Pouke arapskog proljeća

Peter Hallward za Guardian piše o poukama koje možemo izvući iz “arapskog proljeća”: niza prosvjeda i pobuna diljem arapskog svijeta koje su započele u Tunisu i nastavile se u Egiptu. No ravnoteža sila se nije promijenila samo na Bliskom istoku: prosvjedima je uzburkan sam neoliberalni poredak.


Simone de Beauvoir već je krajem 1940-ih oplakivala našu težnju da „ne vjerujemo da smo gospodari svoje sudbine; više se ne nadamo da ćemo pomoći u stvaranju historije, pomirili smo se s time da smo joj prepušteni“. Do kasnih je 1970-ih oko takvog se žaljenja, prepakiranog u veličanje, sve više sklapao konsenzus. Do kasnih 1980-ih već nam se govorilo da je historija kao takva došla do kraja. Historija kakvu bi obični ljudi mogli stvoriti izblijedila je unutar „novog svjetskog poretka“, svijeta u kojemu bi ograničen skup elita kontrolirao sve ključne razine moći.

Svakako da su te elite tijekom većeg dijela prošlih 30 godina nesmiljeno napadale ljude koje izrabljuju. Sindikati su desetkovani, realne plaće srezane, javne službe privatizirane, javni resursi porobljeni. Tijekom većine godina tijekom kojih „nije bilo alternative“, otpor je mahom bio ili marginalan ili simboličan. U ovom ili onom ruhu, rezignirano podčinjavanje još je uvijek svakodnevna pojava.

Ali više nije tako. Na različite načine i na različitim mjestima (uključujući kao najdramatičniji primjer neka mjesta koja se donedavno često smatralo „poslušnim“ i „stabilnim“ zemljama), ljudi diljem svijeta ponovno otkrivaju princip djelovanja u svakom revolucijskom nizu: ako smo voljni djelovati u dovoljnom broju i s dovoljno odlučnosti, već imamo svu moć koja nam treba kako bismo osmislili i nametnuli svoju vlastitu alternativu. Ako smo odlučni u njenom provođenju, imamo priliku da pomognemo promijeniti svijet.

To ne znači da su bilo neoliberalni poredak, bilo imperijalistička moć koja ga štiti u ikakvoj neposrednoj opasnosti da se uruše. Prilika je tek prilika. Vlade koje vode ljudi poput Davida Camerona ili Baracka Obame nastavljaju proturivati agendu „reforme“ koja dođe skoro na isto s klasnim ratom. Planovi trenutne vlade Ujedinjenog Kraljevstva za obrazovanje i javne službe mnogo su agresivniji od bilo čega što je Margaret Thatcher mogla predložiti. Ipak se u posljednjih nekoliko godina, a najizrazitije u posljednjih nekoliko mjeseci, opća ravnoteža sila počela pomicati u tri dalekosežna smjera, koji bi zajedno mogli preobraziti ne samo Bliski Istok već i cijeli svijet.

Prije svega, naravno, nakon što je jasnije no ikad prije pokazano što sve podrazumijeva neograničeno gonjenje profita, neoliberalni kreditni mehanizmi su spektakularno implodirali 2008. godine te je vjerodostojnost samog kapitalističkog uređenja svijeta doživjela nezapamćen udarac. Troškovi povezani s onime što su mnogi proglasili „financijskim coup d’état“ sada su svima razokrili opće prihvaćeno pravilo političkog računa: privatizirajmo profite, socijalizirajmo gubitke. Takva pravila obično ne vole publicitet.

Uvijek nam se govorilo da si ne možemo priuštiti provođenje utopijskih projekata koji bi mogli smanjiti društvene nejednakosti ili spriječiti milijune smrti koje se dogode svake godine kao posljedica bolesti ili gladi. Naše vlade i središnje banke sada su, međutim, potrošile bilijune dolara – tisuće puta više novca no što je potrebno kako bi se okončalo glad u svijetu – kako bi spasile neke od najočitije korumpiranih institucija koje je svijet ikad vidio. Taj je javni novac potrošen, isto tako očito, kako bi se promjenu spriječilo radije no da ju se ostvari. Kontradikcije u temeljima ekonomije nisu adresirane, a bankarski se sektor pustilo da manje-više nastavi istim tempom. Kako posljedice tog ogromnog propusta počinju pogađati sve više i više ljudi tijekom nadolazećih mjeseci, tako je sasvim moguće da će mjere štednje koje polariziraju klasne odnose postati teška politička pozicija za obraniti, naročito budući da su mjere koje su jednoć opravdavane kao ekonomska nužnost sada tako očito stvar namjernog izbora i prioriteta.

U isto vrijeme, imperijalistička moć koja je tek do prije nekoliko godina inzistirala na „dominaciji u svakom segmentu“ susrela se s značajnim ograničenjima po svoj razmještaj trupa, i doma i vani. Zagovaratelji povećanja budžeta za obranu i strožih mjera u Washingtonu možda još uvijek sanjaju o napadu na Iran, ali je vjerojatno teže danas zamisliti novi agresorski rat SAD-a, no bilo kad od 1945. godine. Malo je kad tako dominantna, tako velika i tako skupa vojska izgledala tako nemoćno. Isto je tako rijetko toliko velika diplomatska moć izgledala toliko jalovo, slomljeno i licemjerno. SAD još uvijek može iskoristiti veto u UN-u kako bi osujetio pravdu na Bliskom Istoku, kako je to često i činio u prethodnim desetljećima, no sada je primoran uz to staviti i veto na svoju vlastitu politiku, po cijenu koja je već ugrozila njihove osnovne ciljeve u regiji: kraj palestinskog oslobodilačkog pokreta.

SAD i njegovi saveznici otkrili su da je ovih dana puno teže lagati što sve uključuju ovi ili oni podmukli politički procesi – to su poteškoće koje će vjerojatno uskoro imati posljedice i po trenutne misije stabiliziranja Haitija, pacifikacije Iraka, pokoravanja Afganistana, demoniziranja Huga Cháveza, itd. Tu je na djelu drugi faktor, očito predramatiziran u al-Jazeerinom prošlomjesečnom objavljivanju palestinskih dokumenata, koje je uslijedilo nakon otkrića WikiLeaksa prošle godine. Kombinacija novih tehnologija, novog društvenog medija i novih izvora informacija (uloga al-Jazeere je zanemariva) omogućila je nove oblike udruživanja i raspravljanja, zbog čega je političkim elitama sve teže oslanjati se na poslušan tisak da postavi i ograniči političku agendu.

Ta nova sredstva pristupanja i dijeljenja informacija također preobražuju treći i najvažniji razvoj događaja: izvanredno uskrsnuće narodne mobilizacije i solidarnosti – preporod koji je započeo bolivarskom revolucijom u Venecueli i urođeničkim pokretima u Boliviji i Ekvadoru (na djelu u zadnje vrijeme, između ostaloga, i u Portoriku i Guadalupi, Iranu, Kini, diljem Europe), ali koji je sada prešao novi prag u Tunisu, Egiptu, Bahrainu i Libiji. Kao što je to jedan egipatski prosvjednik sročio veoma koncizno: „Sada televizija prati mene.“ Na drugom kraju svijeta deseci tisuća prosvjednika koji se mobiliziraju kako bi zaštitili svoje sindikate u Wisconsinu među mnogim su milijunima koji su gledali i učili te koji uočavaju neke sličnosti između guvernera svoje države i svrgnutog egipatskog predsjednika. U Ujedinjenom Kraljevstvu i studenti i radnici, koji se pripremaju za još jednu rundu izravnog sukoba s Cameronovom vladom, također gledaju.

Diplomati i učenjaci hrle da nas uvjere da je ono što vidimo da se događa u sjevernoj Africi tek istočnjačka varijacija na temu istočnoeuropskih ustanaka 1989. godine ili „obojanih revolucija“ koje su uslijedile – ustanci koji su mahom služili kako bi se konsolidirao prije no promijenio svjetski status quo. Naravno, nitko ne može reći kako će dalje teći sjevernoafričke mobilizacije ili koliko daleko će se proširiti. Kao i u ranijim revolucijama u Francuskoj, Haitiju i Rusiji, radi se o mobilizacijama čije prostorne i vremenske (kamoli etničke ili religijske) dimenzije sasvim kategorički nisu unaprijed utvrđene. No znamo da su već promijenile tijek historije i da će ga nastaviti mijenjati. U svakom novom sukobu, iznova su pokazale istinitost starog uvjerenja koje će uvijek biti moćnije od ikoje nasilne represije ili prezirnog neuvažavanja: ujedinjen se narod nikada ne može poraziti.

Što god da se sljedeće dogodilo, narodi sjeverne Afrike i Bliskog istoka već su izvojevali pobjede koje nikada neće biti izbrisane. Sukobi u Tunisu od 11. do 12. siječnja, kapitulacija interventne policije u Kairu i Aleksandriji 28. siječnja, ponovno zauzimanje Bisernog trga u Manami 19. veljače, oslobađanje Benghazija 20. veljače – u analima historije revolucije, stvari koje su se 2011. dogodile tijekom „arapskog proljeća“ mogle bi se jednog dana uspoređivati s ljetom 1789. ili jeseni 1917., prije nego sa zimom 1989.

U svakom slučaju, u pitanju je prije svega bio ne specifičan zahtjev za objektivnom promjenom, nego subjektivan proces autolegitimacije. Svaki revolucionarni tijek događanja u praksi primjenjuje princip kojeg svaka kontrarevolucionarna teorija nastoji poreći ili prikriti: uistinu ne postoji iskreniji izvor legitimnosti od aktivne volje naroda. Revolucionarni tijek događanja je onaj u kojemu ti ljudi koji započnu s promjenom svoje situacije pronađu način da razjasne i mobiliziraju volju svoga narode kao cjeline. Tamo gdje postoji, volja naroda održava se kroz praksu onih koji ju čine i provode u kolektivnom interesu – i koji tako redovito riskiraju da ih nekolicina onih koji se protiv tom interesu pogrešno predstavlja kao kriminalce ili autsajdere.

Kao što je filozof Alain Badiou ukazao u nedavno objavljenom uredničkom komentaru „jednom kada prijeđe određeni prag odlučnosti, ustrajnosti i hrabrosti, narod se može okupiti na javnom trgu ili ulici, u nekoliko tvornica ili na sveučilišta. U osvit važnog događaja, narod se sastoji od onih koji mogu riješiti probleme koje prouzroči taj događaj“ – primjerice, problemi koji nastaju tijekom obrane trga, ili održavanja štrajka ili sukoba s vojskom. Narodi sjeverne Afrike i Bliskog Istoka koje na površini održava vjera u njihovu teško osvojenu moć, trenutno osmišljavaju sredstva koja bi mogla riješiti takve probleme tempom koji se već odupire ikakvom historijskom uspoređivanju.

Sada je, jasno, njihov prioritet da konsolidiraju i organiziraju tu moć u svjetlu mnogih novih i strašnijih problema s kojima će se uskoro morati suočiti.

Nepotrebno je reći da će se nadolazeća borba ponovno odigrati na različite načine na različitim mjestima. Posljedice čak i najgromkije pobjede uvijek su neizvjesne i nama koji živimo u zaštićenim dijelovima svijeta trebat će puno vremena da izvučemo vlastite pouke iz sjevernoafričkog primjera. Dobri stari neoliberalni napad će spremno čekati da se nastavi. Međutim sada svi znamo da će prevladati samo ako mu dopustimo.

Peter Hallward
S engleskog prevela Marija Ćaćić

Vezani članci

  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.
  • 8. studenoga 2023. O čemu govorimo kada govorimo o trans genocidu Za kapitalističku nacionalnu državu važna je institucija obitelji, samostojna biološki i socijalno reproduktivna jedinica besplatnog socijalnorepoduktivnog rada te biološkog očuvanja nacije. Kvir ljude koji žive onkraj heteronormativne obitelji, i u svojim se zajednicama nužno ne prokreiraju, ne percipira se ni kao pripadnike_ce iste kulture, te postaju neka vrsta prijetnje očuvanju patrijarhalne nacije i jasno podijeljenim orodnjenim ulogama te strukturama moći. Na tom tragu, tekst donosi teorijske koncepte kojima se preispituje strukturna logika genocidnog nasilja, njegov diskurs i veza s nacionalizmom te normativni artikulacijski okvir koji previđa rod i seksualnost kao relevantne faktore genocida nad određenom društvenom skupinom.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve