Europske vlasti guraju Irsku u krivom smjeru

Donosimo prijevod članka Marka Weisbrota, jednog od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, o posljedicama ekonomske krize u Irskoj i kako se na njih pod pritiskom neoliberalnih elita EU pokušava odgovoriti – prebacujući teret krize na leđa radničke klase. U tekstu, kao i intervjuu za BBC, Weisbrot tvrdi kako mjere štednje koje se propagiraju kao rješenje nikako nisu i jedini moguć odgovor na krizu.

U trenutku kada još jednu od tzv. „PIIGS“ (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska, op. prev.) zemalja vode na klanje, vrijedi se zapitati je li pokolj koji zagovaraju europske vlasti uistinu nužan. Irska prolazi treću godinu recesije i dohodak po glavi stanovnika je već pao za više od 20 posto od 2007. Nezaposlenost se više nego utrostručila od 4,3 posto krajem 2006. do današnjih 13,9 posto.

Osnovna predviđanja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) su da će se dug uravnotežiti negdje blizu 100 posto BDP-a do 2014., no čak i to ovisi o volatilnim i ponekad kontradiktornim sentimentima „obvezničkih osvetnika“ (“bond vigilantes“) – za koje se ne doima kao da uvijek znaju što žele. Jedan dan su tržišta obveznicâ sretna jer vlast reže proračun i otpušta radnike, dok se već drugog dana sjete računovodstva nacionalnog dohotka i shvate da će to stegnuti privredu, a povećati deficit i dužničko opterećenje u odnosu prema BDP-u.

Nažalost, europske vlasti točno znaju što žele: žele pritisnuti Irsku, žele više fiskalne restrikcije i žele smanjiti javni sektor. To žele učiniti odmah, čak i ako to znači da će Irska potonuti još dublje u recesiju.

Tako da je razumljivo da se irska vlada opire dogovoru s tim vlastima – koje uključuju Europsku Komisiju, Europsku Centralnu Banku (ECB) i MMF. Fond za europsku financijsku stabilnost je ustanovljen u svibnju s odredbom koja nalaže da bilo koji bailout povlači za sobom i smanjenje javne potrošnje.

Postoji li alternativa? Da – zapravo ima ih više. Potpuno je izvedivo da europske vlasti pomognu irskom oporavku od recesije bez podvrgavanja privrede – i stanovništva– dodatnom kažnjavanju.

Irska je privreda mala, sa samo 4,5 milijuna stanovnika, te BDP-om od oko 166 milijardi eura. Samo djelićem sredstava već izdvojenih u tu svrhu europske vlasti i MMF mogu Irskoj dati zajam s jako niskim kamatnim stopama za sredstva koja su joj potrebna sljedeću godinu-dvije. Riječ je o otprilike 80-90 milijardi eura kroz iduće tri godine, uzetih iz fonda od 750 milijardi eura.

Jednom kada su kreditne potrebe pokrivene, Irska se ne bi trebala bojati naglih porasta u kreditnim troškovima poput onih koji su izazvali trenutnu krizu, kada su kamatne stope na njihove desetogodišnje obveznice skočile sa 6 na 9 posto u samo nekoliko tjedana. To dovodi do samoispunjujućih proročanstava pri čemu dužničko opterećenje postaje neodrživo jer „obveznički osvetnici“ smatraju da bi opterećenje moglo biti neodrživo.

Europske vlasti mogle bi odbaciti svoje pro-cikličke uvjete i dopustiti Irskoj poduzimanje privremenog fiskalnog stimulusa sa svrhom ponovnog pokretanja privrede. To je najizvedivija praktična alternativa daljnjoj recesiji.

Umjesto toga, europske vlasti pokušavaju ono što je MMF, u svom savjetovanju s irskom vladom o Članku IV, održanom u srpnju 2010., nazvao „unutarnjom devalvacijom“. Radi se o procesu stezanja privrede i opadanja nadnica stvaranjem visoke nezaposlenosti, s ciljem podizanja konkurentnosti irske privrede na međunarodnom tržištu smanjivanjem jediničnih troškova rada. Takvim bi poticanjem inozemne potražnje, tj. povećanjem neto izvoza, bio omogućen oporavak privrede.

Na stranu ogromna cijena koju bi platilo društvo i ekonomska šteta koju sa sobom nosi takva strategija, teško je sjetiti se primjerâ kada je to doista djelovalo. Štoviše, ako pogledamo glavna irska izvozna tržišta: eurozonu, UK i SAD – koja se ne doimaju generatorima rastuće potražnje za irskim izvoznim proizvodima u skoroj budućnosti, još manje je vjerojatno da će upaliti u ovom slučaju.

Ako vas zanima koliko se europske vlasti ponašaju desničarski i brutalno u stilu 19. stoljeća, samo ih usporedite s Benom Bernankeom, republikanskim predsjednikom Federalnih rezervi SAD-a. On je nedavno pokrenuo drugu rundu „kvantitativnog olakšanja“ ili stvaranja novca – dodatnih 600 milijardi dolara tijekom sljedećih 6 mjeseci. Danas je jasno rekao da je svrha takvog stvaranja novca kako bi ga Federalna vlada mogla upotrijebiti za još jednu rundu fiskalnog stimulusa. ECB bi mogla napraviti nešto slično, da nije njezine desničarske ideologije i politike.

Iako se Irska čini nadjačanom u bilo kojem sukobu s europskim vlastima, daleko od toga da je bespomoćna. Europske vlasti i njihovi bankarski saveznici ne žele da se dogodi da Irska ne može više vraćati dugove ili da mora izaći iz eurozone. A to stoji i za sve „PIIGS“ zemlje, unatoč tome što su suočene s različitim situacijama. No Irska je već izgubila više – po pitanju proizvodnje i zaposlenosti – nego što je mogla izgubiti u restrukturiranju/neservisiranju dugova i možda čak izlazu iz eurozone. Pitanje je koliko su još toga spremni žrtvovati kako bi udovoljili željama europskih vlasti?

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve