‘Vječno’ studiraju oni koji nemaju novca

‘Pod egzistencijalnim pritiscima imaju manje vremena učiti, moraju raditi uglavnom slabo plaćene, honorarne poslove, preživljavati’, ispričao nam je sociolog i antropolog, docent riječkog Filozofskog fakulteta Hajrudin Hromadžić povodom poziva na štrajk akademskih kadrova.

Jeste li bili šokirani rezultatima istraživanja stavova i znanja hrvatskih srednjoškolaca koje je proveo GONG?
Možda je riječ “šok” malo prejaka. No, svakako možemo i trebamo biti zabrinuti. Ne toliko postignutom razinom znanja ili neznanja, nego nekim isključivim stavovima koji su artikulirani kroz njihove odgovore.

Jesu li ovakvi rezultati posljedica njihovog obrazovanja ili jednostavno do sada nismo imali ovakvih podataka o stavovima tog uzrasta?
Mislim da se radi o simptomu koji je dio šireg konteksta, te se ne tiče samo faktora obrazovanja, koji je definitivno važan element. Taj simptom možemo imenovati i tranzicijskim. Uostalom, što očekivati od generacije koja je odrasla u tako turbulentnom razdoblju, primjerice u devedesetima koje su obilježene ratnim i poratnim strahotama? Pa, potom ulazak u tzv. nulte godine, u kojima se generira puno onog čemu sada svjedočimo i što dolazi na naplatu: korupcija, definitivni dovršetak tzv. pretvorbe državnog, odnosno društvenog vlasništva u privatno, što se pokazalo klasičnim primjerom pljačke enormnih razmjera. Ukratko, trebalo je odrasti s jednim takvim sustavom vrijednosti, što nije i ne može biti opravdanje.

Imaju li takvi stavovi veze s tim što se Hrvatska ugledala na neke loše primjere kapitalizma? Zašto se nismo ugledali na Švedsku, koja godišnje za svakog svog studenta izdvaja oko 20.000 eura, nego više na Ameriku, u kojoj udio državnog financiranja u školstvu drastično opada zadnjih desetljeća?
Pojavljivali su se komentari stručnjaka, prvenstveno ekonomista, koji su upozoravali da ukoliko se već povijesnim slijedom promjena epoha išlo prema kapitalizmu, po tom su nam u svemu tome europski modeli, poput njemačkog ili švedskog, srodniji nego što je to američki neoliberalizam. Međutim, nije se tu uopće rukovodilo nekim modelom ili načelom izbora. Radilo se o provjerenoj kombinaciji diktata globalnih centara moći u sprezi s prethodno spomenutim lokalnim tranzicijskim elitama političko-gospodarske mafije, ne samo u Hrvatskoj nego i u široj regiji. U takvim je državama prijelaz iz jednog sustava u drugi zapravo bio tek krinka bogaćenja malog dijela tajkunske elite na račun osiromašenja širokih narodnih masa i društva u cjelini.

Što se događa s društvom kada je obrazovanje dostupno samo onima koji imaju novca i kada ih se kroz studij usmjerava uglavnom prema zaradi i profitu?
Najjednostavnije rečeno, radi se o komercijalizaciji obrazovanja. Na našem primjeru svjedočimo kako se radi o drugoj velikoj fazi tranzicije koja se tiče osjetljivijih društvenih sfera, poput zdravstva i obrazovanja. Procese koji su na sceni obično imenujemo komodifikacijom, poblagovljenjem, što znači da društvene vrijednosti koje su do jučer bile dio općega dobra komodifikacijskim procesima bivaju pretvorene u tržišno regulirane vrijednosti koje se, dakle, kupuju i prodaju. Naravno da se pojavljuju veliki problemi u obrazovanju jer ono više, u tako koncipiranom sustavu vrijednosti, ne služi stjecanju temeljnog znanja, znači znanja koje nas ne osposobljava samo za rad nego i za život u cjelini, za polaganu i temeljitu izgradnju svjetonazora i oblikovanje ličnosti. Obrazovanje formatirano modelom neoliberalnog tržišnog fundamentalizma postaje tek priprema polukvalificiranih kadrova koje je potrebno što brže izručiti tržištu. Ništa drugo do ubaciti mlade ljude u stroj prije nego izgrade kritični stav prema ključnim društvenim pitanjima.

Odnedavno predajete učenicima koji su od prvog razreda osnovne škole učili isključivo u novoj državi. Razlikuju li se od učenika koji su bar počeli u socijalizmu?
Meni je, kao predavaču s relativno kratkim iskustvom pedagoškog rada, teško povući tu paralelu, iskustveno nemam taj uvid. Trebalo bi o tome napraviti opsežno i kvalitetno istraživanje. No, bio bih oprezan jer se vrlo lako može upasti u generacijska razmimoilaženja i romantiziranje prošlosti. Prema mom iskustvu, u svakoj će se generaciji naći, posebice na fakultetima humanističkih i društvenih disciplina, dovoljan broj perspektivnih, ambicioznih i kritički orijentiranih ljudi, što smo i vidjeli prije godinu i pol, kada se, slijedom globalnih trendova, i ovdašnja studentska populacija pokrenula te ukazala na društvene probleme.

Je li, po Vašem mišljenju, studentska revolucija kod nas bila jalova?
Ovisi što se očekivalo i što se očekuje od nje. Ne bih rekao da je bila jalova ako se zadržimo na Hrvatskoj, a možemo povući i paralelu s primjerima Italije i Velike Britanije od prije mjesec, dva. Konstituirao se jedan relevantan društveni subjekt. Pripisivati mu odgovornost ili staviti na njegova pleća zadatak nekog velikog revolucionarnog prevrata, jednostavno nije objektivno. Ono što je važno jest da se pojavio relevantan društveni faktor koji zna artikulirati probleme, a konkretne rezultate možda treba očekivati u budućnosti. Nadam se što bližoj. Važna je i tendencija povezivanja s drugim srodnim društvenim subjektima, poput radništva, seljaštva, dakle, stvaranje šireg fronta za obranu društva. Jer, ako je danas išta temeljno ugroženo, onda je to društvo, i to slijedom 30 godina stare neoliberalne kontrarevolucije.

U kojoj je fazi štrajk akademske zajednice i koje su glavne uporišne točke Vašeg prosvjeda?
Inicijativa Akademske solidarnosti pokrenuta je s nakanom da se upozori na neke od problema koje smo već spomenuli. Konkretnije, radi se o odlučnoj reakciji na prijedloge MZOŠ-a o donošenju novih zakona o znanosti, visokom obrazovanju i sveučilištu. U najkraćem, prijedlozi su problematični iz nekoliko razloga. Po jednoj je strani prisutna direktna nakana politizacije znanosti i posljedičnog ugrožavanja temeljne znanstvene autonomije. Primjerice, kroz uvođenje famoznog sveučilišnog vijeća, koje je dirigirano od strane vladajuće političke opcije u danom trenutku. Drugi je aspekt tržišnog tipa. Dakle, ubrzana komercijalizacija, što se već artikuliralo i kroz studentske prosvjede. Zatim uvođenje piramidalne hijerarhije, što dovodi do nezdrave kompeticije u akademskoj zajednici, svojevrsnog darvinizma. Recimo, samo šestina nastavnog kadra mogla bi biti u redovitom zvanju sveučilišnog profesora, dvije šestine u zvanju izvanrednih, itd. Mislim da inicijativa akademskih radnika može polučiti još konkretnije rezultate ukoliko svoju aktivnost pozicionira na širu društvenu bazu i ukoliko profesori nauče nešto i iz studentske inicijative.

Koliko je sadašnja vlast uopće osjetljiva na prosvjede?
Mislim da se tu opet radi o širem simptomu, o duhu vremena u kojem živimo, ponovno u globalnim razmjerima. Općenito je na djelu primarna logika kojom su rukovođeni kapitalistički modelirani sustavi, a to je, najbolja reakcija na argumentiranu kritiku jest – nereakcija. Radi se o dugoj povijesti apsorpcije svih kritičkih napada pod okrilje kapitalističkog sustava vrijednosti, što je detektirao još i Marx. Svjedočimo staroj priči. Svesti to na pitanje današnje vladajuće političke garniture u Hrvatskoj bilo bi preusko.

Spomenuli ste duh vremena i Marxa, pa Vas moram pitati što mislite o Zeitgeistu? To je prilično popularan pokret koji se vodi nekim Marxovim principima, zalažu se za ukidanje novca, društvene hijerarhije i stresa koji unosi nadređenost jednih ljudi drugima. Zainteresirao je dosta mladeži studentskog uzrasta.
Možda je prejako reći da se radi o novom vidu marksizma. Radi se o vrlo atraktivnom uratku koji je već kanonski primjer teorije urote. Svoju popularnost mahom baštini i na podosta populističkom pristupu. Često se tu barata ishitrenim tezama, puno je paušalnog u svemu tome, činjenice se vade iz konteksta i povezuju se po principu kolaža u nove priče… Tako da sam ja vrlo oprezan po pitanju Zeitgeista. Pogledao sam neke dijelove iz prva dva filma, ovaj novi još nisam. Bilo je puno kritičnih komentara stručnih osoba koje su uočile nedopustive propuste u Zeitgeistu. Recimo, u dekonstrukciji priče oko Isusa ili slučaja 11. rujna. Ono dobro što nalazim u tom uratku jest to što provocira neke kanonizirane vrijednosti i istine koje, navodno, ne bi smjele biti dovedene pod znak pitanja. Ali, ono što se sa Zeitgeistom može desiti jest da napadom na dogme i sam postane dogma.

Što predviđate, kakvom će utopističkom društvu težiti Vaši sadašnji studenti i mlađe generacije?
Utopije i utopijski način razmišljanja unatrag nekoliko desetljeća također su proskribirani, odbačeni kao nešto što je passe, što je doživjelo povijesni poraz padom bivših socijalističkih režima. Takvi su sustavi olako etiketirani kao pokušaji praktičnog ostvarivanja utopija, što je potpuno pogrešno. Utopije su važne u svakidašnjici, ne kao horizont konkretne realizacije nekog programa, nego iz razloga jer utopijske priče čine našu svakodnevicu podnošljivom, lakšom. Važne su kao vizija, misao vodilja k mogućoj promjeni stanja. Kada predajem o utopijama u sklopu nekih svojih kolegija, inzistiram da se o njima ne razmišlja kao o tendenciji da se realizira neki utopijski program jer nemam viziju kakvo bi to društvo trebalo biti.

One su, po Vama, dakle, korisnije zbog smislenosti života i osmišljavanja društva, nego što su same po sebi opasne jer ih se može zloporabiti za manipulaciju?
Kada se pojavi tendencija da neki ideološki projekt u ime partikularne utopije realizira svoj koncept u vidu državnog i društvenog uređenja, to redovito vodi u katastrofu. Takve katastrofe su se često događale na lijevom političkom spektru. Možda je najdrastičniji primjer Pol Potova Kambodža, koja je imala elemente utopije, a proizvela je katastrofu neslućenih razmjera, milijune nevinih žrtvi, itd. Utopije su jako važne, ali kao uvid u svakidašnjicu i njezinu permanentnu kritiku.

A koliko je kapitalizam po svojoj ideji štetan za način razmišljanja koji stimulira, odnosno propagandu kako treba težiti novcu i gaziti konkurenciju?
Smatram da se radi o duboko, temeljno nehumanom sustavu koji je baziran na stalnoj borbi svih protiv svih i vidimo kako se radikalizira kroz stoljeća. Uvodi načela međuljudske nejednakosti s obzirom na klasnu imovinsku pripadnost. Eksploatira ljude, životinje i prirodu. U službi je tanatosa, a ne života, to jest erosa.

Kako se uopće mogu vratiti svi dugovi koje su nakupile kapitalističke zemlje? To su cifre i s 14 nula, Hrvatska mora vratiti čitav BDP… Tko vraća te dugove?
To je posljedica nove etape kapitalizma, nazivamo ga i kasino kapitalizmom ili sustavom špekulativnog kapitalizma koji se preselio u sferu virtualnog. Odvojio se od realne proizvodno-potrošačke ekonomske baze i zaigrao je na kartu tzv. dužničkog ropstva, neograničenog kreditiranja. Radi se o patološkoj “virtualnoj igrici” s realnim posljedicama koje se upisuju na nas, naša tijela i živote.

Najoštriji kritičari smatraju da ona služi isključivo statistici i povećanju broja visokoobrazovanih u Hrvatskoj.
Mislim da ima dosta točnoga u tome. U vrijeme bivšeg ministra, u čijem je mandatu Bolonja praktično zaživjela, kada se govorilo o pozitivnim stranama Bolonje, statistika se spominjala već u trećoj ili četvrtoj rečenici kao imperativ koji treba doseći. Spominjali su se europski prosjeci koje treba ostvariti, nejasno je postalo kako tretirati zvanja nakon završetka prvog bolonjskog stupnja, nakon tri ili četiri godine. Ti su se stupnjevi “bildali” i prepoznavala se težnja da se i na taj način u što kraćem roku isproducira pseudoobrazovani kadar kao svrha samome sebi ili pukoj statistici. Istovremeno, tržište rada uopće nije bilo pripremljeno za te kadrove, nisu znali što s njima. Nagovještaj da će se nakon završenog prvog stupnja značajan broj studenata zadržati na njemu, nije se pokazao točnim. Studenti spontano nastavljaju studij u novom tipu magisterija.

Postoje istraživanja prema kojima siromašni studenti u pravilu studiraju dulje. Je li to točno i kako to objašnjavate?
Da, među nedovršenim studentima ima najviše onih lošeg imovinskog stanja. Pa, jednostavno. Pod egzistencijalnim pritiscima imaju manje vremena učiti, moraju raditi uglavnom slabo plaćene, honorarne poslove, preživljavati. Tu se pojavljuje i problem nedovoljnog broja stipendija. Naročito tada postaju paradoksalne priče o društvu znanja. Za njega trebate nešto više od pukog pokušaja nabijanja višeg statističkog pokazatelja.

Studenti Bolonje ni ne mogu studirati ‘vječno’!

O manjim visokim učilištima koja su niknula po Gospiću, Vinkovcima, Vukovaru…
Taj fenomen je neraskidivo vezan uz prethodno što smo rekli. Bolonja inaugurira tržišni aspekt, a on znači ponudu koja vodi k segmentiranju, razbijanju većih sveučilišta i otvaranju institucija manjeg obima, upitne kvalitete i kadrova. Sve je to bazirano na principima puke privatizacije obrazovanja i njegove komercijalizacije, podizanju statistike i štancanju diploma koje nemaju vrijednost na tržištu rada. O kvaliteti tako obrazovanog kadra da i ne govorimo.

O tvrdnji studenata da je mit da se na Bolonji može studirati vječno…
To ne stoji. Jasna su pravila: studenti nakon odslušanog zadnjeg semestra više nisu na teretu države. To je bio pokušaj propagandne manipulacije koji su studenti svojom inicijativom uspješno demantirali.

O eri prije i poslije Bolonje…
Mislim da je Bolonjski model donio puno više lošeg, a jako malo dobrog u obrazovni sustav. Olako se napustila dugo vremena stvarana tradicija europskog sveučilišta, tzv. humboldtovski model. Mnoge su se, dugo vremena baštinjene, vrijednosti gotovo preko noći napustile. Bolonja predstavlja svojevrsnu amerikanizaciju europskog sustava visokog obrazovanja. Za to su bili potrebni i neki resursi, infrastruktura, a nje baš i nije bilo, pogotovo u ovim državama. Neka reforma Bolonje bi bila više nego dobrodošla.

O računici prema kojoj upisnine mogu koštati više od dosadašnjih školarina…
U računici se spominju iznosi vezani uz neto prosječnu plaću u Hrvatskoj i postoji prijetnja plaćanja ECTS bodova koji se prenose u sljedeći semestar. S obzirom na dosadašnje rezultate prenošenja tih bodova, izračunalo se da bi studenti morali platiti puno više nego do sada putem školarina. Sve to vuče na neku duboko klasno podijeljenu društvenu strukturu.

O mogućnostima ukidanja Bolonje…
Neke jake institucije u nekim jakim državama s jačom prosvjetiteljskom tradicijom, poput Njemačke i Francuske, ocijenile su odmah u početku prijedlog reforme neprihvatljivim, ali to je ponovno podređeno moći i mogućnosti, ili nemogućnosti, izbora. Mogućnosti izbora na periferiji ili poluperiferiji gotovo da ni nema. Bilo je brojnih kritika iz akademske zajednice povodom uvođenja Bolonje, ali su one, navodno, dočekane izjavom da izbora nema – uzmi ili ostavi.