Kraljevske ličnosti i narodna vladavina – predaja baklje

Povodom studentskih protesta u Engleskoj, objavljujemo prijevod dijela osvrta američkog povjesničara Petera Linebaugha na povijest borbe za obrazovanje kao javno dobro, kojeg je izvorno objavio Counterpunch.org.



U listopadu 1795. godine kralj George Treći putuje prema Parlamentu zaštićen staklima svoje kraljevske kočije i putem postaje metom gomile koja protestira protiv rata i zahtijeva kruha. Kao i Charles, princ od Walesa i prestolonasljednik Ujedinjenog Kraljevstva i njegova družica Camilla, vojvotkinja od Cornwalla na putu u kazalište iza stakala Rolls Roycea, kraljevska obitelj utjelovljuje vrhovnu vlast koja je dovela do rata i teških vremena. Siromašni knjigoveža Kyd Wake prosiktao je na Kralja i izbečio mu se, vičući „Ne, George, ne rat“, dok je gladna gomila zasipala prozore kočije baražom kamenja i drvlja. Wake je osuđen na pet godina teškog rada i izdahnuo je nekoliko mjeseci kasnije u surovoj kaznionici Gloucester. Danas kad je u Engleskoj školarina utrostručena a u Americi se diže dreka protiv Juliana Assangea od Wikileaksa, cijena znanja postaje nedostižnom za sve osim aristokrata po bogatstvu ili čuvara tajni, a manje ljudi nego ikad se uopće sjeća Kyd Wakea, jer nijekanje popularnog pokreta znači i nijekanje narodne povijesti, čega su naši vladari itekako svjesni.

Postoje i drukčija shvaćanja suvereniteta od onih utjelovljenih u vladarima plave krvi, što je jasno već iz naslova knjige Howarda Zinna „Narodna povijest SAD-a“. Zato pamtimo Kyda Wakea koji je bio dio međunarodnog pokreta ljudskog oslobođenja od rata, ropstva i gladi i to je razlog zašto slogan „Moć narodu“ opstaje. Dok se Kyd Wake smrzavao iza rešetaka svoje granitne ćelije, jedne su travanjske noći 1796. na zidovima i po čuvenim uličnim svjetiljkama u Parizu osvanuli plakati i posteri, pa su danju sankiloti mogli zastati u nespokojnom lutanju ulicama u potrazi za hranom ili plaćom kako bi ih pročitali i diskutirali o petnaest propozicija. Među njima se isticalo obrazovanje i znanje.

„Nitko ne smije akumulacijom svih resursa lišiti druge obrazovanja nužnog za ostvarivanje njihove sreće: obrazovanje mora biti zajedničko dobro.“

Gracchus Babeuf napisao je godinu dana poslije Plebejski manifest i u njemu dodatno razložio ideje iz propozicija. „Budući da je stečeno znanje vlasništvo sviju, ono mora biti dijeljeno jednako među svima,“ objasnio je. Sveučilišta, škole, i znanje su naša zajednička dobra. U skladu s tim, tvrditi drukčije znači biti uključen u zavjeru, privatizaciju i, kako kažemo danas, namjerno zaglupljivanje ljudi. Ponovno Babeuf: „Da je superiornost talenata i sposobnosti samo iluzija i varljiva obmana, koja je oduvijek od silne pomoći u spletkama urotnika protiv jednakosti.“

Plakati su sadržavali slične propozicije. Početak je glasio, „Priroda je dala svakom čovjeku jednako pravo na uživanje svih dobara.“ Druga je propozicija objašnjavala, „cilj je društva obraniti ovu jednakost, koju u prirodnom stanju često napadaju jaki i zli, i povećati zajedničke užitke suradnjom sviju.“ „U istinskom društvu ne smije biti ni bogatih ni siromašnih.“ „Posao i uživanje se moraju dijeliti.“ „Nitko ne može, a da time ne počini zločin, prisvojiti u svoj ekskluzivan posjed plodove zemlje ili rada.“ „Bogati koji odbijaju odreći se svojih viškova u korist siromašnih su neprijatelji naroda.“

Narodni neprijatelji? Da, to je bio klasni rat à la 1796. „Svaki posjed veći od osobnog udjela u društvenim dobrima je krađa i uzurpacija. Stoga je pravedno oduzeti sve viškove onima koji trenutno polažu pravo na njih.“

Plakat je informativan, nešto obznanjuje, gleda u prošlost kao i u budućnost; argumentiran je i stoga pretvara informaciju u znanje, a znanje u akciju. Najvažnije je stvar kod njega to što je javan. Javnost je najbolje shvatiti kao ulicu, mjesto kretanja, prometa, ljudi, i roba.

(…)

S engleskog preveo: Martin Beroš

Vezani članci

  • 9. rujna 2023. Transfobija: reciklirana moralna panika u službi kapitalizma Bujajuća anti-trans propaganda sve glasnije i opasnije prijeti životima trans osoba. Ekstremno desne političke elite, kojima sekundiraju trans-isključujuće radikalne feministkinje, LGB savezi i drugi samoprozvani eksperti za „rodnu ideologiju“ ne prestaju ispunjavati javni prostor dezinformacijama i senzacionalizmom u svrhe širenja moralne panike. Normalizacija transfobije oslanja se na motive koji se osvjedočeno ciklički uprežu u intenziviranje i mejnstrimizaciju diskriminacije i opresije po različitim osnovama. Sistemski situirani konzervativizam u jeku socioekonomske krize ponovno zaoštrava rodne režime i podiže bedeme cisheteronormativne obitelji uime kapitala.
  • 27. lipnja 2023. Globalni kulturni ratovi i kakve veze pandemija ima s tim? (drugi dio) Osim što je ostavila traga na mnogobrojnim ljudskim životima, pandemija AIDS-a je krajem 20. stoljeća utjecala i na razvoj LGBT pokreta, kako u Sjedinjenim Državama, tako i globalno. Nekadašnji radikalni Pokret za oslobođenje gejeva i lezbijki napravio je zaokret prema bračnoj jednakosti kao osnovnom cilju, koji se zahvaljujući američkoj kulturnoj dominaciji i dalje nameće kao jedno od glavnih obilježja borbe za prava LGBT osoba. Dalekosežne posljedice ovakvog liberalnog razvodnjavanja i konzervativnog kooptiranja LGBT pokreta u kontekstu rješavanja AIDS krize konzervativnim biopolitikama braka i obitelji, ogledaju se i u današnjim borbama protiv (ultra)konzervativnih politika i praksi, koje u SAD-u i drugdje u svijetu izravno i neizravno ugrožavaju živote transrodne populacije.
  • 20. lipnja 2023. Materijalistička kritika građanske jugonostalgije Postoje različite jugonostalgije, među kojima je i ona (malo)građanskog ili liberalnog tipa. Osim fokusa na određeni (uži) period Jugoslavije, ideju socijalizma razmatra kroz pojednostavljenu predstavu povijesti kao sukoba „modernizma“ i „antimodernizma“, te „individualizma“ i „kolektivizma“. Socijalizam se zamišlja više kao „životni stil“, ispražnjen od emancipatornog političkog sadržaja, a nit vodilja zapravo je uklapanje u svjetski poredak slobodnog tržišta – ova kulturna imaginacija prije svega žali što je propuštena karta za „pravi“ kapitalizam. Za razliku od idealističkog historijskog pristupa, materijalistička analiza Jugoslaviji pristupa kroz analizu klasnih odnosa, a umjesto na potrošačke standarde, usredotočuje se na radničku participaciju u proizvodnji (samoupravne ekonomije, politike, tendencije, krize i neuspjehe). Materijalistička analiza državnog socijalizma utoliko nije nostalgična, nego kritička.
  • 15. lipnja 2023. Iz istorije borbe za socijalno stanovanje u Srbiji Neposredno nakon Prvog svjetskog rata, u Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca uvedene su regulativne mjere kojima je država ozbiljnije intervenirala u odnose zajmodavaca i podstanara: rekvizicija stanova, moratorij na iseljenje i ograničenja cijena najamnina. Iako je stambena bijeda nakon rata dosegla ogromne razmjere, državne politike kao pomoć najsiromašnijima bile su isključivo ustupak borbi i otporu, kojima je ritam udarala snažna Socijalistička radnička partija Jugoslavije (komunista). Partija je kreirala progresivni stambeni program, pozivala na bojkot, predvodila prosvjede i organizirala štrajkove protiv stambene oskudice i drugih pitanja, te aktivno pratila provođenje zakona i situaciju na terenu – osobito u Srbiji, najpogođenijoj ratnim razaranjima i stoga s najviše problema u polju stanovanja. Gotovo nepostojeća regulacija podstanarstva i neoliberalno socijalno stanovanje koje ne zadovoljava potrebe najugroženijih u našim današnjim državama, daju nam povoda da uzmemo ovakve historijske primjere i periode u kojima je izborena barem minimalna reforma stanovanja kao smjerokaz za aktualne i buduće borbe.
  • 29. svibnja 2023. Vampiri, zombiji i druga čudovišta kapitalizma Različite su paradigme strahova (strepnja, izgubljenost, otuđenost, jeza, tjelesna panika, apokaliptičnost) reflektirane u žanru horora tijekom povijesnog razvoja kapitalizma, kroz figure čudovišta koja odražavaju suštinske bojazni vezane uz reprodukciju života u tom sistemu. Komparativno se koristeći analizom popkulturne imaginacije u ovom žanru, te historijsko-materijalističkim pristupom, autor trasira genealogiju suvremenih čudovišta (zombija, vukodlaka, vještica, vampira, kanibala) i afektivnih struktura straha u period prvobitne akumulacije i uspostavljanja kapitalističkog društvenog okvira, izvlačeći na vidjelo neskriveno nasilje i monstruoznost sâmog kapitalizma, čija je eksploativna struktura danas umnogome normalizirana kao fetišizirana apstrakcija.
  • 29. travnja 2023. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju treći po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Bavit ćemo se kapitalističkim obrazovanjem, odnosom eksploatacije i opresivnih ejblističkih režima, orodnjenim nasiljem, pitanjem nacionalizma, slijepim pjegama u primjenama pojmova roda, spola i klase, političkom ofenzivom na transrodnu zajednicu, umjetničkim radom te kritičkim čitanjem popularne kulture. Prijave traju do 10. svibnja 2023. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 15. do 20. svibnja. Vidimo se!
  • 27. prosinca 2022. Inflacija i prikrivena nejednakost Jedinstvena stopa inflacije nema smisla, jer inflacija na različite načine pogađa kućanstva s različitim prihodima i potrošnjama. Odredba inflacije kao općeg rasta cijena stoga prikriva porast nejednakosti, dok je redefinicija inflacije ekonomista Johna Weeksa ‒ kao procesa u kojem nejednaka povećanja cijena roba i usluga imaju različite posljedice na potrošačke skupine ovisno o obrascima njihove potrošnje ‒ ispravnija. Nove metodologije razvijaju mjerenja indikatora troškova specifičnih kućanstva, pa se pokazuje kako je u kućanstvima u najnižem dohodovnom kvintilu inflacija najveća za hranu i energente, a u onima u najvišem kvintilu za rekreaciju i transport. Međutim, politiziranje inflacije ne tiče se samo promjena statistike, već i boljeg razumijevanja uzroka, kao i društvenih odgovora na inflacijsku nejednakost.
  • 26. prosinca 2022. Redefiniranje muzeja 21. stoljeća: karike koje nedostaju Muzeji kao hijerarhizirani zapadnocentrični prostori moći, znanja i historije ne samo da brišu povijest kolonizacije i imperijalnih porobljavanja, nego uglavnom i postoje zahvaljujući ovim dinamikama i pljački artefakata autohtonih kultura, dok u svojim postavima i programima perpetuiraju nacionalizam i identitetske teme. Muzeji, ipak, mogu biti građeni i kao mjesta društvene pravednosti i jednakosti, kao što na jugoslavenskim prostorima svjedoči uspostavljanje brojnih revolucionarnih muzeja nakon oslobodilačke borbe i tijekom izgradnje socijalizma. U suvremenim raspravama koje vode konzervativni i reformski muzealci_ke, novi val zahtjeva za dekolonizacijom i restitucijom muzeja (što ne uključuje samo prakse vraćanja artefakata opljačkanim zajednicama) ocrtava tragove na kojima bi se mogli graditi novi progresivni muzeji ‒ za sve.
  • 25. prosinca 2022. „Ako to želiš, budi i ti“: klasa u animiranim dječjim filmovima U dječjim animiranim filmovima, a osobito u individualističkim reprezentacijama dispozicija i postignuća likova, zanemaruju se prikazi socioekonomske stratifikacije i klasnih podjela, a djeca i njihovi kapaciteti za razumijevanje sadržaja (pa i korijena nejednakosti) uporno podcjenjuju. Prema još uvijek prevladavajućoj viktorijanskoj optici, djeca su nevina i krhka bića koja treba štititi od svijeta, dok djeca u realnom svijetu vrlo brzo uviđaju pravila i implikacije klasnih pozicija, a rano dožive i vršnjačko nasilje upravo na tim osnovama. Klasa je, za razliku od orodnjenog, rasiziranog i seksualnog identiteta, u animiranim filmovima prikazana sporedno, uglavnom kroz nekoliko okvira: dobroćudni (narativi u kojima se siromaštvo i klasna nejednakost ili ne prikazuju ili se radnička klasa prikazuje kao da nikada nije prijetnja višoj, već s njom dijeli interese), zloćudni (klasna mobilnost je određena moralnim zaslugama protagonista), konsenzualni (bogati se prikazuju kao obični ljudi s kojima je moguće suosjećati), okvir divljenja (bogati su divni jer nesebično pomažu svijetu) i oponašanja (svi bi trebali imitirati stil i oznake bogatstva). Izbjegavajući nagovore na programatsko usmjerenje animiranog filma u buđenje klasne svijesti djece, autorica ističe značaj fiktivnog u senzibiliziranju za drugačije klasne pozicije, kao i revolucionarni potencijal dječje mašte.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve