Objava klasnog rata u Engleskoj?

Trideset tisuća ljudi protestiralo je u Londonu u četvrtak 9. prosinca 2010. protiv prihvaćanja novog sistema plaćanja fakulteta. Plan je istog dana izglasan s 323 prema 302 glasa, s čime je maksimalna naknada za godinu studiranja podignuta sa £3290 na £9000. Fakultete će ogromna većina stanovništva završavati uz desetke tisuća funti duga. Mnogi ovu odluku vide kao službeno objavljivanje klasnog rata. Donosimo fotoreportažu s protesta.



Parlament Velike Britanije izglasao je niz drastičnih rezova državnog sufinanciranja visokog obrazovanja, koje je time postalo financijski dostupno samo sitnom postotku najbogatijeg stanovništva. Ostalima je nametnut dužnički sistem s kojim će prosječan student nakon tri godine fakulteta izaći s dugom od između 50 i 60 tisuća funti. Kakve su moguće posljedice govori vijest koju smo nedavno prenijeli o studentskom dugu u SAD-u koji je prerastao dugove kreditnih kartica. Prema istraživaču Marku Kantrowitzu, kako izvještava The Detroit Free Press, studentski dug je narastao na 850 milijardi dolara. Engleska kreće sličnim stopama.



Radikalne rezove i uvođenje dužničkog sistema izglasala je koalicija konzervativaca i liberala, no izrađen je po izvještaju čiji je glavni autor bivši šef British Petroleuma bez ikakvog radnog iskustva u obrazovanju, kojeg su odabrali novi laburisti.


Izglasani model je koktel ideološko-ekonomskih mjera dizajniranih za stvaranje novih radikalnih klasnih razlika, poslušnije radne snage – drastičnim dugovanjima nametnutima na samom počeku životnog radnog vijeka – te potčinjavanju visokog obrazovanja tržištu i kapitalu.


Nakon velikog protesta prije mjesec dana, drugi veliki protest se desio ponovo koordiniranjem samih studenata, čiji se oblici suradnje i organizacije tek stvaraju.





Uobičajeni vođe ovakvih protesta, veliki sindikati i male lijeve političke partije, bili su i ovoga puta prisutni iskazujući solidarnost.



No sasvim je jasno da je ovo za sada samoorganizirana erupcija pobunjenih studenata i srednjoškolaca koji, uz svesrdnu podršku znatnog dijela zaposlenih na fakultetima, okupiraju prostore sveučilista i nastavljaju sa planiranjem niza akcija. U četvrtak su napunili ulice Londona, a mi vam donosimo fotografije i kratke video snimke.



Studenti su opetovano radili živi zid, hrabro blokirajući prolaz policiji na konjima, kako bi spriječili pojačavanje kordona koji su zatvorili prilaze trgu ispred parlamenta.


Kad je policija konačno uspjela dovesti odred na konjima, uslijedile su serije zalijetanja konjanika u zatvorene mase ljudi. Demonstranti su ponekad sjedili na podu, ne bi li spriječili napad konjanika, no policija nije marila za rizik od ozljeda. Pendreci su letjeli vrlo lako, i najčešće bez povoda.






U jednom od takvih napada je ozlijeđen Alfie Meadows, 20-godišnji student filozofije sa Middlesexa. Alfija sam upoznao za vrijeme duge okupacije Odjela za filozofiju na Middlesexu ovog proljeća, a poslije sam ga viđao po studentskim aktivističkim okupljanjima.

Ima mladih studenata koji vole izazivati policiju i iskušavati efekte adrenalina, te onih koji su došli spremni za probijanje kordona kojime je policija blokirala kretanje prosvjednicima. Alfie nije jedan od njih. Dapače, on je jedan od najmirnijh, najpovučenijih studenata koje sam upoznao. Valjda je nad takvima lakše provoditi nasilje. Bilo je i studenata koji su bili dobro opremljeni da se brane, te spremni da grupno i organizirano pokušaju probiti kordone kad bi policija demonstrante blokirala u zatvorene prostore. Od udarca policijskim pendrekom u glavu, Alfie je dobio izljev kriv u mozak. Trosatnom operacijom iste večeri i još jednom dan poslije, spašen mu je život.


Kad je počela padati noć, mlađi učesnici postali su nervozniji jer im je spriječen prilaz do parlamenta, ispred kojeg je prosvjed najavljen te od policije odobren. Glasanjem su na licu mjesta, ispred policijskog kordona, odlučili da se traži alternativni ulaz do parlamenta. DJ na trokolici sa glasnim razglasom poveo je povorku od nekoliko stotina. Trčali smo u nekoliko navrata, te brzim hodom navigavali uličicama Westminstera.


Ljudi iz obližnjih zgrada i kafića su mahali, fotografirali i sa smijehom pratili naše ubrzano izmicanje maloj policijskoj pratnji koja je brzo izgubila ritam i prebacila se na radio komunikaciju javljajući naš pravac kretanja i broj ljudi svojim kolegama. Nakon nekoliko minuta stigli smo do zapadne strane parlamenta. Prošli smo kroz nekoliko kolona parkiranih policijskih kombija, a policija nas je u čudu gledala – tu nas nisu očekivali. No brzo su reagirali i za minutu-dvije stvorio se kordon koji nam je priječio put do ostalih ispred parlamenta, zaustavivši nas u ulici Abingdon.


Sa sigurnošću se može reći da je glavni i osnovni izvor nasilja bilo policijsko okruživanje i zatvaranje prosvjednika (kettling), te nakon zatvaranja visok nivo policijske agresije, napadi pendrecima i s konja.




Temperatura je bila malo iznad nule i protest je već satima bio gotov kada je policija lažno obavijestila prosvjednike da mogu napustiti trg ispred parlamenta preko Westimnster mosta. Na mostu su nekoliko tisuća ljudi zatvorili oko 21 sat i tamo ih držali stisnute do poslije 23 sata. Nije bilo prostora ni za sjesti, ljudi su padali od iscrpljenosti, a novine su dan poslije objavljile pisma roditelja u kojima su protestirali zbog policijskog tretmana naglašavajući da su im djeca dolazila kući uplakana i potrešena.

(* izvor ove fotografije nije poznat)
Opći je konsenzus da se ovaj put radi o protestima prepunim srednjoškolaca, mlađih studenata, te rijetko viđenim miješanjem siromašnje mladosti iz londonskih predgrađa sa dotjeranom djecom više srednje klase sa elitnih univerziteta poput Cambridgea i Oxforda. Bio sam svjedok dogovorima ovakvih, inače socijalno sasvim odvojenih, grupa o taktici kako probijati policijske kordone zajedno. Osim ovakvih do sada neviđenih klasnih solidarnosti, londončani u srednjim godinama gotovo su zaboravili kako izgledaju vladavine konzervativaca, dok su studenti tada većinom bili djeca. Cjelokupni nastup policije, a pogotovo ovo zatvaranje na mostu, demonstracije su drugačijeg, militantnijeg pristupa prema vlastitom stanovništvu. Tu nema mjesta za liberalno uljepšavanje stvarnosti, pogotovo ne onakve vrste kakvo je obilježilo vladavinu novih laburista od 1997.



Do jučer je teško bila zamisliva vijest da će policajci pokušati spriječiti da se ozljeđenog prosvjednika primi u bolnicu u situaciji kada mu je život u opasnosti. Alfie je imao sreće da je osoblje ambulantnih kola prve pomoći inzistiralo da ga se odmah primi, jer ga je policija htjela poslati u drugu bolnicu, što je u njegovom stanju lako moglo značiti i smrt.

Sljedeće tri fotografije i video dokumetiraju uspješan pokušaj probijanja policijskog kordona.






Ovakav tretman ima prizvuke Argentinskog horora, gdje je policija desetljećima direktno zapletena s mafijom i desnicom, te gdje je ubijanje mladih političkih aktivista legitimna praksa. 11. prosinca 2010. u Buenos Airesu je ubijen 19-godišnji aktivist i bilo je puno ranjenih. To je bilo treće takvo ubojstvo u dva dana. Policija nije niti izvršila očevid. U zadnjih nekoliko mjeseci u Buenos Airesu su desnice i bande ubile šest mladih političkih aktivista.

U Londonu je bilo jako hladno, pa su se vatre palile za grijanje, a i iz dosade. Naime, kada policija postavi svoje kordone da bi izolirala glavni prostor demonstracije, ne ostaje baš puno toga smislenog za raditi. Niti možete pronaći društvo s kojim ste stigli, niti vidjeti tko je sve na protestu. Niti se približiti zgradi parlamenta, službenim mjestom odobrenog prosvjeda.


Oko 18 sati čuli smo da je prijedlog izglasan: 320 prema 300 glasova. Nadolazeće generacije studenata od proljeća će se upisivati uz trostruko skuplje godišnje naknade, najvjerojatnije u visini od 9000 funti, što ocjenjuje bakalaureat sa 27000 funti ili otprilike 240000 kuna. Naknada se neće morati platiti odmah, već će se studentima akumulirati dug koji će otplaćivati kroz plaću čitav život s kamatama sličnima kreditima za nekretnine. Fakultet će tako ogromna većina stanovništva završavati uz desetke tisuća funti duga. Samo će mali broj ultra bogatih, i mali dio najbogatije srednje klase, a i to često uz velika odricanja, moći platiti studij.



Ako je suditi po brojnim protestima i političkim analizama u širokom spektru medija, Engleska je vlada ovim drastičnim rezovima i poskupljenjima visokog obrazovanja i službeno objavila klasni rat.




U trenutku kada su gubitci privatnih banaka koje je država sanirala stotine puta veći od uštede koja će se postići ovim rezovima, zaključci drugačiji od ovih o klasnom ratu bogatih prema ogromnoj većini stanovništva teško drže vodu. A ako je tako, onda u tom svjetlu treba gledati na novo ostvarene solidarnosti srednje klase i siromašnijih slojeva kroz studentske prosvjede. Fascinatno je da za takvo spajanje nisu bili potrebni politički posrednici, poput partija, ne vladinih organizacija ili sindikata. Radi se o istinskom direktno demokratskom buđenju disparatnih klasa. Ako ovaj novo nastali studentski pokret potraje, Englesku čekaju burne političke godine.

Toni Prug, fotografije, video i tekst (osim *)

























Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve