Klasna borba u univerzitetskom polju

Iz temata Akademski kapitalizam objavljenog u Zarezu br. 306 prenosimo tekst Primoža Krašovca u kojemu ovaj slovenski autor govori o stanju na univerzitetima nakon provedenih neoliberalnih reformi koje su posebno pogodile društveno-humanističke znanosti.


Posljednji ciklus masovnih antikapitalističkih borbi u Evropi i Sjevernoj Americi događa se na univerzitetima — na internetskoj stranici namijenjenoj praćenju zaposjednutih fakulteta po Evropi (Zur Politik 2009), u jednom je trenutku u ljeto 2009. cijela karta Evrope bila prekrivena crvenim točkama. Teorijska proizvodnja koja je pratila te bitke, od Kalifornije do Zagreba, bila je na početku kritička analiza privatizacije, uvođenja ili povisivanja školarina, budget cuts, otpuštanja univerzitetskih radnika i radnica u ime smanjenja troškova i optimalizacije djelovanja, promjena u načinu vođenja i upravljanja univerziteta po modelima koji vrijede za poslovni svijet, smanjenja opsega javnog financiranja univerziteta i pritiska na univerzitete da više sudjeluju s privredom i traže si financije tamo (naravno pod uvjetima koje diktira business). Prva reakcija pobunjenih studenata i studentica te profesora i profesorica bila je stoga odbijanje i borba za očuvanje statusa quo javnog i autonomnog univerziteta — ne školarinama, za javno financiranje univerziteta i besplatno visoko obrazovanje; ne poslovnim modelima i suradnji s privredom, za autonomiju univerziteta; ne otpuštanjima i smanjenju troškova, za očuvanje radnih mjesta, ugroženih odsjeka (uzmimo filozofije na Middlesex University) i dosadašnjih uvjeta rada.


Rascjepi unutar univerzitetskog polja

Prva faza tih borbi udružila je studente i univerzitetske radnike u jedinstvenim općim zahtjevima za zaustavljanjem privatizacije, usvajanja poslovnih modela upravljanja te za autonomiju univerziteta, dok je nastavak borbi, u kojima su se zahtjevi, teorijska refleksija i politička i klasna gledišta, jasnije artikulirali, zaoštrio određene rascjepe unutar suvremenog univerzitetskog polja: rascjep između prirodoslovno-tehničkog i društvenoznanstveno-humanističkog dijela univerzitetskog polja, između studenata i profesora te između nižeg akademskog kadra i etabliranih akademskih mandarina. Prirodoslovno-tehnički dio univerzitetskog kadra bio je u globalnim pritiscima za privatizacijom i reorganizacijom univerziteta po poslovnim modelima manje na udaru nego li društvenoznanstveno-humanistički dio te ujedno i stoga osjetno manje prisutan kao mjesto borbe protiv neoliberalnih reformi univerziteta. Simbioza (ili, po poslovnoj metafori, sinergija) između prirodoslovno-tehničkog dijela univerziteta i privrede već je naime u ishodištu tješnja i neposrednija — prirodoslovlje proizvodi otkrića, koja su značajna za inovacije u industrijskoj proizvodnji, transportu i logistici. Razvoj fizike, kemije, molekularne biologije, strojarstva i elektrotehnike ključan je za poboljšavanje industrijske mašinerije, brži transport proizvoda i bolju komunikaciju te koordinaciju između pojedinih industrijskih sektora. Tehnički dio univerziteta proizvodi za privredu upotrebljive i zapošljive kadrove, koji znaju upotrebljavati i implementirati nove tehnologije, koji povećavaju produktivnost i učinkovitost industrijske proizvodnje. Prirodoznanstveno-tehnički dio suvremenog univerziteta tradicionalno je povezan s procesom industrijske revolucije, beskonačnih tehnoloških inovacija i revolucija, koje omogućavaju beskonačno povećavanje produktivnosti, a time i beskonačne akumulacije (industrijskog) kapitala.


Društvene znanosti danas doprinose reprodukciji kapitalističkog sistema

Društvenoznanstveni dio univerziteta je, s druge strane, u prilično proturječnoj poziciji — ako je u povijesnoj situaciji početaka industrijske revolucije još bilo dovoljno što su sociologija, psihologija i politička filozofija (danas politologija) producirale opće nauke o racionalnom i moralnom uređenju društva u uvjetima znanstvene autonomije, to se od sredine dvadesetog stoljeća, a posebno od osamdesetih godina nadalje, pokazalo nedostatnim. Kriza vođenja sve većih i sve kompleksnijih korporacija zahtijevala je sve konkretnija, goal-oriented istraživanja (Mirowaki 2008., 154-158), pritisak radničkih i novih društvenih pokreta rušio je osnove stabilnog, korporativnog i patrijarhalnog kapitalističkog društva, dok je povećavanje društvene nejednakosti i “socijalnih problema”, kao posljedica globalne neoliberalne kontrarevolucije, od društvenih znanosti zahtijevalo više od općenitih moralnih naputaka i načela. Društvene znanosti zato su se u zadnjih trideset godina reorganizirale po dvije osi: na jednoj strani kao studiji organizacija, menagementa, javne uprave, policy analysis te na drugoj strani kao studije spolova i seksualnosti, identiteta, životnih stilova i kulturni studiji. Tako danas konstruktivno doprinose reprodukciji kapitalističkog sistema — ako prirodne znanosti brinu za znanstvena otkrića, koja povećavaju produktivnost tehnološkim inovacijama i omogućuju uvođenje novih strojeva u proizvodnju, društvene znanosti brinu za proizvodnju znanja, koje omogućava beskonačne reorganizacije radnog procesa, što su dvije osnovne tehnologije koje omogućavaju ono što Marx (1987., 436-467) naziva proširenom reprodukcijom. Kako nove mašinske tehnologije, tako i nove tehnologije menagementa radnog procesa, povisuju učinkovitost i produktivnost (kako u industrijskom, tako i u sektoru usluga), čime povisuju proizvodnju viška vrijednosti, koja, reinvestirana u obliku profita omogućava proširenu reprodukciju. To predstavlja osnovnu podjelu rada u suvremenom univerzitetskom polju, s time da društvene znanosti, osim znanja upotrebljivih za reorganizaciju radnog procesa, još proizvode i znanja upotrebljiva u marketingu, promociji, oglašavanju i drugim djelatnostima, nužnima za prodaju proizvoda. Kako prirodne, tako i društvene znanosti u kapitalizmu mogu u svojim konkretnim aktivnostima biti autonomne, pod uvjetom da nisu stvarno autonomne — mogu se oslanjati na javno financiranje, uspješno ga nadopunjavajući javno-privatnim partnerstvima, bez neposredne cenzure ili uplitanja vanjskih aktera u rad i organizaciju znanstvene struke, pod uvjetom da su znanja i otkrića koja proizvode upotrebljiva za proširenu reprodukciju te da su kadrovi koje osposobljavaju “zapošljivi” i upotrebljivi za tržište radne snage. Obje discipline mogu biti autonomne na mikroravni svoje svakodnevne proizvodnje, samo ako nisu na općoj ravni neovisne od zahtjeva i potreba industrije, menagementa, javne uprave, demokratske governance i proizvodnog sektora.

Humanistika je, s druge strane i još posebno u trenutku neoliberalnih reformi univerziteta, posebno osjetljivo i problematično područje, pošto se u njemu zgušnjavaju sva proturječja, karakteristična za položaj univerziteta u kasnom kapitalizmu. U javnim raspravama o univerzitetu i neoliberalizmu humanistika često nastupa kao sinegdoha za univerzitet u cjelini, i to na obje strane debate — apologeti i apologetkinje neoliberalizma tako često govore o neupotrebljivosti i suvišnosti akademskog “filozofiranja” te potrebi za praktičnim i upotrebljivim znanjem (previđajući pri tome da sve univerzitetske discipline osim humanistike već dugo proizvode baš praktična i primjenjiva znanja), dok zagovornici i zagovornice javno financiranog i autonomnog univerziteta govore o univerzitetu kao hramu duha i obrani svete ostavštine humanizma (pri čemu zaboravljaju da duh i humanizam vladaju samo u disciplini humanistike, da je egzorcizam bio konstitutivno postupanje moderne pozitivne prirodoslovne znanosti i da današnje tehnokratske društvene znanosti već desetljećima nisu više humanističke). Ali humanistika je stvarno najviše na udaru neoliberalnih reformi univerziteta baš zbog svog specifičnog položaja te neoliberalni napad na humanistiku, koji je općenito u zadnjem desetljeću iznimno nasilan i uništavajući, ne predstavlja poseban primjer općeg procesa neoliberalnih reformi univerziteta, već poseban primjer posebnog procesa, koji je karakterističan samo za polje humanistike. Dok se u kasnom kapitalizmu pitanje autonomije prirodoslovlja niti ne postavlja (prirodne znanosti moraju djelovati po vlastitim pravilima i organizacijskim načelima baš zato da bi mogle proizvoditi otkrića, upotrebljiva i nužna za industriju — općenita neautonomija prirodoslovlja uvjet je za njegovu konkretnu autonomiju), mogu i društvene znanosti na jednak način biti upotrebljive za kapitalizam, pod uvjetom da se reorganiziraju i preusmjere od opće sociologije, psihologije itd., prema konkretnim, aplikabilnim istraživanjima, da povećaju ulogu statističkih metoda te svoju epistemologiju i način organizacije približe prirodoslovnima, humanistika predstavlja polje stvarne autonomije, proizvodnje znanja, koje je (recimo filozofija, književna teorija, povijest umjetnosti itd.) za neoliberalni kapitalizam stvarno sasvim neupotrebljivo te u neoliberalnoj retorici, suvišno.


Humanistika – poseban primjer posebnog procesa

Humanistika predstavlja disciplinu teorijske proizvodnje koja ni na jednoj točci, niti pri tehnološkim inovacijama niti pri organizaciji radnog procesa, niti pri trženju i prodaji niti pri organizaciji usluga koje omogućavaju opću infrastrukturu za proširenu reprodukciju kapitala i (zdravstvo, školstvo, kultura) reprodukciju radne snage, nije korisna za reprodukciju kapitalističkog sistema. Proces budget cuts, ukidanja smjerova, programa i odsjeka te masovnog otpuštanja univerzitetskih radnika i radnica stoga je u velikoj većini slučajeva usmjeren protiv humanistike pa nije karakteristika neoliberalnog odnosa spram univerziteta ili znanosti u cjelini — istovremeno s oduzimanjem sredstava odsjecima za filozofiju i otpuštanjem povjesničara i antropologa, na globalnoj se ravni sve više javnih ili korporacijskih sredstava namjenjuje za osnivanje poduzetničkih inkubatora, primijenjenopravnih fakulteta ili odsjeka za ovu ili onu vrstu menagementa. Neoliberalna obrazovna politika ne znači barbarstvo, koje slijepo uništava sva velika duhovna dostignuća evropske civilizacije — dapače, proizvodnja znanja u vremenu neoliberalizma (u Evropi to znači od polovice devedesetih, Maastrichtskog ugovora, Lisabonske strategije i uvođenja posebnog, mekog ili embedded /Angelis 2003.; Apeldorn i drugi 2009./ tipa evropskog neoliberalizma, nadalje) se povećava i širi izvan univerzitetskog geta — za koji su karakteristični teškoća ulaska i stroga hijerarhijska organizacija koja sprječava brza karijerna napredovanja i širenje novih ideja te znanja — i diverzificira, kako u svojim organizacijskim (think tanks, inkubatori, centri znanja, brojne nove neformalne obrazovne institucije), tako i sadržajnim (nove discipline, kao što su organizacijski studiji, kibernetske i informacijske znanosti, nove ekonomske i pravne poddiscipline itd.) formama. Ne radi se o tome da bi društvo znanja ispod dopadljive retorike skrivalo zloban nacrt uništenja znanja — znanje se danas uistinu intenzivno proizvodi i cirkulira pa vlade stanovništvo čak potiču na cjeloživotno učenje (Evropski parlament i vijeće 2006.). Ali društvo znanja je društvo specifičnih, kapitalu korisnih i upotrebljivih znanja i zato je u njemu humanistika problematična. Pravo pitanje, svejedno, nije kako to da se humanistika, ta nositeljica i proizvođačica moralnih i duhovnih vrednota evropske civilizacije, sada našla na udaru neoliberalnih reformi — pravo je pitanje kako to da je, usprkos svojoj danas već ozloglašenoj neupotrebljivosti za kapitalizam, tako dugo preživjela?

Činjenica da je humanistika danas privilegirana meta neoliberalnih napada i mjesto najbezobzirnijeg neoliberalnog divljanja—ali ujedno i mjesto najmasovnijih i politički artikuliranih pobuna protiv neoliberalnih reformi univerziteta i protiv neoliberalizma kao takvog — ne smije nas zavesti u iluziju da u humanistici postoji nešto po sebi subverzivno ili antikapitalističko. U predvečerje maja ‘68., situacionisti su (1997.) lucidno razdijelili tadašnju univerzitetsku produkciju na tehnokratski dio, namijenjen produkciji srednjih kadrova (inženjerskih, managerskih, upravnih, administrativnih, pravnih, bankovnih i drugih) — što odgovara našem određenju sklopa društvenih znanosti — i dio namijenjen (re)produkciji buržoaske visoke kulture. Ova je imala u razdoblju klasičnog liberalnog kapitalizma u 19. st. te kasnije, u razdoblju klasnog kompromisa i reguliranog kapitalizma sredinom 20. st., značajnu ulogu pri proizvodnji klasne distinkcije (Bourdieu 2009.) između visoke buržoazije te radničke i malograđanske klase (malih trgovaca, nižih činovnika i uredskih radnika) — poznavanje literature, umjetnosti i filozofije bilo je privilegija buržoaskih boema, čija je društvena funkcija bila uspostavljanje i očuvanje simboličke klasne stratifikacije. Literate, učenjaci i filozofi bili su u tadašnjoj povijesnoj situaciji neproizvodna klasna frakcija buržoazije, koja je imala vrlo značajnu simboličku društvenu ulogu — brinula je za finer points klasne podjele i čuvala vječni plamen “duhovnih vrednota”, koje kao i odvojenost radnika od sredstava za proizvodnju na ekonomskoj ravni, uspostavljaju na simboličkoj ravni klasnu podjelu kapitalističkog društva. Duhovne vrijednosti humanistike u toj povijesnoj situaciji predstavljaju ono što Bourdieu naziva distinkcijom po kulturnim, literarnim, duhovnim i intelektualnim preferencama, obrazovanost, manire i uglađenost, erudiciju i profinjenost, elokventnost i diskretni šarm, koji visoku buržoaziju razlikuje od prostačke, neobrazovane i kulturno inferiorne radničke klase te filistarskog malograđanstva. Humanistika je do 80ih g. prošloga stoljeća predstavljala duhovnu “nadgradnju” ekonomske dominacije buržoazije te činjenica da je danas u nemilosti ne znači da je u njoj išta inherentno subverzivnoga ili antikapitalističkog, već je to učinak promjena u klasnoj kompoziciji buržoazije u trenutku neoliberalne kontrarevolucije.


Neotesani industrijalan i obrazovani buržoaski profesor

U povijesnoj situaciji neoliberalnog kapitalizma (i u njegovoj “mekšoj” evropskoj varijanti) logika akumulacije simboličkog kapitala buržoazije više se ne razlikuje i nije odvojena od logike akumulacije ekonomskog kapitala (Groh-Samberg i Schöller 2006.) — prestiž, ugled i društveno priznanje danas buržoaskim intelektualcima ne donosi humanističko obrazovanje, već poznavanje privrednog prava, redovno čitanje The Economist i Financial Times, informiranost o trenutnim privrednim trendovima i “nos” za investicije. Udružuju se figure neotesanog industrijalca i obrazovanog buržoaskog profesora. Humanistika postaje suvišnom te intelektualni kapital, potreban za uspostavljanje i održavanje simboličke klasne podjele od 80-ih godina nadalje postaje poslovna i financijska erudicija, a ne više klasici svjetske književnosti, filozofija ili poznavanje opere ili renesansnog slikarstva. Obrana statusa quo u humanistici sa stajališta duhovnih vrijednosti humanizma zato je naivna i politički neproduktivna — oni koji se danas odlučuju za što dalje to više ekstravagantnu karijeru humanističkih znanstvenika, svršavaju kao nezaposleni i uživaju danas, ne ugled i prestiž, već podsmjeh i prezir. Istovremeno kritika neoliberalizma kao antiintelektualnog barbarizma previđa njegovu iznimnu produktivnost i brojne transformacije, koje — u ime uvođenja društva znanja — izvodi na području cjelokupnog intelektualnog polja, a ta produktivnost puno je problematičnija od samog napada na humanistiku. Kritika neoliberalizma sa stajališta plemenitog humanizma — koje je slijepo za činjenicu da “kao što nema kulture bez barbarstva, tako je barbarska i tradicija, koja se brine za prenošenje kulturnih dobara iz ruku u ruke” (Benjamin 2003., 218) — današnji je antikapitalizam za idiote, kojega je krajnji politički domet očuvanje humanistike kao nekog rezervata za ekscentrične akademike i obrazovnog pogona za proizvodnju društveno suvišnih i strukturno nezaposlenih intelektualaca.

Ali to ne implicira ciničnu političku perspektivu po kojoj su aktualne antikapitalističke borbe u univerzitetskom kontekstu, koje su većinom koncentrirane na filozofskim fakultetima, nužno naivne i neproduktivne — naivna i neproduktivna samo je ona dimenzija tih bitaka koja temelji na duhovnim vrijednostima i korporativističkoj borbi za očuvanje prava i privilegija humanističkog profesorskog ceha. Do nedavno zaštićeni nacionalni park humanistike bio je u historijskoj situaciji autonomnog i javno financiranog polja humanistike relativno oslobođen klasne borbe i procesa karakterističnih za suvremene oblike prvobitne akumulacije pa stoga ne iznenađuje što je njegovim profesorima uspjelo razviti teorije o kraju klasne borbe, postindustrijskom društvu i postmodernoj politici diskurzivne konstrukcije identiteta. Neoliberalni napad na svoju privilegiranu društvenu poziciju, pokušaje privatizacije univerziteta, smanjivanje sredstava i masovna otpuštanja, tj. procese kroz koje je na do nedavno javni i autonomni univerzitet prodrla klasna borba, u svom najneposrednijem i otvorenom obliku, zato su humanistički profesori mogli interpretirati samo kao napad na svoje svete duhovne vrijednosti, a otpor protiv njega politički artikulirati samo kao krik čuvara vječnoga plamena humanizma protiv neoliberalnog barbarstva. Ali su zato, s druge strane, oni koji su se našli na receiving end klasne borbe pokazali puno veću teorijsku i političku lucidnost. Izručenje univerziteta evropskom tržištu znanja te proces njegovog “pretvaranja u poduzeće” i “menadžerizacije”, za niži su akademski kadar, istraživače, asistente i postdiplomske studente, značili klasično kapitalističko trganje tradicionalnih, osobnih i duhovnih veza te početak kapitalističkog iskorištavanja u njegovom neposrednom obliku. U proteklih nekoliko godina pokazalo se da je razlika u društvenom statusu između prekarnog (ugovorno, na određeno vrijeme, honorarno zaposlenog) najamničkog nižeg akademskog kadra i etabliranih profesora dovoljno široka da je moguće među njih porinuti barikadu (Komelj 2006.).


Dvije politički antagonističke pozicije

Strukturni organizacijski problem humanistike u neoliberalnom društvenom kontekstu je, naime, da ne proizvodi radnu snagu za tržište, već za vlastitu reprodukciju studij humanistike može donijeti samo radno mjesto profesora humanistike. Studij humanistike predstavlja učeničko dobro za život humanističkog intelektualca, za kojega je sve manje radnih mjesta, kako na univerzitetu, tako i uopće — istovremeno humanistika ne može izvesti meku tranziciju u poduzetništvu i privredi ugodniju proizvodnju znanja te nema čime doprinositi niti industriji niti organizaciji radnog procesa, niti proizvodnom sektoru, dok su historijski uvjeti za njezinu prestižnu društvenu funkciju generatora buržoaske visoke kulture nestali. Studenti i studentice humanistike, koji su većinski sudionici i sudionice aktualnih borbi protiv komercijalizacije univerziteta i komodifikacije intelektualne proizvodnje, svoj su revolt zato artikulirali kao revolt protiv rasta nezaposlenosti i povećavanja socijalnih razlika uopće, kao antikapitalističku borbu, u kojoj su reartikulirali koncepte javnoga i društvene solidarnosti protiv neoliberalnih koncepata konkurencije i društvene selekcije.

S druge strane su se niži akademski radnici i radnice našli u historijskoj situaciji u kojoj su sami odnosi tražili da svoju borbu teorijski i politički artikuliraju kao klasnu borbu protiv lijepodušnog stenjanja akademskih mandarina, koji su si osim preuzimanja privatne osobne kontrole nad projektima i rijetkim preostalim izvorima financiranja humanistike, uzeli još i minutu-dvije za uzvišene propovijedi o humanističkom etosu i kulturi. Nekadašnje pripravništvo za posvećenje u misterije humanistike, postalo je klasično kapitalističko iskorištavanje prekarnih mladih intelektualnih radnika od strane akademskih mandarina — zora realne subsumpcije u polju humanistike polako budi od teorija postindustrijskog i postmodernog društva omamljene humanističke intelektualce, kojih je privilegiranost, u vremenu socijalne države i autonomnog univerziteta, bila rijeka Stiks koja ih je činila neranjivima za marksistički “ekonomski determinizam” i prijemljivima za teorije diskurzivnih konstrukcija. U aktualnim odnosima na univerzitetu se što dalje to više sve jasnije ocrtavaju dvije osnovne fronte klasne borbe — borba studenata protiv socijalnog isključenja, strukturne nezaposlenosti i terora “fleksibilnog” tržišta radne snage, gdje je neprijatelj kapitalistički sistem u cjelini, i lokaliziranija sindikalna borba mladih intelektualnih radnika i radnica za poboljšanje radnih uvjeta, veće plaće i autonomiju radnog procesa. Historijsko-materijalističke analize i kritike iskorištavanih u univerzitetskom polju u oštroj su i jasnoj suprotnosti s humanističkim moraliziranjem njihovih eksploatatora i predstavljaju dvije politički antagonističke pozicije u klasnoj borbi unutar univerziteta. Očuvanje humanističkih duhovnih vrednota ne može predstavljati osnove za borbu protiv komercijalizacije i privatizacije univerziteta — ono može samo utvrditi pozicije i privilegije akademskih mandarina. To može biti samo historijsko-materijalistička analiza aktualnih klasnih borbi u polju humanistike— kao polju koje je najviše na udaru neoliberalnih reformi i koje se ujedno pokušava spasiti brutalnim smanjivanjem troškova i intenziviranim iskorištavanjem mladog akademskog kadra. Oni koji danas u univerzitetskom polju rade u nemogućim radnim uvjetima i za mizerne honorare trebaju humanističke vrijednosti još manje od neoliberalizma.

Primož Krašovec
Sa slovenskog preveo Srećko Pulig

Vezani članci

  • 14. prosinca 2019. Inkluzija kao depolitizacija romske zajednice Kulturalizacija romske zajednice kao najbrojnije europske manjine, odnosno njezina konstrukcija kao etničkog partikulariteta kroz modele politike inkluzije koji se u Europi provode posljednjih desetljeća, relativizirala je sistemsku marginalizaciju Romkinja i Roma, dodatno produbljenu neoliberalizacijom mehanizama socijalne države. U osvrtu na zbornik Romi između multikulturalizma i politike štednje (2018) autorica ukazuje na politički instrumentalizirane, neučinkovite institucionalne strategije i programe inkluzije Roma u Srbiji, stavljajući ih u širi kontekst tretmana romskih zajednica diljem Europe.
  • 9. prosinca 2019. Indikator trenutnog raspoloženja Na valu široke podrške javnosti, zahtjev za dostojanstvom koji su prosvjetne radnice i radnici artikulirali kroz ustrajnu trideset i šestodnevnu štrajkačku borbu za povećanje plaća kroz 6,11% veće koeficijente složenosti poslova, nagovijestio je potencijale, ali i ograničavajuće faktore idućih etapa borbe za širu političku i društvenu promjenu. Unatoč visokoj aktivnosti u štrajkačkoj bazi i dobro pogođenom trenutku, sindikalna su vodstva zbog selektivnog uvažavanja imperativnog mandata u konačnici kapitulirala, pristavši na tek gradualno povećanje koeficijenata samo za nastavno osoblje, čime su pogazila jedinstvo i solidarnost štrajkačkog pokreta.
  • 10. listopada 2019. Rosa Luxemburg i Clara Zetkin – Politička suradnja kao revolucionarna praksa Zajednička borba Luxemburg i Zetkin za revolucionarnu poziciju i ciljeve socijalističkog pokreta, a protiv revizionizma u njemačkom i međunarodnom radničkom pokretu, najuočljivija kroz kritiku oportunističkih praksi socijaldemokratskih partija s kraja 19. i početka 20. stoljeća, trajala je više od dva desetljeća. Zbog česte razdvojenosti, represije sustava i zdravstvenih tegoba, dvije su revolucionarke svoje prijateljstvo održavale putem pisama, čija analiza ukazuje na dodirne točke i intenzitet njihove suradnje.
  • 30. rujna 2019. Paradoks neplaćenog umjetničkog rada: ljubav u ritmu eksploatacije Na tragu naturalizacije kućanskog rada i umjetnost se percipira kao „rad iz ljubavi“. Narativi koji svode umjetnost na emanaciju individualnog kreativnog genija, prikrivajući njezin status kao rada u navodno autonomnom umjetničkom polju, sprečavaju, odnosno otežavaju borbu umjetnica i umjetnika za bolje uvjete rada, te ih prepuštaju prekarnim, potplaćenim i neplaćenim pseudopoduzetničkim aranžmanima.
  • 31. kolovoza 2019. Ulančavanje umetničkih i političkih borbi u međuraću U okviru šireg ilegalnog i legalnog djelovanja revolucionarnog pokreta, a u dodiru sa zenitističkim i nadrealističkim praksama te sve dostupnijom marksističkom literaturom, u međuratnoj Jugoslaviji dolazi do proliferacije progresivnih umjetničkih udruženja, među kojima se isticala i beogradska grupa Život. Njihove strategije i taktike preuzimanja ključnih umjetničkih institucija toga vremena bile su i nakon rata strukturno važne za daljnji razvoj umjetničke scene, a danas su dio revizionističkog zaborava.
  • 7. kolovoza 2019. Spomenik nacionalističkoj pomirbi Revizionističkim konceptom narodne, odnosno nacionalne pomirbe nastoji se prekrojiti povijest zemalja s iskustvom građanskog rata. Bilo da je riječ o SAD-u, Rusiji, Španjolskoj ili zemljama bivše Jugoslavije, primjena ovog načela je neumoljiva. U Sloveniji, gdje je ideja narodne pomirbe dobila zalet u liberalno-disidentskim krugovima osamdesetih, partizanske borce odnedavno se „Spomenikom žrtvama svih ratova“ komemorira zajedno s fašističkim kolaboracionistima protiv kojih su se borili, po ključu „nije bitno jesmo li komunisti ili nacionalisti, sve dok je nacija na prvom mjestu“.
  • 31. srpnja 2019. Skvotiranje je deo stambenog pokreta Teorijska i politička razmatranja praksi skvotiranja moraju uzeti u obzir sve veći broj ljudi koji ostaje bez krova nad glavom zbog nemogućnosti otplate stambenih kredita, preniskih plaća te vrtoglavog rasta cijena najma, kao i historijske borbe za stanovanje te organiziranje u lokalnim zajednicama. Izostanak adekvatne socijalne raspodjele stambenog prostora i sve učestalije deložacijske prijetnje u Srbiji su pokrenule val recentnih borbi koje ukazuju na važnost uspostavljanja saveza militantnih i drugih oblika skvoterskih praksi te politički snažnog stambenog pokreta.
  • 31. srpnja 2019. Igra prijestolja i Khaleesi od liberala Jesu li kraljevi i kraljice češće bili nositelji emancipatornih ili retrogradnih tendencija? Jesu li usporedbe između Daenerys Targaryen i današnjih političkih liderica nakon dramatičnog završetka Igre prijestolja izgubile ili dobile na težini? Pozivajući se na karakteristike feudalnih vlastodržaca iz stvarne povijesti, James Crossley, profesor na Sveučilištu u Twickenhamu koji se bavi temama politike i religije, ističe kako je kraj serije barem u historijsko-političkom smislu očekivan, a bijes dijela obožavatelja neopravdan.
  • 31. srpnja 2019. Tko su ultrakonzervativci? Djelovanje ultrakonzervativnih inicijativa, udruga i stranaka u Hrvatskoj, ali i diljem Europe i svijeta, govori nam da se ne radi o vjerskim organizacijama, već o sve snažnijim elementima dobro umreženih političkih pokreta čiji štetni, protusocijalni i antidemokratski programi udaraju po najslabijim društvenim grupama. Sa stranice društvenog kolektiva za demokraciju i socijalizam ISKRA prenosimo FAQ o ultrakonzervativcima.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve