Štrajkat ćemo jer želimo Sveučilište, a ne korporaciju

Prenosimo intervju s dr. sc. Deanom Dudom koji je objavljen u današnjem izdanju Jutarnjeg lista. Kao jedan od potpisnika inicijalnog poziva na štrajk, Duda još jednom ističe nepopravljivost koncepta paketa predloženih zakona iz znanosti i visokog školstva, kao i tendenciju da se i ovo područje javnog sektora komercijalizira do krajnjih mjera i u konačnici prepusti logici tržišta u trenutku kada se ista logika pokazuje svoje “barbarske” rezultate na globalnoj razini.

Filozofski fakultet u Zagrebu ponovno je pokretač bune među akademskom zajednicom. Stotinjak profesora s tog i još nekih fakulteta pridružilo se inicijativi za štrajk zbog nacrta novih zakona o sveučilištima, znanosti i visokom školstvu, koje priprema Ministarstvo znanosti.

Sveučilišni profesori bune se jer smatraju da novi zakoni donose daljnju komercijalizaciju, da se njima smanjuje autonomija i uvodi politički nadzor. Tim povodom razgovarali smo s jednim od inicijatora štrajka, dr. sc. Deanom Dudom, redovnim profesorom Odsjeka za komparativnu književnost.

Što sve smatrate spornim u nacrtu Zakona o sveučilištima?

Sporan je zapravo cijeli paket zakona kojima se pokušava regulirati sveučilište, znanost i visoko obrazovanje, a ne samo jedan. Sporna je intencija tih zakona, kao što je posve neprihvatljiva procedura rada na njihovim nacrtima i aktualna kozmetička dorada. Prigovori proizišli iz nečega što je sa stajališta zakonodavca trebalo simulirati javnu raspravu, apsolutno su poražavajući. Etatizacija sustava, presudno miješanje nekompetentne politike, dokidanje autonomije, svođenje znanosti na kratkoročne tržišne interese, daljnja komercijalizacija visokog obrazovanja te mogućnost interesnog pretvaranja javnog dobra u privatno više su nego dovoljni elementi za odbacivanje predloženih nacrta.

Je li potrebno rekonstruiranje sveučilišta i ako jest, na koji način?

Našoj inicijativi upućeni su besmisleni prigovori koji u nedostatku argumenata koriste antireformsku retoriku tipa “žele status quo”, “zadržavanje privilegija”, “obrana stečenih pozicija”, “nerad” i tome slično. Svakako treba reformirati način na koji sveučilište funkcionira, ali to se ne može ostvariti tako što ćete korporacijsku logiku nametnuti područjima znanosti i sveučilišta.

Kako postići veću kompetitivnost, primjerice, Sveučilišta u Zagrebu? Kako da ono postane prepoznatljivo u svijetu?

Sveučilište nije korporacija, a nije ni sportska disciplina s izmjerljivim rekordom. U akademskoj zajednici postoji dovoljno svijesti o strukturnim problemima i dovoljno pameti da ih se riješi na opće dobro. Panika koja se zbog medijske površnosti povremeno širi u javnosti o mjestu Sveučilišta u Zagrebu u europskim i globalnim okvirima, često je proizvod besmislenih istraživanja koja kao kriterij – a nedavno smo imali primjer – uzimaju izgled i organizaciju web stranica. Dobra regulativa, kvalitetna infrastruktura, dostupnost visokog obrazovanja, kolegijalna suradnja i odgovornost za javna sredstva, uz slobodu istraživanja i nastave, sigurno vode prepoznatljivosti.

Kako bi se sveučilišta trebala financirati?

Javna sveučilišta moraju se financirati javnim novcem, uz maksimalnu financijsku odgovornost. Odlučno sam protiv svakog oblika plaćanja studija, neovisno o tome nazivali ga školarinama, upisninama ili participacijom. Jedino se tako može dugoročnije zaštititi temeljni društveni interes na području obrazovanja, odnosno njegova dostupnost.

Kako komentirate izjavu ministra Fuchsa da iza ove inicijative za štrajk stoje marginalci?

U svijetu ministra Fuchsa ne bih htio biti čak ni marginalac, jednostavno u taj svijet ne bih ulazio, niti bih mu htio pripadati. Od subjekta koji u intervjuima najavljuje ukidanje sveučilišnih programa zbog njihove neisplativosti, tržišne beskorisnosti ili, pak, slabog interesa ovjerenog anketom među maturantima, ne očekujem baš ništa.

Kako komentirate izjave prof. Puhovskog? Proziva vas da ste neradnici, a on sam u 20 godina nije objavio nijedan rad.

Zanimaju nas u prvom redu argumentirana rasprava i javni interes, a ne uvlačenje u difamacijski usisni ventil. Riječ je o stvarima koje su suviše važne za zajednicu i društvo da bismo energiju rasipali na praznjikavu denuncijantsku stilistiku.