Europska monetarna unija: hoće li se provući, raspasti, kamo ide?

Ingo Schmidt svoju je akademsku karijeru posvetio proučavanju sindikata, ekonomske i socijalne politika u Njemačkoj i Kanadi te problematici eurointegracije. U članku izvorno objavljenjom u prosincu 2010. u kanadskom časopisu Socialist Project analizira trenutnu krizu u eurozoni kroz dinamiku među zemljama s trgovinskim suficitom, predvođenih Njemačkom, i onih s deficitom (s Francuskom kao najmoćnijom predstavnicom.) I u jednima i u drugima, zaključuje Schmidt, račun krize plaćaju radnici.


Proljeće u Ateni, Dublin najesen. Lisabon sljedeći put, ili Madrid? Iskre javnog duga, inozemnog duga i podivljalih premija na rizik zapalile su na europskoj periferiji plamen fiskalnih i dužničkih kriza koje su zahvatile čak i koridore euromoći – Europsku središnju banku (European Central Bank – ECB), Europsku komisiju i prijestolnice najmoćnijih zemalja Europske unije (EU) – Francuske i Njemačke. U svibnju, kad je Grčka prihvatila paket od 45 milijardi eura za iskup dugova uz prateće neoliberalne obveze, samo je manjina na rubovima političkog spektra spominjala raspad eurozone. Nedavni pregovori irske vlade s EU, Međunarodnim monetarnim fondom (MMF) i vladama Velike Britanije, Danske i Švedske zaključeni su s dodatnim kreditima i garancijama u vrijednosti od 85 milijardi eura. Ali uz to su potakli i zabrinutost oko njegove budućnosti.

Vlada irske stranke Fianna Fáil pod vodstvom Briana Cowena bila je do grla zauzeta objašnjavanjem bijesnim radnicima, umirovljenicima i studentima da moraju pristati na smanjenja dohodaka kako bi od EU dobili novac za iskup dugova i da se ovi rezovi prave radi većeg „javnog dobra“ – spašavanja bankarske industrije. S istim se problemom suočava i PASOK–ova vlada premijera Georgea Papandreoua u Ateni. A portugalska i španjolska vlada također pokušavaju uvjeriti strane investitore, EU i MMF da će im rezanje potrošnje kao mjera predostrožnosti omogućiti da prevladaju krizu bez posezanja za stranom pomoći u iskupu dugova. Istovremeno, u pitanju su interesi bogatih i moćnih u centrima eurozone. Praktična navika prebacivanja većine troškova ekonomske krize na radnike na periferiji kako bi se radnici u centru osjećali zaštićenima od gubitka dohodaka i poslova ne može se više provoditi u djelo tako lako kao što se to moglo nekad. Protesti i štrajkovi izbijaju od Atene do Dublina, ali i u Parizu i Londonu gdje su se vlade okrenule štednji i bez savjeta MMF-a. Njemački radnici, kojima se govori da je kriza završila, duboko sumnjaju u sigurnost svojih poslova i primanja. Mnogi se osjećaju iskorištenima kao glavni platiše EU i sanjaju o povratku voljene njemačke marke.

Reakcije na fiskalnu krizu

Nemir i neredi među europskim radnicima povod su za zabrinutost vlasničkih klasa. Hoće li uspjeti socijalizirati gubitke koje im je nanijela Velika recesija i iscijediti dovoljne količine novca od svojih podređenih? Ili će stvarno morati otpisati dijelove svog vrijednosnicama napuhnutog bogatstva? Razmirice oko rješenja fiskalne krize na europskoj periferiji i budućnosti eura dijelom su većeg pitanja kako riješiti još uvijek neriješenu krizu kapitalističke ekonomije. Vlasničke klase predlažu brzinsko rješenje štednje; planiranje detalja prepuštaju svom osoblju u politici. I ono se trudi.

Neki predlažu osnivanje Europskog monetarnog fonda po uzoru na MMF, koji bi pomagao državama članicama u problemima s likvidnosti i nametao provođenje strukturnih reformi proglašenih nužnima za dugoročni rast. S tim je povezana zamisao izdavanja euroobveznica koje bi nadopunjavale Europsku monetarnu uniju s fiskalnim ovlastima kako ne bi ovisila o ad hoc odlukama država članica. Drugi predlažu, po analogiji s bankrotima privatnih tvrtki, neku vrstu državnog bankrota. Takve zamisli uporno izbjegavaju odgovoriti na pitanje tko bi na kraju snosio trošak pravog bankrota. Da bi se potaknulo provođenje mjera štednje, predlagalo se i vezivanje prava glasa država u institucijama EU uz određene granične vrijednosti deficita ili zaduživanja. Države koje prijeđu ove granične vrijednosti izgubile bi pravo glasa. Najdalekosežnija je zamisao, dakako, otkazivanje članstva u eurozoni i povratak na nacionalnu valutu.

Sastanak na vrhu EU održan je sredinom prosinca 2010. kako bi se zavjetima na vjernost euru pobile takve zamisli. Da bi poduprle ove diplomatske tvrdnje, države članice EU pristale su pretvoriti ad hoc sredstva prikupljena tijekom proljetnih pregovora o iskupu grčkih dugova u trajni priručni fond za rješavanje problema s likvidnosti uzrokovanih fiskalnom kao i krizom inozemnog duga. Ekonomski, ovakav fond u stilu MMF-a ne rješava problem neujednačenog razvoja europskih centara i njihove periferije, koji zajedno s globalnom prekomjernom akumulacijom stoji u korijenu takve krize. Čak je i političko jedinstvo iskazano na samitu više nego manjkavo. Samo dan nakon sastanka, vlade Velike Britanije, Francuske, Njemačke, Finske i Nizozemske objavile su plan za smanjenje proračuna EU. Riječ je o iznosu od jedan posto BDP-a EU pa takvi planovi neće značajno utjecati na gospodarstvo, ali će neizbježno dovesti do sukoba između neto platiša i neto primatelja sredstava unutar EU. U potonje spadaju ne samo deficitarne zemlje eurozone nego i zemlje Istočne Europe koje nisu članice monetarne unije. Stoga će se trenutni sukobi oko upravljanja krizom unutar eurozone proširiti na cijelu EU.

Bućkuriš tehnokratske ekonomije i nacionalističke ideologije koji prevladava u javnim raspravama o budućnosti eura uvelike otežava uočavanje propusta i prekretnica koje su i dovele do njegove krize. Povijest europske integracije od 1980-ih pokazuje da je EU, a osobito eurozona, stvorila sustavne makroekonomske neravnoteže: blok suficitarnih država na čelu s Njemačkom s jedne strane, i blok deficitarnih na mediteranskoj periferiji s druge. Potrebno je primijetiti, međutim, da se u potonje ubraja i Francuska, koja je politički i ekonomski neupitno među ključnim igračima unutar EU.

Velika recesija 2008-09. gurnula je najslabija gospodarstva deficitarnog bloka u kombiniranu fiskalnu i krizu inozemnog duga. Ekonomska kriza na europskoj periferiji također je stvorila političke napetosti između Francuske (u deficitu) i Njemačke (u suficitu). Ma koliko se predsjednik Nicolas Sarkozy i kancelarka Angela Merkel trudili ne naglašavati međusobne nesuglasice, bauk dezintegracije definitivno je pušten iz kutije. Svjetska ekonomska kriza pretvorila se i u političku krizu eurozone. Ona ima potencijal da utječe na cijelu EU i stoga otvara mogućnosti za radikalno protivljenje ECB-u i Paktu o rastu i stabilnosti EU.

Što je suficit jedne zemlje, deficit je druge

Tablica 1: Deficitarni blok

Država Stanje tekućeg računa (% BDP-a 2010.) Državni deficit (% BDP-a 2010.) Rast BDP-a u 2010. (%) Rast BDP-a od 2001. do 2010. (%) Udjel u BDP-u eurozone (%)
Grčka -10.6 -9.6 -4.2 2.3 2.5
Irska -1.1 -32.3 -0.2 2.6 1.7
Italija -3.2 -5.0 1.1 0.2 16.8
Portugal -10.7 -7.3 1.3 0.6 1.9
Španjolska -4.8 -9.3 -0.2 2.1 11.5
Slovačka -2.9 -8.2 4.1 4.8 0.7
Slovenija -0.7 -5.8 1.1 2.7 0.4
Francuska -3.3 -7.7 1.6 1.2 21.2
Prosjek -4.7 -10.7 0.6 2.7 Ukupno: 56.8

Tablica 2: Suficitarni blok

Država Stanje tekućeg računa (% BDP-a 2010.) Državni deficit (% BDP-a 2010.) Rast BDP-a u 2010. (%) Rast BDP-a od 2001. do 2010.(%) Udjel u BDP-u eurozone (%)
Austrija 3.0 – 4.3 2.0 1.5 3.1
Belgija 1.7 -4.8 2.0 1.4 3.7
Danska 4.5 -5.1 2.3 0.7 2.5
Finska 1.3 -3.1 2.9 1.8 1.9
Njemačka 4.8 -3.7 3.7 0.9 27.1
Luksemburg 8.4 -1.8 3.2 3.0 0.4
Nizozemska 5.2 -5.8 1.7 1.3 6.4
Prosjek 4.1 -4.1 2.5 1.5 Ukupno: 45.1

Izvor: Europska komisija

Uporna neravnoteža u bilancama država eurozone potječe iz 1980-ih. Nakon ukidanja fiksnih tečajnih stopa i svjetske ekonomske krize 1970-ih, interne europske neravnoteže razvile su se paralelno i dijelom preklapale s globalnim neravnotežama između vodećih gospodarstava SAD-a, Njemačke i Japana. Gotovo su sve članice današnjeg deficitarnog kluba europskih država (vidi tablicu 1) otišle u minus već 1980-ih. Blok sa suficitom je, naprotiv, povećao svoje članstvo: 1980-ih je okupljao samo Belgiju, Njemačku, Luksemburg i Nizozemsku; danas obuhvaća i Austriju, Dansku i Finsku (vidi tablicu 2). Švedska bi također bila članica da se pridruži monetarnoj uniji. Poslovni mediji i neoliberalni think-tankovi često govore o ovim zemljama kao dokazu da europska integracija omogućava državama da se izvuku iz deficita i stalnog zaduživanja u svrhu otplaćivanja postojećih dugova, pod uvjetom da vlade provedu prave politike.

Ipak, ekonomski uspjeh ima svoju cijenu. Dugo su vremena nove suficitarne države predstavljale uporišta demokracije i kapitalističkog socijalnog blagostanja. Ali suočene s prijetnjom spekulativnih napada i financijskih kriza, poput onih koje su početkom 1990-ih pogodile države izvan eurozone – Veliku Britaniju i Švedsku, socijaldemokratske stranke u ovim zemljama odlučile su prigrliti konkurentni korporativizam kao način integriranja organiziranog radništva u koalicije s domaćim kapitalistima orijentirane na izvoz. Stezanje remena u ime povećanja izvoza košta socijaldemokratske stranke glasača, od kojih mnogi kapitaliziraju na trenutnoj krizi eura. Razvoj situacije u Nizozemskoj dobar je primjer. Inzistirajući na obrani pozicije suficitarne države, nizozemski su socijalni demokrati u tandemu s demokršćanima ostali bez većine svog društvenog kapitala. Kao stranka u sastavu vlade u razdoblju od 1989. do 2002. i ponovo od 2007. do 2010., Nizozemska radnička stranka provela je niz mjera štednje i privezala sindikate korporatističkim ugovorima s ciljem zadržavanja inflacije. Tako stvoren politički vakuum popunio je Geert Wilders, zvijezda u nastanku europske ekstremne desnice.

Glasači koji su u prošlosti čvrsto držali stranu socijaldemokrata očito ne vjeruju njihovim tvrdnjama da će međunarodnom konkurentnošću upravljati socijalno pravednije od konzervativnih stranaka. Kad god i gdje god su se nakon ranih 1990-ih provele takve politike trećeg puta, uslijedio je izborni poraz. Ipak, hitac koji je označio pokretanje takvih politika nije ispaljen u malim državama Skandinavije i Beneluksa, nego u Francuskoj. Rastrgani između očekivanja mnoštva birača i komunističkih koalicijskih partnera da se drže lijevo-kenezijanskih politika s jedne strane te pritisaka domaćeg i međunarodnog kapitala na zaokret prema štednji s druge, francuski su socijalisti ranih 1980-ih odabrali potonje. Mitterandov zaokret otvorio je put visoko profitabilnom restrukturiranju francuskih korporacija, ali to se nikad nije odrazilo u suficitu tekućeg računa platne bilance cjelokupnog gospodarstva. Francuska je bila deficitarna zemlja 1980-ih i onda opet tijekom 2000-ih. Samo je privremeno, 1990-ih, Francuska uspjela ostvariti suficit. Tome je uzrok bila Njemačka, što je i par drugih država s deficitom, Italiju i Irsku, nakratko podignulo u suficitarnu zonu.

Središnja uloga njemačke marke

Pristupanje nekad socijalističke države Istočne Njemačke kapitalističkoj Zapadnoj Njemačkoj, izdašno plaćeno vladinom jednokratnom potrošačkom groznicom, dovelo je do pozitivnog šoka potražnje koji je koristio ne samo njemačkim kapitalistima nego i njihovim konkurentima u susjednim i drugim stranim zemljama. Neko se vrijeme činilo da će proširenje njemačkog domaćeg tržišta i politički fokus na njemačku integraciju smanjiti njenu izvoznu moć, čime bi se smanjio pritisak na konkurentnost susjednih zemalja. Ipak, postojala je i zabrinutost da će Njemačkoj nakon ujedinjenja porasti apetiti za političkom moći. Neke države EU, što će reći Francuska, vidjele su monetarnu uniju kao sredstvo neutralizacije takvih apetita. Njemačka je vlada pokušala smiriti zabrinutost svog susjeda, ali je također bila itekako svjesna da će žrtvovanje njemačke marke, simbola mira i prosperiteta u (Zapadnoj) Njemačkoj, kod kuće biti iznimno nepopularno. Rješenje ovog problema bilo je izmisliti euro kao preimenovanu njemačku marku. Francuska i drugi partneri u EU dobili su željenu monetarnu uniju, ali su morali progutati politike njemačke Bundesbanke kao uvjete uvođenja eura. Njemačka je država dobila zadovoljstvo da se pravila na kojima se njemačka hegemonija temeljila od 1980-ih službeno priznaju kao smjernice monetarne unije.

Njemačke korporacije su se, štoviše, zatekle u situaciji u kojoj nisu mogle izgubiti. Pristupanje Istočne Njemačke stvorilo je zonu u kojoj su sindikalni ugovori predstavljali iznimke, a ne pravilo. Baš kao što su američke korporacije 1980-ih migrirale na američki Jug kako bi slomile moć sindikata u sjeveroistočnim državama gdje im se nalazila većina postrojenja (a koje zakonski obvezuju radnike da se pridruže sindikatu ako isti postoji na njihovu radnom mjestu, op. prev.), i njemački kapital je objeručke prigrlio priliku da suprotstavi većinom neorganizirane radnike Istočne Njemačke sindikaliziranim zapadnim kolegama. Rezultat je bilo smanjenje plaća kojem nije mogla parirati nijedna kapitalistička klasa Europe.

U uvjetima upravljano ili slobodno fluktuirajućih tečajnih stopa, posljedična se konkurentska prednost Njemačke mogla bar djelomično kompenzirati devalvacijama. U uvjetima monetarne unije to više nije bilo moguće. Neometano prilagođavanjem tečajnih rata, sprečavanje rasta plaća u Njemačkoj od ranih 1990-ih potaklo je izvoz u eurozoni u dotad neviđenim razmjerima. Suficiti tekućeg računa skočili su u nebo. Čak je i globalna financijska kriza 2008-09. samo umjereno pogodila Njemačku. Tek je nekolicina europskih država – članica današnjeg suficitarnog bloka – bila u stanju držati korak s obnovljenom izvoznom moći Njemačke. Dva su faktora izdvajala ove zemlje od članica europskog deficitarnog bloka. Jedan je bio već spomenuti korporativizam. Čak i kad nije doveo do istog ograničenja plaća kao njemački miks korporativizma na Zapadu i bezsidnikalne zone na Istoku, omogućio je tvrtkama u tim zemljama da ne zaostanu u potpunosti za njemačkom konkurencijom. Štoviše, manji je broj članica suficitarnog kluba obnovio svoju industriju otprilike u isto vrijeme kad i Njemačka, i one sa svojim većim susjedom dijele usko integrirane proizvodne mreže.

Među deficitarnim državama samo Francuska proizvodnim stopama parira suficitarnim državama, ali na žalost kapitalista širom Europe, Francuska ne posjeduje i njihovu moć ograničavanja plaća. Druge države deficitarnog bloka nemaju ni korporativističke tradicije ni razine industrijske snage kao suficitarne zemlje te su u međunarodnim proizvodnim mrežama pozicionirane na najmršavijem kraju lanca dodane vrijednosti.
Ekonomski i politički uvjeti koji su omogućili Njemačkoj i nekolicini drugih uspješne politike osiromašivanja europskih susjeda bili su dobro poznati u vrijeme kad se pregovaralo o monetarnoj uniji. Pitanje je dakle sljedeće: zašto su vlade deficitarnog bloka pristale na uvjete monetarne unije koji nisu ostavljali previše prostora njihovu ekonomskom razvoju?

U slučaju Francuske, nakon faze restrukturiranja industrije 1980-ih francuski kapitalisti mislili su da su spremni konkurirati u eurozoni. Francuska je vlada bila voljna prihvatiti monetarnu uniju pod gotovo bilo kojim uvjetima sve dok se od nje mogla očekivati neka vrsta neutralizacije njemačke stvarne ili percipirane političke moći. U manjim zemljama periferije vladajuće klase su pristale iz različitih razloga. Kao i sve kapitaliste, više ih je, kao i danas, zanimala akumulacija privatnog bogatstva nego vlastite nacionalne države i njihovi unutarnji društveni uvjeti. Izgledi da se domaće investicije s nacionalne valute sklone devalvacijama prebace na čvrstu europsku valutu bili su predobri da bi ih se ignoriralo. Štoviše, euro je obećavao dublju integraciju u europske lance opskrbe i veće profite. Pokazalo se da su bili u pravu – ali ne uz rezultate koje su očekivali.

Nakon pregovora o euru koji su zaključeni Ugovorom u Maastrichtu, značajno su porasla domaća i strana ulaganja u periferiju. Ove su investicije dijelom platile integraciju proizvodnih snaga u europske lance opskrbe, a dijelom kupnju nekretnina koja je zauzvrat potakla bum kredita za nekretnine i potrošačkih kredita u stilu američkog. Problem je bio što je europska periferija privukla većinom standardizirane dijelove lanca opskrbe koji dodaju manje vrijednosti finalnom proizvodu nego tehnološki intenzivni dijelovi i dalje koncentrirani u njemačkom središtu. Dok su produktivnost i profit ukupnog proizvodnog procesa rasli, napredak produktivnosti na periferiji je zaostajao, konkurentnost propadala, a trgovinska bilanca postala negativna. Neko su vrijeme uvoz kapitala i učinci mjehura nekretnina na povećanje potražnje bili u stanju odgađati propadanje izvoza periferije. Ali kad su ovi mjehuri pukli, banke su bankrotirale i vlade su odlučile platiti račun, pretvarajući tako krizu kapitalizma u fiskalnu krizu europske periferije.

Štednja i alternative

Fiskalni stimulansi i gotovo neograničene injekcije likvidnosti od strane ECB-a, zajedno sa sličnim mjerama središnjih banki i država u drugim dijelovima svijeta, pomogli su zadržati recesiju 2008-09. U tom su trenutku europske vladajuće klase razmatrale kršenje neoliberalnih principa ugrađenih u ustroj ECB-a i Pakta o rastu i stabilnosti EU kao cijenu koju vrijedi platiti za spas europskog kapitalizma. Otad ECB riječima pristaje uz ta načela, ali su njegove monetarne politike i dalje jednako nevezane kao i prije. Europske su se vlade, svejedno, okrenule štednji. Neki, poput Nijemaca, to su učinili dobrovoljno; drugi, poput Iraca i Grka, protiv svoje volje i pod pritiskom ECB-a i Nijemaca. Upitno je nude li ekspanzionističke makroekonomske politike dugoročna rješenja današnjih ekonomskih problema. Ali apsolutno je sigurno da štednja pogoršava ove probleme odmah, u kratkom roku. Mjere štednje nametnute Grčkoj i Irskoj već su dovele do ozbiljnih političkih napetosti među vladama eurozone, a bile su povod i valu štrajkova i demonstracija u deficitarnim zemljama.

U međuvremenu, vlade u suficitarnim zemljama poput Njemačke predstavljaju se kao spasiteljice eura i, što je važno u davanju maha populizmu, kao one koje su zadržale novac poreznih obveznika u zemlji. Logika koja stoji iza ovoga navodi nas na pomisao da su deficitarne zemlje u minusu jer ih nastavaju lijeni radnici, a vode rastrošne vlade. Udari ih po dupetu i radit će jednako naporno te izvoziti koliko i visoko učinkovite radne snage suficitarnih zemalja.

Ova strategija „poticanja izvoza štednjom“ neće uspjeti. Jedna mala zemlja mogla bi uspjeti povećati izvoz preko leđa svojih radnika rezanjem plaća i uništavanjem države blagostanja, ali samo nakratko. Nakon nekog vremena će poticaj izvozu kupljen ograničavanjem plaća nestati u konkurenciji s tehnološki naprednijim proizvodnim snagama središta. Dosadašnja iskustva unutar eurozone i EU u cjelini dostatna su da to dokažu. Kad se cijela skupina deficitarnih zemalja gurne u štednju, nije vjerojatno da će se postići čak ni privremen izvozni uspjeh jer, kao skupina, ove zemlje predstavljaju značajan udio proizvodnje i prihoda eurozone. I ako se izvoz periferije ne poveća a domaća potražnja se ograniči mjerama štednje, posljedično se može smanjiti i izvozni višak suficitarnih zemalja, što bi uništilo svaki privid oporavka Europe.

Opasnost još jedne recesije na periferiji uzrokovane štednjom previđa se u većem dijelu eurozone; ali sumnja i bojazan da oporavak neće potrajati i strah od gubitka poslova vladaju u cijeloj Njemačkoj i drugim suficitarnim europskim zemljama. Uistinu, ovakvi su sentimenti dijelom zaslužni za nedavne uspjehe ekstremno desnih stranaka u Austriji, Belgiji i Nizozemskoj. U nedostatku uvjerljivih progresivnih rješenja za kombiniranu krizu kapitalističkih gospodarstava, javnih financija i europske integracije, zabrinjavajući broj ljudi iz svih klasa društva okreće se različitim oblicima grubog ekonomskog nacionalizma. Ovaj popularni zanos odgovara optužbama da je europska periferija nastanjena lijenim ljudima s neutaživim apetitom za fiskalne transfere iz zemalja centra. On također održava razmatranja elite o povratku njemačke marke i uključivanju satelita kao što su Austrija i zemlje Beneluksa u blok marke koji bi krizom pogođene deficitarne zemlje Europe držao na odstojanju.

Kad se uzmu u obzir pilule štednje koje je doktor Euro propisao Grčkoj i Irskoj, a prijeti propisati i Portugalu i Španjolskoj, nije teško razumjeti antieuropske stavove prisutne u ovim zemljama. Bolest nije ispravno dijagnosticirana, a lijek je daleko od obećavajućeg. Britanija se nikad nije pridružila eurozoni, pa je brutalnu štednju toj zemlji naložila njena vlastita vlada. Ono što je potrebno u ovom trenutku jest učinkovita koordinacija među borbama u različitim zemljama, a osobito među zemljama periferije i ključnim EU igračem, Francuskom. S jedne strane, i Francuska je deficitarna zemlja i stoga se suočava s istim problemima s kojima se bore male zemlje periferije. S druge strane, njena veličina joj daje mnogo veću snagu udaranja u ime suficitarnog bloka nego što je imaju periferne zemlje perolake kategorije – ako narodni pokreti uspiju natjerati francusku vladu da promijeni smjer. Drugi izazov pred europskim radničkim pokretima i ljevicom jest izgraditi koalicije među deficitarnim i suficitarnim zemljama. Napokon, u potonjima mnogi radnici vjeruju da se moraju žrtvovati u korist grčkih ili irskih lijenčina, a ne shvaćaju da zapravo iskupljuju dugove bogatih koji su ulagali u periferiju. Pozamašan udio novca koji su EU i MMF namijenili iskupu dugova odlazi nazad u suficitarne zemlje, samo ne u džepove mase poreznih obveznika koji su ovaj novac i prikupili. Umjesto toga, on se sigurno prelijeva na bankovne račune bogatih u tim zemljama. Dio koji ostaje u Irskoj i Grčkoj pomaže bogatima u tim dvjema zemljama. Radnici su popušili u svim zemljama.

S engleskog prevele Ruža Lukšić i Marina Ivandić

Literatura:

Bieler, A. (2006).The Struggle for a Social Europe: Trade Unions and EMU in Times of Global Restructuring. Manchester.

Carchedi, Guglielmo (2001).For Another Europe: A Class Analysis of European Economic Integration.London.

European Economists for an Alternative Economic Policy in Europe (various years). Euromemorandum www.euromemo.eu/euromemorandum/.

Grahl, J. (1997).After Maastricht : A Guide to European Monetary Union. London.

Habermas, J. (1991). “Yet Again: German Identity – A Unified Nation of Angry DM-Burghers?” New German Critique, No. 52.

Lombard, M. (1995). “A Re-examination of the Reasons for the Failure of Keynesian Expansionary Policies in France, 1981-1983,” Cambridge Journal of Economics, Vol. 19.

Lapavitsas, C. et al. (2010).The Eurozone Between Austerity and Default. Research on Money and Finance, SOAS Occasional Report, September 2010.

Ross, G. (1981). “What is Progressive About Unions? Reflections on Trade Unions and Economic Crisis,”Theory and Society, 10: 5.

Schmidt, I. (2009). “New Institutions, Old Ideas: The Passing Moment of the European Social Model,”Studies in Political Economy, N. 84.

Schmidt, I. (2010). “European Capitalism: Varieties of Crisis,”Alternate Routes: A Journal of Critical Social Research.

Wolff, R. D. (2010). “The Keynesian Revival: A Marxian Critique,”Alternate Routes: A Journal of Critical Social Research.

Vezani članci

  • 28. prosinca 2024. Američki izbori: politika spektakla i “brahmanska ljevica” Lijevo-liberalni diskurs o Donaldu Trumpu, nakon njegove druge izborne pobjede histerično se obrušio na figuru predsjednika kao na oličenje apsolutnog zla. Ova konstrukcija trumpizma kao prevenstveno kulturnog fenomena i populizma s fašističkim tendencijama, nastoji sagraditi bedem (različitih, a po mnogo čemu sličnih političkih aktera) kojim bi se ne samo pružao otpor fašizmu i diktaturi, nego i obranile vrijednosti koje su tobože postojale prije Trumpovih mandata. Njegov autoritarizam nastavlja se predstavljati kao najgora opasnost, pa i diskursima teorija zavjera, dok se autoritarizam demokrata ostavlja uglavnom netaknutim. Jaz između „zatucanih” Trumpovih sljedbenika i „pristojnog” svijeta Demokratske stranke se napumpava do mjere da se odbijanje glasanja za Kamalu Harris maltene izjednačilo s podržavanjem rasizma, seksizma i religioznog fanatizma, čime se prikrivaju mnogo dublji problemi unutar same Demokratske stranke, koji su zapravo doprinijeli Trumpovoj pobjedi. Autor teksta kritizira i Trumpa i demokrate – pokazujući genezu neuspjeha Demokratske stranke, te posebice ekonomske politike, financijsku i svaku drugu podršku izraelskom uništavanju palestinskog stanovništva i ratu u Ukrajini – iz nijansiranije perspektive, koja ne podrazumijeva samo kulturnu i vrijednosnu optiku.
  • 24. prosinca 2024. Menadžment života i smrti od Tel Aviva preko New Yorka do Novog Sada Pokolj u Gazi i svakodnevni gubitak palestinskih života u ruševinama, kažnjavanje osobe koja je ubila direktora korporacije (čiji je profitabilni posao da svakodnevno uskraćuje zdravstvenu skrb ljudima) ali ne i egzekutore beskućnika i svih onih koji proizvode prerane smrti ljudi koji si ne mogu priuštiti privatno zdravstvo, pad nadstrešnice u Novom Sadu u kojem je ubijeno petnaestoro ljudi i studentski prosvjed protiv urušavanja javnih institucija – društveni su punktovi koji možda i nisu toliko daleko kakvima se na prvi pogled čine. U ovim recentnim događajima radi se o povezanim odnosima moći te istovjetnoj društvenoj formaciji: o upravljanju ljudskim tijelima shodno kriterijima stvaranja viška vrijednosti, kao i stvaranja viška ljudi koji otjelovljuju goli život. Upravlja se životima i na temelju roda, rase, etniciteta, nacije, a upravlja se i smrću onih dijelova stanovništva koji se proizvode kao apsolutni višak. Biopolitičke veze premrežavaju cijeli svijet i kroz njih se odlučuje tko ima prava na kakav život a čiji životi nisu vrijedni. Autor analizira ove događaje i odnose moći koji ih određuju iz agambenovske i fukoovske optike.
  • 21. prosinca 2024. „U školu me naćerat’ nemrete“: inkarceracija djetinjstva Moderno školstvo iznjedreno je vojnim reformama 18. st. u izgradnji nacionalnih država, a njegovi su konačni obrisi utisnuti industrijalizacijom i urbanizacijom. Nedugo nakon uspostave modernoga školstva krenule su se artikulirati i njegove kritike među roditeljima i djecom, čiji su glasovi podebljani u literaturi i u pokretima koji su težili emancipaciji (od) rada i/ili od obaveza koje je država pokušavala nametnuti stanovništvu na svom teritoriju. Problem sa školstvom prodire u svakodnevnicu vijestima o nasilju; od rasizma i ejblizma do fizičkih ozljeda djece i nastavnika, od radničkih prosvjeda do kurikularnih sadržaja. U ovome tekstu problematizirana je škola kao institucija, koja od svojih začetaka služi uspostavljanju i održavanju hegemonijskih odnosa te je argumentirana potreba za traganjem za drugim modelima obrazovanja koji će počivati na solidarnosti i podršci rastvaranju okolnosti u kojima se učenje odvija.
  • 20. prosinca 2024. Klasni karakter protesta protiv režima: o upadljivom odsustvu radničke klase I u petom valu prosvjeda protiv Vučićevog režima, nezadovoljstvo se prelijeva na ulice, ali ono što upadljivo izostaje jeste šira podrška radničke klase i siromašnih. Parlamentarna opozicija zapravo nije ta koja dominira aktivnostima, ali jest srednja klasa, čija mjesta popunjavaju i studenti_ce. I dok liberalna inteligencija potencijalna savezništva ili rascjepe između srednje i radničke klase tumači vrijednosno, prije svega kroz elitističke pretpostavke o nedostatnoj političkoj kulturi, autor teksta ovo analizira kroz društveno-ekonomske procese restauracije kapitalizma u Srbiji.
  • 19. prosinca 2024. Akademski bojkot i pitanje krivnje Na zagrebačkom Filozofskom fakultetu od svibnja 2024. djeluju studenti_ce i fakultetski radnici_e okupljeni u neformalnu inicijativu Studentice za Palestinu. Desetak aktivnih članova_ica i širok krug podržavatelja_ica Inicijative organizira prosvjedne akcije, razgovore i čitalačke kružoke, radi na vidljivosti i razumijevanju izraelskih zločina i palestinskog otpora među studentskim tijelom, i – ključno – zahtijeva od uprave akademski bojkot Izraela. O tome što on zapravo podrazumijeva i čime je motiviran piše jedna od članica inicijative Studentice za Palestinu s FFZG-a.
  • 17. prosinca 2024. Prikaz knjige “Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora” "Palestina, Izrael i moguće alternative: Zbornik tekstova o opstanku i slobodi između Jordana i Sredozemnog mora" publikacija je koja donosi važne doprinose podzastupljenih promišljanja povijesti i sadašnjosti Palestine i Izraela. Pored predgovora i jednog autorskog teksta, radi se o prijevodima iz različitih lijevih perspektiva – partijskih, sindikalnih i anarhističkih – koje se razvijaju na antiratnim, antinacionalističkim i antikolonijalnim principima, o historiji otpora te o razgradnji mitova o Izraelu kao tobože demokratskoj i pluralističkoj državi. Historija, politika i otpor su polja koja se segmentiraju u cjeline podnaslovljene: "Palestina", "Izrael", "Alternative i budućnosti", "Kvir Palestina", "Palestinski film" i "Pouke za nas" Od posebnog je značaja što se kroz nekoliko tekstova ne odustaje od utopijskih horizonata i prijedloga za budućnost.
  • 14. prosinca 2024. Tri strategije antifašizma globalnog Juga Nastavno na Paula Stubbsa, koji je izdvojio konferencije u Bandungu (1955.), Beogradu (1961.) i Havani (1966.) kao tekovine globalnog antifašizma, ovaj tekst nastoji elaborirati svaku od ovih konferencija kao primjer različitih strategija – „lokomotive Juga“, nesvrstanost i antikolonijalna borba – te mapirati njihove potencijale, uspjehe i kompromise u kontekstu suvremenih inicijativa kao što je BRICS.
  • 10. prosinca 2024. Showing up Film Showing Up (red. Kelly Reichardt, 2022.) prati, kako nam autor teksta pokazuje, klasne dimenzije proizvodnje umjetnosti. Budući da se njezina dominantna kritika kao i samo polje umjetnosti i dalje čvrsto drže potonulog broda ostajanja u granicama vlastite autonomije, rijetki su slučajevi, poput Reichardtina filma, u kojima se kritika pojavljuje tako elegantno utkana u glavni narativ. Prateći priču o skulptorici keramičkih figurica, film pokazuje kako je umjetničko polje duboko određeno materijalnim faktorima. Glavna protagonistica jedva krpa s krajem, nametnuti su joj brojni oblici skrbi o drugima, no pritom ostaje vjerna umjetničkom izrazu koji se ne pokazuje ni popularnim ni profitabilnim i, kao i svi koji stvaraju, dio je klasnog konflikta inherentnog umjetničkom polju u kapitalizmu. Na koncu, umjesto optimističke vjere u prevratničke mogućnosti umjetnosti, Reichardt kao da naznačava kako ozbiljnije političke posljedice neće doći iz same umjetnosti, za tako nešto potrebna je ozbiljna politika.
  • 4. prosinca 2024. Teatralizacija politike iza scene kapitala Prolazeći kroz nekoliko punktova u antici i Starom Rimu, autor pokazuje – i bliske i napete – veze kazališta i politike, pa ih preko prosvjetiteljskih čvorova raspetljava u Benjaminovoj i Brechtovoj kritici estetizacije politike. Historijski pregled, prije svega kroz filozofiju, uvod je u priču o primjeni glumačke vještine u politici u suvremenom kapitalističkom kontekstu, posebno kroz neofašističke i populističke figure. Međutim način na koji politika postaje spektakl i dramaturgija na kapitalističkoj periferiji ima svoje specifičnosti, stoga je i glumački opseg naizgled neuskladivih uloga širi. I dok se politički spektakl, oličen u glavnom režiseru i glumcu Aleksandru Vučiću, odvija po već poznatim scenarijima i partijsko-političkim smjenama optužbi i odgovornosti, ono što i dalje ostaje netaknuto jesu kapital i njegovi glavni predstavnici.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve