Sindikati i Vlada: svaki tjedan sporazum jedan

Epilog polugodišnje sage o Zakonu o radu

Zašto se ne boriti za kolektivni ugovor na neodređeno, odnosno zašto se postavljati tako defenzivno u situaciji kad imaš iza sebe više od pola milijuna potpisa?

Polugodišnja saga oko referenduma o Zakonu o radu[1] dobila je epilog sporazumom[2] koji su Vlada i pet sindikalnih centrala na čelu s koordinatorom Vilimom Ribićem potpisali 23. studenog. Sporazum obuhvaća tri točke koje definiraju pitanje referenduma, Zakona o radu i specijaliziranih radnih sudova.

Cijela priča kreće potkraj 2009. s prijedlogom novog Zakona o radu koji u sklopu usklađivanja domaćeg zakonodavstva s onim EU te zatvaranja pregovaračkog Poglavlja 19 “Socijalna politika i zapošljavanje”[3] predviđa kresanje, pardon, fleksibilizaciju mnoštva radničkih prava. Nakon velike bure, koja je uključivala i mlaki pokušaj proboja nezadovoljnih sindikalista na Markov trg, zakon, generalno okvalificiran kao antiradnički, 4. prosinca 2009. izglasava HDZ-ova većina, ali bez prisustva opozicije koja je u znak protesta napustila sabornicu[4]. Novi zakon stupa na snagu 1. siječnja 2010, da bi već u svibnju Vlada u saborsku proceduru uputila izmjene[5] Zakona o radu kojima se predviđa ukidanje dotadašnje prakse prema kojoj definirana prava iz starog kolektivnog ugovora vrijede i nakon što istekne, odnosno sve do potpisivanja novog ugovora.[6] Takva bi promjena u praksi značila da radnici u zrakopraznom prostoru između završetka starog i potpisivanja novog ugovora ostaju bez mnoštva tim institutom reguliranih prava kao što su dodaci za prekovremeni rad, rad nedjeljom i praznikom, božićnica, regres, dar za djecu, naknada za putne troškove itd.

Povijesni referendum

Na prijetnju Vlade sindikati su odgovorili referendumskim pitanjem “Jeste li za zadržavanje važeće zakonske odredbe o produženoj primjeni pravnih pravila sadržanih u kolektivnim ugovorima” koje je svojim potpisom podržalo 717 149 građana (toliko je potpisa priznao Ustavni sud). Time je ova inicijativa postala prva u hrvatskoj povijesti koja je uspjela u zakonskom roku od dva tjedna (od 9. do 23. lipnja 2010.) skupiti potrebni minimum od 10% biračkog tijela. Vlast se našla u škripcu jer nitko nije ozbiljno vjerovao da se tako restriktivan zakon može ispoštovati. Budući je sindikatima to pošlo za rukom, Vlada je raznim taktikama pokušala izbjeći ustavnu obvezu raspisivanja referenduma. Najprije se pokušalo osporiti vjerodostojnost dijela potpisa kako bi brojka pala ispod propisanog minimuma. Kad to nije uspjelo, 3. rujna objavljeno je da su sporne izmjene ZOR-a povučene iz procedure te se odluka o raspisivanju referenduma prebacuje na Sabor čiji Odbor za ustav vrući krumpir isporučuje Ustavnom sudu. Ustavni sud u presudi[7] od 20. listopada kaže da su osnove za raspisivanje referenduma, nakon što je Vlada sporni zakon povukla iz procedure, nestale te izriče jednogodišnji moratorij na daljnje izmjene sadašnjeg zakona.

Ovakvo tumačenje izaziva bijes javnosti i sindikalnih čelnika koji ulaze u raspravu s pojedinim članovima Ustavnog suda optužujući ih da rade po diktatu te najavljujući inicijativu za ukidanje istog.[8]

Pogledajmo što sam sporazum donosi. Prva točka odnosi se na pitanje referenduma:

1. Potpisnici Sporazuma suglasni su da će Hrvatski sabor, na prijedlog Vlade Republike Hrvatske, raspisati referendum na isti dan kada bude raspisan referendum za pristupanje Europskoj uniji sa sljedećim pitanjem: Jeste li za to da se referendum mora raspisati ako to zatraži 200.000 registriranih birača te da vrijeme za prikupljanje potrebnog broja potpisa birača bude 30 dana?

Sindikati su se odlučili na borbu za olakšavanje uvjeta za raspisivanje referenduma na način da se mora skupiti duplo manje potpisa u duplo više vremena što je svakako hvale vrijedan korak prema uvođenju jednog od osnovnih oruđa direktne demokracije.

Druga točka bavi se Zakonom o radu:

2. Potpisnici Sporazuma suglasni su da će prilikom izrade Zakona o radu Vlada Republike Hrvatske ugraditi sljedeće sadržaje:

1. Ako otkazni razlozi nisu ugovoreni, kolektivni ugovori na određeno vrijeme mogu se otkazati isključivo iz razloga bitno promijenjenih gospodarskih okolnosti koje nisu bile poznate ili se nisu mogle predvidjeti u vrijeme sklapanja ugovora.
2. Produžena primjena pravnih pravila, ako nije ugovorena kolektivnim ugovorom, primjenjuje se godinu dana od isteka kolektivnog ugovora.
3. Na tragu europske pravne prakse, Vlada Republike Hrvatske prilikom izrade Zakona o radu založit će se za napuštanje instituta pravilnika o radu u korist jačanja procesa kolektivnog pregovaranja.
4. Vlada Republike Hrvatske i sindikalne središnjice potaknut će i predložiti poslodavcima otvaranje pregovora o općem kolektivnom ugovoru.

Odustajanje od zahtjeva

Točke a i b bave se pitanjem koje je i pokrenulo cijelo priču, dakle produljenim trajanjem prava iz kolektivnog ugovora. Ono što bode oči jest da se odustalo od zahtjeva iz referendumskog pitanja i pristalo na produženje trajanja isteklih ugovora od samo godinu dana. Probajmo rekonstruirati logiku iza ova dva članka. Sindikalisti nam kažu da treba razlikovati kolektivni ugovor na neodređeno kojim je zaštićen samo mali broj radnika od kolektivnog ugovora na određeno kojim je zaštićena većina koja se nalazi u sustavu kolektivnog pregovaranja (ne smijemo zaboraviti da najveći dio radnika nije u sustavu kolektivnih ugovora jer nije sindikalno organiziran). Do inicijalnog je spora došlo jer je Vlada htjela progurati mogućnost prekida svih kolektivnih ugovora na određeno čime bi bio zahvaćen i najveći broj radnika. Prema tome, strategija kojom se vodilo u ove dvije točke jest pokušaj da se zaštiti što veći broj radnika na način da se što je više moguće oteža otkazivanje kolektivnog ugovora na određeno. Logično se nameće pitanje zašto se ne boriti za kolektivni ugovor na neodređeno, odnosno zašto se postavljati tako defanzivno u situaciji kad imaš iza sebe više od pola milijuna potpisa? Pa jedan od odgovora može biti da bi to stvorilo ozbiljne probleme u Poglavlju 19, a ulazak u EU je ipak strateški interes kako Vlade tako i sindikalnih lidera.[9]

Točke c i d bave se institutom općeg kolektivnog ugovora koji bi imao za cilj postaviti neki minimum prava za radnike u privatnom sektoru koji su uglavnom sindikalno neorganizirani pa se njihova prava ne reguliraju kolektivnim ugovorom nego pravilnicima o radu koji su nametnuti od strane poslodavca. Ali ako znamo da pravilnici o radu ne smiju ići ispod minimalnih prava koja propisuje Zakon o radu, nije jasno što će se promijeniti općim kolektivnim ugovorom osim ojačavanja uloge sindikata. No pravo je pitanje što sindikate trenutno priječi da se aktivnije uključe u zaštitu sindikalno neorganiziranih osim tek trivijalne činjenice da od njih ne mogu ubirati članarinu.

Treća točka bavi se specijalnim radnim sudovima.

3. Vlada Republike Hrvatske u okviru roka od godinu dana organizirat će specijalizirane radne sudove.

Hvalevrijedna inicijativa za koju nije jasno koji će mehanizmi, osim časne riječi Vlade u zadnjoj godini mandata, osigurati da se i ostvari odnosno da ne ostane papirnata institucija poput radne inspekcije za koju se neki zaklinju da postoji, ali da radi u tako dubokoj ilegali da je i obavještajne službe respektiraju.

Sporazum svakako ima dobrih elemenata, ali ostavlja nekako bljutav okus poraza. Umjesto da se veliki motivacijski potencijal pokušao iskoristiti za aktivaciju baze, širenje sindikata na privatni sektor i rješavanje gomile konkretnih problema, opet se pristupilo načelnom mlaćenju prazne slame (u koje se izvrsno uklapa i tzv. 10 sindikalnih zapovijedi[10] koje predstavljaju set reformi koji sindikati traže od Vlade) i Vladinim praznim obećanjima.

Pacifikacija i strateško djelovanje

Dok sindikalna vrhuška potpisuje još jedno Potemkinovo selo, u neposrednoj blizini radnice Kamenskog su u ordinarnoj pljački ostale bez svega.[11] To nikog ne zanima jer se vodstvo bavi rješavanjem strukturnih problema, a činjenica da u Hrvatskoj više neće biti niti poduzeća niti radnika da dočeka početak rada radnih sudova je, čini se, od sekundarne važnosti.
Ono što obilježava djelovanje hrvatske sindikalne vrhuške može se opisati kao pacifikacija svake mogućnosti protesta pod izlikom strateškog djelovanja u kombinaciji s velikim riječima o nužnosti neposrednog odlučivanja. Pa će tako koordinator Ribić izjaviti da se u Grčkoj i Francuskoj prosvjeduje prosvjeda radi dok se kod nas radi o oruđu u službi višeg cilja. O kakvom se višem cilju radi najbolje svjedoči sljedeća izjava:

Godišnje bacamo 6,3 milijarde kuna na željeznicu, brodogradnju i poljoprivredu. Radi se o najvećim subvencijama u Europi. Svega 300 milijuna kuna odlazi na pomoć pravom gospodarstvu.[12]

A pravo gospodarstvo je, kaže Ribić, za razliku od našeg najvećeg izvoznika, brodograđevnog sektora, inovativno.

Na predavanju u organizaciji časopisa Banka hladno će izjaviti da se demokracija sastoji u borbi ljudi za svoj posao jednom kad je kolektivni ugovor istekao[13]. Ali kada se treba obraniti od napada da je sindikalna vrhuška još jednom izdala radničku klasu onda Ribić mijenja ploču i postojeći sistem naziva plutokracijom u kojoj je nužno neposredno odlučivanje kao kontrapoluga samovolji bogatih i moćnih.[14]

Odakle dolazi ovakav tip ponašanja onih koji se predstavljaju kao borci protiv HDZ-ove nesposobnosti, SDP-ova neoliberalizma i medijske korumpiranosti, a sve pod zastavom zaštitnika zaboravljenog općeg dobra?

Temeljni problem jest uvjerenje, koje naši sindikalni lideri gaje, da se sindikati i državna vlast nalaze na istom zadatku povećanja društvenog blagostanja odnosno da je zadatak sindikata paziti na dobrobit državnih financija. Radi se o ulozi koju su sindikati imali u vrijeme Jugoslavije gdje je sindikat bio poluga vlasti za provođenje službene dogme o nekonfliktnosti besklasnog društva što je u praksi sindikalnu aktivnost svodilo na organizaciju sindikalnih igara i prevenciju radničkog bunta. Zanimljiv je podatak o porastu štrajkačke aktivnosti u godinama nakon Titove smrti (1980. zabilježeno je 247 štrajkova dok je ta brojka 1987. narasla na 1685, uključujući i medijski najeksponiraniji jednomjesečni štrajk labinskih rudara[15]), što bi se moglo pripisati kako tadašnjoj krizi tako još više slabljenju partijske kontrole. Nastavljati takvu praksu u ljudožderski postavljenom društveno-ekonomskom okviru u kakvom živimo posljednjih dvadeset godina nije više samo sramotno, nego i egzistencijalno pogibeljno po ljude čija bi se prava trebalo zastupati.

Od sporazuma koji se predstavlja kao velika pobjeda i korak naprijed u borbi za radnička prava vjerojatno neće ostati ništa više do li magle na putu u raj zvan EU. Za kraj poslužit će jedna stara doskočica: izgleda li nešto kao patka, hoda li kao patka, glasa li se kao patka onda valjda i jest patka.

Jovica Lončar
Tekst je objavljen u Zarezu br. 297-298 9. prosinca 2010. i dorađen za Slobodni Filozofski.

[1] Tekst Zakona o radu dostupan na: http://www.skoz.hr/wp-content/uploads/2009/10/Zakon-o-radu1.pdf
[2] Tekst sporazuma dostupan na: http://www.sindikat-kulture.hr/datoteke/dokumenti/sporazum-23-11-10.pdf
[3] Sastav pregovaračkog tima dostupan na: http://www.eu-pregovori.hr/default.asp?gl=200602060000001
Tekst izvještaja o analitičkom pregledu stanja RH vezanog uz poglavlje 19 dostupan na: http://www.eu-pregovori.hr/files/pdf_screening/IZVJESCE%20EK%20-%20poglavlje%2019.pdf
[4] Opis izglasavanja kao i reakcije vladajućih i opozicije dostupni na: http://www.vecernji.hr/vijesti/bebic-nacelno-podrzao-sindikate-ali-je-ipak-glasovao-novi-zakon-radu-clanak-61143
[5] Predlaže se izmjena članaka 262. i 263. kako bi se omogućilo otkazivanje svih kolektivnih ugovora bez obzira jesu li sklopljeni na određeno ili neodređeno dok bi se produženo trajanje nakon isteka ugovora ograničilo na 6 mjeseci te izmjena članka 79. (stavak 3.) čime se olakšava otpuštanje radnika kod kojeg postoji profesionalna nesposobnost za rad.
[6] Kako to definira članak 262. Zakona o radu:
„Ako kolektivnim ugovorom nije drukčije određeno, nakon isteka roka na koji je sklopljen kolektivni ugovor, u njemu sadržana pravna pravila kojima se uređuje sklapanje, sadržaj i prestanak radnog odnosa i dalje se primjenjuju do sklapanja novoga kolektivnog ugovora, kao dio prethodno sklopljenih ugovora o radu.“
[7] Tekst presude dostupan na: http://www.usud.hr/uploads/priopcenje%2010-10.pdf
[8] Izjava Ozrena Matijaševića dostupna na: http://www.business.hr/hr/Naslovnica/Politika/Matijasevic-Trazimo-ukidanje-Ustavnog-suda
[9] Usporedi komentar sindikalih čelnika na medijske reakcije o sporazumu s Vladom oko kolektivnih ugovora: http://www.matica-sindikata.hr/hr/novosti/kako-smo-izigrali-gradane-i-zaposlenike%3f,3.html
Zajednički kurs Vlade i sindikalnih čelnika karakteriziraju tvrdnje poput: „Kada bi Vlada dezavuirala Ustavni sud, to bi se smatralo rušenjem vladavine prava i izazvalo teške posljedice za naš ulazak u EU.“ Ili „Naime, Vlada ne bi na tom pitanju (pitanje provođenja referenduma, op. JLo) mogla popustiti budući da su vladavina prava i ulazak u EU nacionalni prioriteti.“
[10] Svih 10 zapovjedi dostupno na: http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/99480/suker-tjera-ljude-a-Milanovic-je-stalno-nabrijan.html
[11] O uništavanju Kamenskog usporediti članak Nikole Bajte dostupan na: http://www.novossti.com/2010/10/kamensko-skrojeno-po-kutlinoj-mjeri/
[12] Razgovor s Vilimom Ribićem dostupan na: http://www.tportal.hr/biznis/gospodarstvo/99480/suker-tjera-ljude-a-Milanovic-je-stalno-nabrijan.html
[13] Izjave sindikalnog koordinatora vezane uz kolektivne ugovore, jedinstvo sindikata itd. dostupne na niže navedenim linkovima. Svakako obratiti pažnju i na izjave Viktora Gotovca, asistenta na Katedri za radno pravo Pravnog fakulteta u Zagrebu: http://www.bankamagazine.hr/Multimedija/Videopreglednik/TabId/113/VideoId/197/Ribi-Protiv-Vjenih-Prava-Iz-Kolektivnih-Ugovora.aspx
http://www.bankamagazine.hr/Projekti/Javnapredavanja/Predavanjavijesti/tabid/
376/View/Details/ItemID/61013/ttl/Ribic-protiv-vjecnih-prava-iz-kolektivnih-ugovora/Default.aspx
[14] Usporedi komentar sindikalih čelnika na medijske reakcije o sporazumu s Vladom oko kolektivnih ugovora: http://www.matica-sindikata.hr/hr/novosti/kako-smo-izigrali-gradane-i-zaposlenike%3f,3.html
[15] Musić, Goran (2009): Jugoslovenski radnički pokret 1981-1991. U: Đ. Tomić, P. Atanacković (urednici): Društvo u pokretu: Novi društveni pokreti u Jugoslaviji od 1968. do danas. Cenzura, Novi Sad.