Europske vlasti guraju Irsku u krivom smjeru

Donosimo prijevod članka Marka Weisbrota, jednog od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, o posljedicama ekonomske krize u Irskoj i kako se na njih pod pritiskom neoliberalnih elita EU pokušava odgovoriti – prebacujući teret krize na leđa radničke klase. U tekstu, kao i intervjuu za BBC, Weisbrot tvrdi kako mjere štednje koje se propagiraju kao rješenje nikako nisu i jedini moguć odgovor na krizu.




U trenutku kada još jednu od tzv. „PIIGS“ (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska, op. prev.) zemalja vode na klanje, vrijedi se zapitati je li pokolj koji zagovaraju europske vlasti uistinu nužan. Irska prolazi treću godinu recesije i dohodak po glavi stanovnika je već pao za više od 20 posto od 2007. Nezaposlenost se više nego utrostručila od 4,3 posto krajem 2006. do današnjih 13,9 posto.

Osnovna predviđanja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) su da će se dug uravnotežiti negdje blizu 100 posto BDP-a do 2014., no čak i to ovisi o volatilnim i ponekad kontradiktornim sentimentima „obvezničkih osvetnika“ (“bond vigilantes“) – za koje se ne doima kao da uvijek znaju što žele. Jedan dan su tržišta obveznicâ sretna jer vlast reže proračun i otpušta radnike, dok se već drugog dana sjete računovodstva nacionalnog dohotka i shvate da će to stegnuti privredu, a povećati deficit i dužničko opterećenje u odnosu prema BDP-u.

Nažalost, europske vlasti točno znaju što žele: žele pritisnuti Irsku, žele više fiskalne restrikcije i žele smanjiti javni sektor. To žele učiniti odmah, čak i ako to znači da će Irska potonuti još dublje u recesiju.

Tako da je razumljivo da se irska vlada opire dogovoru s tim vlastima – koje uključuju Europsku Komisiju, Europsku Centralnu Banku (ECB) i MMF. Fond za europsku financijsku stabilnost je ustanovljen u svibnju s odredbom koja nalaže da bilo koji bailout povlači za sobom i smanjenje javne potrošnje.

Postoji li alternativa? Da – zapravo ima ih više. Potpuno je izvedivo da europske vlasti pomognu irskom oporavku od recesije bez podvrgavanja privrede – i stanovništva– dodatnom kažnjavanju.

Irska je privreda mala, sa samo 4,5 milijuna stanovnika, te BDP-om od oko 166 milijardi eura. Samo djelićem sredstava već izdvojenih u tu svrhu europske vlasti i MMF mogu Irskoj dati zajam s jako niskim kamatnim stopama za sredstva koja su joj potrebna sljedeću godinu-dvije. Riječ je o otprilike 80-90 milijardi eura kroz iduće tri godine, uzetih iz fonda od 750 milijardi eura.

Jednom kada su kreditne potrebe pokrivene, Irska se ne bi trebala bojati naglih porasta u kreditnim troškovima poput onih koji su izazvali trenutnu krizu, kada su kamatne stope na njihove desetogodišnje obveznice skočile sa 6 na 9 posto u samo nekoliko tjedana. To dovodi do samoispunjujućih proročanstava pri čemu dužničko opterećenje postaje neodrživo jer „obveznički osvetnici“ smatraju da bi opterećenje moglo biti neodrživo.

Europske vlasti mogle bi odbaciti svoje pro-cikličke uvjete i dopustiti Irskoj poduzimanje privremenog fiskalnog stimulusa sa svrhom ponovnog pokretanja privrede. To je najizvedivija praktična alternativa daljnjoj recesiji.

Umjesto toga, europske vlasti pokušavaju ono što je MMF, u svom savjetovanju s irskom vladom o Članku IV, održanom u srpnju 2010., nazvao „unutarnjom devalvacijom“. Radi se o procesu stezanja privrede i opadanja nadnica stvaranjem visoke nezaposlenosti, s ciljem podizanja konkurentnosti irske privrede na međunarodnom tržištu smanjivanjem jediničnih troškova rada. Takvim bi poticanjem inozemne potražnje, tj. povećanjem neto izvoza, bio omogućen oporavak privrede.

Na stranu ogromna cijena koju bi platilo društvo i ekonomska šteta koju sa sobom nosi takva strategija, teško je sjetiti se primjerâ kada je to doista djelovalo. Štoviše, ako pogledamo glavna irska izvozna tržišta: eurozonu, UK i SAD – koja se ne doimaju generatorima rastuće potražnje za irskim izvoznim proizvodima u skoroj budućnosti, još manje je vjerojatno da će upaliti u ovom slučaju.

Ako vas zanima koliko se europske vlasti ponašaju desničarski i brutalno u stilu 19. stoljeća, samo ih usporedite s Benom Bernankeom, republikanskim predsjednikom Federalnih rezervi SAD-a. On je nedavno pokrenuo drugu rundu „kvantitativnog olakšanja“ ili stvaranja novca – dodatnih 600 milijardi dolara tijekom sljedećih 6 mjeseci. Danas je jasno rekao da je svrha takvog stvaranja novca kako bi ga Federalna vlada mogla upotrijebiti za još jednu rundu fiskalnog stimulusa. ECB bi mogla napraviti nešto slično, da nije njezine desničarske ideologije i politike.

Iako se Irska čini nadjačanom u bilo kojem sukobu s europskim vlastima, daleko od toga da je bespomoćna. Europske vlasti i njihovi bankarski saveznici ne žele da se dogodi da Irska ne može više vraćati dugove ili da mora izaći iz eurozone. A to stoji i za sve „PIIGS“ zemlje, unatoč tome što su suočene s različitim situacijama. No Irska je već izgubila više – po pitanju proizvodnje i zaposlenosti – nego što je mogla izgubiti u restrukturiranju/neservisiranju dugova i možda čak izlazu iz eurozone. Pitanje je koliko su još toga spremni žrtvovati kako bi udovoljili željama europskih vlasti?

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve