Čiji oporavak? Kakva dvostruka recesija?

Richard Wolff u članku pokazuje zbog čega je zabrinutost oko ponovnog ulaska Amerike u recesiju nakon njenog navodnog „oporavka“ ustvari krivo čitanje ekonomske situacije odnosno izostavljanje najvažnijih ekonomskih pokazatelja: postotka nezaposlenosti i kvalitete radnog mjesta, tj. visine plaća i naknada u odnosu na radno vrijeme i vrijeme za odmor i plaćene neradne dane. Rast profita korporacija nauštrb radnih mjesta, plaća i mirovina može voditi samo u još veću ekonomsku nestabilnost.

Je li u tijeku ekonomski oporavak? Je li došlo do oporavka koji je sada zaustavljen? Hoće li trenutna recesija od koje smo se djelomice oporavili sada ući u drugu fazu tj. ponovno započeti? U zahuktalim raspravama u koje su uključeni srednjostrujaški političari, novinari i intelektualci lome se koplja oko pitanja oporavka i dvostruke recesije. No ekonomska stvarnost za većinu je Amerikanaca potpuno drugačija.

Institut za ekonomsku politiku (Economic Policy Institute) u Washingtonu sastavio je grafikon prikazan dolje koji možemo koristiti da bismo razjasnili i ispravili zbrku oko „oporavka“ i „dvostruke recesije“.

Grafikon pokazuje da su se “oporavili” samo profiti korporacija. Oni su počeli opadati s početkom krize na kraju 2007. sve dok nisu dosegli najnižu razinu krajem 2008. Nakon toga profiti korporacija su se „oporavili“ i rasli do sredine 2010, a s njima je raslo i tržište dionica. Na grafikonu je prikazano razdoblje do travnja 2010, nakon čega je oporavak korporacijskih profita i tržišta dionica zatajio i sada prijeti ponovnim opadanjem. Drugo opadanje korporacijskih profita predstavlja tu „dvostruku recesiju“ koje se boje političari, novinari i intelektualci. Time nam pokazuju kako ne znaju razlikovati ono što se događa s profitima od onoga što se događa u ekonomiji.

Bolje mjerilo stanja ekonomije jest broj plaćenih zaposlenja koje ekonomija omogućuje. Taj grafikon pokazuje da je pad broja plaćenih zaposlenja započeo nedugo nakon početka Velike recesije i da se od tada nije zaustavio. Radna mjesta su nestajala bez obzira na to što je stotine tisuća mladih završilo obrazovanje i počelo tražiti posao. Istovremeno, skraćeno radno vrijeme i prisilni dopusti narušili su kvalitetu mnogih zaposlenja koja još nisu propala. Tom narušavanju doprinijelo je i široko rasprostranjeno smanjivanje plaća i naknada (mirovina, zdravstvenog osiguranja, godišnjih odmora itd.). Gotovo nitko nije ostao nezahvaćen povećanom nesigurnošću zaposlenja.

Nikada nije ni došlo do „oporavka“ za većinu Amerikanaca. U biznisu je bilo došlo do oporavka, ali tome sada prijeti ponovno opadanje. Većinu radnika ne čeka drugi pad jer se njihovi ekonomski uvjeti nisu nikada ni bili oporavili. Pred njima je rizik da će korporacije na drugi pad u svojim profitima reagirati prebacujući na radnike još veće troškove prouzrokovane ovom kapitalističkom krizom.