Kraljevske ličnosti i narodna vladavina – predaja baklje

U listopadu 1795. godine kralj George Treći putuje prema Parlamentu zaštićen staklima svoje kraljevske kočije i putem postaje metom gomile koja protestira protiv rata i zahtijeva kruha. Kao i Charles, princ od Walesa i prestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva i njegova družica Camilla, vojvotkinja od Cornwalla na putu u kazalište iza stakala Rolls Roycea, kraljevska obitelj utjelovljuje vrhovnu vlast koja je dovela do rata i teških vremena. Siromašni knjigoveža Kyd Wake prosiktao je na Kralja i izbečio mu se, vičući „Ne, George, ne rat“, dok je gladna gomila zasipala prozore kočije baražom kamenja i drvlja. Wake je osuđen na pet godina teškog rada i izdahnuo je nekoliko mjeseci kasnije u surovoj kaznionici Gloucester. Danas kad je u Engleskoj školarina utrostručena a u Americi se diže dreka protiv Juliana Assangea od Wikileaksa, cijena znanja postaje nedostižnom za sve osim aristokrata po bogatstvu ili čuvara tajni, a manje ljudi nego ikad se uopće sjeća Kyd Wakea, jer nijekanje popularnog pokreta znači i nijekanje narodne povijesti, čega su naši vladari itekako svjesni.

Postoje i drukčija shvaćanja suvereniteta od onih utjelovljenih u vladarima plave krvi, što je jasno već iz naslova knjige Howarda Zinna „Narodna povijest SAD-a“. Zato pamtimo Kyda Wakea koji je bio dio međunarodnog pokreta ljudskog oslobođenja od rata, ropstva i gladi i to je razlog zašto slogan „Moć narodu“ opstaje. Dok se Kyd Wake smrzavao iza rešetaka svoje granitne ćelije, jedne su travanjske noći 1796. na zidovima i po čuvenim uličnim svjetiljkama u Parizu osvanuli plakati i posteri, pa su danju sankiloti mogli zastati u nespokojnom lutanju ulicama u potrazi za hranom ili plaćom kako bi ih pročitali i diskutirali o petnaest propozicija. Među njima se isticalo obrazovanje i znanje.

„Nitko ne smije akumulacijom svih resursa lišiti druge obrazovanja nužnog za ostvarivanje njihove sreće: obrazovanje mora biti zajedničko dobro.“

Gracchus Babeuf napisao je godinu dana poslije Plebejski manifest i u njemu dodatno razložio ideje iz propozicija. „Budući da je stečeno znanje vlasništvo sviju, ono mora biti dijeljeno jednako među svima,“ objasnio je. Sveučilišta, škole, i znanje su naša zajednička dobra. U skladu s tim, tvrditi drukčije znači biti uključen u zavjeru, privatizaciju i, kako kažemo danas, namjerno zaglupljivanje ljudi. Ponovno Babeuf: „Da je superiornost talenata i sposobnosti samo iluzija i varljiva obmana, koja je oduvijek od silne pomoći u spletkama urotnika protiv jednakosti.“

Plakati su sadržavali slične propozicije. Početak je glasio, „Priroda je dala svakom čovjeku jednako pravo na uživanje svih dobara.“ Druga je propozicija objašnjavala, „cilj je društva obraniti ovu jednakost, koju u prirodnom stanju često napadaju jaki i zli, i povećati zajedničke užitke suradnjom sviju.“ „U istinskom društvu ne smije biti ni bogatih ni siromašnih.“ „Posao i uživanje se moraju dijeliti.“ „Nitko ne može, a da time ne počini zločin, prisvojiti u svoj ekskluzivan posjed plodove zemlje ili rada.“ „Bogati koji odbijaju odreći se svojih viškova u korist siromašnih su neprijatelji naroda.“

Narodni neprijatelji? Da, to je bio klasni rat à la 1796. „Svaki posjed veći od osobnog udjela u društvenim dobrima je krađa i uzurpacija. Stoga je pravedno oduzeti sve viškove onima koji trenutno polažu pravo na njih.“

Plakat je informativan, nešto obznanjuje, gleda u prošlost kao i u budućnost; argumentiran je i stoga pretvara informaciju u znanje, a znanje u akciju. Najvažnije je stvar kod njega to što je javan. Javnost je najbolje shvatiti kao ulicu, mjesto kretanja, prometa, ljudi, i roba.

(…)