Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (II)

Iz Zareza br. 301 od 20. siječnja 2011. preuzimamo prijevod drugog dijela teksta profesora Davida Harviea u kojem se detaljnije razrađuju alternative neoliberalnim modelima ustroja visokog obrazovanja.

3. Zajednica u učionici

Važnija od bilo koje istraživačke aktivnosti, primarna je funkcija sveučilišta u kapitalističkom društvu ta da pomogne reprodukciji i klasifikaciji posebne robe – radne snage. (Vidi, na primjer, Rikowski 2000.) Točnije, sveučilišta bi trebala pružati obuku u vještinama specifičnim za određena predmetna područja, npr., iz kemije ili matematike ili ekonomije ili čega god, kao i u generičkim vještinama, kao što su sposobnost komunikacije, individualnog rada i rada u grupama, rada u određenom roku i tako dalje. Ostale važne generičke vještine, rijetko spominjane u literaturi o obrazovanju, uključuju spremnost da se podloži radnoj disciplini (tj., da se čini ono što vam poslodavac nalaže, da se na vrijeme pojavi na poslu), da se prihvati načelo da bi nagrada trebala biti vezana uz trud i sposobnost i, općenito, da se prihvate organizacijska načela kapitalističkog načina proizvodnje: natjecanje, hijerarhiju, itd. Sveučilišta klasificiraju radnu snagu pojedinca kroz dodjeljivanje (ili nedodjeljivanje) određene klase diplomâ te kroz pružanje preporuka diplomcima za potencijalne poslodavce.

U bilo kojoj sveučilišnoj učionici, dva su središnja subjekta u ovom procesu reprodukcije radne snage predavač (ili profesor) i sam(i) student(i). Oba subjekta moraju sudjelovati u procesu ako nova radna snaga ima biti proizvedena.[11] Odnosi između predavača i studenta, između predavača i drugih kolega predavačâ i sveučilišne uprave, kao i između kolega studenata u razredu su svi uvjetovani različitim strukturama. Najvažnija od njih je da na kraju predavanja (modula ili predmeta) predavač ocjenjuje studenta. To u suštini pruža predavaču disciplinsku mjeru pomoću koje lakše nameće rad studentu. Same predavače prati sveučilišna uprava kako bi se osiguralo da nameću dovoljno posla. Na primjer, barem u Velikoj Britaniji, predavači su dužni dati na uvid detalje silabusa (nastavnog programa), metode procjene i ocjene studenata; od predavačâ se obično očekuje objašnjenje ako prosječna ocjena za njihov predmet i disperzija ocjena (standardna devijacija) znatno i sustavno odstupaju u odnosu na one drugih predmeta.[12]

Fizički razmještaj učionice također je važan, sa stolicama studenata okrenutima prema predavaču koji je na čelu. To učvršćuje hijerarhiju i potiče stablolike (arborescentne – da posudim terminologiju Deleuzea i Guattaria iz 1987.) načine mišljenja, u kojima je diskusija posredovana preko “učitelja”. [13] [14]

Usprkos ovim strukturama, međutim, ponekad je predavačima moguće potaknuti uspostavljanje zajednice u učionici.[15] Budući da moć predavača nad njihovim studentima uglavnom potječe od njihove moći da ocjenjuju, to je glavna prepreka uspostavljanju zajednice u učionici.[16] Izazov koji se unutar ovoga postavlja pred profesorom je učiniti s režimom ocjenjivanja na svojim kolegijima nešto što bi smanjilo količinu rada koja se nameće studentima. Postoji nekoliko mogućih taktika.

1. Bodujte studentima aktivnosti koje bi ionako odlučili učiniti. Na primjer, kolega i ja “predajemo” predmet završne godine dodiplomskog studija o prvom svesku Marxova Kapitala. Predmet je u osnovi ustrojen kao grupa za čitanje Kapitala: svaki tjedan grupa studenata prezentira nešto materijala iz knjige, dok članovi druge grupe formalno vode raspravu. Prezentacije i doprinosi diskutanata se ocjenjuju tako da svi članovi iste grupe dobiju istu ocjenu. Sudionici seminara mogu dobiti ocjenu i samo zato što su se pojavili na nastavi i doprinijeli raspravi nakon što su prezenteri završili sa svojim dijelom. Na ove ocjene otpada najveći dio ukupnog ocjenjivanja na kolegiju. Studentima od početka pokušavamo što je jasnije moguće objasniti da će ako žele čitati Marxov Kapital, i ako su spremni razmišljati uporno i za sebe o pitanjima koje postavlja, dobiti dobru ocjenu. (Također im jasno kažemo da ocjenjujemo na temelju studentovih samostalnih pokušaja da se uhvati u koštac sa zahtjevnijom materijom, a ne na temelju njegove/njezine sposobnosti da jednostavno izrecitira interpretaciju drugog autora.) Ako ne, neće dobiti dobru ocjenu i trebali bi se ispisati s kolegija. Ovaj nam format također ostavlja prostora za davanje ocjena viših od prosjeka i manju disperziju ocjena. Prvo, na temelju naše uvodne doskočice, možemo argumentirati da se studenti samoodabiru na način da samo “bolji“ ostaju na kolegiju, iz čega proizlazi viši prosjek. Drugo, obzirom na veliku težinu danu grupnom radu, tvrdimo da dolazi do “usrednjavanja rezultata odabirom uzorka” koji objašnjava smanjenju disperziju ocjena. Štoviše, “bolji” učenici u svakoj grupi “vuku uvis” ocjene “lošijih”. Napokon, (ponekad tvrdimo) da je format kolegija učinkovitiji, ili (krajnje povremeno) da smo mi bolji predavači!

Na drugom kolegiju, Politička ekonomija, također dajem ocjene za grupne prezentacije, ali grupe same odabiru teme s poduljeg popisa. U biti im kažem, nađite nešto što vas zanima, pročitajte nešto o tome, razmislite o tome i podijelite sa svima što otkrijete.

2. Smanjite vrijeme spremanja ispita. Predavači zapravo zadaju manje rada ako smanje vrijeme koje je studentu na raspolaganju za pripremu ispita. Ako se test zakaže nakon “praznika”, na primjer, studentu se zapravo ti praznici uskraćuju, jer je pod pritiskom da provodi vrijeme u spremanju ispita!

3. Zamijenite ocjene po postotcima ocjenama PAD/PROLAZ. Ponekad je moguće uvjeriti sveučilišne odbore da ne-dodjeljivanje postotne ocjene povećava učinkovitost predmeta u “ostvarivanju ishoda učenja”. U tim slučajevima, rad nametnut studentu je smanjen.

Očito, ni jedan od predloženih načina smanjivanja nametnutog rada ne rješava ga se potpuno. No, u mom iskustvu, rasprave koje su studenti vodili o temama koje su sami izabrali, zajedno s fizičkim razmještajem učionice, sa stolicama postavljenima ukrug koja potiče rizomatsku komunikaciju (odnosno, svaka osoba u učionici može uspostaviti izravan kontakt s bilo kojom drugom) zacijelo vodi bogatijoj diskusiji i većoj participaciji. U tim situacijama, često može biti uspostavljena barem parcijalna zajednica.[17]

4. Materijali za nastavu dostupni na internetu

Kad krećem podučavati novi predmet, prvo upišem njegov naziv u internetsku tražilicu i pogledam kako ga se drugdje predavalo. Tako mogu naći primjere popisa literature, silabusa, ispitnih pitanja, čak i uručke i bilješke predavača. Takvi nastavni materijali dostupni na internetu čine golemo zajedničko dobro, kako za predavače tako i za studente. Ovo zajedničko dobro održavaju predavači koji postavljaju svoje nastavne materijale na internet; ti predavači tako čine zajednicu. Ovaj primjer se također čini prilično očekivanim i normalnim, no važno je ukazati na njega u svjetlu trenda povećavanja “virtualnog učenja” koji postoji na mnogim sveučilištima. Nottingham Trent University (NTU), na primjer, vrši jaku promociju svog “virtualnog portala za učenje” (virtual learning portal – VLP), i izvjesno je da će u bližoj budućnosti pokušati natjerati sve predavače da tamo postavljaju svoje nastavne materijale. Međutim, pristup bilo kojem skupu nastavnih materijala na NTU-ovom VLP-u ograničen je na predavače koji podučavaju predmet i studente koji su u njega upisani. Ako ih provedu i druga sveučilišta, ovakve prakse zaprijetile bi širokim de facto ograđivanjem zajedničkog intelektualnog dobra.

5. Časopisi otvorenog pristupa

U listopadu 2000., koalicija znanstvenika istraživača osnovala je Javnu knjižnicu znanosti (Public Library of Science – PLoS – http://www.publiclibraryofscience.org/). Nezadovoljni “pretjeranim” pretplatama za mnoge časopise i posljedičnim ograničenim pristupom, njihov cilj je bio učiniti svjetsku medicinsku i znanstvenu literaturu javnim resursom. Počeli su cirkuliranjem otvorenog pisma u kojem su pozvali sve znanstvene izdavače da učine sve članke o temeljnim istraživanjima besplatno dostupnima na internetu unutar šest mjeseci od prvotnog objavljivanja. Pismo, u kojem su se zavjetovali da izdaju, uređuju ili recenziraju i osobno se pretplaćuju samo na one časopise koji se slažu s ovime, potpisalo je preko 30 000 znanstvenika iz 180 zemalja.

Generalno nezadovoljni s odgovorima izdavača, znanstvenici PLoS-a u ljeto 2001. odlučili su otvoriti vlastite časopise. U listopadu 2003. pokrenut je PLoS Biology, da bi prvo izdanje PLoS Medicine bilo objavljeno sredinom 2004., a postoje i planovi da se uspostave PLoS časopisi u ostalim poljima kao što su kemija i računarstvo.

PLoS ima određen broj temeljnih načela. Ona uključuju otvoren pristup: “Svi materijali objavljeni u Javnoj knjižnici znanosti, bilo da su djelo ili su predani PLoS-u, bit će objavljeni pod licencom otvorenog pristupa koja dopušta neograničenu uporabu, distribuciju, i umnožavanje na bilo kojem mediju, uz obvezu propisnog citiranja originalnog rada”. Kako bi se osigurao besplatan pristup, PLoS model uključuje naplaćivanje autorima naknade za objavljivanje (ne predaju): “poštenu cijenu koja reflektira realan trošak objavljivanja. No, mogućnost autora da plate cijenu objavljivanja neće nikad biti uzeta u obzir pri odluci hoće li se djelo objaviti”. To jest, bilo da institucija za koju autor radi ne može ili ne želi platiti, bit će oslobođeni plaćanja pristojbe.

Javna znanstvena knjižnica nije prva grupa koja je učinila znanstvena istraživanja besplatno dostupnima. U vrijeme pisanja ovog članka, bilo je skoro 600 časopisa otvorenog pristupa, u širokoj paleti polja, popisanih u Registru časopisa otvorenog pristupa – http://www.doaj.org/ – koji je narastao barem 25% u samo šest mjeseci. Osim kriterija otvorenog pristupa, ovo su sve “znanstveni časopisi koji koriste sustav kontrole kvalitete kako bi jamčili za sadržaj”.

Vrijedi primijetiti da časopisi otvorenog pristupa nisu posebno “ljevičarski” ni na koji način. Iako Registar otvorenog pristupa na popisu ima časopis Kulturalna logika: elektronski časopis marksističke teorije i prakse (Cultural Logic: An Electronic Journal of Marxist Theory and Practice), na primjer, također popisuje i časopise o menadžmentu i Zbornike radova zaposlenika MMF-a (IMF Staff Papers). Druga neprofitna organizacija, Elektronsko društvo za znanstvenike u društvenim znanostima (the Electronic Society for Social Scientists – ELSSS – http://www.elsss.org.uk/) koje podupire, između ostalih institucija, i Kraljevsko ekonomsko društvo (Royal Economic Society), uskoro će početi izdavati Kritiku ekonomske teorije (Review of Economic Theory), i trenutno razmatra mogućnosti pokretanja novih časopisa u specijaliziranim područjima ekonomije. Iako nisu, striktno govoreći, otvorenog pristupa, pretplate (u svrhu prebijanja troškova) će se tražiti samo od pretplatnika iz zemalja s visokim prihodima.

Sve ove inicijative pomažu uspostavljanju zajedničkog intelektualnog dobra ili zajedničkog znanja.

Zaključak

“Don’t it always seem to go;
That you don’t know what you’ve got till it’s gone”
(Joni Mitchell, “Big Yellow Taxi”, Ladies of the Canyon, 1970.)

“Ne čini li se da uvijek tako ide,
da ne znaš što imaš dok to ne izgubiš”
(Joni Mitchell, “Big Yellow Taxi”, Ladies of the Canyon, 1970.)

Primjeri zajedničkih dobara i zajednica o kojima smo ovdje raspravljali ne izdvajaju se od drugih. Prikladnije je reći da su međusobno povezani i da se preklapaju na mnoštvo načina. Postoji očita i bliska veza između zajednice neke istraživačke discipline i časopisa otvorenog pristupa kojeg ona stvara. Zajednica neke istraživačke discipline može međudjelovati i stoga se preklapati, s drugima.[18] Istraživači će gotovo sigurno biti članovi sveučilišnih odjela kao i predavači te će stoga pomagati u uspostavljanju tih zajednica. Ako moj odjel uspostavi zajednicu umjesto samo kolektiva individualaca koji dijele istog linijskog menadžera izglednije je da ću ja biti uspješniji u uspostavljanju nekih preduvjeta zajednice u učionici.

Niti su zajednice o kojima smo ovdje raspravljali fiksne. Uspostavljene su kroz mnoštvo uglavnom mikrorelacija,[19] konstantno se samoreproduciraju i pritom više ili manje mijenjaju, šire, smanjuju, stvaraju i prekidaju veze s drugim zajednicama. Treba također ponovno naglasiti da su ove zajednice uglavnom parcijalne i ponekad latentne: postoje između zajedničkog dobra i roba.[20]

Ipak, takve zajednice tvore temelj naše vlastite moći. Imamo moć prvenstveno jer proizvodimo informacije i znanje za kapital i, osobito, tu posebnu robu – radnu snagu. U “ekonomiji znanja”, radnici znanja su ključni.[21] [22] Kao radnici koji proizvode vrijednost kapitalu, imamo moć da potkopamo proizvodnju te vrijednosti.[23] Dvostruko smo moćni jer nam je proizvodnja već kooperativna i, štoviše, samoupravna, samoorganizirana. Alternative načinima društvene organizacije utemeljenima na tržištu ili zapovijedanju, već postoje u našoj vlastitoj praksi. Štoviše, kako Benkler (2002.) i Hardt i Negri (2000.), među ostalima, navode, takva proizvodnja temeljena na zajedničkom dobru i ravnopravnim proizvođačima je puno učinkovitija kada se radi o proizvodnji informacija ili kulture.[24] Da preuzmemo terminologiju Hardta i Negrija, kad kapital penetrira dublje u sveučilište, počne izvlačiti resurse, napadati zajedničko dobro koje održava zajednice, pokušava mjeriti rad (vrijednost) kako bi ga više nametao, onda je jasno kako djeluje kao koruptivni utjecaj na stvaranje znanja.[25]

Konačno, problemi s kojima se suočavaju sveučilišni radnici, predavači kao i studenti – ograđivanje zajedničkog dobra, privatizacija resursa, povlačenje sredstava, bijeg kapitala – su slični, u suštini, ako ne i po akutnosti, onima s kojima se suočavaju milijuni, ako ne i milijarde ljudi u različitim situacijama diljem planeta. I diljem planeta ljudi se bore protiv ovih problema, pojačano se horizontalno organizirajući u mreže, prkoseći definicijama i granicama, u potrazi za povezivanjem s drugima… (vidi, na primjer, Notes from Everywhere 2003.). Mi ovo rijetko shvaćamo kao eksplicitno političke činove, no takvi oblici društvene prakse – horizontalnost, umrežavanje, prevladavanje granica i uspostavljanje međusobnih veza – često odlikuju postojeće prakse sveučilišnih intelektualaca.[26]

(Ove ideje prvi puta su prezentirane u srpnju 2003. na godišnjoj konferenciji Društva heterodoksnih ekonomista na Sveučilištu Nottingham Trent. Zahvalan sam sudionicima na korisnim komentarima. Komentari čitatelja su dobrodošli na: david.harvie[at]ntu.ac.uk)

Bilješke:

[11] Uz sve priče o “dobrim profesorima” i “lošim profesorima”, studentsko sudjelovanje u ovom procesu puno je važnije od predavačkog.

[12] Prosječna ocjena funkcionira kao mjerilo toga koliko je predavač “strog”, odnosno, koliko posla nameće; disperzija ocjena mjeri predavačev relativan doprinos hijerarhizaciji studenata.

[13] Nedavno sam bio uvučen u razmiricu s upravom svog sveučilišta oko fizičke organizacije predavačkog prostora. Jasno sam obaviješten da je “standardna konfiguracija” ona u kojoj stolice studenata gledaju prema naprijed i da se, kako god ja osobno odlučio predavati svoj predmet, moram pobrinuti da se pokućstvo nakon toga vrati u “standardnu konfiguraciju”.

[14] O mnogim načinima na koje se rad nameće studentima i profesorima, i načinima na koje se studenti i profesori mogu boriti protiv tog nametanja, raspravlja se u Cleaver (2003.). Ja govorim o sličnim stvarima kad je riječ o proizvodnom radu u Harvie (2003b).

[15] Predavač može samo potaknuti: jedna osoba ne može stvoriti zajednicu.

[16] Barem zajednici koje je predavač član: studenti mogu zajednički djelovati protiv svog predavača na različite načine, na primjer, grupnim radom, prepisivanjem jedni od drugih, drugim oblicima “varanja”, kolektivnim odbijanjem rada (“ako nitko od nas to ne napravi”, “ona/on nas ne može sve srušiti”).

[17] Treba primijetiti da predavačeva aktivnost namijenjena olakšavanju uspostavljanja zajednice u učionici – osobito, pokušavanju smanjivanja nametanja rada studentima – može također polučiti rezultate koji potkopavaju stvaranje ove zajednice. Očito, većina studenata želi učiniti što je manje nametnutog rada moguće te će se stoga radije odlučiti za izborne predmete dijelom i zbog rasterećenja radom. Povremen problem s našim predavanjem iz Kapitala je prisutnost studenata koji ne pokazuju interes za kritiku političke ekonomije, nego se upisuju na njega zbog velike težine koja se daje predmetnom radu i činjenici da ne postoji završni ispit iz predmeta. Takvi studenti lako osujete stvaranje grupne dinamike, i izazov za članove razreda koje zanima Marxova misao – studente, kao i predavače – u osnovi postaje taj da ih se ignorira.

[18] Jedan od mnogih problema s Procjenom istraživačkog rada (RAE) je taj da se čini da zamrzava u vremenu polja znanstvenog istraživanja, govoreći “ovo je [na primjer] ekonomija, ovo su ekonomski časopisi, i stoga je to mjesto gdje bi ekonomisti trebali objavljivati”.

[19] Moja zajednica na odsjeku ne uspostavlja se kroz sastanke odsjeka, nego tako što ja čavrljam s kolegama kod fotokopirnog aparata i onda netko od njih ode popiti pivo s nekim drugim…

[20] Moj prihod naposljetku ovisi o mojem ocjenjivanju studenata. (Ako objavim dovoljan broj članaka u “prestižnim časopisima” mogu smanjiti broj studenata koje moram ocijeniti!) Obratno tome, budući prihodi mojih studenata ovise uvelike o ocjenama koje dobiju.

[21] Parola Udruženja sveučilišnih nastavnika je “ključna profesija”. Ja imam problem s “profesijom”.

[22] Zazirem od toga da se jedan sektor radnika izdvoji kao na neki način centralniji u akumulaciji od nekog drugog, i stoga politički moćniji. Možda samo pucam na stilski dojam.

[23] Vidi Harvie (2003b) o akademskim radnicima kao proizvodnim radnicima, i Harvie (2003a) o proizvodnom i neproizvodnom radu općenitije.

[24] Naravno, kapital nije stvarno “zainteresiran” za proizvođenje informacija ili kulture ili bilo čega drugog; njegov “cilj” je, prije, nametanje rada.

[25] Slabost u Hardtovoj i Negrijevoj analizi je, mislim, tendencija da vide kapital kao stvar, kao predmet po sebi. No korupcija kapitala zapravo su prakse društvenih agenata koji generiraju kroz druge prakse. Borim se da potkopam i prevladam sustav, ali ipak ocjenjujem studente.

[26] Znanstvenici su bili rani globalizatori-odozdo. Na vrhuncu Hladnog rata, na primjer, zapadnjački matematičari trsili su se da stvore i održavaju veze s matematičarima s druge strane Željezne zavjese.

Literatura:

Barchiesi, Franco (2003.) ‘Communities between Commons and Commodities: Subjectivity and Needs in the Definition of New Social Movements’, The Commoner, 6., dostupan na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6

Benkler, Yochai (2002.) ‘Coase’s Penguin, or, Linux and The Nature of the Firm’, Yale Law Journal, 112:3. Dostupno na www.benkler.org/CoasesPenguin.PDF i na http://www.yale.edu/yalelj/112/112-3.html

Cleaver, Harry (2003.) ‘On schoolwork and the struggle against it’, dostupno na http://www.eco.utexas.edu/Homepages/Faculty/Cleaver/hmchtmlpapers.html

De Angelis, Massimo (2003.) ‘Reflections on alternatives, commons and communities, or, building a new world from the bottom up’, The Commoner, 6. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6

Deleuze, Gilles i Felix Guattari (1987.) A Thousand Plateaus: Capitalism and Schizophrenia, Minneapolis: University of Minnesota Press

De Marcellus, Olivier (2003.) ‘Commons, communities and movements: inside, outside and against capital’, The Commoner, 6. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n6.

Hardt, Michael i Antonio Negri (2000.) Empire, Cambridge, MA.: Harvard University Press.

Harvie, David (2000.) ‘Alienation, class and enclosure in UK universities’, Capital and Class, 71, pp. 103–132.

Harvie, David (2003a) ‘All labour is productive and unproductive’, dostupno na http://ess.ntu.ac.uk/economics/papers.htm.

Harvie, David (2003b) ‘Academic labour: producing value and producing struggles’, rad je prezentiran na konferenciji Marxism and Education: Renewing Dialogues II, University of London, Institute of Education, 1 svibnja. [očekujem da se prepravljena verzija ovog rada uskoro pojavi kao diskusijski rad]

Levidow, Les (2002.) ‘Marketizing Higher Education: Neoliberal Strategies and Counter-Strategies’, The Commoner, 3. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n3.

Marginson, Simon (2002.) ‘Towards a Politics of the Enterprise University’, u Simon Cooper, John Hinkson i Geoff Sharp (ur.) Scholars and Entrepreneurs: The Universities in Crisis, North Carlton, Australia: Arena Publications, 109-136.

Notes from Everywhere (2003.) ur. We Are Everywhere: The Irresistible Rise of Global Anticapitalism, London: Verso.

Rikowski, Glenn (2000.) ‘That only great class of commodities: repositioning Marxist educational theory’, dostupno na http://www.leeds.ac.uk/educol/documents/00001624.htm.

Robinson, Andrew i Simon Torney (2003.) ‘New Labour’s neoliberal Gleichschaltung: the case of higher education’, The Commoner, 7. Dostupno na http://www.commoner.org.uk/previous_issues.htm#n7.

Thompson, E.P. (1967.) ‘Time, Work-Discipline and Industrial Capitalism’, Past and Present, 38., ponovno objavljeno u Customs in Common (New York: The New Press, 1991.).

David Harvie: Zajednička dobra i zajednice na sveučilištu (I)
U Zarezu br. 299-300 od 6. siječnja 2011. izašao je prijevod prvog dijela teksta profesora Davida Harviea koji, polazeći od koncepcije akademske zajednice i zajedničkih intelektualnih dobara koje akademske zajednice održavaju, pokušava artikulirati alternative neoliberalnim strategijama visokog obrazovanja.