Mađarski seljaci nikako na zelenu granu s Europskom Unijom

Donosimo prijevod transkripta video priloga iz Mađarske novinara Alekseja Jaroševskog, preuzet s portala RT. Bogata i plodna mađarska zemlja dugo je bila zavidan resurs za proizvodnju hrane. No seljaci kažu da ih se polako istiskuje iz igre otkako su se priključili Europskoj Uniji.

Na jednoj od najvećih peradarskih farmi u Mađarskoj, više od 10.000 gusaka i pataka donosi popriličan profit svome vlasniku Ferencu Vargi. Jetra, guščje perje i pačja jaja na vrhuncu su potražnje. Kaže da je njegova zemlja savršena za takvu vrstu posla.

„Za razliku od zemalja Zapadne Europe i SAD-a, mi u Mađarskoj držimo perad na otvorenom,“ rekao je Varga za RT. „Klima i okoliš to dopuštaju pa se perad dobro razvija i dobivamo ekološki čisto meso i jaja.“

Prije manje od desetljeća, mađarske patke bile su prodavane diljem Zapadne Europe i ZND-a. Međutim, sada vlasnik ove farme mora tražiti nova tržišta – uključujući Kinu i Japan – jer je postalo veoma teško poslovati na vlastitom kontinentu.

Kaže da je, otkad je njegova država postala članica EU, morao dvostruko umanjiti broj svoje peradi.

„Izgubili smo rusko tržište – svoga glavnog kupca – u zamjenu za tržište EU. No ispostavilo se da Europa, izuzev Francuske, nije pretjerano zainteresirana za naše proizvode. To je ozbiljno utjecalo na potražnju i vlasnici farmi morali su osigurati svoju perad jer su nove regulacije za uzgoj bile preskupe.“

Prije kolapsa socijalističkog režima 1990, Mađarska je bila jedna od europskih hraniteljica. Njezin poljoprivredni sektor bio je snažan dio ekonomije i države postsovjetskih prostora aktivno su uvozile mađarske proizvode. 2004. godine država je ušla u EU, no umjesto obećane bolje budućnosti, mađarska je poljoprivreda dobila ozbiljan udarac.

„EU nije bilo u interesu poboljšati situaciju na mađarskom tržištu,“ kaže Gyula Thürmer iz Mađarske komunističke radničke partije. „Zapravo su htjeli preuzeti mađarsko tržište. I uspjeli su. Ne trebaju našu proizvodnju, sami proizvode dovoljno maslaca, mesa i vina. Žele da mađarski narod kupuje njihove proizvode. No to je loše za nas; to je kao da smo kolonija.“

Bruxelles ima poseban program za razvoj regionalne poljoprivrede koji farmerima obećava veće prihode. Ipak, stručnjaci kažu da donosi slabe rezultate. Lokalni proizvođači gube više od trećine svojih prihoda svake godine od 2004, u usporedbi s devedesetima. A sada im je čak i njihovo tržište praktički zatvoreno.

„Strani supermarketi preplavili su mađarsko tržište jeftinom robom, koja se usto mnogo bolje promovira nego domaći proizvodi,“ tvrdi Atilla Rojash, predsjednik mađarskog poljoprivrednog udruženja. „A prema regulacijama EU ne možemo tražiti od tih supermarketa da prodaju samo naše proizvode. Jedino što smo uspjeli napraviti da izbjegnemo potpuno uništenje lokalnih tržišta jest da smo progurali legislativu koja obvezuje te trgovine da imaju barem 30% domaćih proizvoda na svojim policama.“

Mađarska ima moratorij na inozemnu kupovinu poljoprivrednog tla. Seljaci kažu da je to jedina stvar koja sprečava poljoprivredni sektor da bude potpuno pregažen. Zabrana istječe u travnju sljedeće godine i nije jasno hoće li EU dopustiti Budimpešti da je produži.

Aleksej Jaroševski

S engleskog prevela: Dijana Ćurković

Vezani članci

  • 8. svibnja 2026. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju šesti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja i rasprave kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 23. svibnja 2026. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 1. do 7. lipnja 2026. Vidimo se!
  • 20. travnja 2026. Breme prihvaćeno Kiplingovo „breme bijelog čovjeka“ bilo je apologetski kolonijalni konstrukt. Stvarno breme kolonijalizam pada na leđa koloniziranih. Kao što pokazuje slučaj Palestine, njegovo nošenje ne mora značiti pokoravanje ili odustajanja od želje za oslobođenjem. U činu njegova svjesnog prihvaćanja krije se i čin vjernosti. Evocirajući djelo Slimana Mansoura, Abdaljawad Omar ustrajnost pod tim teretom dešifrira kao aktivnu organizaciju otpora nasuprot želji za zaboravom. I u agresiji na Iran i okupaciju Gaze prepoznaje bojišnice u kojima figura nosača (attala) ostaje žarište nepokornosti, prefiguracija figure borca, a ne njegova negacija.
  • 10. travnja 2026. Pluribus – (ne)mogućnost utopije u doba polikrize U eseju o seriji Pluribus Vincea Gilligana, autor secira postapokaliptični horizont u kojem ujedinjenje čovječanstva ne dolazi kao plod političke borbe, već kao vanzemaljska intervencija. Autor dekonstruira strah od kolektiviteta i liberalne tlapnje o autonomiji, prokazujući ih kao ideološke krinke koje maskiraju našu stvarnu ovisnost o mrežama društvenog rada. Kroz likove „neintegriranih“, tekst detektira krizu utopijske imaginacije u doba polikrize, gdje se alternativa postojećem sustavu ukazuje isključivo kao onostrani, čudovišni potres.
  • 23. prosinca 2025. Nasilje i revolucija: kako Fanona čitati danas U liberalnim, centrističkim i desnim čitanjima Fanona njegova se teorija nasilja najčešće prešućuje ili svodi na navodni dokaz ljevičarskog ekstremizma. No upravo je ta dimenzija njegova rada ključna. Fanon razvija marksističku teoriju nasilja kroz analizu kolonijalizma kao sustava nasilja, spontanih i organiziranih oblika otpora koloniziranih, njihovih psihičkih i političkih učinaka, kao i strukturnog nasilja kapitalizma. Time razbija lažnu alternativu nasilje-ili-nenasilje i pokazuje da je revolucionarno nasilje tek jedna od taktika emancipacije. Aktualnost njegova pisanja očituje se i u odnosu kolonijalizma i neokolonijalizma te nedovršenom projektu dekolonizacije.
  • 20. prosinca 2025. Čija su djeca? Polazeći od dječje knjige "Tri razbojnika" Tomija Ungerera, autorica analizira načine na koje kapitalistička država i institucija obitelji funkcioniraju kao komplementarni režimi upravljanja djetinjstvom. Kroz kritiku sustava socijalne skrbi i ideologije nuklearne obitelji, razotkrivaju se materijalni uvjeti pod kojima se djeca tretiraju kao resurs ili teret, ovisno o njihovoj klasnoj i rasijaliziranoj poziciji. U tom se okviru razmatraju i alternativni modeli skrbi koji nadilaze logiku nadzora, kazne i privatnog vlasništva, otvarajući prostor za kolektivne i emancipatorne oblike odgoja.
  • 17. prosinca 2025. Artwashing i društvena reprodukcija kapitalizma Pojam artwashinga otvara pitanje odnosa umjetnosti, moći i kapitala izvan okvira estetskog i građanske ideje autonomije umjetnosti. Autor prati kako se umjetnička proizvodnja koristi za legitimiranje političko-ekonomskih odnosa – od naftnih kompanija i gentrifikacije do kulturne diplomacije i genocida. Artwashing se pritom ne pojavljuje kao anomalija, nego kao simptom strukturne uključenosti umjetnosti u društvenu reprodukciju kapitalizma.
  • 14. prosinca 2025. Nadrealizam, fašizam i antiratna slika: Marijan Detoni (Skica za povijest jedne umjetnosti, II. Dio) Nadrealističke grafike Marijana Detonija otvaraju prostor u kojem slika djeluje kao sredstvo političke spoznaje, a ne tek kao puka reprezentacija povijesnih događaja. Fašizam se u njima vizualizra kao režim koji se reproducira kroz spektakl, discipliniranje tijela i administriranje patnje. Autorica čita Detonijev nadrealizam kao antifašističku umjetnost otpora koja od gledatelja zahtijeva jasno pozicioniranje.
  • 13. prosinca 2025. Nagrada za Društveno-Kritički Angažman „Ivan Radenković‟ 2025 Nagrada za društveno-kritički angažman ove je godine dodijeljena antikolonijalnim borbama u Palestini, prepoznajući Gazu kao čvorište na kojem se sijeku eksploatacija radne snage i nasilna eksproprijacija života. Umjesto humanitarnog zgražanja, fokus je na kolektivnom otporu koji prokazuje institucionalno saučeništvo i kolonijalni poredak. Propalestinske borbe prepoznaju se kao ključno uporište antikapitalističkog otpora i dio kontinuiteta borbe protiv imperijalne dominacije.
  • 10. prosinca 2025. Recentni razvoji u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici Polazeći od suvremenih rasprava u anglofonoj marksističkoj književnoj kritici, autor ispituje napetosti između materijalističke analize, estetske autonomije i povijesne uvjetovanosti književne forme. Kroz čitanje Suthera, Browna i drugih autora, tekst otvara pitanje može li književna kritika istodobno izbjeći sociološki redukcionizam i očuvati ambiciju teorijskog zahvaćanja društvenih proturječja koja oblikuju umjetničku proizvodnju.