Ponzi-pasijans

U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. (…) U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije.


Čitanje novina nas ponekad može zapanjiti. 26. srpnja ove godine u američkim se tiskovinama moglo naići na dva podosta kontradiktorna članka. U prvom, USA Today donosi svoju kvartalnu ekonomsku prognozu. Naslov glasi: “Optimizam ekonomistâ jenjava”. Zbog kombinacije “nemira u Europi, osrednjeg rasta zaposlenosti, slabog tržišta nekretnina i usporavanja tvorničke proizvodnje” čini se malo vjerojatnim da se Sjedinjene Države mogu oporaviti od gubitka 8,5 milijuna radnih mjesta u dogledno vrijeme. Povrh toga, strahuju od “globalne financijske nestabilnosti”.

Posve razumljivo, nisu optimistični. Moglo bi se reći da se urođeni optimizam ekonomistâ kad je u pitanju svjetsko tržište konačno nasukao na grubi greben realnosti. Neki od nas došli su do tog zaključka i puno ranije. Kako je onda moguće da na isti dan New York Times izlazi s naslovnom pričom o “nabujalim profitima” industrijâ SAD-a?

Odgovor je ponovno u naslovu: “Industrije ostvaruju profite dubljim rezovima”. Ne radi se o tome da industrije prodaju više proizvoda. Dapače, prodaju manje. No režu troškove, to jest – otpuštaju radnike.

Otkrili su da će, ako otpuste dovoljno radnika i natjeraju preostale radnike da rade napornije, možda imati manje prodaje, ali veće profite. To se zove “trijumf produktivnosti”. Ethan Harris, glavni ekonomist Bank of America Merrill Lynch, prilično je iskren po tom pitanju: “Tvrtke smanjuju troškove rada kako bi ostvarivale profit.”

No, kao što Times primjećuje, rezultat je da “od toga koristi uglavnom imaju dioničari, a ne cijela ekonomija”. Industrija ne planira od toga napraviti privremeno rješenje. Čak i ako se prodaja poboljša, ne planiraju zapošljavati nove radnike. Naprotiv, prema riječima direktora jedne velike firme, “zadnja stvar o kojoj se brinemo je kad ćemo morati proširiti kapacitete.” Umjesto toga, “rekonfiguriramo naš cijeli operacionalni sustav prema većoj fleksibilnosti”.

Dakle, jesu li industrije SAD-a (i drugdje po svijetu) pronašle magično rješenje pomoću kojeg će moći povećavati profite unedogled? Bit će da se šalite. U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. Više profita – no manje mušterija.

Postoji mali problem o kojem su pisali Keynes i Kalecki – efektivna potražnja. U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije. A onda slijedi krah.

Zar to ne vide? Naravno, neki vide, ali rade po hedonističkom principu “jedimo, pijmo i budimo veseli jer sutra ćemo umrijeti”. Moglo bi se to nazvati i “Ponzi-pasijansom”. U običnim Ponzi-spletkama (financijskim piramidama), rukovoditelj vara druge ljude dok se kula od karata ne stropošta – kao u slučaju Bernie Madoffa. U Ponzi-pasijansu, varaš sebe dok se ne srušiš. I kao što se investitori u običnim financijskim piramidama (potencijalne žrtve) nadaju da će krah doći tek nakon što osiguraju svoje profite, tako se i igrači Ponzi-pasijansa (direktori u industriji) nadaju da će pobjeći sa svojim osobnim profitima prije nego što se cijela industrija uruši. Sretno!

Immanuel Wallerstein

(komentar br. 286, objavljen 1. kolovoza na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš


Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima "Fiktivno, privremeno preuzimanje pozicije druge klase postaje iznimno značajno ako se u obzir uzme revolucionarni potencijal dječje mašte, njihovi neokoštali stavovi i savitljive interpretativne sheme. Film može iskoristiti taj potencijal jedino ako je postavljen kao moralni laboratorij za razmišljanje o drugačijim životima, uzrocima i posljedicama individualnih i kolektivnih odluka i sličnim idejama s kojima dijete teško dolazi u direktni doticaj. Deesencijalizacija ekonomskih odnosa i društvenih pozicija, njihovo obrtanje i preoblikovanje u filmu mogu dovesti ne samo do poticanja kritičke svijesti, već i do boljih, zanimljivijih i slojevitijih priča."
  • 23. prosinca 2022. Moj sifilis Uvjerenje da je sifilis iskorijenjena bolest počiva na neznanstvenim i netočnim informacijama, a još je veći problem to što je liječenje ove bolesti znatno otežano u kontekstu privatizacije zdravstva, kao i snažne društvene stigme povodom spolno prenosivih bolesti, posebice onih koje se statistički više pojavljuju u krugovima MSM populacije. I dok je neimanje zdravstvene knjižice jedan od problema pristupa zdravstvenoj brizi koji osobito pogađa siromašne i rasijalizirane (posebno Rome_kinje bez dokumenata), tu su i preduga čekanja u potkapacitiranim i urušenim javnim institucijama zdravstva, te ograničen pristup liječenju u privatnim klinikama. Dok radimo na izgradnji novog socijalizma i prateće mreže dostupnog i kvalitetnog javnog zdravstva, već se sada možemo usredotočiti na seksualno i zdravstveno obrazovanje koje bi bilo pristupačno za sve.
  • 21. prosinca 2022. Na Netflixu ništa novo Umjesto antiratnih filmova koji bi jasno reprezentirali dehumanizirajuće učinke ratova, srednjostrujaški ratni filmovi (ne samo američki, već i ruski i drugi) nastavljaju (novo)hladnoratovsku propagandu umjetničkim sredstvima: dominantni narativ o ratu je herojski, romantizirajući, patriotsko-nacionalistički i huškački, dok se momenti tragike također pojavljuju u svrhe spektakularnih prikaza herojstva. Ovogodišnji film njemačkog redatelja Edwarda Bergera Na zapadu ništa novo već je proglašen novim antiratnim klasikom kinematografije, međutim, u potpunosti zanemaruje revolucionarne događaje i vojničke pobune u pozadini povijesnih događaja koje prikazuje, dok su likovi desubjektivirani i pasivizirani.
  • 21. prosinca 2022. Hladni dom ubija "Ujedinjeno Kraljevstvo trenutno se suočava s baukom milijuna ljudi koji se skupljaju na javnim mjestima samo kako bi se ugrijali. Takozvane „pučke grijaonice“ niču diljem zemlje dok se dobrotvorne organizacije i lokalne vlasti bore da osiguraju podršku stanovnicima koji si ne mogu priuštiti grijanje svojih domova. No, njihove napore koči ozbiljan nedostatak sredstava – još jedno nasljeđe prvog kruga rezova."
  • 20. prosinca 2022. Gerilske metode Treće kinematografije "Treća kinematografija ne slijedi tradiciju kina kao sredstva osobnog izražavanja, redatelja tretira kao dio kolektiva umjesto kao autora i obraća se masama s namjerom da reprezentira istinu i nadahnjuje revolucionarni aktivizam. Treća kinematografija vidi film i kino kao sredstvo borbe, često stvara anonimno, upriličuje kino-događaje koje prate razgovori i debate, te inzistira na dokumentarizmu kao jedinom revolucionarnom i angažiranom žanru."
  • 19. prosinca 2022. Rad na određeno: od iznimke prema pravilu Hrvatska je jedna od europskih zemalja koje prednjače po broju zaposlenih na određeno, kao i po kratkoći ugovora privremeno zaposlenih osoba, napominje se u publikaciji Raditi na određeno: raširenost, regulacija i iskustva rada putem ugovora na određeno vrijeme u Hrvatskoj. Ova forma zaposlenja, pored visoke zastupljenosti u privatnom sektoru, sve više se primjenjuje i u javnom sektoru. Širenje rada na određeno, platformskog rada, kao i drugih oblika nestandardnog rada, produbljuje prekarnost i potplaćenost, dodatno srozava razinu radničkih prava, otežava sindikalno organiziranje, olakšava diskriminaciju na radnom mjestu, ukida brojne beneficije, onemogućuje bilo kakvo dugoročnije planiranje i doprinosi urušavanju mentalno-emotivnog i fizičkog zdravlja radnika_ca.
  • 16. prosinca 2022. Feminizam, da, ali koji?
    Uvod u teoriju socijalne reprodukcije
    Teorija socijalne reprodukcije (TSR) je feminističko-marksistička radna teorija vrijednosti. Kao ekspanzija marksizma i klasne teorije ona recentrira analizu rada u kapitalizmu na obuhvatniji način, pokazujući nužnu uvezanost opresija, eksploatacije i otuđenja. Tako se kroz kritiku političke ekonomije objašnjava i kako se orodnjena opresija, zajedno s drugim opresijama, sukonstituira sa stvaranjem viška vrijednosti. TSR ne objašnjava samo rodnu dimenziju socijalne reprodukcije, kako se to pretpostavlja u reduktivnim feminizmima koji izostavljaju rasu, klasu, starosnu dob, tjelesno-emotivno-mentalne sposobnosti, migrantski status i druge kategorije, već nastoji pokazati kako su različite opresije konstitutivne za radne odnose, iskustva i klasna mjesta. Kao teorija, politika, iskustvo i borba, socijalno-reproduktivni feminizam pokazuje vezu logike klasnih odnosa, društveno-opresivnih sila i življenih iskustava, dok je istovremeno usidren u horizont revolucionarne promjene svijeta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve