Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (I)

Alex Callinicos u svom tekstu “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu”, kojeg ćemo objaviti u četiri dijela, govori o ekspanziji visokog obrazovanja u Velikoj Britaniji čiji je cilj učiniti sveučilišta profitabilnim te ih prestrukturirati po potrebama krupnog kapitala dok se među samim visokoškolskim ustanovama potiče kompetitivnost, a izdvajanja za studente se režu tjerajući studente da ulaze u studentske kredite.


O autoru


Alex Callinicos je profesor Europskih studija na londonskom King’s College-u. Neka od njegovih recentnijih djela su Resources of Critique (Cambridge, 2006) i The New Mandarins of American Power (Cambridge, 2003). Callinicos je istaknuti član Socijalističke radničke partije (Socialist workers party).

Zahvale


Želio bih zahvaliti Samu Ashmanu, Michaelu Bradleyju, Jane Hardy, Tomu Hickeyju, Judith Orr, Malcolmu Poveyju, Marku Thomasu, Alexis Wearmouth i Terriju Wrigleyju za pomoć pri pisanju ovog pamfleta. Također sam imao puno koristi od sudjelovanja na konferenciji “Sveučilišta u neoliberalnom svijetu” održanoj na Sveučilištu u Manchesteru u studenome 2005. (www.socialsciences.man.ac.uk/socialanthropology/events/possiblefutures/unlw. html); zahvalan sam organizatorima na pozivu.

Predgovor


Kao zajednički glavni tajnik UCU-a (University and College Union, Sindikata visokih učilišta) i bivši glavni tajnik Natfhe (National Association of Teachers in Further and Higher Education – Nacionalna udruga nastavnika u višem i visokom obrazovanju[*]) od 1998. često sam govorio o iskustvima studenata i naših članova u visokom obrazovanju. Alex Callinicos nas je sve zadužio izvodeći teorije iz naših iskustava i prakse u visokom obrazovanju.

Nalazimo se u opscenom spektaklu u kojem se na pozicijama nalaze bivši studentski radikali koji nikad nisu plaćali školarine i koji su mogli dobiti stipendije, a sada podmeću noge ovoj generaciji. Kad je Jack Straw bio predsjednik Nacionalnog sindikata studenata (National Union of Students, NUS) vodio nas je u borbu za povećanje stipendija, kritizirao je Vladu zbog prisiljavanja studenata da biraju između knjige i obroka. Studenti 21. stoljeća moraju birati između završavanja zadaće i dodatne smjene u supermarketu.

Nacionalni sindikat studenata (NUS) i sindikati predavača uporno su dizali glas protiv povišenja školarinâ, argumentirajući da će školarine odvratiti pojedine socijalne grupe od visokog obrazovanja. Uvođenje školarinâ ove je godine (2006) s gotovo 4 posto manje prijavljenih za upis na sveučilišta izazvalo obrtanje prijašnjeg trenda povećavanja broja studenata. Upozoravali smo da bi uvođenje tržišta u visoko obrazovanje uzrokovalo to da studenti biraju najjeftinije umjesto najprikladnijih kolegija. Govorili smo da bi pristup visokom obrazovanju trebao biti temeljen na sposobnostima a ne platežnoj moći.

Zbog toga je UCU stao na stranu NUS-a, a protiv podizanja gornje granice iznosa školarinâ. NUS je bio na strani UCU-a u borbi za pristojnu plaću. No da bismo gledali unaprijed, moramo ponovno iznijeti sve argumente protiv školarinâ. U 19. se stoljeću borilo za proširenje besplatnog osnovnoškolskog obrazovanja, u 20. stoljeću ista se borba vodila za srednjoškolsko obrazovanje, a u 21. stoljeću bismo se trebalo boriti za širenje besplatnog višeg i visokog obrazovanja. Više i visoko obrazovanje trebali bi postati ljudsko pravo, a ne privilegija.

Unatoč stalnim ponavljanjima ministara da sredstava za proširenje visokog i višeg obrazovanja (bez školarinâ) nema, studenti i predavači, pa i većina stanovništva uviđa prozirnost te laži. Pitanje besplatnog visokog obrazovanja pitanje je prioriteta. Vlada bi mogla namaknuti novac posezanjem u vojni proračun. Povlačenjem vojnika iz Iraka i Afganistana bi se uštedjelo malo bogatstvo. Prije drugog mandata novih laburista rečeno nam je da Gordon ima spremljene sa strane novce namijenjene visokom obrazovanju. Možda smo bili naivni, no ni mi ni tadašnji ministar nismo očekivali da će taj novac biti protraćen na nezakonit rat koji ne možemo dobiti.

Vlada, establišment i poduzetnici jednako su podvojeni što se tiče višeg i visokog obrazovanja kao što su bili u 19. stoljeću. Tada su trebali više obrazovane radne snage za upravljanje novom mašinerijom, ali to nisu htjeli platiti. Jedni su zauzimali stajalište da su radnici i seljaci preneintelignetni da bi naučili pisati, čitati i zbrajati, a drugi su, posve opravdano, smatrali da će biti opasno ako seljaci i radnici nauče pisati, čitati i zbrajati. Sve do 1960-ih radničkoj klasi bio je omogućen pristup samo tehničkom obrazovanju. Sveučilišta su u velikoj mjeri služila obnavljanju starih zanimanja (medicine, prava, političkih znanosti i crkve) i imala su za cilj stvoriti kadar ljudi s osjećajem superiornosti da bi upravljali britanskim carstvom. Tradicionalno su teoretičari obrazovanja razlikovali usku obuku od široke naobrazbe. Ironično, kapitalizam 21. stoljeća spaja te dvije vrste jer naobrazba stvara radnike koji su sposobni rješavati probleme koje tzv. ekonomija znanja treba – no to pokušava obaviti na što jeftiniji mogući način.

Povijesna je ironija da je prva generacija studenata koja će nastradati zbog povećanja školarinâ ista ona generacija koja se protivila ratu u Iraku, sudjelovala u socijalnim pokretima poput Europskog socijalnog foruma i pridružila se antidesničarskoj kampanji “Ujedinjeni protiv fašizma” (Unite against Fascism). Uvjeren sam da će baš kao što su dobili bitku za povlačenje iz Iraka i Afganistana, pronaći nove načine organiziranja otpora. Kako kaže Alex, njihova braća i sestre u Grčkoj i Francuskoj utrli su put, a njegov pamflet osigurava kontekst za raspravu o tome kako to postići.

Dok ovo pišem, nadam se da će 120 000 članova UCU-a izabrati vodstvo koje će im osigurati da stoje uz studente u borbi za sveobuhvatno besplatno obrazovanje nakon srednje škole. Iako stvaranje povijesti nije samo stvar volje, sigurno je da ljudi kad se organiziraju mogu mijenjati stvari. Šaljite tu poruku dalje. To je subverzivna ideja. Organizirajte se, zajedno možemo mijenjati stvari.

Paul Mackney
Glavni tajnik Natfhe 1997.–2005.
UCU-ov zajednički glavni tajnik od srpnja 2005. do srpnja 2006.
Studeni 2006.


Uvod


Britanska sveučilišta prolaze kroz dramatične promjene. Najočitiji znak tih promjena je fizička ekspanzija. 2004/2005. godine u sustavu visokog obrazovanja bilo je 2 287 540 studenata.[1] U Engleskoj fakultete danas pohađa otprilike 30 posto 18 i 19-godišnjaka, u usporedbi sa samo oko 7 posto u ranim šezdesetima. Sveučilišno obrazovanje prestalo je biti privilegija manjine, iako je ljudima koji dolaze iz obiteljî manualnih radnika još uvijek puno teže doći do fakulteta.[2]

Neki se protive ekspanziji sveučilišta iz elitističkih razloga, ponavljajući slogan dramatičara Johna Osbornea: “Više znači lošije”. Tako desničarski kolumnist Peter Hitchens optužuje posljednjeg torijevskog premijera Johna Majora da je pokretanjem trenutne ekspanzije sveučilišta izvršio još jedan težak napad na kvalitetu obrazovanja.[3] S druge strane, vlada novih laburista tvrdi da je ekspanzija sveučilišta pitanje socijalne pravde: “Svi oni koji bi mogli imati koristi od visokog obrazovanja trebaju dobiti priliku da to i učine. To je fundamentalno načelo koje je osnova za izgradnju socijalno pravednijeg društva, jer obrazovanje je najbolji i najsigurniji put za izlazak iz siromaštva i nepovoljnog položaja.”[4]

Ekspanzija visokog obrazovanja neosporno je plemenit cilj. Elitisti su poprilično u krivu: dok god se izdvaja dovoljno sredstava, ne postoji razlog zbog kojeg vladin cilj od 50 posto 18-30 godišnjaka ili čak i više ne bi trebali imati sveučilišnu diplomu i profitirati od tog iskustva. Ali stvarnost visokog obrazovanja uvelike se razlikuje od službenih proklamacija o jednakosti prilikâ i društvenoj pravdi. Britanska sveučilišta zapravo se vode po prioritetima koje oblikuju potrebe krupnog kapitala. Sveučilišta se restrukturiraju kako bi mogla osigurati britanskim i stranim tvrtkama znanstvena istraživanja i stručne radnike koji im trebaju kako bi ostali profitabilni. Istovremeno se transformiraju iz akademskih institucija u profitne centre koji zarađuju devize za ekonomiju Velike Britanije.

Zbog toga se ekspanzija provodi jeftino, dok se izdvajana sredstva po studentu režu, a sveučilišta, odjeli i sveučilišni profesori potiču na međusobno natjecanje. Prijelaz sa studentskih stipendija na studentske zajmove i školarine prisiljava brojne studente na rad kako bi se mogli uzdržavati dok se pripremaju za postajanje radnom snagom. Ne iznenađuje da to potencijalne studente iz siromašnijih sredina obeshrabruje pri upisu na fakultet.

Ovakva transformacija nipošto nije jedinstven slučaj. Na sveučilišta širom svijeta vrši se pritisak da izvrše iste takve promjene. A takvo restrukturiranje visokog obrazovanja dio je mnogo šireg, doslovno globalnog, ekonomskog i političkog procesa poznatog pod nazivom neoliberalizam. Prihvaćen od gotovo svih vlada u svijetu zajedno s poslovnim i medijskim elitama otkad su mu put prokrčili Ronald Reagan i Margaret Thatcher u osamdesetima, neoliberalizam želi podrediti svaki aspekt društvenog života tržišnoj logici te sve pretvoriti u robu koja se može privatno posjedovati, kupovati i prodavati za profit.

Prema radikalnom geografu Davidu Harveyju “dokazi snažno upućuju na to da je neoliberalni zaokret na neki način i u određenoj mjeri povezan s restauracijom i rekonstrukcijom moći ekonomskih elita”.[5] Ta je “restauracija klasne moći” dovela do masovne redistribucije bogatstva i prihoda prema tim elitama.

Najbogatijih 1 posto američkih kućanstava je između 1917. i 1940. primalo u prosjeku 16,9 posto ukupnog prihoda kućanstava. 1973. godine njihov udio smanjio se na 8,4 posto da bi nakon jedne generacije neoliberalizma opet porastao i dosegao čak 19,6 posto u 2001. godini. U međuvremenu, između sredine sedamdesetih i 2002. godine, 90 posto najsiromašnijih kućanstava doživjelo je smanjenje od 12 posto u udjelu u ukupnom prihodu kućanstava.[6] U Britaniji se nejednakost u prihodima naglo povećava tijekom Thatcheričine vlade i ostaje na toj povijesno najvišoj razini za vrijeme vlade novih laburista.[7]

Preokret u bogatstvu i moći uključivao je opsežno restrukturiranje raznih segmenata društva, uključujući i visoko obrazovanje. Posljedice su strašne. Profesorima i ostalom sveučilišnom osoblju sve više se uskraćuje prilika da stječu znanje radi vrijednosti koje znanje ima samo po sebi i da udovolje studentskim obrazovnim i drugim potrebama. Isto tako im se plaća smanjila u odnosu na ostale visoko kvalificirane radnike. Studenti, unatoč tome što se službeno proklamira da su oni suvereni “potrošači” visokog obrazovanja, su isto tako žrtve podvrgavanja sveučilišta tržišnim prioritetima.

Nasreću, neoliberalizam u visokom obrazovanju nailazi na otpor. U proljeće 2006. godine studenti u Francuskoj i Grčkoj uspjeli su uz pomoć sveučilišnih profesora i drugih djelatnika poraziti vladine tržišno usmjerene reforme. U Britaniji se nije dogodilo ništa toliko spektakularno, ali su sveučilišni profesori zbog plaćâ tri mjeseca bojkotirali ispitne rokove. Te borbe pokrenule su se unutar globalnog otpora neoliberalizmu koji je počeo s prosvjedima u Seattleu i Genovi.

Ali bit će potrebni mnogo veći društveni pokreti želimo li poraziti neoliberalizam i zamijeniti ga drugačijom logikom. Ovaj pamflet nudi analizu koja može pomoći tim pokretima tako što identificira karakter neprijatelja i načine borbe protiv njega. U njemu se ne oslanjam samo na postojeće činjenice i brojke, već i na vlastita iskustva podučavanja na britanskim sveučilištima, čime se bavim više od četvrt stoljeća te sam svjedok promjena koje ovdje razmatram. Ali ja ne napadam ove promjene iz nostalgije za idealiziranom prošlošću. Nemam želju vratiti se na mnogo manji i privilegiraniji sveučilišni sustav iz prethodnog vremena. Suprotstavljanje neoliberalizmu u visokom obrazovanju trebalo bi biti dio borbe za društvo koje svakome pruža jednaku priliku za samoostvarenje. U skladu s tim, moj teorijski okvir sačinjava Marxova analiza kapitalističkog ekonomskog sistema. Ono što neoliberalizam u konačnici predstavlja naročito je čista forma logike kapitala. Stoga, borba za bolja sveučilišta ne može se odvojiti od pokreta protiv globalnog kapitalizma.

Neoliberalizam i “ekonomija znanja”


Trenutna transformacija britanskih sveučilišta započela je za vrijeme torijevskih vlada između 1979. i 1997. godine. Ipak, novi laburisti prigrlili su neoliberalno restrukturiranje visokog obrazovanja na mnogo gorljiviji način. Ovo je djelomično odraz velikog utjecaja privatne agende Tonyja Blaira, koju je sad prigrlio Gordon Brown, a koja preko politika privatizacije i komodifikacije prodire u dijelove javnog sektora u koje se čak ni Margaret Thatcher nije usudila dirati. Ali ona je isto tako i posljedica ključne uloge koju obrazovanje igra u novoj laburističkoj ideologiji i politici.

Ključna ideja ovdje u pitanju jest ona “ekonomije znanja”. Jedan od prvih strateških dokumenata Blairove vlade bio je onaj Ministarstva trgovine i industrije pod nazivom “Naša konkurentna budućnost: Izgradnja gospodarstva upravljanog znanjem” (1998.), koji je napisao Peter Mandelson tijekom svog kratkog i neslavnog boravka u Ministarstvu. Charles Leadbeater, bivši premijerov savjetnik, tvrdi da je jedna od najvećih sila koje danas vladaju svjetskim gospodarstvom:
“ekonomija znanja” – nagon za generiranjem novih ideja i pretvaranjem tih ideja u komercijalne proizvode i usluge koje potrošači žele. Taj proces stvaranja, diseminacije i eksploatacije novog znanja pokretačka je sila iza koje stoji poboljšanje životnih standarda i ekonomski rast. On uvelike utječe na naše živote i gleda na nas kao na potrošače i radnike. Kada bismo okrenuli leđa svjetskom gospodarstvu, morali bismo također ostaviti iza sebe i ogromnu kreativnu moć gospodarstva znanja.[8]
Ideja gospodarstva znanja zapravo je postala neka vrsta klišeja među suvremenim političkim i poslovnim elitama diljem svijeta. U nju je upakirano više različitih tvrdnji:
  • proizvodnja fizičkih dobara zamjenjuje se proizvodnjom nematerijalnih usluga
  • djelomično kao rezultat toga, proizvodnja postaje sve više “uvjetovana znanjem” – drugim riječima, proizvodi će se vjerojatno bolje prodavati zahvaljujući sve sofisticiranijoj tehnici proizvodnje, kao i idejama koje oni predstavljaju i koje se koriste za njihovo prodavanje, a sve to ovisi o istraživanjima koja obavljaju visokokvalificirani radnici.
  • Dakle, uspjeh kompanijâ i nacionalnih gospodarstava sve više ovisi ne o fizičkim postrojenjima i opremi koja je razvijena tijekom godina, desetljeća ili duže, već o njihovom “ljudskom kapitalu”, tj. vještinama, znanju i mašti njihove radne snage. Pojedinci, tvrtke i čitave zemlje mogu napredovati uspješnom primjenom ovih vještina.
Ove ideje bile su pogotovo moderne u vremenu takozvanog “dotcom booma“, odnosno procvata računalne industrije i internetskog poduzetništva na kraju devedesetih. Brzi ekonomski rast u Sjedinjenim Američkim Državama i visoke cijene dionicâ potaknule su euforično vjerovanje da se pojavilo “novo gospodarstvo” temeljeno na informacijskoj tehnologiji koje će svjetskom kapitalizmu osigurati budućnost beskonačnog prosperiteta. Ali unatoč krizi koja je pogodila SAD na početku ovog desetljeća, vjera u gospodarstvo znanja i dalje se održava. Na primjer, kolumnist New York Timesa Thomas Friedman nedavno je objavio naveliko hvaljenu knjigu pod naslovom “Svijet je ravan” u kojoj tvrdi da je 2005. godina obilježila “potpuno novu eru” globalizacije u kojoj je “dinamična sila… novootkrivena moć pojedinaca da surađuju i natječu se na globalnoj razini” zahvaljujući “softveru – raznim vrstama novih aplikacija – u kombinaciji sa stvaranjem svjetske optičke mreže koje nas je sve učinila susjedima”.[9]

Primarni cilj mog pamfleta nije kritizirati ružičastu sliku svjetskog kapitalizma koju oslikavaju ideolozi poput Leadbeatera i Friedmana: To sam učinio drugdje.[10] Ipak, dobro je ukazati na neke probleme gospodarstva znanja. Prvo, tvrdnje o prijelazu na uslužne djelatnosti moraju se shvatiti jako oprezno. Neke od novijih najuspješnijih marketinških priča ipak su bile one novih fizičkih dobara, npr. mobilni telefoni i mp3 playeri.

Drugo, uspješna gospodarstva još uvijek su ona koja svoj razvoj temelje na proizvodnji i izvozu proizvedenih dobara. Razmotrimo ovo novije izvješće o Njemačkoj iz Financial Timesa: “Nijedna druga industrijska nacija nije tako uspješno iskoristila priliku koju joj je nudilo međusobno povezano svjetsko gospodarstvo. To gospodarstvo srednje veličine s 80 milijuna stanovnika, često opisivano kao tjeskobno, nespremno na rizik i alergično na promjene, jedno je od najvećih izvoznika dobara svake godine otkad je 2003. prestiglo SAD.”[11] Njemačka je uspješan izvoznik zahvaljujući uspješnom zadržavanju položaja u opskrbi svjetskih mreža proizvodnje, uglavnom izradom kompleksnih dijelova, kao što je Kina osigurala sebi ulogu sastavljanja gotovih proizvoda za te mreže.

Ipak, izvozni uspjeh ne vodi nužno u sigurnost u poslu ili prosperitet. Njemačka boluje od kronične nezaposlenosti, koja trenutno (2006, op. prev.) zahvaća 10 posto radne snage. Ono što možda više iznenađuje je da, prema azijskoj banci Asian Development Bank (ADB), Aziji prijeti sve veća kriza nezaposlenosti. Financial Times navodi, citirajući Ifzala Alija, glavnog ekonomista ADB-a:
Spor tempo stvaranja radnih mjesta u zemlji s relativno visokom stopom rasta proizveo je 500 milijuna nezaposlenih ili podzaposlenih u regiji koja broji 1,7 milijardi radno sposobnog stanovništva. Dodatnih 245 milijuna ljudi postat će radno sposobno tijekom sljedećeg desetljeća. Dok su novoindustrijalizirana gospodarstva Hong Konga, Južne Koreje i Singapura uspjela stvoriti mnogo “dobrih radnih mjesta”, koja zahtijevaju visoke kvalifikacije i daju velike plaće, druge, pogotovo u južnoj Aziji, u tome nisu uspjele. Iako je regija napredovala u smanjenju siromaštva u posljednja dva desetljeća, gotovo 1,9 milijardi Azijaca još uvijek preživljava s manje od 2 dolara na dan, zato što ne mogu pronaći posao ili zato što, jednom kad pronađu posao, premalo zarađuju, navodi banka.

Banka je ustvrdila da je “ogromna svjetska ponuda radne snage”, proizašla iz rastuće integracije Kine, Indije i Rusije sa svjetskim gospodarstvom, dovela do “utrke do dna” jer su se kompanije međusobno utrkivale s “često ideološkim zanosom”. “Uspjeh Azije prije ili kasnije bit će zamračen pritiskom velike “pričuvne vojske” nezaposlenih ili podzaposlenih radnika koji su neprestano prisiljeni tražiti potplaćeni posao kako bi preživjeli” upozorio je Ali.

U Kini postaje sve teže stvoriti nova radna mjesta. Prema istraživanju azijske banke ADB, osamdesetih godina bila je potrebna stopa rasta od 3 posto da bi se prouzrokovalo povećanje zaposlenosti od 1 posto, dok je narednog desetljeća za postizanje istog rezultata bila potrebna stopa rasta od 8 posto.

Stope rasta zaposlenosti pogotovo su bile razočaravajuće u sektoru formalnog zaposlenja, gdje je proizvodnja skuplja, i radnici imaju ugovore o radu koji im omogućuju pristojne radne uvjete i veću sigurnost u poslu.[12]
Stoga, čak i ako su gospodarstva uspješna, ne postoji nikakva nužna povezanost između kompetitivnosti i profitabilnosti – mjerâ uspješnosti – i dobrobiti radnikâ i siromašnih. Neoliberalni kapitalizam zaista treba kvalificirane radnike, ali on također počiva na velikom broju potplaćenih radnika, od kojih mnogi imaju malu ili nikakvu sigurnost u zadržavanju posla, od kojih su neki ilegalni migranti, u bogatim gospodarstvima na sjeveru, kao i svjetskom jugu.

Ali postoje mnogo veće dvojbe koje ideolozi “ekonomije znanja” zanemaruju. Tvrtke i čitavi sektori mogu procvasti ili propasti iz razloga koji u najboljem slučaju mogu biti samo djelomično povezani s onim čime se bave. Tako su s naglim razvojem novog gospodarstva krajem devedesetih godina poticana velika ulaganja u industrije informacijske tehnologije i telekomunikacijâ, mnogo veća nego što je realno moglo biti pristojno isplativo. Npr., u Sjedinjenim Američkim Državama postavljeno je 63 milijuna kilometara kabela od optičkih vlakana, što je dovoljno da se njima 1566 puta okruži Zemlja.[13]

Tako je ova prekomjerna investicija, kao što se to često događalo u povijesti kapitalizma, neslavno propala. Danas se mnoge tvrtke koje se bave informacijskim tehnologijama i telekomunikacijama još uvijek bore s posljedicama te krize, dok je trenutno čest slučaj da tvrtke “starog gospodarstva” prosperiraju – pogotovo one grane poput naftne industrije, industrije plina, čelika i rudarske industrije koje su profitirale od povećane svjetske potražnje za sirovim materijalima koja je podigla cijene tih dobara. Te tvrtke se baš i ne uklapaju lako u teorije gospodarstva znanja. Međutim, desetljeće ranije slika je bila upravo suprotna, te je ona u prvom redu i pomogla nastanku ovih teorija. Ovo odražava činjenicu da se kapitalizam održava tržišnim natjecanjem, slijepim procesom čiji se ishodi ne mogu kontrolirati ni bilo kako detaljno predvidjeti.

Postoji druga značajka tržišnog natjecanja koja se zanemaruje, ne samo od strane zagovornikâ gospodarstva znanja, već i od rektora kada tvrde da su njihova sveučilišta “centri izvrsnosti” ili čega već. Natjecanje uključuje i pobjednike i gubitnike. Svako sveučilište ne može biti “svjetski centar izvrsnosti”. Što se događa gubitnicima? U slučaju gospodarskog natjecanja, njih preuzme druga tvrtka ili oni jednostavno propadnu i njihovi radnici izgube posao. U slučaju sveučilišta, neuspjeh možda ne znači zatvaranje (još), ali on znači smanjene izvore prihodâ te stoga slabije uvjete rada za zaposlenike i studente.

Čak i ako ideologija gospodarstva znanja nudi vrlo nepotpunu i ružičastu sliku stvarnosti, ona ipak sadrži tračak istine. Trenutna era globalnog kapitalizma okarakterizirana je intenzivnim međunarodnim tržišnim natjecanjem. Pojedine tvrtke su pod stalnim pritiskom da režu troškove povećanjem produktivnosti svojih radnika. Kako dan ima samo 24 sata, veći radni učinak često ovisi o ulaganju u napredne tehnologije. Stoga je nužno ulaganje u istraživanje, razvoj i obuku visokokvalificiranih radnika koji mogu projektirati nove tehnologije i upravljati njima.

Tu istu logiku tržišnog natjecanja osjećaju cijela gospodarstva, koja neprestano uspoređuju vlastitu produktivnost i konkurentnost s onima njihovih suparnika. Indiju i Kinu, moćne nove i jeftine gospodarske sile Istoka, drži se kao mač nad glavama i šefova i radnika da ne bi posustali u traženju načina povećanja produktivnosti. Neoliberalizam u visokom školstvu znači da se logika tržišnog natjecanja ugrađuje u sam rad sveučilišta. Kako ćemo vidjeti, ovo služi da bi se osiguralo da se što jeftinije moguće podučava rastući broj studenata i izvode sve neophodnija istraživanja.

Alex Callinicos
S engleskog prevele Ruža Lukšić, Andrea Milat i Jelena Miloš


[*] Further education je svako formalno obrazovanje koje je više od srednjoškolskog a niže od visokog; ovaj se pojam u Velikoj Britaniji koristi uglavnom za više strukovno obrazovanje i obrazovanje koje se stječe na visokim školama, veleučilištima i otvorenim učilištima (op. prev.)


Bilješke


[1] www.hesa.ac.uk/holisdocs/pubinfo/student/institution0405.html
[2] HEFCE, Young Participation in Higher Education, siječanj 2005, www.hefce.ac.uk
[3] P. Hitchens, Why Does Everyone Find it So Hard to Understand the Tories?, 17. svibnja 2006, www.hitchensblog.mailonsunday.co.uk
[4] Odsjek za obrazovanje i vještine, The Future of Higher Education, Cm 5735, siječanj 2003, www.dfes.gov.uk, paragraf 6.1, str. 68.
[5] D. Harvey, A Brief History of Neoliberalism (Oxford, 2005), str. 15.
[6] G .Duménil i D. Lévy, “Neoliberal Income Trends”, New Left Review, ii/30 (2004), str. 111 i 119.
[7] M Brewer i ostali, Poverty and Inequality in Britain: 2006, Institut za fiskalne studije, ožujak 2006, www.ifs.org.uk, str. 24.
[8] C. Leadbeater, Living on Thin Air (London, 2000), str. 8.
[9] T. L. Friedman, The World is Flat (London, 2005), str. 10.
[10] Vidi A. Callinicos, Protiv trećeg puta (Jesenski i Turk, 2009), poglavlje 1, i An Anti-Capitalist Manifesto (Cambridge, 2003).
[11] B. Benoit i R. Milne, “Germany’s Exporters are Beating the World”, Financial Times, 18. svibnja 2006.
[12] J. Johnson, “Asia Faces Jobs Crisis that Could Hit Growth”, Financial Times, 27. travnja 2006.
[13] R. Brenner, “Towards the Precipice”, London Review of Books, 6. veljače 2003. Vidi i Brennerov „The Boom and the Bubble“ (London, 2002).

Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (II)
Kako se privatne tvrtke povlače iz skupih ulaganja u istraživanje, sveučilišta postaju sve važnija za napredak i razvoj, što znači da moraju biti strože podređena dinamičnim potrebama gospodarstva…
Objavljeno: 8. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (III)
Neoliberalno restrukturiranje sveučilišta dovodi do sve veće proletarizacije akademskih profesija, dok se istovremeno sve veći broj znanstvenog osoblja nalazi na nesigurnim poslovima…
Objavljeno: 14. prosinca 2010.
Alex Callinicos: Sveučilišta u neoliberalnom svijetu (IV)
Za otpor neoliberalnoj transformaciji sveučilišta potrebno je čvrsto inzistirati na tome da nema ništa prirodno u svijetu u kojem vlada tržište te odbaciti uvjerenje da ne postoji alternativa neoliberalnom kapitalizmu…
Objavljeno: 20. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 19. prosinca 2018. Mogu li žuti prsluci govoriti? Masovni prosvjedi posljednjih se tjedana kapilarno šire europskim centrom i periferijom kao sve glasniji izraz bunta i nagomilanog nezadovoljstva protiv nesmiljenih zaoštravanja neoliberalnih politika koje udaraju na golu egzistenciju. Pročitajte komentar pisca Édouarda Louisa, glasnog podržavatelja pokreta gilets jaunes (žuti prsluci), o medijskoj i političkoj diskvalifikaciji onih koji na ulicama demonstriraju da je klasna borba odozdo prijeko potrebna i još uvijek moguća.
  • 16. prosinca 2018. O kulturnom radu, njegovom globalnom karakteru i lokalnom aspektu Kako stoji u Strateškom planu Ministarstva Kulture RH za 2019-2021, država trenutno subvencionira socijalne doprinose za 9,58 posto samostalnih umjetnika_ca, odnosno samo 1349 osoba. Nadalje, plan je ne povećavati broj samostalnih umjetnika_ca, te ih definirati kao one „koji su ostvarili izniman doprinos hrvatskoj kulturi i umjetnosti“. Što sa svima ostalima koji djeluju u iznimno prekariziranom sektoru kulture? O strukturnim preprekama koje onemogućavaju nadilaženje individualizacije i atomiziranosti kulturnog radništva pročitajte u tekstu Maria Kikaša.
  • 14. prosinca 2018. Duh fašizma pušten je iz boce Unutar globalnog konteksta aktualne socioekonomske krize, višedesetljetna praksa neobuzdanog historijskog revizionizma poprima, iz inicijalno proliberalnog, sve otvoreniji profašistički karakter. Nakon sramežljivih inicijativa za tzv. nacionalnom pomirbom u 80-ima, te tranzicijskog zagovaranja rehabilitacije lokalnih fašista kroz fokusiranje na poslijeratna ubijanja, u Sloveniji su se prakse komemoracija ubijanja fašističkih kolaboracionista posljednjih godina intenzivirale i kvalitativno zaoštrile, počevši s onom u čast lokalnih fašista poginulih tijekom samog Drugog svjetskog rata u borbi protiv slovenskih partizana u Grahovu. U nastavku donosimo isječak iz nadolazeće knjige Gala Kirna The Partisan Counter Archive.
  • 29. studenoga 2018. Fašisti pogoduju rastu dionica Međuratni europski fašizam bio je odgovor tradicionalnih elita i njihovih saveznika iz redova srednjih klasa na rastuću snagu eksploatiranih radničkih masa. Kako bi se suzbila mogućnost pružanja otpora neoliberalizmu, koji je u prethodnom desetljeću doveo do velike krize te pokazao svoje pravo lice čak i onima koji su polagali nade u njegov eventualni uspjeh, povijest se ponavlja i dolazi do ustoličenja autoritarnih prokapitalističkih političkih opcija, na koje prigodno reagiraju i tržišta dionica. Pročitajte komentar ekonomista Douga Henwooda.
  • 28. studenoga 2018. Platforma za novu politiku U listopadu ove godine u Tbilisiju u Gruziji održan je New Politics in Post-Socialist Europe and the Former Soviet Union, prvi sastanak progresivnih lijevih organizacija, partija i kolektiva iz zemalja Jugoistočne Europe i bivšeg Sovjetskog Saveza s ciljem stvaranja platforme za drukčiju politiku. Pročitajte izvještaj Andreje Gregorine, jedne od govornica na panelu „Autoritativne tendencije, biopolitika i politička ekologija reprodukcije“, na kojem se iz feminističko-materijalističke perspektive raspravljalo o strategijama otpora protiv konzervativnih pokreta i inicijativa u zemljama Jugoistočne Europe te bivšeg Sovjetskog Saveza.
  • 26. studenoga 2018. Starija generacija – dežurni krivci Nakon raspada Jugoslavije, s početkom deindustrijalizacije, masovni odlazak u prijevremene mirovine korišten je kao mjera za ublažavanje mogućnosti širokih socijalnih prosvjeda. Istovremeno su mnoge starije osobe na prostoru Istočne Njemačke i Poljske, poglavito žene, prihvatile opciju prijevremenog umirovljenja kako bi uslijed propadanja sustava javnih vrtića pomogle svojoj djeci u skrbi o unučadi. Uslijed sve jačih neoliberalnih pritisaka na socijalnu državu, danas se umirovljenike općenito prikazuje kao teret društva, a one koji su odabrali opciju prijevremenog umirovljenja optužuje da je njihova lijenost i nesmotrenost dovela do neodrživosti javnog mirovinskog sustava. O medijskoj hajci na stariju generaciju u Sloveniji i realnim koordinatama problematike mirovinskog sustava pročitajte više u prijevodu teksta Lilijane Burcar.
  • 25. studenoga 2018. Statut i zapisnici I. i II. skupštine ŽKG-a iz Trsta Na današnji je dan 1925. godine u Labinu u 81 godini života umrla Giuseppina Martinuzzi, istarska revolucionarka, socijalistkinja i marksistkinja koja je život posvetila teorijsko-pedagoškom radu s djecom radnica i radnika, seljanki i seljaka te revolucionarnom omladinom. Članicom Komunističke partije Italije postaje odmah po njenom osnivanju u rujnu 1921., a ubrzo preuzima i vođenje Ženske komunističke grupe iz Trsta u vrijeme snažnih revolucionarnih radničkih gibanja, ali i jačanja talijanskog fašističkog pokreta. Pročitajte prijevod Statuta te zapisnikâ Prve i Druge skupštine Ženske komunističke grupe iz Trsta (1921-1922), a više o političkom djelovanju i ostavštini Giuseppine Martinuzzi doznajte u tekstu kojeg smo nedavno objavili.
  • 13. studenoga 2018. „Građanski antifašizam” na braniku Tuđmanove Hrvatske U trenutku dok desnica, s najekstremnijom agendom u zadnjih trideset godina, polako osvaja političke institucije i javne prostore, na ljevici je da koncipira progresivne i emancipatorne odgovore. Da taj proces ne ide baš glatko, pokazuje obrazovni program Centra za studij demokracije i ljudskih prava koji nudi samo još jedno pražnjenje pojma antifašizma od socijalističkog političkog sadržaja i njegovo reapropriranje u duhu građanskih vrijednosti. No ovaj program odlazi i korak dalje, pa antifašizmom pravda i tuđmanistički projekt samostalne i nezavisne Hrvatske. Problematični aspekti ovakvog edukacijskog okvira u tekstu su analizirani s obzirom na njihove historijske, teorijske i političke implikacije.
  • 13. studenoga 2018. Podrška plenuma FFZG-a radnicima Uljanika i 3. maja Pristajući na diktat međunarodnih institucija, Hrvatska je zapostavila ulaganja u vlastitu industriju, prepuštajući istu privatnim investitorima. Situacija u kojoj se trenutno nalazi hrvatska brodogradnja tragičan je primjer izostanka gospodarske vizije, s obzirom na to da se radi o industrijskoj grani koja može biti profitabilna. Opetovano se pokazuje da kratkoročni interesi privatnog sektora nadjačavaju nužnost provođenja politika koje bi osigurale dugoročnu održivost domaće industrije i javnog sustava kojeg ista podržava. U nastavku možete pročitati studentsku podršku radnicima brodogradilišta.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve