Obrazovanje u EU između tržišnog i javnog dobra

Na bojnom polju politike visokog obrazovanja i znanosti sukobljavaju se dva suprotna ideološka koncepta, a osnovu sukoba čini oprečno poimanje obrazovanja i znanosti kao javnog dobra odnosno kao robe. U sukob su involvirani veliki igrači. Na strani obrazovanja kao javnog dobra diljem svijeta nalaze se u prvom redu studenti – posljednje tri do četiri godine jedva da je prošao koji tjedan u kojem nije bilo vijesti o protestu ili blokadi iz nekog više ili manje udaljenog kutka svijeta.


Nesumnjivo je da je diljem svijeta, Europe i Hrvatske zadnjih desetak godina na djelu revolucija u pristupu obrazovanju, pogotovo visokom (obrazovanju), i znanosti. Tržište obrazovanja drugo[1] je najveće tržište među tržištima usluga, odmah nakon zdravstva. Profiti ostvareni u trgovini obrazovanjem mjere se u milijardama dolara. Najveći profit ostvaruje se putem mobilnosti – znanstvenika, predavača, studenata i same usluge. Sve europske zemlje inzistiraju na mobilnosti, što je ujedno i jedno od osnovnih načela bolonjskog procesa. Na bojnom polju politike visokog obrazovanja i znanosti sukobljavaju se dva suprotna ideološka koncepta, a osnovu sukoba čini oprečno poimanje obrazovanja i znanosti kao javnog dobra odnosno kao robe. U sukob su involvirani veliki igrači. Na strani obrazovanja kao javnog dobra diljem svijeta nalaze se u prvom redu studenti – posljednje tri do četiri godine jedva da je prošao koji tjedan u kojem nije bilo vijesti o protestu ili blokadi iz nekog više ili manje udaljenog kutka svijeta. Njima bok uz bok često stoje akademski radnici i razne organizacije kao što su UNESCO, ESIB (odnosno ESU), Friends of Earth ili GATS WATCH koji je združeni projekt preko 30 svjetskih što obrazovnih što drugih vrsta organizacijâ. Nasuprot zagovornikâ obrazovanja kao javnog dobra stoji manja, no mnogo moćnija interesna, ekonomsko-politička skupina koju predvodi WTO, a u stopu prate organizacije poput Svjetske banke i vlade nacionalnih država članicâ WTO-a. Oni zagovaraju obrazovanje kao robu, odnosno uslugu kojom se može i treba trgovati.


Globalizacija i internacionalizacija

Nekoliko je procesa o kojima se često može čuti u javnom diskursu s pozitivnim ili negativnim predznacima. Najvažniji su globalizacija, internacionalizacija (mobilnost) i komercijalizacija. Neki autori[2] smatraju da se mobilnost događa otkad postoje sveučilišta (npr. Nalanda u Taxili u Indiji u 5. st. n. e.) no da se odvijala samo u fizičkom obliku sa znanstveno obrazovnim ciljem (dolaskom učitelja ili učenika iz drugih kulturnih sredina i prepisivanjem tekstova) te da stoga mobilnost sama po sebi nije nikakav negativan ili pozitivan proces. No, danas se mobilnost smatra izvorom najveće zarade raznih “dionika” na “tržištu” obrazovanja. Dva su različita procesa putem kojih se mobilnost može odvijati: globalizacija i internacionalizacija. U istraživanju[3] koje je provela Europska komisija u sedam europskih zemalja pokazalo se da sedam različitih zemalja ima sedam različitih stavova o tome što su točno i u kakvom su odnosu globalizacija i internacionalizacija. Van der Wende (2003.)[4] objašnjava internacionalizaciju kao međusobno povezani sustav više nacionalnih obrazovnih sustava u kojima granice i nacionalni autoriteti nisu dovedeni u pitanje. Globalizaciju opisuje kao proces povećane konvergencije i međuovisnosti ekonomijâ te progresivne liberalizacije trgovine i tržišta. Teichler and Yağcı (2009.)[5] smatraju da se internacionalizacija odnosi na fizičku mobilnost, akademsku suradnju i transfer znanja, dok globalizacija ističe nestalnost granicâ nacionalnih država, ona se povezuje s kompeticijom, konkurentnošću i tržišnim principima transnacionalnog obrazovanja i komercijalnog transfera znanja. Također, internacionalizacija s jedne strane podrazumijeva mobilnost fizičkih osoba, globalizacija podrazumijeva i mobilnost čitavih sveučilišta. Izvješće EK kaže da se poticanje internacionalizacije obrazovanja može promatrati iz nekoliko perspektiva: poticanja mobilnosti, slanja studenata iz zemlje programima mobilnosti i privlačenja studenata u zemlju istim programima. Obzirom na ta tri aspekta država se pozicionira u međunarodnoj sferi kao primatelj ili pošiljatelj razvojne pomoći, afirmira svoj status u odnosima s drugim zemljama (npr. bivšim kolonijama) i podiže razinu ekonomskog napretka razvijajući nacionalni visokoobrazovni sustav tako da odgovara (nacionalnoj) socijalnoj potražnji za visokim obrazovanjem.


Mobilnost kao tržišni element

Isto izvješće EK također kaže da se do 1980-ih regrutacija stranih studenata vršila zbog socijalnih, političkih i kulturnih razloga. Nacionalna izvješća zemalja Europske unije govore da se danas mobilnost potiče i provodi ponajprije motivirana ekonomskim i financijskim razlozima koji su integralni dio svih politika visokog obrazovanja. Ekonomska načela očituju se u dvama različitima no komplementarnim procesima: politike su usmjerene na privlačenje stranih studenata s ciljem generiranja prihoda visokim učilištima te pružanjem usluga transnacionalnog obrazovanja putem “off-shore” aktivnosti, uglavnom franšizama ili učenjem na daljinu. Primjera radi, navedimo da su Grčka i Portugal, zemlje koje se smatraju “uvoznicama obrazovanja” donijele zakone protiv ugovora o franšizama jer se smatra da to opasno narušava kvalitetu. Europske zemlje zajedno imaju najveći broj stranih studenata, veći čak i od SAD-a. Samo obrazovno tržište UK, Njemačke i Francuske je veće od tržišta SAD-a, no više od pola tih studenata dolaze iz zemalja unutar EU, a njima se u pravilu naplaćuju manje školarine nego studentima izvan EU. Austrija, Njemačka, Nizozemska i ponajviše Velika Britanija primaju više studenata nego što ih šalju u inozemstvo. OECD zemlje u prosjeku imaju dva pridošla strana studenta na jednog otišlog. ERASMUS, SOCRATES, DA VINCI, TEMPUS, DIES, NORDPLUS i drugi slični programi mobilnosti su važni programi poticanja mobilnosti kako studenata tako i znanstvenika. Studenti biraju jedan od programa za koji je njihova vlada platila godišnju članarinu. Tako je npr. ERASMUS u Hrvatskoj kasnio nekoliko godina jer u “zemlji znanja” nije bilo sredstava za članarinu. Od tih se članarina stvara fond iz kojeg se studentima u obliku stipendije financiraju troškovi studija i života u ciljnoj zemlji. Nadalje, većina zemalja ima dvostruke cijene školarine: niže ili nikakve za državljane i više – dvostruko pa i više od toga – za strance. Stoga je cilj sveučilišta privući što veći broj inozemnih studenata. U Europi se skupina studenata koji imaju pravo na niže školarine širi na “EU studente”. S obzirom na to da se najveći postotak studentske razmjene u Europi događa unutar EU, među nacionalnim državama, može se reći da je europsko tržište obrazovanjem ipak većim dijelom unutarnje tržište te stoga širenje tržišta za EU znači privlačenje što većeg broja npr. azijskih studenata koje se smatra studentima dobre platežne moći. Tu funkciju obavljaju državne institucije i različite agencije.
http://www.studyineurope.eu/blog/how-many- international-students-are-there-in-europe


Politike i organizacije zadužene za mobilnost

U svih sedam zemalja o kojima govori Izvješće (Austrija, Njemačka, Grčka, Portugal, UK, Norveška, Nizozemska) ministri obrazovanja imaju glavnu riječ u obrazovnoj politici, no (osim što se u različitim zemljama različito zovu njihove točne funkcije, kao npr: znanosti, istraživanja, kulture, zaposlenja, vještina), osim njih glas imaju i ministri vanjskih poslova, gospodarstva, financija, trgovine i industrije, unutarnjih poslova, gospodarskog razvitka itd. Ministar vanjskih poslova u Nizozemskoj dotiče se obrazovne politike na način da pazi da je internacionalizacija visokog obrazovanja u skladu s Nizozemskom općom politikom vanjskih poslova. Nizozemsko ministarstvo gospodarstva bavi se internacionalizacijom obrazovanja na način da je zaduženo za pregovore vezane uz GATS, koji regulira tržište svim uslugama pa tako i obrazovnim, a Nizozemska trgovinska agencija (EVD) pomaže u promociji nizozemskog obrazovanja izvan zemlje. Ministarstvo pravosuđa odgovorno je za vize i boravišne dozvole. Ministarstvo socijalne skrbi zaduženo je za radne dozvole, a ponekad je uključeno u rad na posebnim aktivnostima, kao npr. zapošljivosti diplomanata. Ministarstvo poljoprivrede zaduženo je za visoko obrazovanje u području agrikulture. Postoje i brojne agencije koje se bave internacionalizacijom obrazovanja, kao npr. u Velikoj Britaniji British Council, prema kojem “postoji duga tradicija korištenja (…) visokoškolskog obrazovanja, kao instrumenta vanjske politike i međunarodnih odnosa”. Cilj British Councila u velikoj mjeri je “poboljšanje ugleda Velike Britanije u svijetu njegovanjem odnosa s drugim zemaljama u području umjetnosti, obrazovanja, nastave engleskog jezika te znanosti i tehnologija”. No, osim toga BC se aktivno bavi regrutacijom inozemnih studenata te pomaže britanskim sveučilištima da bolje kotiraju u natjecanju za internacionalne projekte. Pandane BC-a imaju sve zemlje. U Austriji to je ÖAD, u Njemačkoj DAAD, u Norveškoj Centar za internacionalnu sveučilišnu suradnju (Centre for International University Cooperation in Norway) itd.

Indikator promjene percepcije visokog obrazovanja je i činjenica da razne institucije i agencije aktivno rade na regrutaciji studenata koji plaćaju visoke školarine kako bi se sveučilišta učinila tržišno isplativima. Cilj EU stoga je postati globalno najatraktivnijim “prostorom visokog obrazovanja” odnosno postati prvim tržištem za mobilnost, koje osim bodova, financija i profita kao posljedicu ima i odljev mozgova.


Odljev mozgova vs. cirkulacija mozgova

Atraktivno tržište, npr. (zapadna) Europa, tako dvostruko profitira: dobiva mlade visokoobrazovane stručnjake i znanstvenike i njihove ekstravisoke školarine. Pored toga, te iste mlade inozemne znanstvenike onda nacionalna europska gospodarstva zapošljavaju, no po jeftinijoj cijeni rada od domaće, jednako obrazovane radne snage. Intrizična vrijednost mobilnosti ne dovodi se u pitanje, no većina zemalja ima neke dvojbe o koristima mobilnosti i potencijalnom gubitku visokoobrazovanog kadra znanstvenika. Nizozemsko izvješće npr. kaže da se politika marketinga u visokom obrazovanju treba promatrati s obzirom na širi društveni kontekst i debatu o priljevu/odljevu mozgova jer strani studenti mogu doprinijeti istraživačkim kapacitetima u pojedinim područjima, npr. znanosti i tehnologiji. Austrijsko izvješće kaže da da se mora djelovati na nekoliko razina – povećati mobilnost austrijskih istraživača i smanjiti odljev mozgova. No, dvojba je, kaže izvješće EK, najjasnije izražena u portugalskom izvješću: “Cilj je portugalske vlade da se doktorandi i postdoktorandi koji čine dio ukupne mobilnosti koja napušta zemlju, u zemlju vrate… no također je prepoznato da prisutnost portugalskih studenata i istraživača u inozemstvu doprinosi internacionalizaciji portugalskog visokog obrazovanja, prvenstveno olakšavajući umrežavanje”. Već nekoliko stoljeća mobilnost u Europi kreće se iz zemalja istočne i središnje Europe prema zapadnoj. Austrijsko izvješće uvršteno u Izvještaj EK kaže da se postotak stranih studenata iz istočne i središnje Europe u devedesetima učetverostručio, a apsolutni broj studenata od 1990. do 2001. se povećao šest puta.

Stavimo Hrvatsku u ovaj kontekst. Prisjetimo se osnovnih načela Bolonjskog procesa: mobilnost i uspostava jedinstvenog europskog prostora tržišta rada. Odljev mozgova koji je do prije nekoliko godina bio čest predmet javnih rasprava, nerijetko formuliran u tonu nacionalno-moralne panike, više se ne spominje. Zamijenili su ga nekritični hvalospjevi idealu mobilnosti, koja međutim predstavlja tek drugu stranu iste medalje. Promijenili su se prioriteti – umjesto zemlje znanja sad pokušavamo biti konkurentni i tržišno orijentirani. Načelo konkurentnosti se nastoji semantički izjednačiti s kvalitetom, ograničavajući time koncept kvalitete samo na konkurentnost, a zanemarujući kooperaciju kao alternativni model postizanja kvalitete. Norveška, naprimjer, umjesto poticanja mobilnosti promiče model kooperacije stvarajući sa svojim strateškim partnerima bilateralne sporazume u mjeri većoj nego što je uobičajeno u ostatku Europe, zaobilazeći tako u internacionalizaciji obrazovanja kompeticiju.


Školarine i krediti

Doktrina o neupitnoj poželjnosti tržišne isplativosti sveučilišta znači da je država spremna izdvajati sve manje sredstava za visoko obrazovanje te da se sveučilišta usmjeravaju prema drugim izvorima sredstava (tzv. vlastiti prihodi) koja bi trebala pronaći na tržištu. Pod vlastite prihode ubrajaju se i svi prihodi od školarina. Stoga je logično da će u sustavu u kojem imaju mogućnost stranim studentima naplaćivati višestruko veće školarine nego vlastitima nastati mnogi različiti mehanizmi za privlačenje stranih studenata. No, smanjenje javnih izdavanja za visoko obrazovanje ne znači samo naplaćivanje školarina stranim studentima već i svojim državljanima. Prebacivanje tereta obrazovanja s države na pojedinca u obliku sve većih školarina društveni je problem: osim što očito otežava napredak društva, potpuno zanemaruje postojanje bilo kakve socijalne dimenzije. Dok je sustav stipendija dobro razrađen za međunarodnu mobilnost, u nacionalnim sustavima u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, stipendije za domaće studente nisu toliko sveobuhvatne što znači da čak i ako potpuno pokrivaju troškove studiranja, upitno je koliki broj studenata će ih na koncu doista primati i do koje će mjere njima biti pokriveni širi životni troškovi, iznad užih troškova studiranja. Domaće studente pogađaju osim rezanja troškova u javnom sektoru visokog obrazovanja i rezanje socijalnih prava (prehrana, smještaj, prijevoz) kao i rezovi u zdravstvu. Dok svijet bruji o mobilnosti, većina studenata sve teže podnosi teret školovanja. No, studenti nisu izolirane socijalne monade. Teret troškova kojima su izloženi, nužno se prenosi na njihove roditelje (ili staratelje). U tom svjetlu, ne treba čuditi da u sve češćim studentskim prosvjedima i blokadama fakulteta u Europi sve aktivniju ulogu igraju i potonji, ali i solidarni profesori i druge socijalno progresivne društvene skupine i akteri.

Omasovljenje pristupa visokom obrazovanju događa se progresivno od sredine 20. stoljeća i izravni je produkt razvoja socijalne države koja je snosila financijski teret obrazovanja. Propadanjem socijalne države i prebacivanjem tereta obrazovanja na pojedince, obrazovanje ponovno postaje manje dostupno upravo onim dijelovima društva koji mu imaju pristup tek zadnje dvije generacije. No, tržišni sustav i za to ima rješenje – tko školarinu ne može platiti iz vlastitih prihoda, može uzeti kredit. No, time je problem tek prividno “riješen”. Iskustva zemalja s uhodanom praksom studentskih kredita svjedoče o kroničnom problemu rastućih studentskih dugova, kojih se, pokazuje praksa, gotovo nemoguće riješiti. Školarine nisu oduvijek postojale. Neke zemlje ih nemaju uopće, neke ih imaju na višim razinama obrazovanja. Neke su ih uvele pa ih ponovno ukinule. Neke ih pokušavaju povisiti, druge ih se pod pritiskom studenata ne usuđuju povisiti. Zajedničko im je da predstavljaju dio vala širih “struktunih reformi” koje se sve agresivnije provode i u nekoć pokaznim socijalnim državama zapadne Europe. No, kao što smo vidjeli, i tu postoje međudržavne razlike. Bilo bi brzopleto pozitivnije primjere pripisati tek većem stupnju socijalne “prosvijećenosti” političkih elita pojedine države. U pravilu je mjera odstupanja od neoliberalne agende usko vezana uz stupanj organiziranog otpora stanovništva protiv nje. “Prosvijećenost” elita češće je dakle posljedica nego uzrok u doba u kojemu tržište figurira kao krajnji, neupitni arbitar svih društvenih vrijednosti. Ona se neće dogoditi bez šire mobilizacije odozdo. Cijena zaborava te povijesne lekcije je daljnje zaoštravanje socijalne polarizacije. I nema sumnje tko će je biti prisiljen platiti.

Andrea Milat
Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302


BILJEŠKE
[1] http://www.companiesandmarkets.com/Market-Report/global-education-sector-and-changing-trends-474498.asp
[2] http://www.scribd.com/doc/17348780/GATS-globalization-and-internationalization-of-education
[3] EUROPEAN COMMISSION, Directorate-General for Research 2007 Citizen and Governance in a knowledge-based society EUR 22369 EN. EU RESEARCH ON SOCIAL SCIENCES AND HUMANITIES Higher Education Institutions’ Responses to Europeanisation, Internationalisation and Globalisation. European Commission Issued in June 2005 Coordinator of project: Institution Center for Higher Education and Policy Studies (CEPS), University of Twente Enschede, The Netherlands Prof.Dr. M.C. van der Wende http://cordis.europa.eu/documents/documentlibrary/100124101EN6.pdf
[4] Marijk C. van der Wende, Globalisation and Access to Higher Education http://jsi.sagepub.com/content/7/2/193.abstract
[5] Teichler U and Yağcı Y 2009 Changing challenges of academic work: concepts and observations in V L Meek, U Teichler and M-L Kearney (eds) Higher Education, Research and Innovation: Changing Dynamics Report on the UNESCO Forum on Higher Education, Research and Knowledge 2001-2009, International Centre for Higher Education Research – Kassel (INCHER-Kassel) pp 85 – 145 http://www.studyineurope.eu/blog/how-many-international-students-are-there-in-europe

Vezani članci

  • 9. svibnja 2024. Antikapitalistički seminar Slobodni Filozofski i Subversive festival u sklopu Škole suvremene humanistike organiziraju četvrti po redu Antikapitalistički seminar, program političke edukacije koji će se i ove godine kroz predavanja, rasprave i radionice kritički osvrnuti na isprepletenost teorije i prakse te važnost proizvodnje kolektivnog znanja. Prijave traju do 26. svibnja 2024. godine, a program će se održavati u prostoru SKD „Prosvjeta“ u Zagrebu od 3. do 9. lipnja 2024. Vidimo se!
  • 23. prosinca 2023. Ima li Gaza budućnost? Nakon napada palestinskih oružanih snaga pod vodstvom Hamasa na izraelsko stanovništvo, uslijedila je odmazda Izraela. Sukob se dogodio u kontekstu pragmatičnih geopolitičkih nastojanja normalizacije odnosa Izraela s arapskim državama (pod palicom SAD-a), te u situaciji sve većeg pomicanja izraelskog političkog spektra udesno. Neki od motiva za napad su okupacija i kontinuirana represija nad palestinskim stanovništvom, neprekidno naseljavanje Židova na palestinskim teritorijima i izbacivanje Palestinaca s njihove zemlje te međunarodna normalizacija režima aparthejda. Odgovor Izraela, uz prešutno savezništvo Zapada, dosegnuo je strahovite razmjere ljudskih žrtava i razaranja gradova u Gazi. Autor nudi tri moguća scenarija.
  • 22. prosinca 2023. Vazduh koji dišemo na kapitalističkoj periferiji Zagađenje zraka i životne sredine ogromni su problemi u Srbiji i drugim zemljama kapitalističke (polu)periferije, ali se to ili zanemaruje ili se problematika smješta u kvazi politički neutralne narative. Knjiga Vazduh kao zajedničko dobro Predraga Momčilovića je pregledna publikacija ‒ o historiji zagađenja zraka, o trenutnoj kvaliteti zraka, ključnim zagađivačima te njihovom utjecaju na zdravlje, o društveno-ekonomskim uzrocima zagađenja zraka i dominantnim narativima kroz koje se to predstavlja, kao i o politikama te borbama za čist zrak. Budući da polazi od suštinske veze kapitalizma i zagađenja, autor borbu protiv zagađenja odnosno privatizacije zraka misli u antikapitalističkom ključu: za čist zajednički zrak i druga dobra kojima ćemo upravljati demokratski.
  • 4. prosinca 2023. Psihologija kao potiskivanje politike, teorije i psihoanalize Emocije, afekti i mentalni fenomeni ujedno su društvene i kulturne prakse, ali njihova sveopća psihologizacija i privatizacija gura ih u polje koje je omeđeno kao individualno i kojem se pretežno pristupa kroz psihološka razvrstavanja i tipologizacije. Pritom se određeni psihološki pristupi nameću kao dominantni, dok se drugi istiskuju kao nepoželjni (posebice psihoanaliza). Kada se psihologija prelije i na druga društvena polja, te nastoji biti zamjena za teoriju i politiku, onda i psihologizirani aktivizam klizi u prikrivanje političke i teorijske impotencije, nerazumijevanja, neznanja i dezorganiziranosti, a kolektivno djelovanje brka se s kvazi-kolektivnom praksom razmjene osobnih iskustava. Prikriva se i ključni ulog psihologije i psihoterapije u reprodukciji kapitalizma, osobito kroz biznis temeljen na obećanju „popravljanja“ psihe, a onda i radnih tijela, te uvećanju njihove funkcionalnosti, a onda i produktivnosti. Psihologija i psihoterapija ipak ne mogu nadomjestiti posvećeno političko djelovanje i rigoroznu teorijsku proizvodnju. Ljevica bi brigu o mentalnom zdravlju prvenstveno trebala usmjeriti u borbu za podruštvljenje zdravstva i institucija mentalne skrbi koje će biti dostupne svima.
  • 2. prosinca 2023. Nevidljivi aspekt moći: nijema prinuda proizvodnih odnosa Unatoč nerazrješivim kontradikcijama i krizama, kapitalizam 21. stoljeća nastavlja opstajati. Kako bismo razumjeli paradoksalnu ekspanziju i opstojnost kapitala usred kriza i nemira, potrebno nam je razumijevanje specifičnih povijesnih oblika apstraktne i nepersonalne moći koja je pokrenuta podvrgavanjem društvenog života profitnom imperativu. Nadograđujući kritičku rekonstrukciju Marxove nedovršene kritike političke ekonomije i nadovezujući se na suvremenu marksističku teoriju, Søren Mau u svojoj knjizi obrazlaže kako kapital steže svoj obruč oko društvenog života, na način da stalno preoblikuje materijalne uvjete društvene reprodukcije.
  • 30. studenoga 2023. Usta puna djetetine U kratkom osvrtu na vlastito iskustvo trans djeteta, autor razmatra aktualni val legislativne transfobije.
  • 20. studenoga 2023. Lezbijke nisu žene: materijalistički lezbijski feminizam Monique Wittig Recepcija materijalističkog feminizma kod nas, koji nastaje sintetiziranjem marksističkih i radikalnofeminističkih tumačenja naravi, granica i funkcije roda, sužena je uglavnom na eseje Monique Wittig. Marksistička terminologija u njima je dekontekstualizirana iz Marxovih i Engelsovih pojašnjenja, gubeći svoja značenja u metaforama i analogijama kojima se nastojala prevladati nekomplementarnost s radikalnofeminističkim atomističkim viđenjima roda. No Wittigini eseji predstavljaju i iskorak iz toga korpusa, ukazujući na potrebu za strukturiranijim razmatranjem roda (kao režima) i povijesnom analizom njegova razvoja te, najvažnije, pozivajući na aboliciju roda, što i danas predstavljaju temeljni zahtjev kvir marksističkog feminizma. Učeći iz lezbijstva i drugih oblika koje rod stječe, Wittig podsjeća na relevantnost obuhvatne i razgranate empirijske analize da bi se kompleksni fenomeni koji strukturiraju našu svakodnevnicu mogli razumjeti.
  • 10. studenoga 2023. Pozornica kao moralna institucija Predstava „Možeš biti sve što želiš“ na dramaturško-režijsko-izvedbenom planu donosi avangardističku i subverzivnu jukstapoziciju raznorodnih prizora u kojima likovi dviju zaigranih djevojčica razgovaraju o društvenim fenomenima, demontirajući pritom artificijelnost oprirodnjenih društvenih uloga, ali i konvencionaliziranu samorazumljivost kazališnog stvaranja. Podrivajući elitističke i projektno-orijentirane norme teatra, a na tragu Schillerova razumijevanja kazališta kao estetskog, moralnog i društveno-političkog aparata, kroz ovu se predstavu vraća i dimenzija totaliteta, težnja da se obuhvati cjelinu, kroz koju se proizvodi kritika, provokacija i intervencija, ali i didaktika brehtijanskog tipa, odozdo, iz mjesta govora potlačenih.
  • 8. studenoga 2023. Iran – kratka istorija revolucija i nade U sedamdesetogodišnjici od iranskog puča i svrgavanja s vlasti sekularno-nacionalističkog premijera Muhameda Mosadeka, analitičko-političku pažnju valja usmjeriti šire, na društveno-historijski okvir koji ga je odredio, kao i na veze s drugim neuralgičnim elementima iranske historije i sadašnjice. Nacionalizacija naftne industrije koja je poljuljala britanske ekonomske interese u vrijeme Mosadekove vlade, u hladnoratovskom je kontekstu poslužila i kao apologija za spašavanje Irana od mogućeg posrnuća u komunizam. Nakon svrgavanja Mosadeka, iranski Šah Muhamed Reza Pahlavi nastavio je svoju represivnu vladavinu, gušeći radničke štrajkove i borbe, kao i pobune drugih opozicijskih elemenata, sve do Iranske revolucije iz 1979. godine (poznate i pod nazivom Islamska revolucija). Međutim, islamska demokracija te revolucije ‒ zamišljena kao antiteza imperijalnom projektu liberalne demokracije ‒ u osnovi nije izmijenila socioekonomske odnose, već je u interesu novonastale vladajuće klase učvrstila neoliberalnu ekonomiju. Historijsko-sociološki pregled Irana podcrtava to da su se revolucionarni elementi pojavljivali u proplamsajima, otvarajući daljnji horizont nade.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Fusnote

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve