David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (I)

U Zarezu br. 299-300 od 6. siječnja 2011. izašao je prijevod prvog dijela teksta profesora Davida Harviea koji, polazeći od koncepcije akademske zajednice i zajedničkih intelektualnih dobara koje akademske zajednice održavaju, pokušava artikulirati alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja.


Uvod

Da je visoko obrazovanje u krizi u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u mnogim drugim zemljama, postalo je općim mjestom. Nedavno objavljena Bijela knjiga Budućnost visokog obrazovanja predlaže (daljnje) hitre reforme, dok se kritičari žale na procese marketizacije, komodifikacije, racionalizacije, menadžerizacije, fleksibilizacije, zajedno s prekarizacijom i proletarizacijom akademske sfere.[2] U svom ranijem radu (Harvie: 2000) opisao sam selektivnost pri procjenjivanju istraživačkog rada (RAE – Research Assessment Exercise – Procjena istraživačkog rada, op. prev.) kao proces koji omogućava ograđivanje zajedničkoga intelektualnog dobra i stvaranje istraživačkog proletarijata otuđenog od svoga rada.

Za sada ne miriše na dobro. Okrenimo problem naglavačke.[3] Ako je u tijeku proces ograđivanja, proces primitivne akumulacije, tada se nešto i ograđuje, nešto se akumulira.[4] Želim se usredotočiti na to nešto – na zajedničko dobro (commons). Slično tomu, umjesto da se koncentriram na različite procese uz pomoć kojih se članove akademske zajednice atomizira i primorava da se međusobno odnose posredstvom tržišta i/ili tržištu sličnih odnosa, radije bih istražio samu akademsku zajednicu/zajednice.

Zašto bi ovaj projekt mogao biti produktivan? Teško je naći nekoga unutar akademske zajednice komu se uistinu sviđa ono što se trenutačno događa. Međutim, unatoč nemiru koji dijelimo i koji tendira prema izravnom neprijateljstvu, vrlo nam se teško suprotstaviti ovim procesima. U vezi s time, naprežemo se kako bismo artikulirali alternative neoliberalnim strategijama unutar visokog obrazovanja. Posljedično, prečesto prepuštamo polje debate predstavnicima i vođama AUT (Udruženje sveučilišnih nastavnika – the Association of University Teachers, op. prev.) ili NATFE (Nacionalno udruženje nastavnika u daljnjem obrazovanju, National Association of Teachers in Further and Higher Education, op. prev.), koji su, čini se, uglavnom prihvatili kapitalistički okvir radnog učinka, učinkovitosti, kvalitete, profesionalizma itd., i prepiru se jedino oko plaća predavačâ te, u daleko manjoj mjeri, o radnim uvjetima unutar ovog okvira.

Istraživanje o zajedničkim dobrima i zajednicama unutar visokog obrazovanja (možda) može nam pomoći da:

(i) identificiramo realno-postojeće alternative tržišnim odnosima unutar sveučilištâ;
(ii) prepoznamo vlastitu moć (moć da se djeluje);
i stoga,
(iii) artikuliramo alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja;
(iv) efektivnije se borimo protiv restrukturiranja;
(v) trasiramo veze s drugim nitima antikapitalističkog/ih pokreta;
i konačno,
(vi) udarimo temelje nadilaženju kapitalističkog obrazovanja.

Što su zajednička dobra, a što zajednice? “Zajednička dobra sugeriraju alternativne, nekomodificirane načine za ispunjavanje društvenih potreba, npr. za postizanje društvenog bogatstva i organiziranje društvene proizvodnje. Zajednička se dobra nužno stvaraju i održavaju od strane zajednica, odnosno društvenih mrežâ uzajamne pomoći, solidarnosti, i praksi ljudske razmjene koje nisu svodive na tržišnu formu.”(De Angelis: 2003)

Tradicionalno, i za sveučilišne nastavnike i za studente, zajednička intelektualna dobra obuhvaćala su knjižnice bogatog fundusa te prostor i vrijeme za bavljenje “znanstvenim radom”: vlastitim izučavanjem, refleksijom i istraživanjem, uz raspravu na seminarima, radionicama i tako dalje. Za studenta to primjerice znači izostanak pretjeranog pritiska da se izvrše brojni zadaci kako bi se dobila određena vrsta diplome i udovoljilo zahtjevima tržišta rada ili kombiniralo rad za plaću usporedo s radom za studij. Za sveučilišnog nastavnika to znači ograničenje broja sati provedenih u predavaonici, kao i količine vremena koje se troši[5] na zamorne aktivnosti kao što su ocjenjivanje, bavljenje birokracijom i tako dalje.

Akademski radnici, štoviše, sačinjavaju zajednicu, ili više preklapajućih zajednica, u kojima zajednice određene akademskim disciplinama uglavnom čine bazu sveučilišnih oblika upravljanja. U posljednjih nekoliko desetljeća, kroz postupno povlačenje sredstava i promjenu režima financiranja, vlada je izmanipulirala sveučilišta kako bi postigla da zahtijevaju deregulaciju i marketizaciju kao jedini način prevladavanja budžetskog manjka.

Povlačenje sredstava je stvarnost, no jesu li deregulacija i marketizacija jedine alternative? Što će se dogoditi ako se tomu ne pokorimo? Kako se možemo oduprijeti? Kako da se nosimo sa, u suštini, istim problemom s kojim se suočavaju posvuda po svijetu, od Argentine do južnog Walesa, problemom koji je artikulirao Holloway: što da se učini kad kapital utekne? Razumijevanje prirode zajedničkih dobara i zajednica koje već postoje i množe se unutar sveučilišta, ili sveučilištâ, može nam pomoći u potrazi za odgovorima na ta pitanja.

1. Akademski odsjek kao ekonomija darivanja

U mnogim je slučajevima akademski odsjek u suštini zajednica. Čine je “društvene mreže uzajamne pomoći, solidarnosti i prakse ljudske razmjene koje nisu svodive na tržišnu formu”. Primjeri se čine gotovo banalnima i trivijalnima, ali svejedno su važni. Prisustvujem kad kolege prezentiraju istraživanje i trudim se dati konstruktivne komentare, čak i kad me tema posebno ne zanima i/ili mi se ne sviđa njihova paradigma. Ako mogu, pomoći ću studentu koji pohađa modul (predmet) mog kolege. S kolegama otvoreno dijelim znanje i savjete u vezi sa sveučilišnim procedurama, predmetima i modulima, studentima. Što očekujem zauzvrat? Ništa, osim da kada meni nešto slično bude potrebno, kolega ili kolege uzvrate istom mjerom.

Tako, u mnogo pogleda, odsjek može raditi po principima sličnima ekonomiji darivanja utoliko što je strukturiran oko recipročnih odnosa davanja i primanja. Po mom iskustvu, nečiji položaj unutar odsjeka i u kolikoj ga se mjeri poštuje od strane drugih kolega u pravilu ovisi o tome u kolikoj mjeri netko pomaže održavati ove odnose.[6] Zanimljivo je, a i u skladu s ekonomijom darivanja, da je pojedinac isto tako dužan primati “darove” od kolega, kao što ih je dužan davati. To jest, prema običaju, od pojedinca se obično očekuje da pruži svojim kolegama priliku da komentiraju njegovo istraživanje, prijedloge za podučavanje ili što već, i ozbiljno razmotri primljene komentare. Mislim da se to očekivanje primjenjuje jednako na nečije osobno istraživanje, kao što se, recimo, primjenjuje na planove za novi predmet ili planove za nov publicitet. To sugerira da želja za davanjem savjeta – a time i obveza da se primi takve darove – nadilazi želje članova odsjeka za uživanjem neke vrste kolektivne kontrole nad, primjerice, onim što se studente podučava ili slikom kakvu odsjek projicira na van.

No, koliko god akademski odsjek reproducirao sam sebe kao zajednicu, ta je zajednica djelomična ili ograničena. Na mom odsjeku za ekonomiju na Nottingham Trent University (NTU), na primjer, natječemo se s drugim ekonomskim odsjecima za studente (a time i novac), kao i s ostalim odsjecima unutar NTU za novac dodijeljen sveučilištu. Osim toga, što se više ponašamo kao zajednica, to je vjerojatnije da ćemo biti učinkovitiji u natjecanju za studente i sredstva. Tako akademski odsjek zapravo postoji u prostoru između zajedničkih dobara, s jedne strane, i roba, s druge.[7]

Ipak, katkad se uspijevamo suprotstaviti takvoj kompeticiji. Na primjer, na NTU, direktiva zabranjuje osoblju na prijamu “otpuštanje” studenata koji su se obvezali upisati na sveučilište, ali koji umjesto toga žele pohađati drugo sveučilište. Ova se direktiva naširoko ignorira. Osoblje će također vjerojatnije prioretizirati iskrenost prije nego nasrtljivost kod savjetovanja potencijalnih aplikanata.

Akademski je odsjek također djelomična zajednica, ili zajednica koja postoji unutar kapitala, u mjeri u kojoj je njezina funkcija, barem ona za koju je financiraju, ta da reproducira radnu snagu i da, kroz postupak dodjeljivanja stupnja klasifikacije, hijerarhijski organizira nove radne snage koje se stvaraju. Opet, za odsjek je vjerojatnije da će biti mnogo učinkovitiji u obavljanju ove funkcije za kapital kada djeluje kao zajednica.

Konačno, možemo primijetiti da rad odsjeka kao zajednice uvelike ovisi o određenom stupnju sigurnosti (izvjesnosti) zaposlenja i pristupu resursima za svoje članove. Za predavača zaposlenog nakratko, s ugovorom na određeni rok, i teškim opterećenjem nastavom, na primjer, mnogo je manje vjerojatno da će sudjelovati u zajedničkom životu odsjeka. To jest, zajednica može biti održana samo zajedničkim dobrima! I tu nalazimo kontradikciju. Ograđivanje zajedničkih dobara na sveučilištima i podrivanje zajednica, kroz racionalizaciju, restrukturiranje itd., po svoj će prilici učiniti odsjeke manje učinkovitima u obavljanju funkcija reprodukcije radne snage, kao i stvaranja novih znanja u formi izvornih istraživanja. Tu poantu jako naglašava Simon Marginson (2002.), koji napominje da se dugoročni položaj “Poduzetnog sveučilišta” “ne može održati samo marketingom, ono mora iskoristiti potentnost svog podučavanja i istraživanja. Ipak, kako to izvršni voditelj vidi, kako bi se osigurale institucionalna fleksibilnost i odgovornost on/ona mora slomiti snagu disciplina u upravljanju sveučilištem. A budući da se u javnom, kolegijalnom sveučilištu moć disciplina u upravljanju veže uz tradicionalne akademske strukture koje proizlaze iz njihova konstituiranja kao polja znanja, izvršni vođa osjeća se prisiljenim da oslabi ili slomi moć disciplina u nastavi i istraživanju”.

Sažeto: zajednice već postoje u akademskim odsjecima, iako njihovo postojanje može biti ugroženo racionalizacijom i restrukturiranjem. Ustvari, u mnogim je slučajevima sâm odsjek konstituiran kroz djelovanje zajednice. Jedna pragmatična implikacija toga je da odsjek može biti pogodnija baza za suprotstavljanje neoliberalnim strategijama za sveučilišta nego akademski sindikati kao što su NATFE ili AUT.

2. Istraživačka zajednica

Drugi primjer zajednice u okviru sveučilišta ona je sastavljena od istraživača koji konstituiraju bilo koju određenu disciplinu ili poddisciplinu. Istina je da istraživači mogu biti izuzetno kompetitivni, ali važno je razlučiti između kompetitivnosti tržišnog tipa od kompeticije koja je više društvenog tipa, a ja bih sugerirao da je mnogo natjecanja među istraživačima (još uvijek) drugog tipa. Društveno je natjecanje ono gdje ja (ili moj tim) želim biti prvi koji će dokazati određenu pretpostavku, objasniti određeni fenomen, otkriti pojedinu vrstu, zvijezdu ili česticu, na isti način kao da, ako se utrkujem biciklom protiv svog prijatelja, želim pobijediti. No društveno natjecanje ne isključuje suradnju, tako da istraživači (ili istraživački timovi) rivali dijele preliminarne rezultate, iskustvo u tehnikama i tako dalje. Ovo dijeljenje iskustva, znanja i suradnje upravo je ono što se događa na znanstvenim skupovima i kroz cirkulaciju znanstvenih radova (katkad objavljenih u časopisima, ali često, barem u mnogim znanostima, kroz distribuciju “izdanja pred tisak”, što ubrzava proces). Naravno, razmijenjeno znanje, dostupno u knjigama, člancima, računalnom softveru i izravno, putem dijaloga s drugim znanstvenicima, oblikuje zajedničko intelektualno dobro.

Natjecanje među istraživačima mnogo će vjerojatnije postati slično tržištu kad njihove egzistencije počnu ovisiti o “pobjeđivanju”. Ovaj proces pokreće tzv. selektivnost pri procjenjivanju istraživačkog rada: u Ujedinjenom Kraljevstvu, Procjena istraživačkog rada (RAE – Research Assessment Exercise, op. prev.) pokušava kvantificirati istraživačev istraživački output; u mnogim državama i na međunarodnoj razini, sredstva za provedbu istraživanja, plaće, promocije, proširenja kratkoročnih ugovora ovise o objavljivanju izvornog istraživanja, odnosno, “bivanju prvim” (Vidi Harvie: 2000). Unutar takvog okružja ne čudi ako pojedini istraživači i istraživački timovi surađuju manje sa svojim konkurentima i postaju još agresivniji u polaganju prava na “vlasništvo”, odnosno ograđivanje ideja.

Kao i u primjeru akademskog odsjeka, moja sugestija da istraživači čine zajednicu koja održava zajedničko intelektualno dobro možda se doima trivijalnom. Daleko je od toga, osobito kada se usporedi tradicionalni način sveučilišnog istraživanja s onim privatnog sektora. Česta pritužba znanstvenika koji rade u laboratorijima privatnih tvrtki, primjerice, jest ta da im nije dopušteno učiniti rezultate svojih istraživanja javnima. Pritom, sveučilišno je istraživanje u biti otvoreni kôd (open source).[8] Zamislite istraživački rad koji donosi neke nove rezultate, novu teoriju, što god. U većini slučajeva ja sam slobodan zatražiti da mi autor(i) pruži na uvid temeljne podatke ili detalje o tehnikama koje je koristio (i ne očekivati oko toga previše buke) ako oni nisu dovoljno jasno izloženi u radu; slobodan sam primijeniti iste tehnike ili teoriju na nekom drugom problemu; slobodan sam poboljšati, adaptirati, proširiti ili nekako drukčije modificirati tehnike ili teoriju; slobodan sam propagirati tehnike ili teoriju. Naravno, ako primijenim, proširim, izmijenim (ili što god) nečiju teoriju, od mene se očekuje da priznam njihov izvorni rad, ali nisam obvezan dobiti njihovo dopuštenje niti im plaćati tantijeme: u tom smislu oni mogu polagati prava na autorstvo, ali ne i na vlasništvo.[9]

Yochai Benkler (2002.) naziva takav način proizvodnje ravnopravnom proizvodnjom temeljenom na zajedničkom dobru (commons-based peer production). (Benklerov je članak prvenstveno o open sourceu, iliti slobodnom softveru, ali on također spominje i akademska istraživanja kao još jedan primjer ovakvog načina proizvodnje.) Osim što je otvorenog kôda – može se slobodno mijenjati i replicirati – ravnopravnu proizvodnju temeljenu na zajedničkom dobru odlikuje i činjenica da se suradnja ne uspostavlja ni kroz tržišno-cjenovne signale ni kroz menadžersku komandu. Umjesto toga, pojedinci “se sami javljaju za zadatke i obavljaju ih iz složenih motivacijskih razloga”, opsežna je uporaba recenzija od strane ravnopravnih korisnika, a “kolaboracijska platforma [ispravlja] manjkavosti uz pomoć redundancije doprinosa i uprosječivanje nepodobnih priloga – bilo da se radi o prebjezima ili nesposobnjakovićima” (vidi isto). Ova se karakteristika jasno odnosi i na sveučilišno istraživanje: pojedine istraživače intelektualna znatiželja prije nego želja za financijskom dobiti nagoni da se uključe u istraživačke projekte; članke i knjige pomno ispituju arbitri ili “čitatelji” izdavača prije objave, a pisci komentara i recenzenti nakon toga; nalaze koji nisu konzistentni s utvrđenim tijelom znanja općenito se tretira s više skepticizma… ili je to barem tako znalo biti: uz selektivnost pri procjeni istraživačkog rada, s obzirom na proces ograđivanja zajedničkog intelektualnog dobra, dolazi do sve većeg pritiska usmjerenog ka pojedincima istraživačima na rad u pojedinim područjima kako bi objavljivali, kako bi zadržali pristup sredstvima potrebnima za nastavak istraživanja, odnosno slijedili “tržišne signale”, ili radili kao znanstveni novaci na nečijem tuđem projektu, odnosno podčinili se menadžerskoj komandi. (vidi Harvie: 2000)[10]

(…)
Objavljeno u The Commoneru, br. 8, jesen/zima 2004.

S engleskog preveo: Martin Beroš

(Ove ideje prvi puta su prezentirane u srpnju 2003. na godišnjoj konferenciji Društva heterodoksnih ekonomista na Sveučilištu Nottingham Trent. Zahvalan sam sudionicima na korisnim komentarima. Komentari čitatelja su dobrodošli na: david.harvie[at]ntu.ac.uk)

Bilješke:

[2] Ova Bijela knjiga dostupna je na internetskoj stranici DfES-a, http://www.dfes.gov.uk/highereducation/hestrategy/. Za njezinu kritiku vidi Robinson i Torney (2003.). Za općenitiju kritiku neoliberalnih strategija za visoko obrazovanje vidi Levidown (2002.).

[3] Drugdje, Harvie (2003b) istražujem u detalje kako akademski radnici proizvode vrijednost za kapital.

[4] To “nešto” ne mora biti stvar, naravno.

[5] Ovdje čujemo odjeke E. P. Thompsonove (1967.) poante o vremenu i radnoj disciplini: kad raspravljam o društvenoj teoriji i ljudskim praksama sa studentima ili kolegama, ulažem vrijeme; kad ispunjavam neki upitnik o kvaliteti predmeta, trošim vrijeme!

[6] Oni akademski radnici koji objavljuju i podučavaju, ali koji se drže za sebe, mogu uživati poštovanje, ali to poštovanje je često daleko više nevoljko.

[7] Ideja zajednice koja postoji između zajedničkih dobara i zajednica dolazi iz naslova Barchiesijeva članka (2003.). De Marcellus (2003.) također primjećuje ulogu koju zajednice igraju “u produktivnim djelatnostima privatnih poduzeća i države” te upućuje na to da one mogu postojati unutar kapitala, kao i izvan i protiv njega.

[8] Termin proizlazi iz “softvera otvorenog kôda”, poznatog i kao “slobodni softver”, gdje se izvornom kôdu može slobodno pristupiti i stoga ga modificirati od strane drugih programera.

[9] Obveza da se priznaju temeljna istraživanja, doduše, omogućava izgradnju indeksa citata, što onda omogućava brojanje citata. Brojanje citata predloženo je kao efektivnije od brojanja publikacija (poput RAE-a) u evaluaciji istraživanja, a relativne dobre i loše osobine dvije metode i same su postale predmetom velikog broja istraživačkih radova. Važno je naglasiti da obveza citiranja tuđih radova može pružiti pretpostavke za spregu istraživačke aktivnosti i novca, što je logika koja pokreće selektivnost pri procjeni istraživačkog rada.

[10] Pomodna polja istraživanja i ona za koja se može naći sredstava za financiranje (npr. kroz Istraživačka vijeća Ujedinjenog Kraljevstva) uvelike su određena državnim i poslovnim potrebama.

Literatura:

Barchiesi, Franco (2003.) ‘Communities between Commons and Commodities: Subjectivity and Needs in the Definition of New Social Movements’, The Commoner, 6., dostupan na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6

Benkler, Yochai (2002.) ‘Coase’s Penguin, or, Linux and The Nature of the Firm’, Yale Law Journal, 112:3. Dostupno na www.benkler.org/CoasesPenguin.PDF i na http://www.yale.edu/yalelj/112/112-3.html

Cleaver, Harry (2003.) ‘On schoolwork and the struggle against it’, dostupno na http://www.eco.utexas.edu/Homepages/Faculty/Cleaver/hmchtmlpapers.html

De Angelis, Massimo (2003.) ‘Reflections on alternatives, commons and communities, or, building a new world from the bottom up’, The Commoner, 6. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6

Deleuze, Gilles i Felix Guattari (1987.) A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Minneapolis: University of Minnesota Press

De Marcellus, Olivier (2003.) ‘Commons, communities and movements: inside, outside and against capital’, The Commoner, 6. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6.

Hardt, Michael i Antonio Negri (2000.) Empire, Cambridge, MA.: Harvard University Press.

Harvie, David (2000.) ‘Alienation, class and enclosure in UK universities’, Capital and Class, 71, pp. 103–132.

Harvie, David (2003a) ‘All labour is productive and unproductive’, dostupno na http://ess.ntu.ac.uk/economics/papers.htm.

Harvie, David (2003b) ‘Academic labour: producing value and producing struggles’, rad je prezentiran na konferenciji Marxism and Education: Renewing Dialogues II, University of London, Institute of Education, 1 svibnja. [očekujem da se prepravljena verzija ovog rada uskoro pojavi kao diskusijski rad]

Levidow, Les (2002.) ‘Marketizing Higher Education: Neoliberal Strategies and Counter-Strategies’, The Commoner, 3. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n3.

Marginson, Simon (2002.) ‘Towards a Politics of the Enterprise University’, u Simon Cooper, John Hinkson i Geoff Sharp (ur.) Scholars and Entrepreneurs: The Universities in Crisis, North Carlton, Australia: Arena Publications, 109-136.

Notes from Everywhere (2003.) ur. We Are Everywhere: The Irresistible Rise of Global Anticapitalism, London: Verso.

Rikowski, Glenn (2000.) ‘That only great class of commodities: repositioning Marxist educational theory’, dostupno na http://www.leeds.ac.uk/educol/documents/00001624.htm.

Robinson, Andrew i Simon Torney (2003.) ‘New Labour’s neoliberal Gleichschaltung: the case of higher education’, The Commoner, 7. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n7.

Thompson, E.P. (1967.) ‘Time, Work-Discipline and Industrial Capitalism’, Past and Present, 38., ponovno objavljeno u Customs in Common (New York: The New Press, 1991.).

David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (II)
Iz Zareza br. 301 od 20. siječnja 2011. preuzimamo prijevod drugog dijela teksta profesora Davida Harviea u kojem se detaljnije razrađuju alternative neoliberalnim modelima ustroja visokog obrazovanja.

Vezani članci

  • 15. rujna 2018. Klasna borba, a ne klasna suradnja O važnosti teorijskog i pedagoškog rada za revolucionarnu praksu čitajte u tekstu o životu i djelovanju istarske revolucionarke Giuseppine Martinuzzi, članice Komunističke partije Italije i političke sekretarke Ženske komunističke grupe u Trstu u razdoblju jačanja fašizma i revolucionarnog radničkog pokreta u Istri i Italiji. Tekst Andreje Gregorine nadovezuje se na nedavno objavljeni članak o borbi njemačke marksistkinje Clare Zetkin protiv fašizma, imperijalizma i kapitalizma nakon Prvog svjetskog rata.
  • 24. kolovoza 2018. Kratke noge laži (odgovor Borisu Budenu) Donosimo novi prilog raspravi o jeziku, potaknutoj Deklaracijom o zajedničkom jeziku. Lingvistkinja Snježana Kordić odgovara filozofu i publicistu Borisu Budenu na njegov posljednji tekst „Šamar, letva, kamen, znanost, jezik / Odgovor Snježani Kordić“. Odgovor prenosimo u cijelosti, bez korekcija i intervencija.
  • 24. kolovoza 2018. Dok je kapitalizma, bit će i fašizma Historijska povezanost fašizama i krize kapitalističkog načina proizvodnje, te antifašističkog pokreta i međunarodne borbe radništva, rijetko se spominje u raspravama o jačanju suvremenih ekstremno desnih političkih opcija. Donosimo tekst Andreje Gregorine o komunističkom nasljeđu antifašističke borbe kroz teorijski i praktični rad revolucionarke i marksističke feministkinje Clare Zetkin, autorice prve plauzibilne analize o borbi protiv fašizma koju je Kominterna u formi rezolucije usvojila 1923. godine. U narednom tekstu, autorica će se osvrnuti na političko djelovanje Giuseppine Martinuzzi, istarske revolucionarke i članice talijanske socijalističke i komunističke partije, s naglaskom na razdoblje jačanja talijanskog fašističkog pokreta.
  • 8. kolovoza 2018. Šamar, letva, kamen, znanost, jezik
    Odgovor Snježani Kordić
    Donosimo nastavak polemike o Deklaraciji o zajedničkom jeziku [*]. O „znanstvenosti“ polazišta Deklaracije i (ne)političnosti njezine temeljne pozicije, pročitajte u odgovoru Borisa Budena na reagiranje Snježane Kordić na tekst u kojem autor spor oko jezika pozicionira unutar konkretnih političkih, historijskih i ideoloških procesa, a izvan konteksta tzv. znanstvenog polja.
  • 9. srpnja 2018. Prema kraju socijaliziranog zdravstva Prijedlogom Zakona o zdravstvenoj zaštiti, koji je krajem lipnja Vlada uputila u saborsku proceduru, potiče se daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstvenog sustava, započet početkom devedesetih godina prošlog stoljeća. Pročitajte razgovor s Anom Vračar, članicom BRID-ove istraživačke grupe za zdravstvo, o važnosti demokratizacije upravljanja zdravstvenim sustavom i urušavanju modela socijalne medicine, te posljedicama koje uvođenje koncesija u sustav primarne zdravstvene zaštite, pogoršanje radnih uvjeta u zdravstvenom sustavu i promišljanje istog izvan šireg socioekonomskog konteksta ima na stabilnost i kvalitetu javne zdravstvene zaštite.
  • 10. lipnja 2018. Prilog izučavanju klasa u Hrvatskoj Akademska prevlast ahistorijskih socioloških analiza političko-ekonomskih procesa, te njima suprotstavljeno pozivanje na historijsko-materijalistički, strukturalistički model klasne analize, iziskuju rekonceptualizaciju pojma klase kao dinamizirane društvene kategorije. O procesu formiranja buržoaskih frakcija te povezanom derogiranju društvenog vlasništva tijekom različitih faza tzv. tranzicije postsocijalističke Hrvatske, odnosno restauracije kapitalizma na prostoru SFRJ, piše Srećko Pulig.
  • 11. svibnja 2018. Nevidljiva ruka Facebooka Informacije o milijunima korisnika/ca koje se trenutno nalaze u posjedu Facebooka ne služe samo za izvlačenje profita uz pomoć sadržaja koji bi trebao biti u funkciji javnog interesa, već i otvaraju prostor za nedemokratske političke procese. O nedavnim događanjima vezanima uz poslovanje firme Cambridge Analytica, koja je podatke prikupljene putem Facebooka pretvorila u alat za mikrosegmentirano političko oglašavanje, piše Boris Postnikov, ukazujući na problematičnost ahistorijskih analiza socioekonomskih tema i nedostatnost prijedloga koji ne idu dalje od strože zakonske regulacije internetskih monopola.
  • 6. svibnja 2018. Odjeci Oktobra Diskusije o povijesnoj i političkoj važnosti Oktobra, koje su se prošle godine povodom obilježavanja stogodišnjice Velike sovjetske revolucije pojavile unutar znanstvenog i neakademskog polja, vidljivim su učinile ne samo metodološke probleme historiografije, nego i kontingentnost promišljanja važnih povijesnih događaja u širim javnim raspravama. Povjesničar Krešimir Zovak u tekstu se osvrće na problematičnost upotrebe dekontekstualizacije i komparacije kao alata u analizi povijesnih procesa te političke instrumentalizacije na taj način dobivenih rezultata.
  • 1. svibnja 2018. Podrijetlo Prvog maja Odluka o internacionalnom protestnom obilježavanju Prvog maja donesena je na osnivačkom kongresu Druge internacionale 1889. godine u trenutku jačanja reformističkih tendencija unutar socijaldemokratskog pokreta. Donosimo prijevod teksta iz 1894. godine u kojem Rosa Luxemburg, marksistička revolucionarka i teoretičarka političke ekonomije govori o podrijetlu međunarodnog praznika rada, borbi proletarijata za osmosatni radni dan i njegovoj ulozi u kontekstu šire klasne borbe.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve