Štrajkat ćemo jer želimo Sveučilište, a ne korporaciju

Prenosimo intervju s dr. sc. Deanom Dudom koji je objavljen u današnjem izdanju Jutarnjeg lista. Kao jedan od potpisnika inicijalnog poziva na štrajk, Duda još jednom ističe nepopravljivost koncepta paketa predloženih zakona iz znanosti i visokog školstva, kao i tendenciju da se i ovo područje javnog sektora komercijalizira do krajnjih mjera i u konačnici prepusti logici tržišta u trenutku kada se ista logika pokazuje svoje “barbarske” rezultate na globalnoj razini.

Filozofski fakultet u Zagrebu ponovno je pokretač bune među akademskom zajednicom. Stotinjak profesora s tog i još nekih fakulteta pridružilo se inicijativi za štrajk zbog nacrta novih zakona o sveučilištima, znanosti i visokom školstvu, koje priprema Ministarstvo znanosti.

Sveučilišni profesori bune se jer smatraju da novi zakoni donose daljnju komercijalizaciju, da se njima smanjuje autonomija i uvodi politički nadzor. Tim povodom razgovarali smo s jednim od inicijatora štrajka, dr. sc. Deanom Dudom, redovnim profesorom Odsjeka za komparativnu književnost.

Što sve smatrate spornim u nacrtu Zakona o sveučilištima?

Sporan je zapravo cijeli paket zakona kojima se pokušava regulirati sveučilište, znanost i visoko obrazovanje, a ne samo jedan. Sporna je intencija tih zakona, kao što je posve neprihvatljiva procedura rada na njihovim nacrtima i aktualna kozmetička dorada. Prigovori proizišli iz nečega što je sa stajališta zakonodavca trebalo simulirati javnu raspravu, apsolutno su poražavajući. Etatizacija sustava, presudno miješanje nekompetentne politike, dokidanje autonomije, svođenje znanosti na kratkoročne tržišne interese, daljnja komercijalizacija visokog obrazovanja te mogućnost interesnog pretvaranja javnog dobra u privatno više su nego dovoljni elementi za odbacivanje predloženih nacrta.

Je li potrebno rekonstruiranje sveučilišta i ako jest, na koji način?

Našoj inicijativi upućeni su besmisleni prigovori koji u nedostatku argumenata koriste antireformsku retoriku tipa “žele status quo”, “zadržavanje privilegija”, “obrana stečenih pozicija”, “nerad” i tome slično. Svakako treba reformirati način na koji sveučilište funkcionira, ali to se ne može ostvariti tako što ćete korporacijsku logiku nametnuti područjima znanosti i sveučilišta.

Kako postići veću kompetitivnost, primjerice, Sveučilišta u Zagrebu? Kako da ono postane prepoznatljivo u svijetu?

Sveučilište nije korporacija, a nije ni sportska disciplina s izmjerljivim rekordom. U akademskoj zajednici postoji dovoljno svijesti o strukturnim problemima i dovoljno pameti da ih se riješi na opće dobro. Panika koja se zbog medijske površnosti povremeno širi u javnosti o mjestu Sveučilišta u Zagrebu u europskim i globalnim okvirima, često je proizvod besmislenih istraživanja koja kao kriterij – a nedavno smo imali primjer – uzimaju izgled i organizaciju web stranica. Dobra regulativa, kvalitetna infrastruktura, dostupnost visokog obrazovanja, kolegijalna suradnja i odgovornost za javna sredstva, uz slobodu istraživanja i nastave, sigurno vode prepoznatljivosti.

Kako bi se sveučilišta trebala financirati?

Javna sveučilišta moraju se financirati javnim novcem, uz maksimalnu financijsku odgovornost. Odlučno sam protiv svakog oblika plaćanja studija, neovisno o tome nazivali ga školarinama, upisninama ili participacijom. Jedino se tako može dugoročnije zaštititi temeljni društveni interes na području obrazovanja, odnosno njegova dostupnost.

Kako komentirate izjavu ministra Fuchsa da iza ove inicijative za štrajk stoje marginalci?

U svijetu ministra Fuchsa ne bih htio biti čak ni marginalac, jednostavno u taj svijet ne bih ulazio, niti bih mu htio pripadati. Od subjekta koji u intervjuima najavljuje ukidanje sveučilišnih programa zbog njihove neisplativosti, tržišne beskorisnosti ili, pak, slabog interesa ovjerenog anketom među maturantima, ne očekujem baš ništa.

Kako komentirate izjave prof. Puhovskog? Proziva vas da ste neradnici, a on sam u 20 godina nije objavio nijedan rad.

Zanimaju nas u prvom redu argumentirana rasprava i javni interes, a ne uvlačenje u difamacijski usisni ventil. Riječ je o stvarima koje su suviše važne za zajednicu i društvo da bismo energiju rasipali na praznjikavu denuncijantsku stilistiku.

Razgovor vodio Goran Penić
Preuzeto iz Jutarnjeg lista, 20. 1. 2011.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjost Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael" i "Alternative i budućnosti". "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas", a od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.
  • 30. studenoga 2024. Boriti se s nadom, boriti se bez nade, ali apsolutno se boriti Koncept burn out-a ne misli se samo u neoliberalnom individualističkom okviru, jer postoje i brojni primjeri njegova propitivanja kroz različite revolucionarne borbe na ljevici. Jednu od takvih analiza nam daje i Hannah Proctor u knjizi „Burn out: The Emotional Experience of Political Defeat”, u kojoj učimo iz historije poraza progresivnih pokreta. Iako je sam termin burn out prvi put upotrebljen 1974., sagorijevanja u političkim kolektivima su se iskušavala kao umor, (lijeva) melankolija, doživljaj stalnih poraza, depresija, nostalgija, hitnosti i inercija, militantna briga, iscrpljenost, zajedničko raspadanje, ogorčenje, razočarenje nakon emotivnih ulaganja politički projekt koji se pokaže pun mana, autoviktimizacija, nasilje, bolesti različitih društvenih pokreta i kao žalovanja. Nekada je, dakle, burn out bio simptom koji proživljavaju oni koji su se borili za bolje društvo, dok je u današnjem neoliberalnom kontekstu indikator stanja onih koji nastoje da uspiju unutar postojećeg sistema, te koji burn out „liječe“ postavljanjem granica, označavanjem drugih kao toksičnih i okretanjem glave na drugu stranu kako bi se sačuvao unutrašnji mir. Međutim, unatoč promjeni od politiziranog kolektiviteta do apatije i rastućeg individualizma, historijska iskustva nam daju neke lekcije i za sadašnjost i za budućnost, a knjiga nas podsjeća kako kolektivna briga nije opcija (za srednjoklasni komfor) već preduvjet svake borbe, političke akcije i prakse.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve