Odgovornost akademske zajednice

Docent na Odsjeku za filozofiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu Hrvoje Jurić govori o etičkoj odgovornosti članova povjerenstava za izradu nacrtâ zakona o znanosti, sveučilištu i visokom obrazovanju kao sastavljača zakona s jedne i članova akademske zajednice s druge strane.


Ne moram ulaziti u same nacrte prijedlogâ zakonâ, jer smo u kratkom vremenu – naime, onome koje nam je Ministarstvo nevoljko dalo – dobili više temeljitih i suvislih analiza i kritika predloženih nacrta (primjerice, od Instituta za etnologiju i folkloristiku, od studenata našeg Fakulteta, pa i od Vijeća našeg Fakulteta).

Reći ću nešto: o širem kontekstu koji mi se čini važan za ove nacrte, te o užoj temi ove tribine, a to je odgovornost akademske zajednice s obzirom na ovo pitanje.

Nikome ne treba više objašnjavati da je problem ovih nacrtâ zakonskih prijedloga najuže povezan s problematikom tzv. »bolonje« i komercijalizacije visokog obrazovanja, na koju se – osobito na ovom fakultetu – već nekoliko godina ekstenzivno i intenzivno ukazuje. No, možda još uvijek treba napominjati da je i pitanje ovih nacrtâ i pitanje komercijalizacije obrazovanja i znanosti, dio jednog šireg procesa, koji ugrožava sfere znanosti i visokog obrazovanja u temelju i u cjelini.

Bilo da se radi o sustavnom ugrožavanju znanstvene infrastrukture (tj. znanstvenih časopisa, knjiga, skupova i društava) i znanstveno istraživačkog pogona (tj. znanstvenih projekata), bilo da se radi o sustavnom uništavanju znanstveno-obrazovnog programa u javnim medijima (a ovih dana je Hrvatska televizija odlučila kako će termine znanstvenog programa »srezati« za 50%), bilo da se radi o primjerima iz našeg susjedstva, konkretno iz Bugarske, gdje ekonomsko-politička elita neskriveno djeluje na uništavanju temeljnih institucija znanosti i školstva (Akademije znanosti i Sveučilišta u Sofiji) – jedna je te ista tendencija prisutna u osnovama ovih procesa.

Do prije nekoliko godina ustručavao sam se iznositi »crne prognoze«, jer sam i sâm pomišljao da sam paranoik. Ali pošto su se te »crne prognoze« jedna po jedna ostvarivale, sada se usudim reći kako je krajnja namjera spomenutih procesa da se izoliraju, marginaliziraju i unište oni segmenti znanosti i visokog obrazovanja koji nisu ni ekonomski ni politički profitabilni, a nose sa sobom kritički potencijal, te da se ostatak znanosti i visokog obrazovanja preda tržištu, odnosno da ga se upregne u lokomotivu kapitala i njime duboko zaražene politike. Paralelan rad na ekonomsko-političkom zaglupljivanju i anesteziranju građana putem medija u bitnome je povezan s ovim.

I što se sada – naočigled tih trendova – poduzima? Štiti li nadležno ministarstvo znanost i visoko školstvo od tobože nezaustavljivih procesa koji se sada pokazuju i u ovim nacrtima? Ne, upravo suprotno! Štite li znanost i visoko školstvo barem oni članovi znanstvene i akademske zajednice, koji su došli u priliku da na vrijeme dignu glas protiv uništavanja znanosti i visokog školstva, pa i da zaustave ili čak pokušaju zaokrenuti negativne trendove? Nažalost, ne, upravo suprotno! Jedino je jedan, ali, čini mi se, povelik dio akademske zajednice pokazao otpor prema onome što se namjerava činiti i što se sada i faktično čini. No, pitanje je kakva je njegova snaga…

U svakom slučaju, time dolazimo do teme ove tribine, a to je – pitanje odgovornosti.

Mislim da, govoreći o odgovornosti u ovom slučaju, možemo govoriti barem na nekoliko razina. To su: kolektivna odgovornost znanstvene i akademske zajednice, koja je istaknuta u naslovu ove tribine (»Odgovornost akademske zajednice«); individualna odgovornost svakog člana znanstvene i akademske zajednice, koja je istaknuta u podnaslovu ove tribine (»Što se to mene tiče?«); kolektivna odgovornost Radne skupine za izradu nacrtâ prijedlogâ zakonâ te individualna odgovornost svakog člana Radne skupine, što je istaknuto u pozivu na ovu tribinu.

Kako bih bio kraći i konkretniji – posvetit ću se zadnjim dvjema točkama: kolektivnoj odgovornosti Radne skupine i individualnoj odgovornosti pojedinih njezinih članova.

Pitanje o odgovornosti može se razložiti na još dvije razine: na onu sadržajnu i onu formalnu.

Sadržajno gledajući, Radna skupina i pojedini njezini članovi sudjelovali su u kodifikaciji svih onih vidljivih trendova i nevidljivih namjera o kojima sam uvodno govorio. A o tome govori i sâm tekst nacrtâ i njegove implikacije. Sudjelovali su, dakle, u izgradnji »najgoreg od svih mogućih svjetova« za znanost i visoko školstvo, a ovi zakoni to zaista jesu.

Formalno gledajući, radi se o onome što je već više puta isticano, a što se i meni čini izuzetno važnim za ovu priču. To je pitanje procedure izrade ovih zakona. Ali ni na ovoj »formalnoj« razini ne radi se samo o formalnim pitanjima, pitanjima forme u kojoj su imenovanje Radne skupine, pisanje prijedlogâ zakonâ i javna rasprava bili provođeni (npr. da li je sve bilo lege artis ili nije), nego i o nečemu itekako sadržajnom. Opipljiva ne-transparentnost i zavjerenička atmosfera u kojoj se procedura odvijala potpuno je nesrazmjerna važnosti koju ovi zakoni imaju za znanstveno-akademsku zajednicu i društvo u cjelini, te je, dakle, bila direktno usmjerena protiv interesa znanstveno-akademske zajednice i društva u cjelini. Sudjelovanje u proceduralno netransparentnom poslu – koji, osim toga, ima dalekosežne i potencijalno katastrofalne posljedice – nije samo pravno, nego i etički upitno.

Međutim – kada je riječ o odgovornosti (etičkoj odgovornosti) pojedinih članova Radne skupine za izradu nacrtâ prijedlogâ zakonâ – da bi se o tome govorilo, treba ne samo poznavati fakte (tko su članovi Radne skupine, tko ih je i na koji način imenovao, itd.), nego također treba pokušati razumjeti poziciju osobe čiju se odgovornost propituje, njezine stavove o problematici i o ovim nacrtima, kao i njezine motive.

Budući da su mi prirodni i tehnički znanstvenici često teško razumljivi, a površnim pregledom tiska i internetskih stranica nisam niti pronašao neke njihove izjave iz kojih bih mogao nešto više saznati o onome za što sam bio zainteresiran – odgovore na pitanja koja su me mučila pokušao sam potražiti kod kolega iz društveno-humanističkog područja, koji su bili članovi Radne skupine. Točnije, kod njih dvojice.

Jedan od njih, politolog, nije mi baš u tome pomogao, jer nisam uspio pronaći niti jednu relevantnu njegovu izjavu vezanu uz nacrte prijedlogâ zakonâ, naime, neko očitovanje iz kojeg bi se mogli iščitati njegovi stavovi i motivi. Pronašao sam tek dvije njegove rečenice, u kojima se on izjašnjava samo o školarinama ili upisninama, ali više kao matematičar, negoli kao politolog. Stoga sam bio prisiljen da odgovor potražim u nekoliko izjava i intervjua drugog člana Radne skupine za izradu nacrta prijedloga zakona, koji je filozof.

Olakotnom okolnošću mi se isprva činilo to što je taj drugi član bio u javnosti razgovorljiviji od onog prvog, pa je, zahvaljujući interesu medija za ovu temu, bilo sasvim dovoljno materijala za informiranje i analizu. Također mi se isprva činilo olakotnom okolnošću to što je taj drugi član filozof, kao i ja, te što je kompetentan za problematiku odgovornosti, budući da je nositelj i izvoditelj predmeta »Odgovornost filozofa«, predmeta koji se bavi »kako ‘unutrašnjom’ odgovornošću za filozofijski pogon i njegovo profesionalno funkcioniranje, tako i ‘izvanjskom’ odgovornošću u socijalnome okruženju«.

Mislio sam, dakle, da ću, zbog tih olakotnih okolnosti, lakše razumjeti stavove i motive barem jednog člana Radne skupine, a preko toga onda i Radne skupine u cjelini. No, izgleda da sam se prevario. Što sam više čitao javno iznesena objašnjenja nacrtâ i refleksije o pojedinim problemima kojih se nacrti tiču, te o njihovom širem kontekstu – to mi je sve manje toga bilo jasno. Ali na faktičnoj razini.

Naime, s druge strane, stvari su mi postajale jasnijima. Sve mi se više činilo da se naknadnim objašnjenjima nacrtâ, ali i samim nacrtima, prikriva stvarna namjera ovog radikalnog »restrukturiranja« sferâ znanosti, visokog školstva i sveučilišta, koje je jedan član Radne skupine nazvao »posve umjerenim promjenama«.

O namjerama koje se kriju iza tekstova koje smo (i to u zadnji čas) dobili na uvid već sam nešto rekao, ali budući da se radi o spekulacijama (da ne kažem »nagađanjima«), ostavit ćemo, za sada, to po strani. Ali ne smijemo ostaviti po strani implikacije onoga što se željelo propisati ovim zakonima. Kao što ne smijemo ostaviti po strani implikacije koje se tiču naručiteljâ i autora ovih zakona. Iako je zaključak prilično jasan, ipak ću ga izreći, gotovo u formi silogizma.

Ovi zakoni – koji su, nasreću, za sada još uvijek prijedlozi i nacrti prijedlogâ – usmjereni su protiv znanosti, visokog školstva, sveučilišta, te znanstvene i akademske zajednice. U njihovoj su izradi sudjelovali neki članovi znanstvene i akademske zajednice. Dakle, ovi članovi znanstveno-akademske zajednice djelovali su u aktivnostima usmjerenima protiv te zajednice.

Ukoliko bi se ovom mom »silogizmu« prigovorilo da je prva »premisa« dvojbena (npr. zato što ne počiva na činjenicama, nego na ideologiziranom stavu ili bezrazložnoj i induciranoj panici), odgovorio bih sljedeće: količina primjedbi upućenih ovim nacrtima, i to suštinskih primjedbi, te njihova jednoglasnost, nisu dokaz da se radi o »zbornom pjevanju« (kako je jedan član Radne skupine okarakterizirao rezultate javne rasprave), nego da su ovi nacrti jednodušno prepoznati kao negativni; dakle, da u znanstvenoj i akademskoj javnosti postoji konsenzus o njihovoj negativnosti.

No, da se vratim još malo materijalu iz kojeg sam se nastojao informirati o stavovima i motivima Radne skupine (a na koncu nisam uspio).

Onaj razgovorljiviji član Radne skupine je, kako sam već naznačio, u formi objašnjenja, stvar samo još dodatno zamutio. Jer: iako se u tim izjavama, a zahvaljujući novinarskim pitanjima, ukazuje na ključna i ujedno sporna mjesta predloženih nacrta, teško je razabrati jednoznačan osobni stav, a pogotovo stav Radne skupine i ono što leži u njegovoj podlozi.

Ne samo u nekoliko različitih izjava i intervjua, nego i unutar jednoga očitovanja, pronalazimo proturječne i kaotične konstrukcije, tipa: kao Radna skupina napravili smo to-i-to, razlog je taj-i-taj, prednosti tog prijedloga su te-i-te, ali se ja ne slažem s tim, to je pogrešno, kritike su sasvim opravdane… (Primjere neću navoditi, jer su javno dostupni, pa se zainteresirani mogu informirati o njima.)

Uglavnom, taj član Radne skupine, kojemu treba zahvaliti što je nastojao javno obrazložiti »kako je to išlo«, djeluje, u najmanju ruku, zbunjenim, i to ne samo reakcijama na nacrte prijedlogâ zakonâ, nego i samim tim nacrtima, te svojom ulogom u njihovoj izradi.

U Platonovu djelu Menon, Sokrat kaže: »Ja nisam čovjek koji bi, siguran u sebe, zbunjivao druge ljude; ako zbunjujem druge, to je zato što se i sâm nalazim u najvećem stanju zbunjenosti.«

U ovom drugom slučaju, ako zbunjuješ ljude zato što si i sâm zbunjen, smatram da je preporučljivo suzdržavanje od iskaza koji bi mogli zbuniti ljude. Osim toga, ako moraš – u takvoj zbunjenosti – djelovati i ako će se tvoje djelovanje ticati onih stvari koje su izuzetno važne i bitne drugim ljudima, preporučljivo je ne djelovati. Jer, u suprotnom, neka vrsta »logičke odgovornosti«, koju se pritom može detektirati, prelazi u etičku odgovornost.

Ali u onom prvom slučaju, ako, siguran u sebe, zbunjuješ druge ljude, svojim izjavama o stvarima koje si sâm učinio, a kojima su drugi ljudi pogođeni i smatraju se oštećenima, ne radi se više samo o logičkoj upitnosti, nego i o etičkoj upitnosti, koja povlači za sobom pitanje o etičkoj odgovornosti.

No, ne bih suviše zaoštravao svoje stavove. Slažem se s ovim neslužbenim glasnogovornikom Radne skupine u tome da »etički prosuđivati« treba na »racionalan, a ne huškački način, na osnovi ustanovljenih i vrednovanih čina, a ne kaotičnih konstrukcija«. Dapače, upravo sam se zato trudio da dešifriram kaos koji se u izjavama pojavljivao.

Međutim, ne mogu se složiti sa stavom da se u ovom slučaju ne može propitivati »odgovornost na etičkoj razini« zato što »pripremom prijedloga zakona nije došlo ni do kakvog čina«. Naprosto mi nije jasno: što je »priprema prijedloga zakona« ako nije – čin? Da li bi čin bilo tek to da nije bilo javne rasprave i da su zakoni u onom obliku u kojem su napisani usvojeni, te da su stupili na snagu?

Ali vratimo se sa ove, manje-više, logičke razine na onu etičku.

Razmišljajući o problematici koju su u pozivu ocrtali organizatori ove tribine, nisam se mogao osloboditi asocijacije na jednu knjigu koju sam čitao prije više od deset godina. Radi se o knjizi koju je napisao francuski filozof Julien Benda, a koja nosi naslov Izdaja intelektualaca. Samo da vas podsjetim (ili da upoznam s osnovnom tezom one koji Bendinu knjigu nisu čitali). Govoreći o »izdaji intelektualaca«, Benda ne misli toliko na izdaju onih koji uistinu jesu intelektualci (po svom intelektualnom i moralnom profilu, jer oboje je za to tituliranje nužno), koliko na izdaju »onih koji slove kao intelektualci i djeluju na svijet u skladu s oznakom koju nose«. Radi se, dakle, o izdaji intelektualaca koji su se, manje ili više svjesno, dali instrumentalizirati od strane problematičnih ili zločinačkih politika. Pojam »izdaja« odnosi se na izdaju »vlastitoga poziva radi zadovoljenja praktičnih interesa« i onog »realističnog«; na izdaju koja se tiče toga što su oni »na sam vrh moralnih vrijednosti uzdigli konkretnu korist, ovozemaljsku moć i sredstva koja je osiguravaju, a ljudskom su preziru izložili traganje za istinskim duhovnim dobrima, za nepraktičnim i neprolaznim vrijednostima«.

Ukoliko smatramo znanje, znanost i obrazovanje »duhovnim dobrima«, te »nepraktičnim« (u smislu »ne-instrumentalnim«) i »neprolaznim vrijednostima«; nadalje, ukoliko smatramo da predmet naše rasprave predstavlja napad na obrazovanje i znanost, a time i na znanje kao znanje, te znanje u društvenom kontekstu; i konačno, ukoliko su neki intelektualci u procesu izrade tih nacrta aktivno sudjelovali – ima elemenata da govorimo o izdaji intelektualaca.

No, to je možda suviše apstraktna i općenita karakterizacija za ovu priliku. Koliko god pojam »izdaja intelektualaca« bio etički konotiran, razgovor o »etičkoj odgovornosti« trebao bi biti konkretniji. Na nama je, danas i nadalje, da tu apstraktnost konkretiziramo, a općenitost individualiziramo.

To konkretiziranje i individualiziranje može ići u različitim pravcima.

S obzirom na pitanje o »etičkoj odgovornosti«, Vijeće Filozofskog fakulteta je, na sjednici od 25. listopada 2010., zaključilo »da ima mjesta za utvrđivanje etičke odgovornosti zbog netransparentnoga rada radne skupine«. Formulacija je – po naravi tog tijela i same stvari – vrlo diplomatska, ali ovog časa, dok smo na načelnoj razini, nije previše važno da li će na tragu tog zaključka biti poduzimani neki koraci u pravcu razmatranja i utvrđivanja »etičke odgovornosti«, te njezinog sankcioniranja, za što postoje akti i tijela koja o tome odlučuju, na Sveučilištu i na Fakultetu.

Važno je, pak, istaknuti da se pri razmatranju etičke odgovornosti ne bi smjelo zapostaviti ulogu drugih instanci, koje su ključne u ovom kontekstu. Ne smijemo zaboraviti da svako razmatranje ovih problema, prije ili kasnije, upućuje na nadležno ministarstvo i nadležnoga ministra.

Koje se institucionalne mjere mogu poduzeti u utvrđivanju i sankcioniranju te odgovornosti koja nije samo etička, nego i politička – o tome možemo raspravljati.

Ali, osim institucionalno provedivih mjera, oko kojih bi se itekako trebalo potruditi, potrebno je misliti i na pritisak druge vrste. I zato bih na kraju rekao – ponajprije studentima i studenticama, ali ciljajući sada, više nego ikad prije, i na profesore – da trebamo biti spremni za akcije širih razmjera i jačeg intenziteta, jer bojim se da će nam uskoro biti potrebne. Bojim se da će borba za očuvanje i opstanak znanosti, visokog školstva i sveučilišta uskoro morati izaći iz akademskih okvira i proširiti se na politički plan. Ne sumnjam (jer su barem studenti na ovom fakultetu to više puta pokazali) da ima volje, energije i sposobnosti za pokretanje i izvedbu takvih akcija. A ako je ranije, oko akcija vezanih uz problematiku komercijalizacije školstva, postojala sumnja da će se uključiti veći broj profesora, s našeg i drugih fakulteta i sveučilišta, sad budite sigurni da će ih ovaj problem masovnije mobilizirati. Također ne sumnjam (jer su pogotovo studenti to dosad pokazali) da postoji svijest o tome da je problem ovih zakona, te znanosti i obrazovanja, dio jednog većeg problema, odnosno da sistem, koji reprezentiraju naše političke i ekonomske elite, djeluje ne samo protiv znanosti i obrazovanja, nego i protiv drugih vitalnih područja društvenog života. Sistem koji na ovaj način stvara probleme i sâm je – problem.

Možete ironizirati koliko hoćete, ali sintagma »radnici, seljaci i poštena inteligencija« – danas nije floskula. Svi oni su na isti način ugroženi, i sa iste strane. A za nadati se da će svi oni uspjeti formirati zajedničku platformu i organizirati zajednički pokret otpora. Rekoh već, bojim se da će to uskoro postati urgentno pitanje. A do tada se moramo baviti manjim problemima, kao što su sada ovi zakoni, koji zbog toga nipošto nisu manje važni.

Hrvoje Jurić

Govor održan na tribini Odgovornost akademske zajednice 9. prosinca 2010.

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve