Kapitalizam i hrana: neka jedu smeće!

Knjiga Roba Albrittona Neka jedu smeće: kako kapitalizam stvara glad i pretilost (2009.) (Let Them Eat Junk: How Capitalism Creates Hunger and Obesity) nudi dobrodošlu i prijeko potrebnu analizu “načina na koji nas je profitna fiksacija kapitala odvela u opasan, neodrživ sustav proizvodnje hrane koji je u potpunosti zakazao po pitanjima redistributivne pravde i zdravlja ljudi i okoliša.” (str. 201). Albrittonova nas analiza vodi unutar kapitalizma i pokazuje kako njegove “duboke strukture” iracionalno upravljaju našim poljoprivrednim i prehrambenim sustavima.

Ožujak 2010. – Časopis Relay kanadskog Socialist Projecta nedavno je zamolio Johna Simoulidisa da intervjuira Roberta Albrittona o njegovoj knjizi i trenutnim globalnim borbama kojima se želi potaknuti rješavanje problema uzrokovanih trenutnim poljoprivrednim / prehrambenim sustavom. Razgovor prenosimo s Links International Journal of Socialist Renewal.

* * *

Autor ste niza knjiga o marksističkoj teoriji i političkoj ekonomiji: otkud knjiga o hrani?

Kad sam s Odsjeka za političke znanosti Sveučilišta York otišao u mirovinu nakon 36 godina predavanja političke teorije i političke ekonomije, dobio sam više vremena za pisanje i istraživački rad. Dotad sam se uglavnom bavio teorijom i odlučio sam da je vrijeme da preusmjerim pažnju na nešto malo konkretnije. Mnogo je toga utjecalo na moj odabir hrane kao teme, među ostalim svakako i to što moja supruga predaje prehranu i nutricionizam na Sveučilištu Ryerson u Torontu. Kad sam otišao u mirovinu, bio sam u mogućnosti posvetiti veći dio svakog dana istraživanju našeg prehrambenog sustava i pisanju knjige na tu temu – koja se pokazala mnogo opsežnijom nego što sam izvorno očekivao. Zaista, što sam se više bavio ovom temom, otkrivao sam sve više poveznica među našom ekološkom krizom, krizom našeg društvenog i fizičkog zdravlja, našom ekonomskom krizom i našim globalnim sustavom prehrane.

Utjecaj kapitalizma na hranu i poljoprivredu osobito je zahvalno i bogato područje istraživanja želimo li povezati borbe za socijalizam i borbe za ekološku održivost. Nadam se da će moja knjiga pridonijeti osvještavanju potrebe da se ljudska inteligencija i materijalno bogatstvo preusmjere u preoblikovanje prehrambenog sustava i kapitalističke ekonomije u koju je ugrađen.

U posljednje je vrijeme objavljeno mnoštvo različitih knjiga i članaka koji kritički promatraju kontrolu tvrtki nad prehrambenim sustavom. Što čitaoci mogu naći u vašoj knjizi, a da nedostaje drugim kritikama?

Nakon 40 godina proučavanja kapitalizma, vjerujem da ne postoji djelo koje je više napredovalo u shvaćanju njegove unutarnje logike i unutarnje dinamike od Marxova Kapitala. To me djelo više od ijednog drugog usmjeravalo k mom glavnom cilju, razumijevanju načina na koji kapitalizam oblikuje naš prehrambeni sustav.

Iz ovog proistječe da je prva razlika između moje knjige i ostalih knjiga na istu temu to što, koliko je meni poznato, nijedna druga knjiga na temu hrane eksplicitno ne temelji svoj teorijski okvir na Marxovu Kapitalu (mnoge nemaju nikakav teorijski okvir). Drugo, nijedna druga knjiga o hrani ne pokriva tako široko područje. Treće, nijedna druga knjiga o hrani ne sadrži toliko činjeničnih podataka. Četvrto i konačno, gornje tri osobine ove knjige čine je najradikalnijom dosad napisanom kritikom kapitalističkog prehrambenog sustava. Tomu je razlog što knjiga istražuje povezanost prehrambene krize s drugim krizama razvijenog kapitalizma te pokazuje da je indiferentnost kapitala prema uporabnoj vrijednosti osobito pogubna kad kapitalizam preuzima i komodificira hranu i prehrambeni sustav.

Možete li nabrojati neke od najzanimljivijih i/ili stvari koje su vaš najviše iznenadile dok ste prikupljali podatke za ovu knjigu?

Mnoštvo stvari me šokiralo. Spomenut ću neke.

Kao prvo, dojmila me se ogromna moć šećerne industrije. Šećer je među najjeftinijim i najisplativijim sastojcima te lako izaziva ovisnost. Stoga ga se u sve većim količinama koristi pri pripremi i obradi hrane, unatoč tome što se upravo šećer krivi za globalnu epidemiju dijabetesa. Napori da se ograniči uporaba šećera većinom su propali, unatoč nedavno pokrenutoj međunarodnoj kampanji za ‘odbacivanje gaziranih pića’ koju vodi Centar za znanost u javnom interesu (Center for Science in the Public Interest).

Drugo, iako mi je općenito bilo poznato da globalna distribucija hrane ostavlja mnoge ljude da se bore s glađu i neuhranjenošću, nisam znao da gotovo polovica svjetskog stanovništva zarađuje 2 dolara dnevno ili manje, niti da oko milijardu ljudi pati od mentalnih ograničenja kao posljedice neuhranjenosti.

Napokon, naš prehrambeni sustav truje okoliš; imao je ključnu ulogu u deforestaciji, isušivanju i zagađivanju izvora vode i degradaciji tla; u ogromnoj mjeri doprinosi globalnom zatopljenju i ubrzano iscrpljuje preostale zalihe fosilnih goriva. Ukratko, on ne samo da ugrožava ljudsko zdravlje, nego nas i vodi u ekološku katastrofu.

Koje su glavne teme kojima se bavite? Koji su najvažniji nedostaci sustava prehrane i poljoprivrede što ga kontroliraju “duboke strukture” kapitala?

Naslov bi mogao biti krivo protumačen ne shvati li se referenca na onu slavnu Marije Antoanete: “Neka jedu kolače!” Po mom shvaćanju, brza hrana planetarno poznata kao “smeće” (junk food) utjelovljuje kapitalističku prehranu u ovoj povijesnoj fazi, a radi se o hrani koja sadrži ogromne količine šećera, masti i soli, a neznatne količine ostalih hranjivih tvari. Moja knjiga nije usmjerena na usku temu brze hrane, nego na prehrambeni sustav temeljen na brzoj hrani i velikim tvrtkama uglavnom smještenima u SAD-u, odakle se šire na ostatak svijeta. Glavne su teme knjige neuspješnost prehrambenog sustava u unaprjeđivanju ljudskog zdravlja, zdravlja okoliša ili društvene pravde; i poveznice između prehrambene krize i mnoštva drugih kriza tipičnih za razvijeni kapitalizam.

Racionalno ponašanje u kapitalizmu zahtijeva od kapitalista da neprestano premještaju proizvodnju s dobara i usluga koje ne donose profit ( i stoga će ih nakon nekog vremena odvesti u bankrot) na ona dobra i usluge koji su isplativi. Kako ih konkurencija prisiljava da uvećaju kratkoročni dobitak, svuda počinje prevladavati usmjerenost ka kvantiteti koja donosi zaradu, umjesto da se teži kvaliteti uporabne vrijednosti.

Primjerice, ako kapitalist sazna da će dodavanjem šećera u hranu za bebe povećati zaradu zato što je šećer vrlo jeftin kao i zato što će bebe onda jesti više te hrane te više šećera kad odrastu, ako je racionalan upravo će to i učiniti, usprkos mnoštvu istraživanja koja dokazuju da je želju za šećerom koja graniči s ovisnošću moguće izazvati već od najranije dobi prehranom bogatom šećerom. Kapitalist si ne može priuštiti zabrinjavanje oko doživotne pretilosti i s njom povezanih oboljenja do kojih ovakva prehrana može dovesti. Ukratko, kako bi bio racionalan, kapitalist se mora fokusirati na profit (kvantitetu), a ne kvalitetu života ljudi (ili uporabnu vrijednost) osim ako je tu kvalitetu moguće lako pretočiti u profit. Isto tako, ako je trgovina palminim uljem isplativa, a najlakši način da se poveća proizvodnja je sječa prašuma jugoistočne Azije, racionalni bi kapitalist to trebao učiniti bez oklijevanja.

Napokon, ako kapitalistički farmeri profitiraju od plaćanja niskih nadnica ilegalnim fizičkim radnicima, svaki kapitalist koji to ne učini vjerojatno će izgubiti utrku s konkurencijom. Nažalost, ovaj i mnoštvo drugih razornih trendova danas su na djelu.

Kako je kriza u prehrambenom sustavu povezana sa širom ekonomskom i ekološkom krizom trenutne faze neoliberalnog kapitalizma? Kakve će biti njene posljedice i kako će se one osjetiti u različitim dijelovima svijeta?

Prehrambena kriza hrani druge vrste krize, a one zatim hrane nju. Sjevernoamerički prehrambeni sustav toliko je ovisan o fosilnim gorivima da se procjenjuje da bi, da cijeli svijet usvoji sustav SAD-a, iscrpili sve poznate zalihe fosilnih goriva u roku od sedam godina. Zaista, prehrambeni je sustav odgovoran za jednu trećinu ukupnog doprinosa globalnom zatopljenju, što je više od ijednog drugog sektora gospodarstva. Istovremeno, globalno će zatopljenje smanjiti urod usjeva zbog ekstremnih vremenskih uvjeta i visokih temperatura.

Nadalje, da spomenemo samo dva glavna uzroka zagađenja: ogromna potrošnja petrokemijskih proizvoda u poljoprivredi u kombinaciji s zagađivanjem vode od strane zatvorenih postrojenja za tovljenje životinja (confined animal feeding operations) čine kapitalistički prehrambeni sustav glavnim uzročnikom trovanja okoliša, već sad dovedenim do zabrinjavajućih razmjera.

Napokon, zbog ovisnosti prehrambenog sustava o nafti, cijena hrane raste s cijenom nafte, a uporaba plodne zemlje za proizvodnju etanola samo će dodatno podignuti cijene. Pad uroda zbog globalnog zatopljenja i ekstremnih vremenskih uvjeta također će dovesti do rasta cijena hrane. Ne poduzmemo li nešto, ovaj rast cijena imat će katastrofalne posljedice po onih 40% svjetskog stanovništva koje živi sa[k1] 2 dolara dnevno ili manje.

Sad ste nam govorili o tome kako kapitalizam stvara glad. Možete li objasniti kako u isto vrijeme stvara pretilost?

Proizvođači brze hrane koji zarađuju na lakoći s kojom ljudi postaju kvazi-ovisni o šećeru, masti i soli daju potrošačima mnoštvo kalorija, ali malo hranjivih tvari. Zakačeni na brzu hranu i bez novca kojim bi si priuštili hranjivije obroke, ljudi konzumiraju previše kalorija i premalo hranjivih tvari. Ovo je recept za pretilost, slabljenje imunološkog sustava i konačno bolest i smrt. Izvješće Američkog udruženja liječnika tvrdi da će, nastavi li se s trenutnim praksama, trećina američke djece rođene 2000. oboljeti od dijabetesa.

Još je ozbiljniji problem od takozvane “pandemije pretilosti” glad i neuhranjenost od koje pati više od milijardu ljudi. Procjenjuje se da svakih pola sata od gladi i s njom povezanih bolesti umre 360 djece mlađe od pet godina.

Možda će najneprohodniji dio vaše knjige za čitatelje koji nisu upoznati s Marxovim Kapitalom ili čitanjem Kozua Unoa na kojem temeljite vaš teorijski rad biti dva poglavlja u 2. dijelu u kojima ocrtavate “apstraktni, općenito shvaćen kapitalizam” i “konzumerizam” kao fazu kapitalizma. Možete li ukratko obrazložiti zašto je ova vrsta teorijskog rada nužna za razumijevanje globalnih i lokalnih nedostataka poljoprivrednog / prehrambenog sustava?

Apstraktnija razina analize razjašnjava temeljne osobine u potpunosti razvijenog kapitalizma: pokazuje na koji način on preuzima društvene odnose i istovremeno se produbljuje i širi.

Apstraktna dinamika kapitala prisutna je u povijesti koliko i kapitalizam. Istovremeno je kapital ograničen i/ili podržan od strane historijski specifičnih struktura i sila koje ga oblikuju i koje on oblikuje. Apstraktna razina analize iznosi na svjetlo dana razloge zbog kojih će kapitalizam čak i kad je na samom vrhuncu funkcioniranja, vjerojatno pokazivati značajne kontradikcije i iracionalnosti u načinu upravljanja u potpunosti kapitalističkim prehrambenim i poljoprivrednim sustavom. Srednja razina moje analize ilustrira oblik koji su ove iracionalnosti zadobile u fazi konzumerizma, nakon Drugog svjetskog rata. Napokon, ove dvije više razine analize pomažu nam da shvatimo razvoj prehrambenog sustava tijekom posljednjih dvadesetak godina.

Lako je napisati dug popis zabrinjavajućih činjenica o trenutnim tendencijama kapitalističkog prehrambenog sustava, ali teorija nam pomaže da odvagnemo činjenice po važnosti, shvatimo veze među njima, i time shvatimo najvažnije sile koje oblikuju prehrambeni sustav i bivaju njime oblikovane. Što bolje razumijemo kako funkcionira trenutni sustav, moći ćemo razviti učinkovitije strategije transformacije.

Trenutnu fazu kapitalizma opisujete kao “kapitalističku plansku ekonomiju”. Možete li ukratko objasniti što to znači i kako se u nju uklapaju pitanja koja navodite u zaključnom poglavlju knjige o “borbi za demokraciju, društvenu pravdu, zdravlje i održivost?”

Prehrambena industrija uvijek ističe ogroman izbor koji pruža modernom potrošaču, ali to je iluzija.

Prvenstveno zato što je većina ljudi na svijetu presiromašna da bi kupila bilo što osim najjeftinije hrane. Drugo, zato što se onima kojima imaju novca uglavnom nudi ogroman izbor različitih industrijski obrađenih namirnica koje se zapravo razlikuju samo po omjerima soje, kukuruza, masti, šećera i soli. Ako ste alergični na genetski modificiranu soju, morate izbjegavati većinu industrijski obrađenih namirnica jer većina sadrži soju ili nusproizvode soje, a propisi ne zahtijevaju da se na proizvodu navodi sadrži li genetski modificiranu hranu. Treće, indoktrinacija na temu hrane toliko je raširena i moćna da je većina prehrambenih izbora uvjetovana otrovnim okruženjem prehrambene industrije i moćnim marketinškim tehnikama. Četvrto, gotovo sva hrana u većini supermarketa proizvod je nekolicine divovskih korporacija (primjerice, Nestlé ili Kraft).

Tijekom Hladnog rata zapadne ekonomije su često suprotstavljale “totalitarne planske ekonomije”, karakteristične za sovjetski blok “slobodnim tržišnim ekonomijama” karakterističnima za kapitalistički blok. Danas, svjetska bi se kapitalistička ekonomija trebala smatrati “korporativnom planskom ekonomijom” jer velike korporacije kojima upravljaju male elite imaju daleko previše moći nad budućnošću čovječanstva za koju nikome nisu odgovorne.

Tržišta su danas ponajviše instrumenti planiranja koje korporacije koriste kako bi stvorile ponudu kao i potražnju. Veliki se profiti zgrću čak i kad stvaraju mnogo veće društvene troškove (eksternalije nisu uključene u tržišne cijene) koje će morati platiti porezni obveznici i buduće generacije.

Iako u stvarnosti većina tržišta nikad nije funkcionirala kao ideal optimalnosti tržišta kojeg su podrazumijevali mnogi ekonomisti, danas se ovaj ideal toliko uvriježio da ga je još moguće koristiti kao opravdanje “slobodnih tržišta” dok u stvarnosti sve češće gledamo kako korporacije koriste tržišta kao planske mehanizme da bi povećale kratkoročne prihode i pritom stvorile ogromne, dugoročne troškove za cijelo društvo. Ovi se društveni troškovi mogu promatrati kao dugovi koje će morati platiti buduće generacije, bili oni ekonomski, ekološki ili zdravstveni.

To moramo promijeniti, i to što prije. Morat ćemo očistiti umove od mita slobodnog tržišta, kako bismo mogli svjesno početi koristiti tržišta kao mehanizme demokratskog planiranja, u svrhu unapređivanja ljudskog blagostanja i zdravlja okoliša. Uz demokratiziranje tržišta, moramo demokratizirati i korporacije i vlade. Demokratizacija korporacija znači uvođenje transparentnog donošenja odluka kako bi za njih mogle odgovarati javnosti. Prvi je korak u demokratizaciji vlada naći načine da se spriječi da ih ucjenjuju divovske korporacije.

U trenutnim okolnostima, od osobite je važnosti demokratizacija tržišta rada. Uvijek će postojati neispunjene društvene potrebe, i stoga bi uvijek trebali postojati i poslovi koji te potrebe ispunjaju. Postojeća tržišta rada iznimno su neučinkovita u mobiliziranju ljudskih energija za ispunjavanje ljudskih potreba. Kompjutorske bi se tehnologije mogle upotrijebiti za iznalaženje novih načina određivanja prioriteta među ljudskim potrebama i mobiliziranja ljudske inteligencije i materijalnog bogatstva za njihovo ispunjenje. Nitko tko želi i sposoban je raditi ne bi smio biti nezaposlen, osim radi stjecanja novih vještina potrebnih za ispunjenje određenih potreba; takva bi obuka trebala biti javno financirana.

Na kraju, a to će možda biti najteži dio, moramo iznaći načine da redistribuiramo svjetsko bogatstvo, kako bi osigurali jednakost, nužnu da bi demokracija bila učinkovita, a sloboda uopće imala nekakvo značenje. Demokratizacija tržišta, korporacija i vlada po mom mišljenju nije “srednji put” kompromitiran neoliberalizmom, nego najbolji put kojeg se mogu sjetiti – put koji nudi pravedan i human izlaz iz mnogih kriza koje su nas zadesile.

[Rob Albritton je profesor emeritus Sveučilišta York u Torontu, autor knjige Preobražena ekonomija: otkrivajući Marxovu genijalnost (2007) (Economics Transformed: Discovering the Brilliance of Marx) i članka Morbidni simptomi – zdravlje u kapitalizmu (Morbid symptoms: Health under capitalism) objavljenom u posljednjem broju časopisa Socialist Register (2010). Ovaj je članak prvi put objavljen u časopisu Relay (siječanj – ožujak 2010.) Socialist Projecta, čije posljednje izdanje možete skinuti OVDJE.]