David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (I)

U Zarezu br. 299-300 od 6. siječnja 2011. izašao je prijevod prvog dijela teksta profesora Davida Harviea koji, polazeći od koncepcije akademske zajednice i zajedničkih intelektualnih dobara koje akademske zajednice održavaju, pokušava artikulirati alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja.


Uvod

Da je visoko obrazovanje u krizi u Ujedinjenom Kraljevstvu, kao i u mnogim drugim zemljama, postalo je općim mjestom. Nedavno objavljena Bijela knjiga Budućnost visokog obrazovanja predlaže (daljnje) hitre reforme, dok se kritičari žale na procese marketizacije, komodifikacije, racionalizacije, menadžerizacije, fleksibilizacije, zajedno s prekarizacijom i proletarizacijom akademske sfere.[2] U svom ranijem radu (Harvie: 2000) opisao sam selektivnost pri procjenjivanju istraživačkog rada (RAE – Research Assessment Exercise – Procjena istraživačkog rada, op. prev.) kao proces koji omogućava ograđivanje zajedničkoga intelektualnog dobra i stvaranje istraživačkog proletarijata otuđenog od svoga rada.

Za sada ne miriše na dobro. Okrenimo problem naglavačke.[3] Ako je u tijeku proces ograđivanja, proces primitivne akumulacije, tada se nešto i ograđuje, nešto se akumulira.[4] Želim se usredotočiti na to nešto – na zajedničko dobro (commons). Slično tomu, umjesto da se koncentriram na različite procese uz pomoć kojih se članove akademske zajednice atomizira i primorava da se međusobno odnose posredstvom tržišta i/ili tržištu sličnih odnosa, radije bih istražio samu akademsku zajednicu/zajednice.

Zašto bi ovaj projekt mogao biti produktivan? Teško je naći nekoga unutar akademske zajednice komu se uistinu sviđa ono što se trenutačno događa. Međutim, unatoč nemiru koji dijelimo i koji tendira prema izravnom neprijateljstvu, vrlo nam se teško suprotstaviti ovim procesima. U vezi s time, naprežemo se kako bismo artikulirali alternative neoliberalnim strategijama unutar visokog obrazovanja. Posljedično, prečesto prepuštamo polje debate predstavnicima i vođama AUT (Udruženje sveučilišnih nastavnika – the Association of University Teachers, op. prev.) ili NATFE (Nacionalno udruženje nastavnika u daljnjem obrazovanju, National Association of Teachers in Further and Higher Education, op. prev.), koji su, čini se, uglavnom prihvatili kapitalistički okvir radnog učinka, učinkovitosti, kvalitete, profesionalizma itd., i prepiru se jedino oko plaća predavačâ te, u daleko manjoj mjeri, o radnim uvjetima unutar ovog okvira.

Istraživanje o zajedničkim dobrima i zajednicama unutar visokog obrazovanja (možda) može nam pomoći da:

(i) identificiramo realno-postojeće alternative tržišnim odnosima unutar sveučilištâ;
(ii) prepoznamo vlastitu moć (moć da se djeluje);
i stoga,
(iii) artikuliramo alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja;
(iv) efektivnije se borimo protiv restrukturiranja;
(v) trasiramo veze s drugim nitima antikapitalističkog/ih pokreta;
i konačno,
(vi) udarimo temelje nadilaženju kapitalističkog obrazovanja.

Što su zajednička dobra, a što zajednice? “Zajednička dobra sugeriraju alternativne, nekomodificirane načine za ispunjavanje društvenih potreba, npr. za postizanje društvenog bogatstva i organiziranje društvene proizvodnje. Zajednička se dobra nužno stvaraju i održavaju od strane zajednica, odnosno društvenih mrežâ uzajamne pomoći, solidarnosti, i praksi ljudske razmjene koje nisu svodive na tržišnu formu.”(De Angelis: 2003)

Tradicionalno, i za sveučilišne nastavnike i za studente, zajednička intelektualna dobra obuhvaćala su knjižnice bogatog fundusa te prostor i vrijeme za bavljenje “znanstvenim radom”: vlastitim izučavanjem, refleksijom i istraživanjem, uz raspravu na seminarima, radionicama i tako dalje. Za studenta to primjerice znači izostanak pretjeranog pritiska da se izvrše brojni zadaci kako bi se dobila određena vrsta diplome i udovoljilo zahtjevima tržišta rada ili kombiniralo rad za plaću usporedo s radom za studij. Za sveučilišnog nastavnika to znači ograničenje broja sati provedenih u predavaonici, kao i količine vremena koje se troši[5] na zamorne aktivnosti kao što su ocjenjivanje, bavljenje birokracijom i tako dalje.

Akademski radnici, štoviše, sačinjavaju zajednicu, ili više preklapajućih zajednica, u kojima zajednice određene akademskim disciplinama uglavnom čine bazu sveučilišnih oblika upravljanja. U posljednjih nekoliko desetljeća, kroz postupno povlačenje sredstava i promjenu režima financiranja, vlada je izmanipulirala sveučilišta kako bi postigla da zahtijevaju deregulaciju i marketizaciju kao jedini način prevladavanja budžetskog manjka.

Povlačenje sredstava je stvarnost, no jesu li deregulacija i marketizacija jedine alternative? Što će se dogoditi ako se tomu ne pokorimo? Kako se možemo oduprijeti? Kako da se nosimo sa, u suštini, istim problemom s kojim se suočavaju posvuda po svijetu, od Argentine do južnog Walesa, problemom koji je artikulirao Holloway: što da se učini kad kapital utekne? Razumijevanje prirode zajedničkih dobara i zajednica koje već postoje i množe se unutar sveučilišta, ili sveučilištâ, može nam pomoći u potrazi za odgovorima na ta pitanja.

1. Akademski odsjek kao ekonomija darivanja

U mnogim je slučajevima akademski odsjek u suštini zajednica. Čine je “društvene mreže uzajamne pomoći, solidarnosti i prakse ljudske razmjene koje nisu svodive na tržišnu formu”. Primjeri se čine gotovo banalnima i trivijalnima, ali svejedno su važni. Prisustvujem kad kolege prezentiraju istraživanje i trudim se dati konstruktivne komentare, čak i kad me tema posebno ne zanima i/ili mi se ne sviđa njihova paradigma. Ako mogu, pomoći ću studentu koji pohađa modul (predmet) mog kolege. S kolegama otvoreno dijelim znanje i savjete u vezi sa sveučilišnim procedurama, predmetima i modulima, studentima. Što očekujem zauzvrat? Ništa, osim da kada meni nešto slično bude potrebno, kolega ili kolege uzvrate istom mjerom.

Tako, u mnogo pogleda, odsjek može raditi po principima sličnima ekonomiji darivanja utoliko što je strukturiran oko recipročnih odnosa davanja i primanja. Po mom iskustvu, nečiji položaj unutar odsjeka i u kolikoj ga se mjeri poštuje od strane drugih kolega u pravilu ovisi o tome u kolikoj mjeri netko pomaže održavati ove odnose.[6] Zanimljivo je, a i u skladu s ekonomijom darivanja, da je pojedinac isto tako dužan primati “darove” od kolega, kao što ih je dužan davati. To jest, prema običaju, od pojedinca se obično očekuje da pruži svojim kolegama priliku da komentiraju njegovo istraživanje, prijedloge za podučavanje ili što već, i ozbiljno razmotri primljene komentare. Mislim da se to očekivanje primjenjuje jednako na nečije osobno istraživanje, kao što se, recimo, primjenjuje na planove za novi predmet ili planove za nov publicitet. To sugerira da želja za davanjem savjeta – a time i obveza da se primi takve darove – nadilazi želje članova odsjeka za uživanjem neke vrste kolektivne kontrole nad, primjerice, onim što se studente podučava ili slikom kakvu odsjek projicira na van.

No, koliko god akademski odsjek reproducirao sam sebe kao zajednicu, ta je zajednica djelomična ili ograničena. Na mom odsjeku za ekonomiju na Nottingham Trent University (NTU), na primjer, natječemo se s drugim ekonomskim odsjecima za studente (a time i novac), kao i s ostalim odsjecima unutar NTU za novac dodijeljen sveučilištu. Osim toga, što se više ponašamo kao zajednica, to je vjerojatnije da ćemo biti učinkovitiji u natjecanju za studente i sredstva. Tako akademski odsjek zapravo postoji u prostoru između zajedničkih dobara, s jedne strane, i roba, s druge.[7]

Ipak, katkad se uspijevamo suprotstaviti takvoj kompeticiji. Na primjer, na NTU, direktiva zabranjuje osoblju na prijamu “otpuštanje” studenata koji su se obvezali upisati na sveučilište, ali koji umjesto toga žele pohađati drugo sveučilište. Ova se direktiva naširoko ignorira. Osoblje će također vjerojatnije prioretizirati iskrenost prije nego nasrtljivost kod savjetovanja potencijalnih aplikanata.

Akademski je odsjek također djelomična zajednica, ili zajednica koja postoji unutar kapitala, u mjeri u kojoj je njezina funkcija, barem ona za koju je financiraju, ta da reproducira radnu snagu i da, kroz postupak dodjeljivanja stupnja klasifikacije, hijerarhijski organizira nove radne snage koje se stvaraju. Opet, za odsjek je vjerojatnije da će biti mnogo učinkovitiji u obavljanju ove funkcije za kapital kada djeluje kao zajednica.

Konačno, možemo primijetiti da rad odsjeka kao zajednice uvelike ovisi o određenom stupnju sigurnosti (izvjesnosti) zaposlenja i pristupu resursima za svoje članove. Za predavača zaposlenog nakratko, s ugovorom na određeni rok, i teškim opterećenjem nastavom, na primjer, mnogo je manje vjerojatno da će sudjelovati u zajedničkom životu odsjeka. To jest, zajednica može biti održana samo zajedničkim dobrima! I tu nalazimo kontradikciju. Ograđivanje zajedničkih dobara na sveučilištima i podrivanje zajednica, kroz racionalizaciju, restrukturiranje itd., po svoj će prilici učiniti odsjeke manje učinkovitima u obavljanju funkcija reprodukcije radne snage, kao i stvaranja novih znanja u formi izvornih istraživanja. Tu poantu jako naglašava Simon Marginson (2002.), koji napominje da se dugoročni položaj “Poduzetnog sveučilišta” “ne može održati samo marketingom, ono mora iskoristiti potentnost svog podučavanja i istraživanja. Ipak, kako to izvršni voditelj vidi, kako bi se osigurale institucionalna fleksibilnost i odgovornost on/ona mora slomiti snagu disciplina u upravljanju sveučilištem. A budući da se u javnom, kolegijalnom sveučilištu moć disciplina u upravljanju veže uz tradicionalne akademske strukture koje proizlaze iz njihova konstituiranja kao polja znanja, izvršni vođa osjeća se prisiljenim da oslabi ili slomi moć disciplina u nastavi i istraživanju”.

Sažeto: zajednice već postoje u akademskim odsjecima, iako njihovo postojanje može biti ugroženo racionalizacijom i restrukturiranjem. Ustvari, u mnogim je slučajevima sâm odsjek konstituiran kroz djelovanje zajednice. Jedna pragmatična implikacija toga je da odsjek može biti pogodnija baza za suprotstavljanje neoliberalnim strategijama za sveučilišta nego akademski sindikati kao što su NATFE ili AUT.

2. Istraživačka zajednica

Drugi primjer zajednice u okviru sveučilišta ona je sastavljena od istraživača koji konstituiraju bilo koju određenu disciplinu ili poddisciplinu. Istina je da istraživači mogu biti izuzetno kompetitivni, ali važno je razlučiti između kompetitivnosti tržišnog tipa od kompeticije koja je više društvenog tipa, a ja bih sugerirao da je mnogo natjecanja među istraživačima (još uvijek) drugog tipa. Društveno je natjecanje ono gdje ja (ili moj tim) želim biti prvi koji će dokazati određenu pretpostavku, objasniti određeni fenomen, otkriti pojedinu vrstu, zvijezdu ili česticu, na isti način kao da, ako se utrkujem biciklom protiv svog prijatelja, želim pobijediti. No društveno natjecanje ne isključuje suradnju, tako da istraživači (ili istraživački timovi) rivali dijele preliminarne rezultate, iskustvo u tehnikama i tako dalje. Ovo dijeljenje iskustva, znanja i suradnje upravo je ono što se događa na znanstvenim skupovima i kroz cirkulaciju znanstvenih radova (katkad objavljenih u časopisima, ali često, barem u mnogim znanostima, kroz distribuciju “izdanja pred tisak”, što ubrzava proces). Naravno, razmijenjeno znanje, dostupno u knjigama, člancima, računalnom softveru i izravno, putem dijaloga s drugim znanstvenicima, oblikuje zajedničko intelektualno dobro.

Natjecanje među istraživačima mnogo će vjerojatnije postati slično tržištu kad njihove egzistencije počnu ovisiti o “pobjeđivanju”. Ovaj proces pokreće tzv. selektivnost pri procjenjivanju istraživačkog rada: u Ujedinjenom Kraljevstvu, Procjena istraživačkog rada (RAE – Research Assessment Exercise, op. prev.) pokušava kvantificirati istraživačev istraživački output; u mnogim državama i na međunarodnoj razini, sredstva za provedbu istraživanja, plaće, promocije, proširenja kratkoročnih ugovora ovise o objavljivanju izvornog istraživanja, odnosno, “bivanju prvim” (Vidi Harvie: 2000). Unutar takvog okružja ne čudi ako pojedini istraživači i istraživački timovi surađuju manje sa svojim konkurentima i postaju još agresivniji u polaganju prava na “vlasništvo”, odnosno ograđivanje ideja.

Kao i u primjeru akademskog odsjeka, moja sugestija da istraživači čine zajednicu koja održava zajedničko intelektualno dobro možda se doima trivijalnom. Daleko je od toga, osobito kada se usporedi tradicionalni način sveučilišnog istraživanja s onim privatnog sektora. Česta pritužba znanstvenika koji rade u laboratorijima privatnih tvrtki, primjerice, jest ta da im nije dopušteno učiniti rezultate svojih istraživanja javnima. Pritom, sveučilišno je istraživanje u biti otvoreni kôd (open source).[8] Zamislite istraživački rad koji donosi neke nove rezultate, novu teoriju, što god. U većini slučajeva ja sam slobodan zatražiti da mi autor(i) pruži na uvid temeljne podatke ili detalje o tehnikama koje je koristio (i ne očekivati oko toga previše buke) ako oni nisu dovoljno jasno izloženi u radu; slobodan sam primijeniti iste tehnike ili teoriju na nekom drugom problemu; slobodan sam poboljšati, adaptirati, proširiti ili nekako drukčije modificirati tehnike ili teoriju; slobodan sam propagirati tehnike ili teoriju. Naravno, ako primijenim, proširim, izmijenim (ili što god) nečiju teoriju, od mene se očekuje da priznam njihov izvorni rad, ali nisam obvezan dobiti njihovo dopuštenje niti im plaćati tantijeme: u tom smislu oni mogu polagati prava na autorstvo, ali ne i na vlasništvo.[9]

Yochai Benkler (2002.) naziva takav način proizvodnje ravnopravnom proizvodnjom temeljenom na zajedničkom dobru (commons-based peer production). (Benklerov je članak prvenstveno o open sourceu, iliti slobodnom softveru, ali on također spominje i akademska istraživanja kao još jedan primjer ovakvog načina proizvodnje.) Osim što je otvorenog kôda – može se slobodno mijenjati i replicirati – ravnopravnu proizvodnju temeljenu na zajedničkom dobru odlikuje i činjenica da se suradnja ne uspostavlja ni kroz tržišno-cjenovne signale ni kroz menadžersku komandu. Umjesto toga, pojedinci “se sami javljaju za zadatke i obavljaju ih iz složenih motivacijskih razloga”, opsežna je uporaba recenzija od strane ravnopravnih korisnika, a “kolaboracijska platforma [ispravlja] manjkavosti uz pomoć redundancije doprinosa i uprosječivanje nepodobnih priloga – bilo da se radi o prebjezima ili nesposobnjakovićima” (vidi isto). Ova se karakteristika jasno odnosi i na sveučilišno istraživanje: pojedine istraživače intelektualna znatiželja prije nego želja za financijskom dobiti nagoni da se uključe u istraživačke projekte; članke i knjige pomno ispituju arbitri ili “čitatelji” izdavača prije objave, a pisci komentara i recenzenti nakon toga; nalaze koji nisu konzistentni s utvrđenim tijelom znanja općenito se tretira s više skepticizma… ili je to barem tako znalo biti: uz selektivnost pri procjeni istraživačkog rada, s obzirom na proces ograđivanja zajedničkog intelektualnog dobra, dolazi do sve većeg pritiska usmjerenog ka pojedincima istraživačima na rad u pojedinim područjima kako bi objavljivali, kako bi zadržali pristup sredstvima potrebnima za nastavak istraživanja, odnosno slijedili “tržišne signale”, ili radili kao znanstveni novaci na nečijem tuđem projektu, odnosno podčinili se menadžerskoj komandi. (vidi Harvie: 2000)[10]

(…)
Objavljeno u The Commoneru, br. 8, jesen/zima 2004.

S engleskog preveo: Martin Beroš

(Ove ideje prvi puta su prezentirane u srpnju 2003. na godišnjoj konferenciji Društva heterodoksnih ekonomista na Sveučilištu Nottingham Trent. Zahvalan sam sudionicima na korisnim komentarima. Komentari čitatelja su dobrodošli na: david.harvie[at]ntu.ac.uk)

Bilješke:

[2] Ova Bijela knjiga dostupna je na internetskoj stranici DfES-a, http://www.dfes.gov.uk/highereducation/hestrategy/. Za njezinu kritiku vidi Robinson i Torney (2003.). Za općenitiju kritiku neoliberalnih strategija za visoko obrazovanje vidi Levidown (2002.).

[3] Drugdje, Harvie (2003b) istražujem u detalje kako akademski radnici proizvode vrijednost za kapital.

[4] To “nešto” ne mora biti stvar, naravno.

[5] Ovdje čujemo odjeke E. P. Thompsonove (1967.) poante o vremenu i radnoj disciplini: kad raspravljam o društvenoj teoriji i ljudskim praksama sa studentima ili kolegama, ulažem vrijeme; kad ispunjavam neki upitnik o kvaliteti predmeta, trošim vrijeme!

[6] Oni akademski radnici koji objavljuju i podučavaju, ali koji se drže za sebe, mogu uživati poštovanje, ali to poštovanje je često daleko više nevoljko.

[7] Ideja zajednice koja postoji između zajedničkih dobara i zajednica dolazi iz naslova Barchiesijeva članka (2003.). De Marcellus (2003.) također primjećuje ulogu koju zajednice igraju “u produktivnim djelatnostima privatnih poduzeća i države” te upućuje na to da one mogu postojati unutar kapitala, kao i izvan i protiv njega.

[8] Termin proizlazi iz “softvera otvorenog kôda”, poznatog i kao “slobodni softver”, gdje se izvornom kôdu može slobodno pristupiti i stoga ga modificirati od strane drugih programera.

[9] Obveza da se priznaju temeljna istraživanja, doduše, omogućava izgradnju indeksa citata, što onda omogućava brojanje citata. Brojanje citata predloženo je kao efektivnije od brojanja publikacija (poput RAE-a) u evaluaciji istraživanja, a relativne dobre i loše osobine dvije metode i same su postale predmetom velikog broja istraživačkih radova. Važno je naglasiti da obveza citiranja tuđih radova može pružiti pretpostavke za spregu istraživačke aktivnosti i novca, što je logika koja pokreće selektivnost pri procjeni istraživačkog rada.

[10] Pomodna polja istraživanja i ona za koja se može naći sredstava za financiranje (npr. kroz Istraživačka vijeća Ujedinjenog Kraljevstva) uvelike su određena državnim i poslovnim potrebama.

Literatura:

Barchiesi, Franco (2003.) ‘Communities between Commons and Commodities: Subjectivity and Needs in the Definition of New Social Movements’, The Commoner, 6., dostupan na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6

Benkler, Yochai (2002.) ‘Coase’s Penguin, or, Linux and The Nature of the Firm’, Yale Law Journal, 112:3. Dostupno na www.benkler.org/CoasesPenguin.PDF i na http://www.yale.edu/yalelj/112/112-3.html

Cleaver, Harry (2003.) ‘On schoolwork and the struggle against it’, dostupno na http://www.eco.utexas.edu/Homepages/Faculty/Cleaver/hmchtmlpapers.html

De Angelis, Massimo (2003.) ‘Reflections on alternatives, commons and communities, or, building a new world from the bottom up’, The Commoner, 6. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6

Deleuze, Gilles i Felix Guattari (1987.) A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Minneapolis: University of Minnesota Press

De Marcellus, Olivier (2003.) ‘Commons, communities and movements: inside, outside and against capital’, The Commoner, 6. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6.

Hardt, Michael i Antonio Negri (2000.) Empire, Cambridge, MA.: Harvard University Press.

Harvie, David (2000.) ‘Alienation, class and enclosure in UK universities’, Capital and Class, 71, pp. 103–132.

Harvie, David (2003a) ‘All labour is productive and unproductive’, dostupno na http://ess.ntu.ac.uk/economics/papers.htm.

Harvie, David (2003b) ‘Academic labour: producing value and producing struggles’, rad je prezentiran na konferenciji Marxism and Education: Renewing Dialogues II, University of London, Institute of Education, 1 svibnja. [očekujem da se prepravljena verzija ovog rada uskoro pojavi kao diskusijski rad]

Levidow, Les (2002.) ‘Marketizing Higher Education: Neoliberal Strategies and Counter-Strategies’, The Commoner, 3. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n3.

Marginson, Simon (2002.) ‘Towards a Politics of the Enterprise University’, u Simon Cooper, John Hinkson i Geoff Sharp (ur.) Scholars and Entrepreneurs: The Universities in Crisis, North Carlton, Australia: Arena Publications, 109-136.

Notes from Everywhere (2003.) ur. We Are Everywhere: The Irresistible Rise of Global Anticapitalism, London: Verso.

Rikowski, Glenn (2000.) ‘That only great class of commodities: repositioning Marxist educational theory’, dostupno na http://www.leeds.ac.uk/educol/documents/00001624.htm.

Robinson, Andrew i Simon Torney (2003.) ‘New Labour’s neoliberal Gleichschaltung: the case of higher education’, The Commoner, 7. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n7.

Thompson, E.P. (1967.) ‘Time, Work-Discipline and Industrial Capitalism’, Past and Present, 38., ponovno objavljeno u Customs in Common (New York: The New Press, 1991.).

David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (II)
Iz Zareza br. 301 od 20. siječnja 2011. preuzimamo prijevod drugog dijela teksta profesora Davida Harviea u kojem se detaljnije razrađuju alternative neoliberalnim modelima ustroja visokog obrazovanja.

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve