Andrea Milat: Obrazovanje u EU između tržišnog i javnog dobra

Na bojnom polju politike visokog obrazovanja i znanosti sukobljavaju se dva suprotna ideološka koncepta, a osnovu sukoba čini oprečno poimanje obrazovanja i znanosti kao javnog dobra odnosno kao robe. U sukob su involvirani veliki igrači. Na strani obrazovanja kao javnog dobra diljem svijeta nalaze se u prvom redu studenti – posljednje tri do četiri godine jedva da je prošao koji tjedan u kojem nije bilo vijesti o protestu ili blokadi iz nekog više ili manje udaljenog kutka svijeta.


Nesumnjivo je da je diljem svijeta, Europe i Hrvatske zadnjih desetak godina na djelu revolucija u pristupu obrazovanju, pogotovo visokom (obrazovanju), i znanosti. Tržište obrazovanja drugo[1] je najveće tržište među tržištima usluga, odmah nakon zdravstva. Profiti ostvareni u trgovini obrazovanjem mjere se u milijardama dolara. Najveći profit ostvaruje se putem mobilnosti – znanstvenika, predavača, studenata i same usluge. Sve europske zemlje inzistiraju na mobilnosti, što je ujedno i jedno od osnovnih načela bolonjskog procesa. Na bojnom polju politike visokog obrazovanja i znanosti sukobljavaju se dva suprotna ideološka koncepta, a osnovu sukoba čini oprečno poimanje obrazovanja i znanosti kao javnog dobra odnosno kao robe. U sukob su involvirani veliki igrači. Na strani obrazovanja kao javnog dobra diljem svijeta nalaze se u prvom redu studenti – posljednje tri do četiri godine jedva da je prošao koji tjedan u kojem nije bilo vijesti o protestu ili blokadi iz nekog više ili manje udaljenog kutka svijeta. Njima bok uz bok često stoje akademski radnici i razne organizacije kao što su UNESCO, ESIB (odnosno ESU), Friends of Earth ili GATS WATCH koji je združeni projekt preko 30 svjetskih što obrazovnih što drugih vrsta organizacijâ. Nasuprot zagovornikâ obrazovanja kao javnog dobra stoji manja, no mnogo moćnija interesna, ekonomsko-politička skupina koju predvodi WTO, a u stopu prate organizacije poput Svjetske banke i vlade nacionalnih država članicâ WTO-a. Oni zagovaraju obrazovanje kao robu, odnosno uslugu kojom se može i treba trgovati.


Globalizacija i internacionalizacija

Nekoliko je procesa o kojima se često može čuti u javnom diskursu s pozitivnim ili negativnim predznacima. Najvažniji su globalizacija, internacionalizacija (mobilnost) i komercijalizacija. Neki autori[2] smatraju da se mobilnost događa otkad postoje sveučilišta (npr. Nalanda u Taxili u Indiji u 5. st. n. e.) no da se odvijala samo u fizičkom obliku sa znanstveno obrazovnim ciljem (dolaskom učitelja ili učenika iz drugih kulturnih sredina i prepisivanjem tekstova) te da stoga mobilnost sama po sebi nije nikakav negativan ili pozitivan proces. No, danas se mobilnost smatra izvorom najveće zarade raznih “dionika” na “tržištu” obrazovanja. Dva su različita procesa putem kojih se mobilnost može odvijati: globalizacija i internacionalizacija. U istraživanju[3] koje je provela Europska komisija u sedam europskih zemalja pokazalo se da sedam različitih zemalja ima sedam različitih stavova o tome što su točno i u kakvom su odnosu globalizacija i internacionalizacija. Van der Wende (2003.)[4] objašnjava internacionalizaciju kao međusobno povezani sustav više nacionalnih obrazovnih sustava u kojima granice i nacionalni autoriteti nisu dovedeni u pitanje. Globalizaciju opisuje kao proces povećane konvergencije i međuovisnosti ekonomijâ te progresivne liberalizacije trgovine i tržišta. Teichler and Yağcı (2009.)[5] smatraju da se internacionalizacija odnosi na fizičku mobilnost, akademsku suradnju i transfer znanja, dok globalizacija ističe nestalnost granicâ nacionalnih država, ona se povezuje s kompeticijom, konkurentnošću i tržišnim principima transnacionalnog obrazovanja i komercijalnog transfera znanja. Također, internacionalizacija s jedne strane podrazumijeva mobilnost fizičkih osoba, globalizacija podrazumijeva i mobilnost čitavih sveučilišta. Izvješće EK kaže da se poticanje internacionalizacije obrazovanja može promatrati iz nekoliko perspektiva: poticanja mobilnosti, slanja studenata iz zemlje programima mobilnosti i privlačenja studenata u zemlju istim programima. Obzirom na ta tri aspekta država se pozicionira u međunarodnoj sferi kao primatelj ili pošiljatelj razvojne pomoći, afirmira svoj status u odnosima s drugim zemljama (npr. bivšim kolonijama) i podiže razinu ekonomskog napretka razvijajući nacionalni visokoobrazovni sustav tako da odgovara (nacionalnoj) socijalnoj potražnji za visokim obrazovanjem.


Mobilnost kao tržišni element

Isto izvješće EK također kaže da se do 1980-ih regrutacija stranih studenata vršila zbog socijalnih, političkih i kulturnih razloga. Nacionalna izvješća zemalja Europske unije govore da se danas mobilnost potiče i provodi ponajprije motivirana ekonomskim i financijskim razlozima koji su integralni dio svih politika visokog obrazovanja. Ekonomska načela očituju se u dvama različitima no komplementarnim procesima: politike su usmjerene na privlačenje stranih studenata s ciljem generiranja prihoda visokim učilištima te pružanjem usluga transnacionalnog obrazovanja putem “off-shore” aktivnosti, uglavnom franšizama ili učenjem na daljinu. Primjera radi, navedimo da su Grčka i Portugal, zemlje koje se smatraju “uvoznicama obrazovanja” donijele zakone protiv ugovora o franšizama jer se smatra da to opasno narušava kvalitetu. Europske zemlje zajedno imaju najveći broj stranih studenata, veći čak i od SAD-a. Samo obrazovno tržište UK, Njemačke i Francuske je veće od tržišta SAD-a, no više od pola tih studenata dolaze iz zemalja unutar EU, a njima se u pravilu naplaćuju manje školarine nego studentima izvan EU. Austrija, Njemačka, Nizozemska i ponajviše Velika Britanija primaju više studenata nego što ih šalju u inozemstvo. OECD zemlje u prosjeku imaju dva pridošla strana studenta na jednog otišlog. ERASMUS, SOCRATES, DA VINCI, TEMPUS, DIES, NORDPLUS i drugi slični programi mobilnosti su važni programi poticanja mobilnosti kako studenata tako i znanstvenika. Studenti biraju jedan od programa za koji je njihova vlada platila godišnju članarinu. Tako je npr. ERASMUS u Hrvatskoj kasnio nekoliko godina jer u “zemlji znanja” nije bilo sredstava za članarinu. Od tih se članarina stvara fond iz kojeg se studentima u obliku stipendije financiraju troškovi studija i života u ciljnoj zemlji. Nadalje, većina zemalja ima dvostruke cijene školarine: niže ili nikakve za državljane i više – dvostruko pa i više od toga – za strance. Stoga je cilj sveučilišta privući što veći broj inozemnih studenata. U Europi se skupina studenata koji imaju pravo na niže školarine širi na “EU studente”. S obzirom na to da se najveći postotak studentske razmjene u Europi događa unutar EU, među nacionalnim državama, može se reći da je europsko tržište obrazovanjem ipak većim dijelom unutarnje tržište te stoga širenje tržišta za EU znači privlačenje što većeg broja npr. azijskih studenata koje se smatra studentima dobre platežne moći. Tu funkciju obavljaju državne institucije i različite agencije.
http://www.studyineurope.eu/blog/how-many- international-students-are-there-in-europe


Politike i organizacije zadužene za mobilnost

U svih sedam zemalja o kojima govori Izvješće (Austrija, Njemačka, Grčka, Portugal, UK, Norveška, Nizozemska) ministri obrazovanja imaju glavnu riječ u obrazovnoj politici, no (osim što se u različitim zemljama različito zovu njihove točne funkcije, kao npr: znanosti, istraživanja, kulture, zaposlenja, vještina), osim njih glas imaju i ministri vanjskih poslova, gospodarstva, financija, trgovine i industrije, unutarnjih poslova, gospodarskog razvitka itd. Ministar vanjskih poslova u Nizozemskoj dotiče se obrazovne politike na način da pazi da je internacionalizacija visokog obrazovanja u skladu s Nizozemskom općom politikom vanjskih poslova. Nizozemsko ministarstvo gospodarstva bavi se internacionalizacijom obrazovanja na način da je zaduženo za pregovore vezane uz GATS, koji regulira tržište svim uslugama pa tako i obrazovnim, a Nizozemska trgovinska agencija (EVD) pomaže u promociji nizozemskog obrazovanja izvan zemlje. Ministarstvo pravosuđa odgovorno je za vize i boravišne dozvole. Ministarstvo socijalne skrbi zaduženo je za radne dozvole, a ponekad je uključeno u rad na posebnim aktivnostima, kao npr. zapošljivosti diplomanata. Ministarstvo poljoprivrede zaduženo je za visoko obrazovanje u području agrikulture. Postoje i brojne agencije koje se bave internacionalizacijom obrazovanja, kao npr. u Velikoj Britaniji British Council, prema kojem “postoji duga tradicija korištenja (…) visokoškolskog obrazovanja, kao instrumenta vanjske politike i međunarodnih odnosa”. Cilj British Councila u velikoj mjeri je “poboljšanje ugleda Velike Britanije u svijetu njegovanjem odnosa s drugim zemaljama u području umjetnosti, obrazovanja, nastave engleskog jezika te znanosti i tehnologija”. No, osim toga BC se aktivno bavi regrutacijom inozemnih studenata te pomaže britanskim sveučilištima da bolje kotiraju u natjecanju za internacionalne projekte. Pandane BC-a imaju sve zemlje. U Austriji to je ÖAD, u Njemačkoj DAAD, u Norveškoj Centar za internacionalnu sveučilišnu suradnju (Centre for International University Cooperation in Norway) itd.

Indikator promjene percepcije visokog obrazovanja je i činjenica da razne institucije i agencije aktivno rade na regrutaciji studenata koji plaćaju visoke školarine kako bi se sveučilišta učinila tržišno isplativima. Cilj EU stoga je postati globalno najatraktivnijim “prostorom visokog obrazovanja” odnosno postati prvim tržištem za mobilnost, koje osim bodova, financija i profita kao posljedicu ima i odljev mozgova.


Odljev mozgova vs. cirkulacija mozgova

Atraktivno tržište, npr. (zapadna) Europa, tako dvostruko profitira: dobiva mlade visokoobrazovane stručnjake i znanstvenike i njihove ekstravisoke školarine. Pored toga, te iste mlade inozemne znanstvenike onda nacionalna europska gospodarstva zapošljavaju, no po jeftinijoj cijeni rada od domaće, jednako obrazovane radne snage. Intrizična vrijednost mobilnosti ne dovodi se u pitanje, no većina zemalja ima neke dvojbe o koristima mobilnosti i potencijalnom gubitku visokoobrazovanog kadra znanstvenika. Nizozemsko izvješće npr. kaže da se politika marketinga u visokom obrazovanju treba promatrati s obzirom na širi društveni kontekst i debatu o priljevu/odljevu mozgova jer strani studenti mogu doprinijeti istraživačkim kapacitetima u pojedinim područjima, npr. znanosti i tehnologiji. Austrijsko izvješće kaže da da se mora djelovati na nekoliko razina – povećati mobilnost austrijskih istraživača i smanjiti odljev mozgova. No, dvojba je, kaže izvješće EK, najjasnije izražena u portugalskom izvješću: “Cilj je portugalske vlade da se doktorandi i postdoktorandi koji čine dio ukupne mobilnosti koja napušta zemlju, u zemlju vrate… no također je prepoznato da prisutnost portugalskih studenata i istraživača u inozemstvu doprinosi internacionalizaciji portugalskog visokog obrazovanja, prvenstveno olakšavajući umrežavanje”. Već nekoliko stoljeća mobilnost u Europi kreće se iz zemalja istočne i središnje Europe prema zapadnoj. Austrijsko izvješće uvršteno u Izvještaj EK kaže da se postotak stranih studenata iz istočne i središnje Europe u devedesetima učetverostručio, a apsolutni broj studenata od 1990. do 2001. se povećao šest puta.

Stavimo Hrvatsku u ovaj kontekst. Prisjetimo se osnovnih načela Bolonjskog procesa: mobilnost i uspostava jedinstvenog europskog prostora tržišta rada. Odljev mozgova koji je do prije nekoliko godina bio čest predmet javnih rasprava, nerijetko formuliran u tonu nacionalno-moralne panike, više se ne spominje. Zamijenili su ga nekritični hvalospjevi idealu mobilnosti, koja međutim predstavlja tek drugu stranu iste medalje. Promijenili su se prioriteti – umjesto zemlje znanja sad pokušavamo biti konkurentni i tržišno orijentirani. Načelo konkurentnosti se nastoji semantički izjednačiti s kvalitetom, ograničavajući time koncept kvalitete samo na konkurentnost, a zanemarujući kooperaciju kao alternativni model postizanja kvalitete. Norveška, naprimjer, umjesto poticanja mobilnosti promiče model kooperacije stvarajući sa svojim strateškim partnerima bilateralne sporazume u mjeri većoj nego što je uobičajeno u ostatku Europe, zaobilazeći tako u internacionalizaciji obrazovanja kompeticiju.


Školarine i krediti

Doktrina o neupitnoj poželjnosti tržišne isplativosti sveučilišta znači da je država spremna izdvajati sve manje sredstava za visoko obrazovanje te da se sveučilišta usmjeravaju prema drugim izvorima sredstava (tzv. vlastiti prihodi) koja bi trebala pronaći na tržištu. Pod vlastite prihode ubrajaju se i svi prihodi od školarina. Stoga je logično da će u sustavu u kojem imaju mogućnost stranim studentima naplaćivati višestruko veće školarine nego vlastitima nastati mnogi različiti mehanizmi za privlačenje stranih studenata. No, smanjenje javnih izdavanja za visoko obrazovanje ne znači samo naplaćivanje školarina stranim studentima već i svojim državljanima. Prebacivanje tereta obrazovanja s države na pojedinca u obliku sve većih školarina društveni je problem: osim što očito otežava napredak društva, potpuno zanemaruje postojanje bilo kakve socijalne dimenzije. Dok je sustav stipendija dobro razrađen za međunarodnu mobilnost, u nacionalnim sustavima u Europi, pa tako i u Hrvatskoj, stipendije za domaće studente nisu toliko sveobuhvatne što znači da čak i ako potpuno pokrivaju troškove studiranja, upitno je koliki broj studenata će ih na koncu doista primati i do koje će mjere njima biti pokriveni širi životni troškovi, iznad užih troškova studiranja. Domaće studente pogađaju osim rezanja troškova u javnom sektoru visokog obrazovanja i rezanje socijalnih prava (prehrana, smještaj, prijevoz) kao i rezovi u zdravstvu. Dok svijet bruji o mobilnosti, većina studenata sve teže podnosi teret školovanja. No, studenti nisu izolirane socijalne monade. Teret troškova kojima su izloženi, nužno se prenosi na njihove roditelje (ili staratelje). U tom svjetlu, ne treba čuditi da u sve češćim studentskim prosvjedima i blokadama fakulteta u Europi sve aktivniju ulogu igraju i potonji, ali i solidarni profesori i druge socijalno progresivne društvene skupine i akteri.

Omasovljenje pristupa visokom obrazovanju događa se progresivno od sredine 20. stoljeća i izravni je produkt razvoja socijalne države koja je snosila financijski teret obrazovanja. Propadanjem socijalne države i prebacivanjem tereta obrazovanja na pojedince, obrazovanje ponovno postaje manje dostupno upravo onim dijelovima društva koji mu imaju pristup tek zadnje dvije generacije. No, tržišni sustav i za to ima rješenje – tko školarinu ne može platiti iz vlastitih prihoda, može uzeti kredit. No, time je problem tek prividno “riješen”. Iskustva zemalja s uhodanom praksom studentskih kredita svjedoče o kroničnom problemu rastućih studentskih dugova, kojih se, pokazuje praksa, gotovo nemoguće riješiti. Školarine nisu oduvijek postojale. Neke zemlje ih nemaju uopće, neke ih imaju na višim razinama obrazovanja. Neke su ih uvele pa ih ponovno ukinule. Neke ih pokušavaju povisiti, druge ih se pod pritiskom studenata ne usuđuju povisiti. Zajedničko im je da predstavljaju dio vala širih “struktunih reformi” koje se sve agresivnije provode i u nekoć pokaznim socijalnim državama zapadne Europe. No, kao što smo vidjeli, i tu postoje međudržavne razlike. Bilo bi brzopleto pozitivnije primjere pripisati tek većem stupnju socijalne “prosvijećenosti” političkih elita pojedine države. U pravilu je mjera odstupanja od neoliberalne agende usko vezana uz stupanj organiziranog otpora stanovništva protiv nje. “Prosvijećenost” elita češće je dakle posljedica nego uzrok u doba u kojemu tržište figurira kao krajnji, neupitni arbitar svih društvenih vrijednosti. Ona se neće dogoditi bez šire mobilizacije odozdo. Cijena zaborava te povijesne lekcije je daljnje zaoštravanje socijalne polarizacije. I nema sumnje tko će je biti prisiljen platiti.

Andrea Milat
Tekst je objavljen kao dio temata o EU S onu stranu Schengena u Zarezu br. 302


BILJEŠKE
[1] http://www.companiesandmarkets.com/Market-Report/global-education-sector-and-changing-trends-474498.asp
[2] http://www.scribd.com/doc/17348780/GATS-globalization-and-internationalization-of-education
[3] EUROPEAN COMMISSION, Directorate-General for Research 2007 Citizen and Governance in a knowledge-based society EUR 22369 EN. EU RESEARCH ON SOCIAL SCIENCES AND HUMANITIES Higher Education Institutions’ Responses to Europeanisation, Internationalisation and Globalisation. European Commission Issued in June 2005 Coordinator of project: Institution Center for Higher Education and Policy Studies (CEPS), University of Twente Enschede, The Netherlands Prof.Dr. M.C. van der Wende http://cordis.europa.eu/documents/documentlibrary/100124101EN6.pdf
[4] Marijk C. van der Wende, Globalisation and Access to Higher Education http://jsi.sagepub.com/content/7/2/193.abstract
[5] Teichler U and Yağcı Y 2009 Changing challenges of academic work: concepts and observations in V L Meek, U Teichler and M-L Kearney (eds) Higher Education, Research and Innovation: Changing Dynamics Report on the UNESCO Forum on Higher Education, Research and Knowledge 2001-2009, International Centre for Higher Education Research – Kassel (INCHER-Kassel) pp 85 – 145 http://www.studyineurope.eu/blog/how-many-international-students-are-there-in-europe

Vezani članci

  • 20. lipnja 2017. Ana Brnabić na sastanku Nacionalne Alijanse za Lokalni Ekonomski Razvoj, 28. srpnja 2016. (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Jedna boja Ane Brnabić: od pink washinga do ružičaste revolucije Činjenica da bi autana lezbijka Ana Brnabić mogla postati buduća premijerka Srbije uzburkala je duhove na regionalnoj političkoj i društvenoj sceni prvenstveno iz razloga javnog iznošenja vlastite seksualne orijentacije, dok je analiza njenog ekonomskog programa u kojem zagovara daljnje derogiranje radničkih i socijalnih prava, uključujući i prava klasno deprivilegiranih LGBTIQ+ osoba, dobila puno manje prostora. O ambivalentnosti aktivističke strategije koja pozicioniranje nekog člana/ice identitetski marginalizirane skupine na društveno i politički istaknutu funkciju interpretira kao egalitarizirajuću praksu za većinu/sve pripadnike/ice te društvene zajednice, gubeći često iz vida kontekst neoliberalnog kapitalizma, kritički piše Dušan Maljković.
  • 14. lipnja 2017. Potonula crkva, Rosa Luxemburg Platz, Berlin, 2017., autori: NOVOFLOT (foto: AG) Feministička teologija kao borbena politička praksa Danas, u vrijeme snažnog kontrarevolucionarnog zamaha klerikalnih struktura i njima bliskih subpolitičkih pokreta, mapiranje emancipatornih potencijala različitih religioznih teorija i praksi od strateške je važnosti za promišljanje ekonomski i socijalno pravednijeg društva. Donosimo vam pregled razvoja feminističke teologije, jedne od teorija oslobođenja koja iz rodne perspektive kritizira religijske tekstove i historiju kršćanstva, a materijalističku analizu koristi kao alat za prokazivanje sprege crkvenih institucija i vladajućih struktura, pozivajući rodno, klasno i rasno deprivilegirane grupe na solidarnost u otporu sistemskom nasilju i u crkvi i u društvu. Rad Roberte Nikšić o feminističkoj teologiji nastao je u okviru ženskostudijskog obrazovnog programa Centra za ženske studije, studijske grupe 15/16, uz mentorstvo Ankice Čakardić.
  • 8. lipnja 2017. „European Union, Brand New Headquarters“ (izvor: Peter Kurdulija @ Flickr prema Creative Commons licenci). Zašto sam potpisao „10 prijedloga“ Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije“ nije potpisala niti jedna politička stranka, organizacija civilnog društva ili bilo koje drugo tijelo s prostora bivše Jugoslavije. U osobno ime potpisali su ga filozofkinja Tijana Okić iz BiH, Maja Breznik, istraživačica iz Slovenije, Rastko Močnik, sociolog i sveučilišni profesor iz Slovenije i Andreja Živković, istraživač iz Srbije koji nam je u kratkom tekstu ocrtao svoje viđenje političkih dimenzija trenutnih previranja u Europi i razloge za potpisivanje manifesta s kojim se ne slaže u potpunosti, ali koji razumije kao „tranzicijski program ujedinjenog fronta“, čija je svrha da razotkrije „političke kontradikcije između stvarnih potreba radnih ljudi i zahtjeva progresivnih snaga te nesposobnosti sistema Europske unije da u obliku kako je trenutno konstituiran ispuni takve potrebe i zahtjeve“.
  • 1. lipnja 2017. Osijek - Essegg 1905., naklada R. Bačić. Gornjegradsko šetalište - Oberstädter Park. (izvor: Vladimir Tkalčić @ Flickr prema Creative Commons licenci). Diskretni šarm revizije Povodom osječkog predstavljanja makedonskog prijevoda romana Unterstadt i drugog kruga lokalnih izbora u kojima sudjeluje i njegova autorica Ivana Šojat kao kandidatkinja Hrvatske demokratske zajednice za gradonačelnicu Osijeka, donosimo analizu političke dimenzije Šojatina književnog teksta koji se skladno uklopio u postsocijalističke prozne trendove na ovim prostorima, barem na dva načina: kriminaliziranjem Narodnooslobodilačke borbe u skladu s teorijom o dvama totalitarizmima te viktimizacijom kapitalista izvlaštenih nakon pobjede socijalističke revolucije u Jugoslaviji.
  • 13. svibnja 2017. „LEBANON HANOVER III“ (izvor: Rowena Waack @ Flickr, preuzeto prema Creative Commons licenci.) Zajedno protiv kapitalizma i patrijarhata Repozicioniranje feminističke borbe iz dominantno reformističkog polja (neo)liberalnog feminizma u revolucionarno polje lijevog feminizma od velike je važnosti za konsolidaciju ženskog pokreta, ali i promišljanje progresivnih strategija svih budućih antikapitalističkih platformi. S Petrom Odakom razgovarale smo o retradicionalizaciji rodnih odnosa, heteropatrijarhalnosti kapitalističkog sustava, zaboravu materijalističkog historijata crvenog feminizma te posljedicama marginalizacije njegova zahtjeva za klasnom solidarnošću, odnosno eksplanatornoj važnosti ovakvog pristupa za izgradnju širih savezništava u neoliberalnom društveno-ekonomskom kontekstu.
  • 13. svibnja 2017. "Narodni junak", grafit o Jeremyju Corbynu u Camdenu u Londonu (izvor: duncan c prema Creative Commons licenci). Budućnost ljevice u Europi Autor predviđa da će pozicije lijevog centra sve više slabjeti, odnosno da već sada nemaju budućnost, čime se otvara prostor za radikalne proeuropske lijeve opcije. No s obzirom na njihove unutarnje razjedinjenosti i antagonizme, istovremeno postavlja pitanje hoće li takva ljevica imati kapaciteta natjecati se s emotivnom snagom nacionalističke desnice. James K. Galbraith, postkejnzijanski je ekonomist koji će u Zagrebu održati nekoliko predavanja od kojih je prvo 14. svibnja 2017. na otvorenju Konferencije 10. Subversive Festivala s Costasom Lapavitsasom, na temu društveno-ekonomske krize Grčke. U narednim će danima na Festivalu i na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu otvoriti i teme političke ekonomije globalizacije te razvoja nejednakosti.
  • 9. svibnja 2017. Žute gumene rukavice (izvor: russellstreet @ Flickr, preuzeto i podrezano prema Creative Commons licenci.) Diktat norme u agencijskom čišćenju U rastućem broju prekarnog, outsourcanog radništva među koje značajan dio otpada na iznimno potplaćene i fizički zahtjevne, često feminizirane poslove čišćenja i održavanja (gdje se u više od 90 % slučajeva zapošljavaju žene), podjednako u javnom kao i u privatnom sektoru, još se uvijek nije pronašao adekvatni model za sindikalni otpor i organiziranje. Autorica je u ovoj autoetnografskoj crtici zabilježila iskustvo prekarno zaposlene medijske radnice, ukazujući na neravnopravnost i nezaštićenost radnog odnosa kojega posreduju agencije za zapošljavanje te u kojemu radnik/ca još jednom izvlači deblji kraj.
  • 7. svibnja 2017. „Hugo Boss kolekcija 1934“, autor: Cengizhankilicoglu (izvor: commons.wikimedia.org, preuzeto i prilagođeno prema Creative Commons licenci). Nemoguće je funkcionirati samo na parlamentarnoj razini S Tariqom Alijem, piscem, redateljem i urednikom New Left Reviewa razgovarali smo o kapitalističkoj rekonstrukciji političkog sustava i historijskom revizionizmu, opadanju moći sindikata, parlamentarnoj borbi i nužnosti izvanparlamentarnog djelovanja, feminizmu, LGBTIQ+ pravima te ekološkoj krizi. „Unutar civilnog društva, na razini gradova, regija i na nacionalnom nivou treba uspostaviti niz predstavničkih skupština u koje će se ljudi birati izvan postojećeg kapitalističkog sustava, i unutar kojih će moći raspravljati. Neće imati preveliku moć, ali će barem predstavljati uporište za radikale koji su uspjeli ući u parlament.“
  • 24. travnja 2017. Europski parlament, Strasbourg, zima 2015. (foto: Pietro Naj-Oleari, izvor: European Parliament @ Flickr prema Creative Commons licenci. | © European Union 2014 - European Parliament. (Attribution-NonCommercial-NoDerivs Creative Commons license)) Deset prijedloga za borbu protiv Europske unije Perry Anderson u nedavnom je tekstu ustvrdio da ekstremna desnica uspijeva mobilizirati puno veću biračku bazu, igrajući na kartu rasističkih sentimenata i ksenofobnih rješenja te pojednostavljenih političko-ekonomskih manevara, dok se ljevica, uz iznimke, libi postaviti odveć nedvosmislene i izravne zahtjeve. Kako bi doskočili tom problemu, a zadržavajući se u duhu humanog internacionalizma, donosimo vam prijevod teksta skupine aktera/ki s europske ljevice koji na raspravu stavlja deset prijedloga kao pokušaj razračunavanja s izostankom jasne mobilizacijske podloge za izlazak iz europske krize.

Događanja

pogledaj sve

Bookmarks

pogledaj sve

Natječaji i prijave

pogledaj sve

Plenum FFZG-a

pogledaj sve