Što školarine imaju s tim?

Studij upisuju gotovo svi kandidati slabijeg socijalnog statusa koji se kvalificiraju za upis bez školarine, no svi izdaci vezani uz studij postaju posve transparentni tek tijekom studija. Mnogi studenti slabijeg socioekonomskog statusa si ih tada ne mogu priuštiti i prisiljeni su napustiti studij.


Školarine su u protekle dvije godine postale središnja točka javne rasprave o učinkovitosti i dostupnosti visokog obrazovanja. I zagovornici i protivnici poimaju školarine u kontekstu komercijalizacije visokog obrazovanja, odnosno njegove transformacije iz dominantno javnog u dominantno privatno dobro, prvi ga predstavljajući kao nepoželjno stanje, a drugi kao poželjan cilj. Kao potpora ovim vrijednosnim pozicijama artikulirane su i prepoznatljive tvrdnje koje kazuju o činjeničnim posljedicama (ne)plaćanja školarine koje se mogu zateći u gotovo svakoj popularnoj raspravi o financiranju visokog obrazovanja.

Za i protiv: školarine kao prepreka ili poticaj za završavanje studija?

Protivnici školarina ukazuju na smanjivanje društvene dostupnosti visokog obrazovanja: uvođenje školarina za sve studente na preddiplomskoj razini i povećanje iznosa školarina ostavit će visoko obrazovanje dostupno samo imućnoj eliti. Uz to, školarine se ocrtavaju kao ključni čimbenik koji prisiljava studente slabijeg imovinskog statusa na odustajanje od studija, te bi stoga ukidanje školarina učinilo pristup visokom obrazovanju i njegovo završavanje širim i pravednijim.

S druge strane, zagovornici plaćanja školarine predstavljaju školarine kao čimbenik učinkovitosti, gdje izravno plaćanje potiče (odnosno prisiljava) studente da ozbiljno shvate svoje studiranje i da se prema studijskim obvezama i rokovima odgovorno odnose. Uz ovaj se argument često ilustrativno prilaže podatak o “vječnim” studentima i izuzetno niskom udjelu studenata koji završavaju studij u roku. Plaćanje školarine, tvrdi se, skratit će studiranje. U konačnici time bi se smanjili i javni i privatni troškovi visokog obrazovanja.

Ni za ni protiv: službene brojke o upisu i završavanju visokog obrazovanja

No masovno uvođenje školarina nije nešto što se tek razmatra. Školarine su već dugo sastavni i zastupljeni dio krajobraza visokog obrazovanja u Hrvatskoj. Već je 1995. četvrtina, a 2001. polovica studenata studirala plaćajući školarinu. Danas je to slučaj sa 59% studenata. Dakle, pragmatične posljedice školarina trebale bi već biti dobro vidljive.

Na strukturnoj razini ekspanzija školarina nije rezultirala smanjivanjem broja studenata već, naprotiv, od 1994. naovamo došlo je do nezapamćene ekspanzije sudjelovanja u visokom obrazovanju (Matković, 2009a). Drugim riječima, većini mladih značajno je poboljšana vjerojatnost da upišu, a potom i završe studij. No ovaj opći pozitivan trend može sakrivati jedan drugi, odnosno mogućnost da je visoko obrazovanje ostalo jednako nedostupno manjini koja si školarine ne može priuštiti. S druge strane, prosječno trajanje studija nije se izmijenilo, niti studenti koji plaćaju školarinu u prosjeku završavaju brže od ostalih, prema izvješćima Državnog zavoda za statistiku.

Provjera teza: studijski uspjeh u svijetlu postojećih školarina

No ovo su nalazi na makro razini, a obje ranije navedene pozicije temelje se na pretpostavljenom djelovanju školarina na individualnoj razini. Stoga je opravdano provjeriti njihovu utemeljenost prateći obrasce obrazovnih karijera studenata koji su prošlih godina plaćali školarinu za svoje školovanje i onih koji su studirali bez tereta školarine.

U nastavku ću ukratko prikazati nalaze rada koji sam tim povodom izradio s kolegicama Ivom Tomić i Majom Vehovec (Matković, Tomić, & Vehovec, 2010), kroz analize temeljene na nacionalno reprezentativnom uzorku od 725 (oko 1%) osoba koje su sveučilišni studij završile ili od njega odustale između 2003. i 2008. godine, u razdoblju kad je komercijalizacija već uznapredovala, a raširenost i iznos školarina bili bliski današnjoj. Namjera je rada bila ustanoviti kako su načini studiranja povezani s ishodima studiranja, prvenstveno njegovim završavanjem.

Školarine kao simptom: prethodni školski uspjeh primarna odrednica nejednakosti u završavanju studija

Prvi deskriptivni nalazi studije na tragu su teze o nejednakosti. Studenti koji plaćaju školarinu (redovni i izvanredni) studij rjeđe završavaju. Završnost za redovne studente koji ne plaćaju školarinu bila je 64%, za one koji plaćaju 58%i za izvanredne studente 49%. Također, studenti slabijeg socioekonomskog statusa (mjerenog zanimanjem roditelja) imali su slabiju završnost. Dok je 70% upisane djece stručnjaka i menadžera u uzorku završilo studij, to je uspjelo tek 48% djece čiji roditelji nisu bili zaposleni ili su radili u jednostavnim i proizvodnim zanimanjima. Ove razlike nisu izuzetne ali su zamjetne.

No najviša završnost studenata koji ne plaćaju školarinu, a najniža onih koji studiraju izvanredno velikim dijelom ne proizlazi iz školarina nego iz prijemnih kriterija. Kandidati se pri upisu rangiraju prema prethodnom školskom uspjehu i prijemnom ispitu (odnosno državnoj maturi) koja testira njihove kompetencije iz za studij relevantnih područja. Najbolje rangiranim kandidatima bio bi omogućen upis bez plaćanja školarine, onim slabijima uz plaćanje, a najlošije rangiranima ostala bi upisna mjesta izvanrednih studenata (ukoliko ih smjer nudi). Kandidati uspješniji na prijemnom, odnosno uspješniji učenici u pravilu postaju i uspješniji studenti. Obzirom da su svi studenti koji plaćaju školarinu bili rangirani lošije od onih koji ne plaćaju studij, razlika u završnosti mora postojati ukoliko su prijemni postupak i prethodni školski uspjeh iole valjana mjera akademskih dispozicija. Doista, kad smo uključili prethodni školski uspjeh u naš analitički model, statistička veza završnosti i plaćanja školarine je nestala.

Socijalni status i rizik od odustajanja od studija

Za razliku od školarina, socioekonomski status ostaje odrednica završnosti čak i kada se uzme u obzir prethodni školski uspjeh i plaćanje školarina. Drugim riječima, od dva brucoša sličnog prethodnog školskog uspjeha, veća je vjerojatnost da će studij završiti dijete stručnjaka nego poljoprivrednika. Teže je studirati kada je na raspolaganju manje resursa (materijalnih, kulturnih), nego kada obitelj može pomoći pri studiranju.

No koliko ovim socioekonomskim razlikama u završavanju studija doprinose upravo školarine? Da li upravo djeca slabijeg socioekonomskog zaleđa češće odustaju od studija ako plaćaju školarinu?

Paradoks: socijalne razlike u završnosti najvidljivije među studentima koji ne plaćaju školarine

Naši podaci kazuju da ne. Završnost studenata koji su plaćali školarinu bila je slična, bez obzira na socioekonomski status. Drugim riječima, među studentima slabijeg socioekonomskog statusa završnost je bila podjednaka kod onih koji su plaćali školarinu i onih koji nisu (iako su potonji imali bolji uspjeh u prethodnom školovanju). Neočekivano, razlike u završnosti prema socioekonomskom statusu bile su najbolje vidljive upravo kod studenata koji su studirali bez plaćanja školarina – među njima je studij završilo 76% djece stručnjaka i 40-49% djece nezaposlenih, poljoprivrednika ili radnika u jednostavnim i proizvodnim zanimanjima. S druge pak strane, u međudjelovanju s obiteljskim zaleđem, među studentima slabijeg socioekonomskog statusa plaćanje školarina robusno se pokazalo kao pozitivno povezano sa završavanjem studija.

Kako razumjeti to da su socijalne razlike u završnosti najveće baš među studentima koji ne plaćaju školarinu? Kada bi školarine predstavljale jedini trošak studija, teško da bi u ovoj skupini postojale tako velike socijalne razlike. No školarine su tek najvidljiviji element studijskih izdataka. Troškovi smještaja, prehrane i života tijekom studija zasjene troškove i najviše školarine na javnim visokim učilištima. Naše tumačenje nalaza je kako, za razliku od školarina koje su vidljive pri upisu, ukupni troškovi studija kao i (ne)adekvatnost instrumenata potpore za troškove studiranja nisu vidljivi pri upisu studija. Ohrabreni solidnim rezultatima na prijemnom ispitu i bez trenutnih troškova, studij upisuju gotovo svi kandidati slabijeg socijalnog statusa koji se kvalificiraju za upis bez školarine. No studentima slabijeg socioekonomskog statusa svi izdaci vezani uz studij postaju posve transparentni tek tijekom studija. Mnogi si ih tada ne mogu priuštiti i češće bivaju prisiljeni napustiti studij nego njihovi bolje stojeći kolege.

Školarine ipak barijera – ali pri upisu

Ali zašto studenti slabijeg socioekonomskog statusa koji su upisali studij uz plaćanje školarine – dakle trpe i taj dodatni izdatak – nemaju slabiju završnost od onih koji su oslobođeni plaćanja školarine? Po nama, objašnjenje je u tome da studij uz plaćanje upisuje tek jedan podskup svih studenata slabijeg socioekonomskog statusa koji su imali priliku upisati studij uz plaćanje. Suočeni sa školarinom pri upisu, studij su upisali samo oni koji su procijenili da imaju dovoljno resursa da školarinu plaćaju kroz narednih nekoliko godina. Dakle ova je skupina već pri upisu selektirana prema svojim financijskim mogućnostima.

To znači da školarine prvenstveno predstavljaju barijeru pri upisu, ali da mogućnost plaćanja školarine označava i bolje resurse za nošenje s ostalim troškovima studija – a time i solidniju završnost.

Ukidanje školarina pri upisu na studij uklonilo bi jednu prepreku i tako doprinijelo smanjivanju socijalnih razlika u pristupu visokom obrazovanju. No hoće li ti studenti jednom kada se upišu biti u mogućnosti završiti studij? Ili će se uslijed svih drugih troškova vezanih uz studiranje i studentski život često zateći u nemogućnosti financiranja svoga školovanja, te imati nisku završnost kao i prethodne generacije?

“Isplativost” plaćanja školarine nije jednaka priuštivosti

Otvaranje pristupa visokom obrazovanju za sve društvene slojeve ne može se ostvariti tek ukidanjem školarina već prvenstveno širim razvojem sustava potpora i stipendija usmjerenih onima koji bez njih ne bi mogli završiti studij. Takve potpore doprinose i učinkovitosti sustava. Naime, zagovornici plaćanja školarina i drugih studijskih troškova od strane samih studenata često to opravdavaju kao osobnu investiciju u obrazovanje čiji će osobni povrat studentima doći s vremenom, kroz lakše zapošljavanje i više plaće nakon studija.

Dio tvrdnje o isplativosti završenog studija (za sada) je neosporan (Matković, 2008, 2009b), ali pretpostavka o priuštivosti takve investicije za sve nije. Naime, mogućnost ulaganja u pet i više godina studiranja za npr. svoje dvoje djece nije jednaka za obitelj koja zarađuje pet ili petnaest tisuća kuna mjesečno. Za prve je situacija nerazmjerno teža i ta investicija je u odnosu na vlastita primanja relativno veća (možda i nepriuštiva), a školarina čini tek mali dio tog kolača. Ukoliko studij ne upišu ili ga ne uspiju završiti, šteta je i javna i privatna. Potonji primjer obitelji sa relativno dobrim primanjima htjeti će pak i moći (uz određena odricanja) priuštiti studij svojoj djeci bez obzira na školarine, stipendije i druge potpore, što znači da sa stajališta opće koristi potpore usmjerene njima predstavljaju “mrtav teret”.

Zaključak

Temeljem ovih nalaza, stječe se dojam da uzak fokus na školarine kao prepreku završavanju studija u raspravi o pravu na visoko obrazovanje nije baš opravdan. Školarine mogu predstavljati značajnu prepreku pri odluci o upisu na studij. Onima koji studiraju one mogu biti značajno financijsko opterećenje i izvor stresa prilikom studija. Ali jednom upisanim studentima školarine same za sebe nisu značajnija odrednica završnosti studiranja. Ali socijalni status jest. Pitanje društvenih nejednakosti među studentima u pristupu, ali i mogućnosti završavanja studija neće biti prevladano sve dok se rasprava ne proširi i ne sagleda kroz ukupne troškove studiranja i mogućnost njihovog financiranja za sve kojima je to potrebno.

Na kraju, što u tom kontekstu može donijeti trenutna namjera da se prva godina upisuje bez školarina a studij se kasnije plaća prema uspjehu odnosno dinamici studiranja? I opet, to nije nešto što vreba u nekoj dalekoj budućnosti, već je već među nama: dok prvo tek očekujemo, potonje je na velikom broju visokih učilišta realizirano prošlih godina u vidu trenda plaćanja upisa ECTS bodova. Iako ne čini ništa po pitanju troškova studentskog života, ovakvo rješenje bi zasigurno smanjilo barijere za upis u prvu godinu, koju će moći upisati mnogi koji prije to nisu mogli priuštiti. Ali se povećavaju potencijalni troškovi kasnije tijekom studija (ako student bude morao plaćati školarinu), čime se potencijalno povećava i ranjivost upravo onih koji će to teže moći priuštiti. Uz to, u potrazi za učinkovitošću sustava, požurivanje i kažnjavanje neuspjeha školarinom suštinski je nepravedno, jer “drugu šansu” pruža samo onima koji si je mogu financijski priuštiti, a oskudicom i financijskom prisilom “disciplinira” i “požuruje” prvenstveno studente slabijeg socijalnog statusa.

Teo Matković

Literatura

Doolan, K. i Matković, T (2008). Koga nema? – O (ne)jednakim mogućnostima u utrci za akademskim kvalifikacijama u Hrvatskoj. Institut za razvoj obrazovanja, kolumna Pravo na obrazovanje.
Matković, T. (2008). Čemu služi diploma? Visoko obrazovanje i ishodi na tržištu rada. Institut za razvoj obrazovanja, kolumna Pravo na obrazovanje.
Matković, T. (2009a). Pregled statističkih pokazatelja participacije, prolaznosti i režima plaćanja studija u Republici Hrvatskoj 1991.-2007. Revija za socijalnu politiku, 16(2), 239-250.
Matković, T. (2009b). Mladi između obrazovanja i zapošljavanja: isplati li se školovati. Zagreb: Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) u Hrvatskoj.
Matković, T., Tomić, I., & Vehovec, M. (2010). Efikasnost nasuprot dostupnosti? O povezanosti troškova i ishoda studiranja u Hrvatskoj. Revija za socijalnu politiku, 17(2), 215-237.

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve