Klasna borba u univerzitetskom polju

Iz temata Akademski kapitalizam objavljenog u Zarezu br. 306 prenosimo tekst Primoža Krašovca u kojemu ovaj slovenski autor govori o stanju na univerzitetima nakon provedenih neoliberalnih reformi koje su posebno pogodile društveno-humanističke znanosti.


Posljednji ciklus masovnih antikapitalističkih borbi u Evropi i Sjevernoj Americi događa se na univerzitetima — na internetskoj stranici namijenjenoj praćenju zaposjednutih fakulteta po Evropi (Zur Politik 2009), u jednom je trenutku u ljeto 2009. cijela karta Evrope bila prekrivena crvenim točkama. Teorijska proizvodnja koja je pratila te bitke, od Kalifornije do Zagreba, bila je na početku kritička analiza privatizacije, uvođenja ili povisivanja školarina, budget cuts, otpuštanja univerzitetskih radnika i radnica u ime smanjenja troškova i optimalizacije djelovanja, promjena u načinu vođenja i upravljanja univerziteta po modelima koji vrijede za poslovni svijet, smanjenja opsega javnog financiranja univerziteta i pritiska na univerzitete da više sudjeluju s privredom i traže si financije tamo (naravno pod uvjetima koje diktira business). Prva reakcija pobunjenih studenata i studentica te profesora i profesorica bila je stoga odbijanje i borba za očuvanje statusa quo javnog i autonomnog univerziteta — ne školarinama, za javno financiranje univerziteta i besplatno visoko obrazovanje; ne poslovnim modelima i suradnji s privredom, za autonomiju univerziteta; ne otpuštanjima i smanjenju troškova, za očuvanje radnih mjesta, ugroženih odsjeka (uzmimo filozofije na Middlesex University) i dosadašnjih uvjeta rada.


Rascjepi unutar univerzitetskog polja

Prva faza tih borbi udružila je studente i univerzitetske radnike u jedinstvenim općim zahtjevima za zaustavljanjem privatizacije, usvajanja poslovnih modela upravljanja te za autonomiju univerziteta, dok je nastavak borbi, u kojima su se zahtjevi, teorijska refleksija i politička i klasna gledišta, jasnije artikulirali, zaoštrio određene rascjepe unutar suvremenog univerzitetskog polja: rascjep između prirodoslovno-tehničkog i društvenoznanstveno-humanističkog dijela univerzitetskog polja, između studenata i profesora te između nižeg akademskog kadra i etabliranih akademskih mandarina. Prirodoslovno-tehnički dio univerzitetskog kadra bio je u globalnim pritiscima za privatizacijom i reorganizacijom univerziteta po poslovnim modelima manje na udaru nego li društvenoznanstveno-humanistički dio te ujedno i stoga osjetno manje prisutan kao mjesto borbe protiv neoliberalnih reformi univerziteta. Simbioza (ili, po poslovnoj metafori, sinergija) između prirodoslovno-tehničkog dijela univerziteta i privrede već je naime u ishodištu tješnja i neposrednija — prirodoslovlje proizvodi otkrića, koja su značajna za inovacije u industrijskoj proizvodnji, transportu i logistici. Razvoj fizike, kemije, molekularne biologije, strojarstva i elektrotehnike ključan je za poboljšavanje industrijske mašinerije, brži transport proizvoda i bolju komunikaciju te koordinaciju između pojedinih industrijskih sektora. Tehnički dio univerziteta proizvodi za privredu upotrebljive i zapošljive kadrove, koji znaju upotrebljavati i implementirati nove tehnologije, koji povećavaju produktivnost i učinkovitost industrijske proizvodnje. Prirodoznanstveno-tehnički dio suvremenog univerziteta tradicionalno je povezan s procesom industrijske revolucije, beskonačnih tehnoloških inovacija i revolucija, koje omogućavaju beskonačno povećavanje produktivnosti, a time i beskonačne akumulacije (industrijskog) kapitala.


Društvene znanosti danas doprinose reprodukciji kapitalističkog sistema

Društvenoznanstveni dio univerziteta je, s druge strane, u prilično proturječnoj poziciji — ako je u povijesnoj situaciji početaka industrijske revolucije još bilo dovoljno što su sociologija, psihologija i politička filozofija (danas politologija) producirale opće nauke o racionalnom i moralnom uređenju društva u uvjetima znanstvene autonomije, to se od sredine dvadesetog stoljeća, a posebno od osamdesetih godina nadalje, pokazalo nedostatnim. Kriza vođenja sve većih i sve kompleksnijih korporacija zahtijevala je sve konkretnija, goal-oriented istraživanja (Mirowaki 2008., 154-158), pritisak radničkih i novih društvenih pokreta rušio je osnove stabilnog, korporativnog i patrijarhalnog kapitalističkog društva, dok je povećavanje društvene nejednakosti i “socijalnih problema”, kao posljedica globalne neoliberalne kontrarevolucije, od društvenih znanosti zahtijevalo više od općenitih moralnih naputaka i načela. Društvene znanosti zato su se u zadnjih trideset godina reorganizirale po dvije osi: na jednoj strani kao studiji organizacija, menagementa, javne uprave, policy analysis te na drugoj strani kao studije spolova i seksualnosti, identiteta, životnih stilova i kulturni studiji. Tako danas konstruktivno doprinose reprodukciji kapitalističkog sistema — ako prirodne znanosti brinu za znanstvena otkrića, koja povećavaju produktivnost tehnološkim inovacijama i omogućuju uvođenje novih strojeva u proizvodnju, društvene znanosti brinu za proizvodnju znanja, koje omogućava beskonačne reorganizacije radnog procesa, što su dvije osnovne tehnologije koje omogućavaju ono što Marx (1987., 436-467) naziva proširenom reprodukcijom. Kako nove mašinske tehnologije, tako i nove tehnologije menagementa radnog procesa, povisuju učinkovitost i produktivnost (kako u industrijskom, tako i u sektoru usluga), čime povisuju proizvodnju viška vrijednosti, koja, reinvestirana u obliku profita omogućava proširenu reprodukciju. To predstavlja osnovnu podjelu rada u suvremenom univerzitetskom polju, s time da društvene znanosti, osim znanja upotrebljivih za reorganizaciju radnog procesa, još proizvode i znanja upotrebljiva u marketingu, promociji, oglašavanju i drugim djelatnostima, nužnima za prodaju proizvoda. Kako prirodne, tako i društvene znanosti u kapitalizmu mogu u svojim konkretnim aktivnostima biti autonomne, pod uvjetom da nisu stvarno autonomne — mogu se oslanjati na javno financiranje, uspješno ga nadopunjavajući javno-privatnim partnerstvima, bez neposredne cenzure ili uplitanja vanjskih aktera u rad i organizaciju znanstvene struke, pod uvjetom da su znanja i otkrića koja proizvode upotrebljiva za proširenu reprodukciju te da su kadrovi koje osposobljavaju “zapošljivi” i upotrebljivi za tržište radne snage. Obje discipline mogu biti autonomne na mikroravni svoje svakodnevne proizvodnje, samo ako nisu na općoj ravni neovisne od zahtjeva i potreba industrije, menagementa, javne uprave, demokratske governance i proizvodnog sektora.

Humanistika je, s druge strane i još posebno u trenutku neoliberalnih reformi univerziteta, posebno osjetljivo i problematično područje, pošto se u njemu zgušnjavaju sva proturječja, karakteristična za položaj univerziteta u kasnom kapitalizmu. U javnim raspravama o univerzitetu i neoliberalizmu humanistika često nastupa kao sinegdoha za univerzitet u cjelini, i to na obje strane debate — apologeti i apologetkinje neoliberalizma tako često govore o neupotrebljivosti i suvišnosti akademskog “filozofiranja” te potrebi za praktičnim i upotrebljivim znanjem (previđajući pri tome da sve univerzitetske discipline osim humanistike već dugo proizvode baš praktična i primjenjiva znanja), dok zagovornici i zagovornice javno financiranog i autonomnog univerziteta govore o univerzitetu kao hramu duha i obrani svete ostavštine humanizma (pri čemu zaboravljaju da duh i humanizam vladaju samo u disciplini humanistike, da je egzorcizam bio konstitutivno postupanje moderne pozitivne prirodoslovne znanosti i da današnje tehnokratske društvene znanosti već desetljećima nisu više humanističke). Ali humanistika je stvarno najviše na udaru neoliberalnih reformi univerziteta baš zbog svog specifičnog položaja te neoliberalni napad na humanistiku, koji je općenito u zadnjem desetljeću iznimno nasilan i uništavajući, ne predstavlja poseban primjer općeg procesa neoliberalnih reformi univerziteta, već poseban primjer posebnog procesa, koji je karakterističan samo za polje humanistike. Dok se u kasnom kapitalizmu pitanje autonomije prirodoslovlja niti ne postavlja (prirodne znanosti moraju djelovati po vlastitim pravilima i organizacijskim načelima baš zato da bi mogle proizvoditi otkrića, upotrebljiva i nužna za industriju — općenita neautonomija prirodoslovlja uvjet je za njegovu konkretnu autonomiju), mogu i društvene znanosti na jednak način biti upotrebljive za kapitalizam, pod uvjetom da se reorganiziraju i preusmjere od opće sociologije, psihologije itd., prema konkretnim, aplikabilnim istraživanjima, da povećaju ulogu statističkih metoda te svoju epistemologiju i način organizacije približe prirodoslovnima, humanistika predstavlja polje stvarne autonomije, proizvodnje znanja, koje je (recimo filozofija, književna teorija, povijest umjetnosti itd.) za neoliberalni kapitalizam stvarno sasvim neupotrebljivo te u neoliberalnoj retorici, suvišno.


Humanistika – poseban primjer posebnog procesa

Humanistika predstavlja disciplinu teorijske proizvodnje koja ni na jednoj točci, niti pri tehnološkim inovacijama niti pri organizaciji radnog procesa, niti pri trženju i prodaji niti pri organizaciji usluga koje omogućavaju opću infrastrukturu za proširenu reprodukciju kapitala i (zdravstvo, školstvo, kultura) reprodukciju radne snage, nije korisna za reprodukciju kapitalističkog sistema. Proces budget cuts, ukidanja smjerova, programa i odsjeka te masovnog otpuštanja univerzitetskih radnika i radnica stoga je u velikoj većini slučajeva usmjeren protiv humanistike pa nije karakteristika neoliberalnog odnosa spram univerziteta ili znanosti u cjelini — istovremeno s oduzimanjem sredstava odsjecima za filozofiju i otpuštanjem povjesničara i antropologa, na globalnoj se ravni sve više javnih ili korporacijskih sredstava namjenjuje za osnivanje poduzetničkih inkubatora, primijenjenopravnih fakulteta ili odsjeka za ovu ili onu vrstu menagementa. Neoliberalna obrazovna politika ne znači barbarstvo, koje slijepo uništava sva velika duhovna dostignuća evropske civilizacije — dapače, proizvodnja znanja u vremenu neoliberalizma (u Evropi to znači od polovice devedesetih, Maastrichtskog ugovora, Lisabonske strategije i uvođenja posebnog, mekog ili embedded /Angelis 2003.; Apeldorn i drugi 2009./ tipa evropskog neoliberalizma, nadalje) se povećava i širi izvan univerzitetskog geta — za koji su karakteristični teškoća ulaska i stroga hijerarhijska organizacija koja sprječava brza karijerna napredovanja i širenje novih ideja te znanja — i diverzificira, kako u svojim organizacijskim (think tanks, inkubatori, centri znanja, brojne nove neformalne obrazovne institucije), tako i sadržajnim (nove discipline, kao što su organizacijski studiji, kibernetske i informacijske znanosti, nove ekonomske i pravne poddiscipline itd.) formama. Ne radi se o tome da bi društvo znanja ispod dopadljive retorike skrivalo zloban nacrt uništenja znanja — znanje se danas uistinu intenzivno proizvodi i cirkulira pa vlade stanovništvo čak potiču na cjeloživotno učenje (Evropski parlament i vijeće 2006.). Ali društvo znanja je društvo specifičnih, kapitalu korisnih i upotrebljivih znanja i zato je u njemu humanistika problematična. Pravo pitanje, svejedno, nije kako to da se humanistika, ta nositeljica i proizvođačica moralnih i duhovnih vrednota evropske civilizacije, sada našla na udaru neoliberalnih reformi — pravo je pitanje kako to da je, usprkos svojoj danas već ozloglašenoj neupotrebljivosti za kapitalizam, tako dugo preživjela?

Činjenica da je humanistika danas privilegirana meta neoliberalnih napada i mjesto najbezobzirnijeg neoliberalnog divljanja—ali ujedno i mjesto najmasovnijih i politički artikuliranih pobuna protiv neoliberalnih reformi univerziteta i protiv neoliberalizma kao takvog — ne smije nas zavesti u iluziju da u humanistici postoji nešto po sebi subverzivno ili antikapitalističko. U predvečerje maja ‘68., situacionisti su (1997.) lucidno razdijelili tadašnju univerzitetsku produkciju na tehnokratski dio, namijenjen produkciji srednjih kadrova (inženjerskih, managerskih, upravnih, administrativnih, pravnih, bankovnih i drugih) — što odgovara našem određenju sklopa društvenih znanosti — i dio namijenjen (re)produkciji buržoaske visoke kulture. Ova je imala u razdoblju klasičnog liberalnog kapitalizma u 19. st. te kasnije, u razdoblju klasnog kompromisa i reguliranog kapitalizma sredinom 20. st., značajnu ulogu pri proizvodnji klasne distinkcije (Bourdieu 2009.) između visoke buržoazije te radničke i malograđanske klase (malih trgovaca, nižih činovnika i uredskih radnika) — poznavanje literature, umjetnosti i filozofije bilo je privilegija buržoaskih boema, čija je društvena funkcija bila uspostavljanje i očuvanje simboličke klasne stratifikacije. Literate, učenjaci i filozofi bili su u tadašnjoj povijesnoj situaciji neproizvodna klasna frakcija buržoazije, koja je imala vrlo značajnu simboličku društvenu ulogu — brinula je za finer points klasne podjele i čuvala vječni plamen “duhovnih vrednota”, koje kao i odvojenost radnika od sredstava za proizvodnju na ekonomskoj ravni, uspostavljaju na simboličkoj ravni klasnu podjelu kapitalističkog društva. Duhovne vrijednosti humanistike u toj povijesnoj situaciji predstavljaju ono što Bourdieu naziva distinkcijom po kulturnim, literarnim, duhovnim i intelektualnim preferencama, obrazovanost, manire i uglađenost, erudiciju i profinjenost, elokventnost i diskretni šarm, koji visoku buržoaziju razlikuje od prostačke, neobrazovane i kulturno inferiorne radničke klase te filistarskog malograđanstva. Humanistika je do 80ih g. prošloga stoljeća predstavljala duhovnu “nadgradnju” ekonomske dominacije buržoazije te činjenica da je danas u nemilosti ne znači da je u njoj išta inherentno subverzivnoga ili antikapitalističkog, već je to učinak promjena u klasnoj kompoziciji buržoazije u trenutku neoliberalne kontrarevolucije.


Neotesani industrijalan i obrazovani buržoaski profesor

U povijesnoj situaciji neoliberalnog kapitalizma (i u njegovoj “mekšoj” evropskoj varijanti) logika akumulacije simboličkog kapitala buržoazije više se ne razlikuje i nije odvojena od logike akumulacije ekonomskog kapitala (Groh-Samberg i Schöller 2006.) — prestiž, ugled i društveno priznanje danas buržoaskim intelektualcima ne donosi humanističko obrazovanje, već poznavanje privrednog prava, redovno čitanje The Economist i Financial Times, informiranost o trenutnim privrednim trendovima i “nos” za investicije. Udružuju se figure neotesanog industrijalca i obrazovanog buržoaskog profesora. Humanistika postaje suvišnom te intelektualni kapital, potreban za uspostavljanje i održavanje simboličke klasne podjele od 80-ih godina nadalje postaje poslovna i financijska erudicija, a ne više klasici svjetske književnosti, filozofija ili poznavanje opere ili renesansnog slikarstva. Obrana statusa quo u humanistici sa stajališta duhovnih vrijednosti humanizma zato je naivna i politički neproduktivna — oni koji se danas odlučuju za što dalje to više ekstravagantnu karijeru humanističkih znanstvenika, svršavaju kao nezaposleni i uživaju danas, ne ugled i prestiž, već podsmjeh i prezir. Istovremeno kritika neoliberalizma kao antiintelektualnog barbarizma previđa njegovu iznimnu produktivnost i brojne transformacije, koje — u ime uvođenja društva znanja — izvodi na području cjelokupnog intelektualnog polja, a ta produktivnost puno je problematičnija od samog napada na humanistiku. Kritika neoliberalizma sa stajališta plemenitog humanizma — koje je slijepo za činjenicu da “kao što nema kulture bez barbarstva, tako je barbarska i tradicija, koja se brine za prenošenje kulturnih dobara iz ruku u ruke” (Benjamin 2003., 218) — današnji je antikapitalizam za idiote, kojega je krajnji politički domet očuvanje humanistike kao nekog rezervata za ekscentrične akademike i obrazovnog pogona za proizvodnju društveno suvišnih i strukturno nezaposlenih intelektualaca.

Ali to ne implicira ciničnu političku perspektivu po kojoj su aktualne antikapitalističke borbe u univerzitetskom kontekstu, koje su većinom koncentrirane na filozofskim fakultetima, nužno naivne i neproduktivne — naivna i neproduktivna samo je ona dimenzija tih bitaka koja temelji na duhovnim vrijednostima i korporativističkoj borbi za očuvanje prava i privilegija humanističkog profesorskog ceha. Do nedavno zaštićeni nacionalni park humanistike bio je u historijskoj situaciji autonomnog i javno financiranog polja humanistike relativno oslobođen klasne borbe i procesa karakterističnih za suvremene oblike prvobitne akumulacije pa stoga ne iznenađuje što je njegovim profesorima uspjelo razviti teorije o kraju klasne borbe, postindustrijskom društvu i postmodernoj politici diskurzivne konstrukcije identiteta. Neoliberalni napad na svoju privilegiranu društvenu poziciju, pokušaje privatizacije univerziteta, smanjivanje sredstava i masovna otpuštanja, tj. procese kroz koje je na do nedavno javni i autonomni univerzitet prodrla klasna borba, u svom najneposrednijem i otvorenom obliku, zato su humanistički profesori mogli interpretirati samo kao napad na svoje svete duhovne vrijednosti, a otpor protiv njega politički artikulirati samo kao krik čuvara vječnoga plamena humanizma protiv neoliberalnog barbarstva. Ali su zato, s druge strane, oni koji su se našli na receiving end klasne borbe pokazali puno veću teorijsku i političku lucidnost. Izručenje univerziteta evropskom tržištu znanja te proces njegovog “pretvaranja u poduzeće” i “menadžerizacije”, za niži su akademski kadar, istraživače, asistente i postdiplomske studente, značili klasično kapitalističko trganje tradicionalnih, osobnih i duhovnih veza te početak kapitalističkog iskorištavanja u njegovom neposrednom obliku. U proteklih nekoliko godina pokazalo se da je razlika u društvenom statusu između prekarnog (ugovorno, na određeno vrijeme, honorarno zaposlenog) najamničkog nižeg akademskog kadra i etabliranih profesora dovoljno široka da je moguće među njih porinuti barikadu (Komelj 2006.).


Dvije politički antagonističke pozicije

Strukturni organizacijski problem humanistike u neoliberalnom društvenom kontekstu je, naime, da ne proizvodi radnu snagu za tržište, već za vlastitu reprodukciju studij humanistike može donijeti samo radno mjesto profesora humanistike. Studij humanistike predstavlja učeničko dobro za život humanističkog intelektualca, za kojega je sve manje radnih mjesta, kako na univerzitetu, tako i uopće — istovremeno humanistika ne može izvesti meku tranziciju u poduzetništvu i privredi ugodniju proizvodnju znanja te nema čime doprinositi niti industriji niti organizaciji radnog procesa, niti proizvodnom sektoru, dok su historijski uvjeti za njezinu prestižnu društvenu funkciju generatora buržoaske visoke kulture nestali. Studenti i studentice humanistike, koji su većinski sudionici i sudionice aktualnih borbi protiv komercijalizacije univerziteta i komodifikacije intelektualne proizvodnje, svoj su revolt zato artikulirali kao revolt protiv rasta nezaposlenosti i povećavanja socijalnih razlika uopće, kao antikapitalističku borbu, u kojoj su reartikulirali koncepte javnoga i društvene solidarnosti protiv neoliberalnih koncepata konkurencije i društvene selekcije.

S druge strane su se niži akademski radnici i radnice našli u historijskoj situaciji u kojoj su sami odnosi tražili da svoju borbu teorijski i politički artikuliraju kao klasnu borbu protiv lijepodušnog stenjanja akademskih mandarina, koji su si osim preuzimanja privatne osobne kontrole nad projektima i rijetkim preostalim izvorima financiranja humanistike, uzeli još i minutu-dvije za uzvišene propovijedi o humanističkom etosu i kulturi. Nekadašnje pripravništvo za posvećenje u misterije humanistike, postalo je klasično kapitalističko iskorištavanje prekarnih mladih intelektualnih radnika od strane akademskih mandarina — zora realne subsumpcije u polju humanistike polako budi od teorija postindustrijskog i postmodernog društva omamljene humanističke intelektualce, kojih je privilegiranost, u vremenu socijalne države i autonomnog univerziteta, bila rijeka Stiks koja ih je činila neranjivima za marksistički “ekonomski determinizam” i prijemljivima za teorije diskurzivnih konstrukcija. U aktualnim odnosima na univerzitetu se što dalje to više sve jasnije ocrtavaju dvije osnovne fronte klasne borbe — borba studenata protiv socijalnog isključenja, strukturne nezaposlenosti i terora “fleksibilnog” tržišta radne snage, gdje je neprijatelj kapitalistički sistem u cjelini, i lokaliziranija sindikalna borba mladih intelektualnih radnika i radnica za poboljšanje radnih uvjeta, veće plaće i autonomiju radnog procesa. Historijsko-materijalističke analize i kritike iskorištavanih u univerzitetskom polju u oštroj su i jasnoj suprotnosti s humanističkim moraliziranjem njihovih eksploatatora i predstavljaju dvije politički antagonističke pozicije u klasnoj borbi unutar univerziteta. Očuvanje humanističkih duhovnih vrednota ne može predstavljati osnove za borbu protiv komercijalizacije i privatizacije univerziteta — ono može samo utvrditi pozicije i privilegije akademskih mandarina. To može biti samo historijsko-materijalistička analiza aktualnih klasnih borbi u polju humanistike— kao polju koje je najviše na udaru neoliberalnih reformi i koje se ujedno pokušava spasiti brutalnim smanjivanjem troškova i intenziviranim iskorištavanjem mladog akademskog kadra. Oni koji danas u univerzitetskom polju rade u nemogućim radnim uvjetima i za mizerne honorare trebaju humanističke vrijednosti još manje od neoliberalizma.

Primož Krašovec
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Vezani članci

  • 31. prosinca 2018. Institucionalni patrijarhat kao zakonitost kapitalizma Donosimo kratak pregled knjige „Restavracija kapitalizma: repatriarhalizacija družbe,“ autorice Lilijane Burcar, koja uskoro izlazi i u hrvatskom prijevodu. Razmatrajući niz tema, od pojma patrijarhata, uloge i strukture obitelji, statusa žena u društvu, do analize institucionalnih mjera koje uokviruju reproduktivnu sferu, Burcar naglašava da su odnosi moći unutar obitelji i društva ovisni o materijalnoj podlozi na kojoj se društvo temelji i poručuje da je „institucionalni patrijarhat jedna od središnjih operativnih zakonitosti kapitalističkog sistema“.
  • 31. prosinca 2018. Bogdan Jerković: nekoliko crtica o sistemskom brisanju Slabljenje društvenog značaja kreativnih umjetničkih disciplina velikim je dijelom posljedica njihove hermetičnosti koju, u svijetu kazališne proizvodnje, možemo pripisati konzervativnom karakteru tzv. kazališne aristokracije. O svrsi kazališnog stvaralaštva te njegovu političkom i radikalno-demokratskom potencijalu, pročitajte u tekstu Gorana Pavlića koji problematizira sistemski (akademski i politički) zaborav Bogdana Jerkovića, avangardnog zagrebačkog kazališnog redatelja i ljevičara, čija se karijera od 1946. godine bazirala na pokušaju deelitizacije vlastite struke i kreiranja društveno angažiranog teatra, odnosno približavanja kazališne umjetnosti radničkoj klasi.
  • 31. prosinca 2018. Ekonomski liberalizam u sukobu s principima demokracije Brojni zagovaratelji liberalizma i dalje sugeriraju postojanje idealtipskog kapitalističkog tržišnog društva unatoč jasnoj diskrepanciji s praksom realno postojećih kapitalizama. O definicijama i historizaciji liberalizma, pretpostavkama i račvanju njegovih struja, odnosu slobode i demokracije u kapitalizmu te liberalnom i socijalističkom guvernmentalitetu razgovarali smo s Mislavom Žitkom.
  • 31. prosinca 2018. Noć i magla: Bio/nekropolitika koncentracijskih logora i strategije njihova filmskog uprizorenja Kolektivna sjećanja na traumatična iskustva holokausta nastavljaju, i više od 70 godina nakon oslobođenja zadnjih preživjelih zatvorenika_ica iz koncentracijskih logora, prizivati snažne emotivne reakcije i etičko-moralna propitivanja uloge pojedinca u modernom industrijskom dobu. No, istovremeno je ozbiljno zanemaren političko-ekonomski pristup koji bi nam pomogao shvatiti puni kontekst u kojemu nastaju genocidne politike, poput nacističkog projekta uoči i tijekom Drugog svjetskog rata. Koristeći primjere iz tzv. kinematografije holokausta autor teksta oživljava već djelomično zaboravljenu tezu prema kojoj holokaust nije tek neponovljiva anomalija, nego sasvim logična posljedica razvoja suvremenog kapitalističkog sustava.
  • 31. prosinca 2018. Transfobija i ljevica Za kapitalističke države u posljednje je vrijeme karakterističan uspon ultrakonzervativnih pokreta koji, u skladu s neoliberalnom ekonomskom logikom izvlačenja profita iz reproduktivne sfere, naglasak stavljaju na tradicionalne oblike obitelji i teže održavanju jasnih rodno-spolnih kategorija. Lijeva bi borba stoga neminovno trebala uključivati i borbu onih koji odstupaju od heteropatrijarhalne norme. O problemu transfobije na ljevici pročitajte u tekstu Mie i Line Gonan.
  • 31. prosinca 2018. Ne svatko za sebe, nego svi zajedno – Organiziranje na radnom mjestu: zašto i kako? Današnjem duboko prekariziranom radništvu prijeko su potrebne snažne sindikalne strukture. No, one mogu biti uspostavljene samo kroz dugoročno organiziranje na terenu. Donosimo prijevod teksta skupine istraživača iz kranjskog Centra za društveno istraživanje - kratke upute za sindikalne organizatore i one koji se tako osjećaju.
  • 31. prosinca 2018. Le citoyen de souche* U tekstu o političkim pravima pojedinaca u građanskom društvu, Stefan Aleksić tvrdi da je model ograničenog državljanstva na ograničeno vrijeme, kojeg predlaže ekonomist Branko Milanović kao način dugoročnog adresiranja globalnih migracija, savršen za izgradnju administrativne arhitekture koja će migrante_ice ekonomski instrumentalizirati, a istovremeno odstraniti njihov politički kapacitet, zadovoljivši pritom potrebu za jeftinom radnom snagom, karakterističnu za proces akumulacije kapitala.
  • 31. prosinca 2018. Umjetnost ne može biti svedena na društvenu funkciju U neoliberalnom svijetu u kojem dominira umjetnost neosjetljiva na vlastite uvjete proizvodnje, nužno je uvidjeti da kultura, u koju su lijeve snage uglavnom stjerane, ne može biti surogat za političko-ekonomske promjene. Donosimo vam intervju u kojem Miklavž Komelj govori o politizaciji i transformativnim potencijalima umjetnosti, nadrealističkom pokretu, partizanskom umjetničkom stvaralaštvu, problemu svođenja umjetnosti na njenu deklarativnu intenciju te položaju umjetnosti u procesu restauracije kapitalizma u Jugoslaviji.
  • 31. prosinca 2018. Lekcije jugoslavenskih samoupravnih praksi „Ne treba previše da se oslanjamo na prošlost kao izvor borbe, već na trenutnu snagu i trenutne pozicije onih koji mogu da promene svet, a to je i dalje radnička klasa, koja se transformisala i ima neke nove elemente, ali koja suštinski još uvek živi od svoga rada, kao i stotinama godina u kapitalizmu. Trenutak kad shvati svoju snagu i moć da svrgne političke elite, trenutak je kome treba da se nadamo i na kom treba da radimo. Da li je u tom kontekstu sećanje na jugoslavenske samoupravne prakse instruktivno? Mislim da je, ali u relativno limitiranom smislu. Ukoliko pokazuje da neoliberalizam nije večan, utoliko je korisno kao pozitivna lekcija. Ukoliko koči stremljenja za idejom samoemancipacije radničke klase, utoliko je negativna lekcija.“

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve