Ponzi-pasijans

U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. (…) U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije.


Čitanje novina nas ponekad može zapanjiti. 26. srpnja ove godine u američkim se tiskovinama moglo naići na dva podosta kontradiktorna članka. U prvom, USA Today donosi svoju kvartalnu ekonomsku prognozu. Naslov glasi: “Optimizam ekonomistâ jenjava”. Zbog kombinacije “nemira u Europi, osrednjeg rasta zaposlenosti, slabog tržišta nekretnina i usporavanja tvorničke proizvodnje” čini se malo vjerojatnim da se Sjedinjene Države mogu oporaviti od gubitka 8,5 milijuna radnih mjesta u dogledno vrijeme. Povrh toga, strahuju od “globalne financijske nestabilnosti”.

Posve razumljivo, nisu optimistični. Moglo bi se reći da se urođeni optimizam ekonomistâ kad je u pitanju svjetsko tržište konačno nasukao na grubi greben realnosti. Neki od nas došli su do tog zaključka i puno ranije. Kako je onda moguće da na isti dan New York Times izlazi s naslovnom pričom o “nabujalim profitima” industrijâ SAD-a?

Odgovor je ponovno u naslovu: “Industrije ostvaruju profite dubljim rezovima”. Ne radi se o tome da industrije prodaju više proizvoda. Dapače, prodaju manje. No režu troškove, to jest – otpuštaju radnike.

Otkrili su da će, ako otpuste dovoljno radnika i natjeraju preostale radnike da rade napornije, možda imati manje prodaje, ali veće profite. To se zove “trijumf produktivnosti”. Ethan Harris, glavni ekonomist Bank of America Merrill Lynch, prilično je iskren po tom pitanju: “Tvrtke smanjuju troškove rada kako bi ostvarivale profit.”

No, kao što Times primjećuje, rezultat je da “od toga koristi uglavnom imaju dioničari, a ne cijela ekonomija”. Industrija ne planira od toga napraviti privremeno rješenje. Čak i ako se prodaja poboljša, ne planiraju zapošljavati nove radnike. Naprotiv, prema riječima direktora jedne velike firme, “zadnja stvar o kojoj se brinemo je kad ćemo morati proširiti kapacitete.” Umjesto toga, “rekonfiguriramo naš cijeli operacionalni sustav prema većoj fleksibilnosti”.

Dakle, jesu li industrije SAD-a (i drugdje po svijetu) pronašle magično rješenje pomoću kojeg će moći povećavati profite unedogled? Bit će da se šalite. U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. Više profita – no manje mušterija.

Postoji mali problem o kojem su pisali Keynes i Kalecki – efektivna potražnja. U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije. A onda slijedi krah.

Zar to ne vide? Naravno, neki vide, ali rade po hedonističkom principu “jedimo, pijmo i budimo veseli jer sutra ćemo umrijeti”. Moglo bi se to nazvati i “Ponzi-pasijansom”. U običnim Ponzi-spletkama (financijskim piramidama), rukovoditelj vara druge ljude dok se kula od karata ne stropošta – kao u slučaju Bernie Madoffa. U Ponzi-pasijansu, varaš sebe dok se ne srušiš. I kao što se investitori u običnim financijskim piramidama (potencijalne žrtve) nadaju da će krah doći tek nakon što osiguraju svoje profite, tako se i igrači Ponzi-pasijansa (direktori u industriji) nadaju da će pobjeći sa svojim osobnim profitima prije nego što se cijela industrija uruši. Sretno!

Immanuel Wallerstein

(komentar br. 286, objavljen 1. kolovoza na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš


Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.
  • 30. srpnja 2019. Spiritualnost kapitalizma Iako new age spiritualnom šminkom zakriva društvene koordinate kapitalizma kao sustava proizvodnje fokusiranog na oplođivanje novca, njegove tehnike i prakse korespondiraju potrebi da se pojedinačno nosimo s nestalnošću i prolaznošću u razvijenom kapitalizmu, odnosno napustimo ideju o trajnom vezivanju uz stvari i ljude uime vježbanja spremnosti za neprestane promjene i odricanja.
  • 19. srpnja 2019. Na braniku kluba, kvarta i antifašizma Solidarnost s lokalnom zajednicom, napadački nogomet, rezultatski usponi i padovi, politički angažman i podrška vjernih ultrasa Bukanerosa, sukobi s upravom – sve ovo dio je svakodnevnice španjolskog drugoligaša Raya Vallecana, jednog od simbola antisistemske borbe u sportu, koji uskoro kreće u novu sezonu. Koegzistencija progresivnih vrijednosti, navijača i kluba nastalog usred siromašnog madridskog kvarta Vallecasa u vrijeme revolucionarnih previranja, opetovano apostrofira da su borbe i inicijative van terena barem jednako bitne kao i nadmetanje igrača na njemu.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve