festivala prvih“, održanog tijekom studentskog preuzimanja kontrole nad Filozofskim fakultetom u proljeće 2009. godine (foto: MR; izvor) Studentski aktivizam nije dovoljan Potaknut člankom Amber A’Lee Frost „All Worked Up and Nowhere to Go“, dopisnik Jacobina Freddie deBoer komentira preveliko ulaganje nade u potencijale studentskog organizaranja, potaknuto činjenicom da se akademski prostor u SAD-u doživljava kao jedno od mjesta na kojem ljevica ima neki značaj i moć. DeBoer izlaže 8 empirijskih tvrdnji zbog kojih smatra da je studentski aktivizam, iako bitan i potreban, ipak precijenjen u kontekstu lijevog organiziranja te zagovara radničko organiziranje kao ono koje ima stvarne antikapitalističke potencijale.
  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.