Immanuel Wallerstein: Ponzi-pasijans

U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. (…) U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije.


Čitanje novina nas ponekad može zapanjiti. 26. srpnja ove godine u američkim se tiskovinama moglo naići na dva podosta kontradiktorna članka. U prvom, USA Today donosi svoju kvartalnu ekonomsku prognozu. Naslov glasi: “Optimizam ekonomistâ jenjava”. Zbog kombinacije “nemira u Europi, osrednjeg rasta zaposlenosti, slabog tržišta nekretnina i usporavanja tvorničke proizvodnje” čini se malo vjerojatnim da se Sjedinjene Države mogu oporaviti od gubitka 8,5 milijuna radnih mjesta u dogledno vrijeme. Povrh toga, strahuju od “globalne financijske nestabilnosti”.

Posve razumljivo, nisu optimistični. Moglo bi se reći da se urođeni optimizam ekonomistâ kad je u pitanju svjetsko tržište konačno nasukao na grubi greben realnosti. Neki od nas došli su do tog zaključka i puno ranije. Kako je onda moguće da na isti dan New York Times izlazi s naslovnom pričom o “nabujalim profitima” industrijâ SAD-a?

Odgovor je ponovno u naslovu: “Industrije ostvaruju profite dubljim rezovima”. Ne radi se o tome da industrije prodaju više proizvoda. Dapače, prodaju manje. No režu troškove, to jest – otpuštaju radnike.

Otkrili su da će, ako otpuste dovoljno radnika i natjeraju preostale radnike da rade napornije, možda imati manje prodaje, ali veće profite. To se zove “trijumf produktivnosti”. Ethan Harris, glavni ekonomist Bank of America Merrill Lynch, prilično je iskren po tom pitanju: “Tvrtke smanjuju troškove rada kako bi ostvarivale profit.”

No, kao što Times primjećuje, rezultat je da “od toga koristi uglavnom imaju dioničari, a ne cijela ekonomija”. Industrija ne planira od toga napraviti privremeno rješenje. Čak i ako se prodaja poboljša, ne planiraju zapošljavati nove radnike. Naprotiv, prema riječima direktora jedne velike firme, “zadnja stvar o kojoj se brinemo je kad ćemo morati proširiti kapacitete.” Umjesto toga, “rekonfiguriramo naš cijeli operacionalni sustav prema većoj fleksibilnosti”.

Dakle, jesu li industrije SAD-a (i drugdje po svijetu) pronašle magično rješenje pomoću kojeg će moći povećavati profite unedogled? Bit će da se šalite. U 1920-ima Henry Ford bio je čuven po tome što daje svojim radnicima više plaće nego što je to bilo uobičajeno jer, rekao je, želi da budu njegove mušterije. Danas su njegovi nasljednici u Fordu smanjili svoju sjevernoameričku radnu snagu za 50% u zadnjih pet godina. Više profita – no manje mušterija.

Postoji mali problem o kojem su pisali Keynes i Kalecki – efektivna potražnja. U bilo kojoj srednjoročnoj kalkulaciji, ako nema dovoljno mušterija, neće biti dovoljno prodaje, i ubrzo će presahnuti i profiti. Industrija koja povećava profite reduciranjem svoje radne snage i pritiskanjem preostalih radnika imat će nabujale profite samo kratkoročno, dok ne dođe do vala ozbiljne deflacije. A onda slijedi krah.

Zar to ne vide? Naravno, neki vide, ali rade po hedonističkom principu “jedimo, pijmo i budimo veseli jer sutra ćemo umrijeti”. Moglo bi se to nazvati i “Ponzi-pasijansom”. U običnim Ponzi-spletkama (financijskim piramidama), rukovoditelj vara druge ljude dok se kula od karata ne stropošta – kao u slučaju Bernie Madoffa. U Ponzi-pasijansu, varaš sebe dok se ne srušiš. I kao što se investitori u običnim financijskim piramidama (potencijalne žrtve) nadaju da će krah doći tek nakon što osiguraju svoje profite, tako se i igrači Ponzi-pasijansa (direktori u industriji) nadaju da će pobjeći sa svojim osobnim profitima prije nego što se cijela industrija uruši. Sretno!

Immanuel Wallerstein

(komentar br. 286, objavljen 1. kolovoza na iwallerstein.com)

S engleskog preveo: Martin Beroš


Copyright Immanuel Wallerstein, distribucija Agence Global. Za prava i dozvole, uključujući prijevode i prenošenje na nekomercijalne stranice, kontaktirajte: rights[at]agenceglobal.com, 1.336.686.9002 ili 1.336.286.6606. Dozvola za skidanje, elektronsko prosljeđivanje ili slanje elektronskom poštom drugim osobama izdaje se pod uvjetom da esej ostane u nepromijenjenom obliku, i da se navede obavijest o copyrightu. Autora kontaktirajte na: immanuel.wallerstein[at]yale.edu.

Vezani članci

  • 10. siječnja 2018. Detalj murala iz kompleksa Tepantitla u Teotihuacanu, Meksiko. Crtež prikazuje igrača s loptom kojemu iz usta izlazi svitak koji simbolizira govor, cca. 2. stoljeće (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci) Reagiranje na tekst Borisa Budena povodom Deklaracije o zajedničkom jeziku Lingvistkinja i autorica knjige Jezik i nacionalizam (2010.) te članica radne grupe koja je u sklopu regionalnog projekta „Jezici i nacionalizmi“ sudjelovala u sastavljanju Deklaracije o zajedničkom jeziku, Snježana Kordić, obratila nam se s reagiranjem na tekst Borisa Budena „Padaj (jezična) silo i nepravdo! Produktivni paradoks Deklaracije o zajedničkom jeziku“, koji smo na našim stranicama objavili 28. prosinca 2017. godine. Njezino reagiranje prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 31. prosinca 2017. Crtež Inesse Armand, Aleksandre Kollontai, Rose Luxemburg i Clare Zetkin koji je poslužio kao promotivni vizual za tribinu „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“. Autori vizuala: Dominik Brandibur i Leopold Rupnik Feminizam, revolucija, akademija Da je proizvodnja politiziranog vaninstitucionalnog znanja moguća, ali i prijeko potrebna, pokazao je i veliki interes za prvu iz ciklusa tribina koje organiziraju akterice i akteri okupljene/i oko Inicijative za feministički Filozofski, naslova „Oktobarska revolucija iz rodne perspektive“, na kojoj je bilo riječi o kompleksnoj ulozi žena te njihovu doprinosu revolucionarnoj borbi za vrijeme i nakon Oktobra. Autorica reflektira o uzajamnosti koncepata roda i klase u kontekstu socijalističkog projekta, gotovo nepostojećoj politizaciji akademskog djelovanja te drugim relevantnim pitanjima za širu teorijsko-aktivističku feminističku scenu, koja su se otvorila tijekom tribine i rasprave.
  • 31. prosinca 2017. Hells Kitchen and Sebastopol, Jacob Riis
(izvor) Razmišljati skromno „Danas bi svi trebali imati pravo živjeti u špilji. Libertarijanci mahnito zagovaraju više slumova, tvrdeći da regulacije dižu cijene i ograničavaju izbor. Umjereni zagovaraju snižavanje legalne minimalne veličine stana kako bi gradovi mogli riješiti stambenu krizu ‘mikro-jedinicama’. Granica između stanovanja koje je dostupno i stanovanja koje je jeftino jer je gotovo nenastanjivo postaje sve tanja. Pobornici slobodnog tržišta barem imaju hrabrosti za svoja uvjerenja kada se potegne ovo pitanje – pustimo da kapitalizam ljudima pruži domove koji su u skladu s njihovim siromaštvom.“
  • 31. prosinca 2017. Štrajk radnika/ca industrije brze hrane u Minneapolisu, 14. travnja 2016. godine (izvor: Fibonacci Blue prema Creative Commons licenci). Napojnice radnicima, ne šefovima „Poslodavci koji upošljavaju radnike koji rade za napojnice među najgorim su prekršiteljima zakona o minimalnoj plaći, pogotovo zbog isplaćivanja substandardnih nadnica koje ovise o napojnicama. Sve dok radnici uspijevaju napojnicama dogurati do pune minimalne plaće, poslodavci mogu plaćati radnike koji rade za napojnice i do samo 2,13 dolara po satu.“
  • 31. prosinca 2017. Kameno sivilo (izvor). Posljednji put o pesimizmu Ako realno sagledamo moć globalnog kapitala, aktualne klimatske promjene, postojane slabosti globalne ljevice, sve poraze na terenu, nerazumijevanje između aktivista/kinja i teoretičara/ki, izostanak dugotrajnih strategija i jakih političkih subjekata te mobilizacije odozdo – pesimizam je možda i jedino što nam preostaje, barem kao polazna točka. Pročitajte prijevod teksta glavne urednice časopisa Salvage, Rosie Warren.
  • 31. prosinca 2017. Grob Antonija Gramscija u Rimu (izvor: Sebastian Baryli @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci) Hegemonija i kolektivno djelovanje "Djelovanje hegemonije, s jedne strane, i puko povremeno kolektivno djelovanje, s druge, možemo tumačiti kroz materijalističku optiku, pozivanjem na interese i svakodnevna činjenična iskustva ljudi. To ne znači da negiramo ideološko-kulturne faktore, koji uvijek posreduju interese i iskustva, nego da ih vezujemo uz materijalnu osnovu, iz koje oni proizlaze i djeluju. To znači da kulturalistička alternativa, koja zaobilazi ili aktivno negira materijalne interese, te koja autonomizira ideološko-kulturne faktore, nije prikladna."
  • 31. prosinca 2017. Glas sa megafona (izvor: Gabriel Saldana prema Creative Commons licenci). Socijaldemokracija je dobra, ali nedovoljno dobra „U najmanju ruku trebamo zahtijevati ekonomiju u kojoj različitim oblicima vlasništva (tvrtkama u vlasništvu radnika, kao i fizičkim monopolima i financijskim institucijama u državnom vlasništvu) koordinira regulirano tržište – ekonomiju koja omogućuje demokratsko upravljanje društvom. U nedemokratskoj kapitalističkoj ekonomiji menadžeri zapošljavaju i otpuštaju radnike; u demokratskoj socijalističkoj ekonomiji radnici bi bili ti koji bi zapošljavali menadžere nužne za izgradnju zadovoljne i produktivne tvrtke.“
  • 31. prosinca 2017. Clara Zetkin, Friedrich Engels i August Bebel za vrijeme III. kongresa Druge internacionale u Zürichu 1893. godine (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto, prilagođeno i podrezano kao dio javne domene). Ženski rad i sindikalne organizacije Marksistička teoretičarka i revolucionarka Clara Zetkin uređivala je „Die Gleichheit“, časopis za žene Socijaldemokratske partije Njemačke, od 1892. pa sve do 1917. kada je smijenjena od strane reformističkog vodstva. Osim što je historijsko-materijalističkim tumačenjem socijalne i ekonomske podređenosti žena politički mobilizirao mnoge radnice, časopis je odigrao i važnu ulogu u oblikovanju partijskih i sindikalnih politika vezanih uz tzv. žensko pitanje. Donosimo tekst iz 1893. u kojem Zetkin ukazuje na posljedice povećane prisutnosti sindikalno neorganizirane ženske radne snage u kapitalizmu te partijske i sindikalne drugove oštro upozorava na važnost koju radnice kao nezaobilazne suborkinje u klasnoj borbi imaju za trajnost revolucije. Prijevod ovog teksta nastao je kao završni rad Barbare Šarić u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Andreje Gregorine.
  • 31. prosinca 2017. Spomenik na mjestu krvavog prosvjeda za osmosatni radni dan, održanog tijekom niza radničkih pobuna 1886. u Chicagu. Prosvjed je održan 4. svibnja 1886. na trgu Haymarket, kao reakcija na ubojstva dvojice radnika od strane policije protekloga dana. (izvor: Chicago Crime Scenes @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci). Borba za slobodno vrijeme Najveći njemački sindikat, IG Metall, u rujnu ove godine pokrenuo je kampanju za skraćivanje radnog tjedna s 35 na 26 sati i tom akcijom na lijevu agendu vratio borbu za slobodno vrijeme radničke klase. Autorica članka Miya Tokumitsu argumentira u korist ove borbe, ukratko iznosi njezinu internacionalnu povijest te daje presjek trenutnog stanja na ljevici i nudi prijedloge za njezine daljnje korake potrebne za postizanje ovog bitnog cilja.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve