Europske vlasti guraju Irsku u krivom smjeru

Donosimo prijevod članka Marka Weisbrota, jednog od direktora Centra za ekonomska i politička istraživanja, o posljedicama ekonomske krize u Irskoj i kako se na njih pod pritiskom neoliberalnih elita EU pokušava odgovoriti – prebacujući teret krize na leđa radničke klase. U tekstu, kao i intervjuu za BBC, Weisbrot tvrdi kako mjere štednje koje se propagiraju kao rješenje nikako nisu i jedini moguć odgovor na krizu.

U trenutku kada još jednu od tzv. „PIIGS“ (Portugal, Irska, Italija, Grčka, Španjolska, op. prev.) zemalja vode na klanje, vrijedi se zapitati je li pokolj koji zagovaraju europske vlasti uistinu nužan. Irska prolazi treću godinu recesije i dohodak po glavi stanovnika je već pao za više od 20 posto od 2007. Nezaposlenost se više nego utrostručila od 4,3 posto krajem 2006. do današnjih 13,9 posto.

Osnovna predviđanja Međunarodnog monetarnog fonda (MMF) su da će se dug uravnotežiti negdje blizu 100 posto BDP-a do 2014., no čak i to ovisi o volatilnim i ponekad kontradiktornim sentimentima „obvezničkih osvetnika“ (“bond vigilantes“) – za koje se ne doima kao da uvijek znaju što žele. Jedan dan su tržišta obveznicâ sretna jer vlast reže proračun i otpušta radnike, dok se već drugog dana sjete računovodstva nacionalnog dohotka i shvate da će to stegnuti privredu, a povećati deficit i dužničko opterećenje u odnosu prema BDP-u.

Nažalost, europske vlasti točno znaju što žele: žele pritisnuti Irsku, žele više fiskalne restrikcije i žele smanjiti javni sektor. To žele učiniti odmah, čak i ako to znači da će Irska potonuti još dublje u recesiju.

Tako da je razumljivo da se irska vlada opire dogovoru s tim vlastima – koje uključuju Europsku Komisiju, Europsku Centralnu Banku (ECB) i MMF. Fond za europsku financijsku stabilnost je ustanovljen u svibnju s odredbom koja nalaže da bilo koji bailout povlači za sobom i smanjenje javne potrošnje.

Postoji li alternativa? Da – zapravo ima ih više. Potpuno je izvedivo da europske vlasti pomognu irskom oporavku od recesije bez podvrgavanja privrede – i stanovništva– dodatnom kažnjavanju.

Irska je privreda mala, sa samo 4,5 milijuna stanovnika, te BDP-om od oko 166 milijardi eura. Samo djelićem sredstava već izdvojenih u tu svrhu europske vlasti i MMF mogu Irskoj dati zajam s jako niskim kamatnim stopama za sredstva koja su joj potrebna sljedeću godinu-dvije. Riječ je o otprilike 80-90 milijardi eura kroz iduće tri godine, uzetih iz fonda od 750 milijardi eura.

Jednom kada su kreditne potrebe pokrivene, Irska se ne bi trebala bojati naglih porasta u kreditnim troškovima poput onih koji su izazvali trenutnu krizu, kada su kamatne stope na njihove desetogodišnje obveznice skočile sa 6 na 9 posto u samo nekoliko tjedana. To dovodi do samoispunjujućih proročanstava pri čemu dužničko opterećenje postaje neodrživo jer „obveznički osvetnici“ smatraju da bi opterećenje moglo biti neodrživo.

Europske vlasti mogle bi odbaciti svoje pro-cikličke uvjete i dopustiti Irskoj poduzimanje privremenog fiskalnog stimulusa sa svrhom ponovnog pokretanja privrede. To je najizvedivija praktična alternativa daljnjoj recesiji.

Umjesto toga, europske vlasti pokušavaju ono što je MMF, u svom savjetovanju s irskom vladom o Članku IV, održanom u srpnju 2010., nazvao „unutarnjom devalvacijom“. Radi se o procesu stezanja privrede i opadanja nadnica stvaranjem visoke nezaposlenosti, s ciljem podizanja konkurentnosti irske privrede na međunarodnom tržištu smanjivanjem jediničnih troškova rada. Takvim bi poticanjem inozemne potražnje, tj. povećanjem neto izvoza, bio omogućen oporavak privrede.

Na stranu ogromna cijena koju bi platilo društvo i ekonomska šteta koju sa sobom nosi takva strategija, teško je sjetiti se primjerâ kada je to doista djelovalo. Štoviše, ako pogledamo glavna irska izvozna tržišta: eurozonu, UK i SAD – koja se ne doimaju generatorima rastuće potražnje za irskim izvoznim proizvodima u skoroj budućnosti, još manje je vjerojatno da će upaliti u ovom slučaju.

Ako vas zanima koliko se europske vlasti ponašaju desničarski i brutalno u stilu 19. stoljeća, samo ih usporedite s Benom Bernankeom, republikanskim predsjednikom Federalnih rezervi SAD-a. On je nedavno pokrenuo drugu rundu „kvantitativnog olakšanja“ ili stvaranja novca – dodatnih 600 milijardi dolara tijekom sljedećih 6 mjeseci. Danas je jasno rekao da je svrha takvog stvaranja novca kako bi ga Federalna vlada mogla upotrijebiti za još jednu rundu fiskalnog stimulusa. ECB bi mogla napraviti nešto slično, da nije njezine desničarske ideologije i politike.

Iako se Irska čini nadjačanom u bilo kojem sukobu s europskim vlastima, daleko od toga da je bespomoćna. Europske vlasti i njihovi bankarski saveznici ne žele da se dogodi da Irska ne može više vraćati dugove ili da mora izaći iz eurozone. A to stoji i za sve „PIIGS“ zemlje, unatoč tome što su suočene s različitim situacijama. No Irska je već izgubila više – po pitanju proizvodnje i zaposlenosti – nego što je mogla izgubiti u restrukturiranju/neservisiranju dugova i možda čak izlazu iz eurozone. Pitanje je koliko su još toga spremni žrtvovati kako bi udovoljili željama europskih vlasti?